Kad nam je djetence, unučić Adrian prvi put došao u Zagreb svojoj kućici, dočekao ga je (i) Ivanov drveni konjić. Još će mjeseci trebati da ga može zajahati, ali djed Miljenko, moj Miljac, obnovio je konjića kojega je napravio za našega dječaka. Điha, diha! Kojnek, kojniček zagalopirao je, zaljuljao se ponovno u našem holu, poslije trideset i četiri godine, sav svježe obojen crveno-bijelo.
Oživio ga je ne s licitara ili prema tipičnim igračkicama iz Marije Bistrice odnosno Laza – a imamo ih što crnih, a što bijelih, na kotačićima i bez njih – nego kao neku svoju matrjošku, babušku, precrtavši ga s kutije šibica koje sam dovukla iz Rusije, još SSSR-a. Čak je u ta davna vremena najavio, to sam i zaboravila, da će svakom novorođenom djetetu naših prijatelja napraviti takva konjića. Sjeća se da je jednoga napravio i Ivanovoj vršnjakinji Mileninoj Sari. A Smilja nas je uz priču o oživjelom konjiću baš podsjetila kako je njezinoj Maji napravio – zibaču za bebu.
Da je u naše vrijeme poduzetništvo bilo u modi, mogao je od toga napraviti i biznis koliko je njegov konjić lijep, ljepši od svih što ih nude ili izlažu u izlozima. Za razliku od onoga što je meni u neko doba naših života izvodio po kući i što sam ja zvala Miljčevim traktorima. Nesklavurni stalak za kućnu vagu za kolače da je ne moramo učvrstiti na zid, težak toliko da, ako ti padne na nogu, ostaneš bez nje. Kad nismo imali namještaja odnosno kad nam je odjeća visjela u Vesninim kartonskim kutijama kojima su kaputi putovali u Rusiju, obnavljao je stare crvotočne gredence, špigle, ramice za slike, mamine svadbene ormare u ormare za vina u konobicu i slično.
Da ga obradujem i da budem praktična, čak sam svome drvodjelcu – uz šnajderski dio života, DIP-ova Pilana me je odškolovala, u njoj su mi radili i tata i mama, a u DIP-u je bilo i njegovo prvo radno mjesto – darivala nekakve amaterske alate za obradu drveta poput ubodne pile… Da smo imali mjesta i da nije odslužio svoje, zacijelo bismo spremili i onoga konja za piljenje drva iz nekoga od naših selskih dvorišta, kad smo spremili i neke cimermanske hobliče, pile i sjekire, samo što se više ne sjećam kamo u naše zagrebačke ostave.
I tako mi jednostavno pomalo što kaskamo, a što galopiramo, tu
i tamo zaržemo. Điha, điha!
20210727