Pratitelji Facebooka mogli su primijetiti objavu Rusalki Kutina kako je istoga dana kad i u Zagrebu prosvjed protiv megafarmi u Sisačko-moslavačkoj županiji, u samome Sisku županijska Zajednica kulturno-umjetničkih udruga održala seminar dječjeg folklora Žab, žab, žaba – laba. Voditeljica Slavica Moslavac, kutinska etnologinja i muzejska savjetnica, te njezina korepetitorica Lana Moslavac, sviračica na tradicijskim glazbalima, prezentirale su dječje igre, brojalice, pjesme i pjevana kola, ali i tradicijska glazbala Moslavine, Posavine, Banovine i Zapadne Slavonije. Rado podsjećam kako je to nastavak i nadogradnja najnovije, zapravo jedne od brojnih knjiga Moslavčeve Lepi moj pajdaš, Kako bismo proširili vrlo uspješan seminar, Slavicu Moslavac zamolila sam da nam otkrije sadržaj detaljnije.
koju još predstavljaju i oživljavajući njezin sadržaj i ovako, među potencijalnim edukatorima i među djecom kojima je namijenjen, držeći živim važan dio zavičajne i nacionalne kulture i baštine.
Seminar je započeo brojalicama. Brojalica je dječja pjesma u kojoj važnu ulogu ima broj. One se pjevaju ili recitiraju u strogom deklamatorskom ritmu; s pomoću njih se najčešće određuje mjesto u igri ili se neki igrači isključuju iz igre. Mogle su započinjati štapanjem (pomoću štapa), no i razbrojavanjem. Brojalica je zapravo kratka ritmička pjesmica koja se recitira na jednom tonu. Djeca ih koriste u igri kako bi odlučili tko će loviti, žmiriti, baciti loptu, smisliti nešto, započeti igru. Učenje kroz brojalice je voljno, nenametljivo i trajno jer djecu brojalice vesele. One su poticaj na igru te sama igra. U osnovi, sva djeca vole pjevati i plesati, to im pomaže u motoričkom i govornom razvoju, a brojalice su jedan od najjednostavnijih i najprihvatljivijih oblika pjesme pogodne za djecu. Evo i nekoliko primjera:
- Eri, beri, muzi, keri – kreč.
- Oj, Nikola, Nikola, veži kuju za kola, pa ju udri vilama, da ne sere šljivama.
- Jedna vrana gakala i po polju skakala, dođe crni kos i odgrize vrani nos.
- Egede, begede, banda svira, mene doktor vizitira, pa me pita što mi fali? Meni fali šešir mali. U šeširu lepa seka to se zove apoteka.
- Enci, benci na kamenci, tu se kuju tri mladenci, iu, piu, čarapiu, tarapupe, ‘ajd u dupe, …in, tin, arapin, arapupe, ‘ajd u dupe.
- Enci, benci na kamenci, troja vrata zapečata, eri, keri, mužikeri, grec. Loviš!
- En, ten, tore, duboko je more, a u moru kit, ajde Maro vrit!
- Ete, pete, paprikete, teja baja buf. Loviš.
- En, ten, tini, sava, raka tini, sava, raka, tika, taka,bija baja, buč. Loviš!
Zatim su, govori Moslavac, usvajali
i dječje igre s pjevanjem koje predstavljaju zanimljiv, brojan i raznovrstan
oblik dječjega stvaralaštva, koje je zbog složenije izvorne strukture i
sadržaja u odnosu na ostale igre bio češći u životu starijega dječjeg uzrasta.
Igralo se obično u okolnostima kad se moglo okupiti više djece, npr. prije ili
poslije škole, na pašnjacima, za vrijeme blagdana i drugih prigoda. Dječje igre
s pjevanjem obuhvaćaju nekoliko vrsta igara raznovrsnih po svojim osobinama kao
što su npr. igre biranja, pogađanja, oponašanja, pokreta i različitih
improvizacija. Sve to potvrđuje važnost pjesme u dječjem svijetu. Veći broj tih
igara djeca su naučila u školi i u slobodno vrijeme koristila se njima, pri
čemu su ih prilagodila govornim i glazbenim značajkama svojega kraja. Navela je Moslavac i primjer po
kojem je seminar i nazvala Žabac, vrabac ‘ko j’ moj drug:
Vrapci bi se poslagali u parove, jedni iza
drugih, a ispred je stajalo jedno dijete koje je predstavljalo žapca. On bi
mahnuo rukama oponašajući pticu i govorio: Žabac,
vrabac ‘ko je moj drug (Banovina). Dok se u Moslavini govorilo: Žab, žab, žaba, laba, ‘ko je moj drug.
Zadnji par djece koji su glumili vrapce bi se razdvojio. Jedno bi dijete trčalo naprijed, a drugo oko crkve. Prvog vrapca žabac je pokušavao uhvatiti, a rastavljeni vrapci su se nastojali što prije susresti i uhvatiti za ruke. Ako su to uspjeli, žabac je ponovo bio žabac. Pak, ako je žabac uspio uhvatiti vrapca, on bi postao žabac, a žabac se pridružio neuhvaćenom vrapcu. Igralo se dok igračima nije dojadilo ili dok roditelji nisu pozvali djecu kući.
Mene osobito veseli što je Slavica
Moslavac i u knjizi i na seminaru navela varijantu kriške igre Žabe na kolec,
koju je, navodi, u svojim zapisima sačuvala književnica Božica Brkan,
igralo se tako da su parovi stali u jednu liniju, a ispred njih, licem okrenut
prema njima, držeći metraški štap, nalazio se jedan plesač zvan žabac koji je
imao zadatak da podizanjem štapa u vis izgovara komandu „Žabe na kolec“. Kad on
to izgovori zadnji par se razdvoji i svaki trči sa svoje strane postavljenih
suigrača. Oni moraju brzo tračati da dođu na čelo, a da ih pri tom žabac ne
ulovi.
Ukoliko oni dotrče na čelo kolone i uhvate se za ruke, žabac koji je izgovori
komandu, nastavlja dalje dok jednog ne uhvati, jer tek tada on postaje par ulovljenog plesača, a onaj drugi dolazi na
njegovo mjesto i on je žabac.
Od rekvizita igrali smo se sa loptom, pisanicama a veoma zanimljiv dio bio je svirka na dječjim „glazbalima“ koje je vodila Lana Moslavac. Našle su se drvene žabe, štapići, razne šuškalice, rifljača, prda, ali su se upoznali i sa žičanim instrumentom bisernicom ili primom, tamburom samicom, jedinkom i dvojnicama.
Za one koji su željeli saznati nešto više plesali smo razne vrste polki, drmeša (Hrvatsko kolo, Igram, pjevam, Sitni-posavski drmeš…) u formaciji četvorke, manje i veće kružnice.
Moslavac ocjenjuje kako su brojni polaznici, njih 40-ak, s područja cijele Sisačko-moslavačke županije – koji su na kraju dobili i potvrde o pohađanju seminara – pokazali spretnost i vještinu savladavši gradivo koje su voditeljice pripremile za ovaj seminar, a pojedina građa preuzeta je iz prošlosti kada su tradicijske igre bile sastavni dio tjelesnog odgoja te su zapisane u starim udžbenicima za niže razrede osnovnih škola, dok danas jedino kulturno-umjetnička društva uvježbavanjima i nastupima pokušavaju u svoje koreografije uključiti i građu baštinjenu iz prošlosti.
Oprimjerujem otprije desetak godina 2016. i 2017. radom kriške djece u Društvu Naša djeca „Vladimir Nazor“ i Amaterskom kazalištu „Josip Badalić“ i nastupima na smotrama Kajkavijada i nacionanima amaterskima upravo zavičajnim kekavskim igrama poput Žabari jel Žabe na kolec, rekonstruirajući i oživljavajući zaboravljenu dječju igru, eto, i na YouTubu.