Ne znam je li još itko osim mene sinoć u kasno doba na EuroChannelu gledao slovački film Broken Promise, što sam si, slučajno natrapavši na njega, prevela kao Neodržano obećanje. O jednoj židovskoj obitelji u slovačkoj provinciji koja si za stolom na Pesah početkom ranih četrdesetih u vrijeme njemačkog napredovanja na istok, pa sovjetskoga na zapad, obeća viđenje na istome mjestu iduće godine. Vrijeme je to kada židove, kako se eufemistički govori, odvode na rad u Poljsku. Film nije bio ni loš, pogotovo jer mi nismo snimili ni takav, ali ga nisam dogledala, jer sam izgubila živce u prijevodu.
Da sam se, s obzirom na moj poljski, oslonila na slušanje slovačkog sa stilističkom mješavinom govora/jezika ili da su stavili engleske titlove, zacijelo bih razumjela više, jer sam se odjednom zatekla da manje pratim slike, a više što to sad opet pišu dolje. Tako loše se ne prevodi ni na početničkim lektoratima prve godine. Trčaj, trčam, ili, kad ženska ugane gležanj: Uganuo sam gležanj. Više netočnih nego točnih titlova.
Ne radi se o tipfelerima, gramatičkim greškama tipa je/ijei č/ć. (Ako se dobro sjećam, uopće nije ni bilo naših dijakritičkih znakova, a Slovaci su itekako poštovali svoje naglaske!) Mora da je posrijedi ipak Translator (čitaj baš: translator!), a to odbijam gledati iz najobičnijega nepoštovanja gledatelja. Što ne kažu da ne mogu ili neće govoriti i pisati hrvatski? Je li im preskupo ili su samo nemarni? Moj Bnet, A1, pa što vam je, zaboga!? Ako neću gledati, zašto bih to plaćala? Podsjeća me to na fejsovsku čestitku: ja pišem sretan (rođendan!), a on će ustrajno: stetan! Pa tko dulje izdrži.
20190404