Nebrojeno sam puta okrenula broj svoga Slavonca Miše Lišanina i svaki me put dočekalo Dođi u Vinkovce. Nazvah ga neki dan da baš provjerim, a pjesma se izgubila. Ne zna ni on više ni kada. Otkako je otišao na faks iz Vinkovaca i Nuštra, pomno čuva svaku pupkovinu sa zavičajem, pa i refren tamburaško-hiphoperskog hita Shorty feat Miroslav Štivić: I kad poželiš se ravnice/ dodji u Vinkovce/ sve moje ceste su davno zarasle/ stojim na pragu vrata Hrvatske/ zovu te, zovu, ravni slavonske/ dođi u Vinkovce.
Što mogu, ali prvo mi je to palo na pamet na predstavljanju knjige Rock u Vinkovcima/ povijest pop i rock scene u Vinkovcima i okolici, koju su u svibnju 2019. objavili Ogranak Matice hrvatske u Vinkovcima i Croatia Records. Bila sam na predstavljanju u Đakovu u Rock klubu King na kolovoškim 10. Danima Luke Botića. I time su, kako bi rekao jedan od organizatora Mirko Ćurić, proširili polje književnosti i kulture.
Od Šerbedžije do Bareta
I pokazali su, ne samo izrijekom poezijom ili književnošću, kako se zrno po zrno umijesi u pogaču odnosno kako se ispiranjem šljunka, kamičak po kamičak, otkrije i zlato, kako se zapravo preko više od 115 vinkovačkih i seoskih bendova iz okolice Vinkovaca, od Otoka, Cerića, Nuštra, Ivankova, Jarmine, Vrbanje, Slakovaca, Cerića, pa sve do Zagreba, stigne i do Šerbedžije, Kojota, Colonije, Majki i Bareta. (Opće opasnosti nema na popisu, je su Županjci.)
Ako samo dobro gledala, najstariji bi mogli biti Bezimeni, Nivram i Žiška Combo Band iz 1963., Demoni iz 1964., Lutalice i Skromni iz 1965., Molekule iz 1966., Sateliti iz 1969. Svjedoci vremena su i izabrana imena poput Incesta, Inkvizicije, Matrixa, Neću žvake ‘oću kusur, Pogreb x, Zlatni delišes, Sirotani, Explozivi, TNT, The Užas, Urea, Trn, Sanjalice…, pa čak po dvaput Skromni, Nepopravljivi, Crna pantera…
Trebalo je 15 godina i 333 stranice Želimiru Ž. Ivkoviću da pribere mnoštvo sjećanja, podataka, fotografija, priča i pričica, novinskih izrezaka od Glasa Slavonije do Plavog vjesnika. Vinkovački Rock & Roll, tvrde, uglavnom je ponikao iz davnašnjega Doma omladine i KUD-ova iz kojih su svirački i pjevački dobro potkovani izlazili budući električari, rokeri.
Uvrstili ga u kulturu ili u subkulturu, i taj je dio stvaralaštva nezaobilazan dio ovdašnje urbane kulture, a monografija je hommage onima koji su, ne samo skidali hitove s Radio Luxembourga, skupljali se u kakav VIS, pa krenuli s rimama i s nekoliko akorda, rifova…, nego i umjesto tambure poput Tita Cvrkovića – Titice ispilili prvu dasku za gitaru na 220 V te joj selotejpom nalijepili pick up, dodali pojačala i – drndali. Tako danas, kada, osobito mladima, posprdno pripisuju turbofolk, Vinkovčani odmah skoče kako to kod njih ne prolazi, kako su oni urbani već više tisućljeća – jer da svjedoče to i nazivi bendova Cibalia Band, Colonia… – dokazujući da središte, kulturno, može postojati i na rubu, bilo Rimskoga carstva bilo Hrvatske.
Kad se Rem zagleda u zid uz vinkovački korzo
E, sad, nama koji u svojoj zavičajnoj kulturi nemamo korzo poput Slavonaca, teže je pojmiti vrijeme u Vinkulji, makar imali i neke svoje lokalne VIS-ove, makar za zabave. Književnik i sveučilišni profesor Goran Rem – službenu biografiju započinje: Rođen prvi puta 1958. u Slavonskom Brodu, drugi puta 1968. u Vinkovcima, a treći puta 1977. U Osijeku.– uz Barthesa i Kozarca rado citira, recimo, i Bareta, Štulića ili Mambi Molesters.Prisno i nadahnuto u stihovima jedne od svojih pjesama zagledan je u mladost i u zid uz vinkovački korzo na kojem je pisalo Milky Way.
Prepričao je to na kulturnom događaju u Đakovu. Dok je kraj njega sjedio uporni Želimir Ž. Ivković, tvorac knjige koja govoreći o vinkovačkoj, svjedoči i o povijesti hrvatskoga i jugoslavenskoga rocka, istovremeno i član rock-sastava The Milky Way. Dečki će se i te večeri, da ozvuče knjigu, popeti na đakovačku binu i mladalački prašiti. Živa je još Mliječna, zvjezdana, rock staza slavonska, vinkovačka! Volim teške boje, njima ja sam obojen, ali sam ih svejedno zasladila nekom od namnoženih slastica Milky Way.
20191015 – 20191019 – 20191020