Danas dvije moje prijateljice imaju rođendan. Zapravo, kada bi me tko pitao da nabrojim prijateljice, nisam sigurna da bih u najuži krug na prvu loptu uopće ubrojila jednu od njih dvije, Irenu Lukšić. Ali, kada se koncentriram, Irena Lukšić je tu. Pripada mi u krug ljudi koji su uvijek negdje tu. I kao da smo stalno zajedno. A nismo kućne prijateljice. Možda u cijelom životu imam još jednog ili dvoje takvih ljudi.
Čak i kada se ne vidimo nekoliko godina, pa se slučajno susretnemo, kao na Brodu kulture, kao da smo jučer pile kavu. Znamo se s faksa, dvije nadobudne i radoznale provincijalke koje su se u Zagreb dosmicale vlakom kvareći prosjek eliti. Nismo bile na istoj godini, ali jesmo na komparativnoj, na Solaru i na teatrologiji. Možda na još nečemu. Ona je bila na rusistici, a ja na polonistici. Pa smo kao nešto prevodile za vrlo sitnu lovu za tadašnji Izbor. I na novinarstvu smo bile. A za Polet smo zajedno napravile intervju s Hrvojem Hitrecom o hrvatskom humoru koji nikad nije izašao. Navodno je bio zanimljiv, ali predug. Tek sam poslije u novinarstvu naučila mudrost kraćenja. Još jedan gorki smijeh. A gdje ćeš veći od toga da samotnjačica Irena nema profesuru na katedri na kojoj je studirala!?
Više se ne sjećam kako ni zašto, ali jesmo bile čak i u studentskoj grupi koja je uvježbavala provinciju Livaniju pod snijegom. Očito je služilo samo improvizaciji, a ne i izvedbi. Uspoređivale smo i njezin dugoreški i moj graničarski kajkavski. Nisam tada još ni mislila da ću pisati na njemu, a Irenini ruski emigranti i njihovi samizdati tada su još svima uglavnom išli na živce. (Idu im i danas, samo se prave da ih to zanima, jer ih je Irena učinila Temom.)
Imale smo i imamo tema. Ponosim se njezinom životnom upornošću i tvrdoglavošću, pomaknutošću i egzotizmom, stvaranjem, uređenim, prevedenim i napisanim knjigama te nagradama koje je skupila za to. Ponosila sam se kada me je pozvala da promoviram njezinu zanimljivu a meni tematski blisku knjigu Blagovanje na tragu klasika, a i da joj, kao ponovna književna početnica, budem gošća na Noći knjige u karlovačkoj knjižnici. Moj Miljenko Brezak ugnjavio ju je za svoj filmić za izjavu o meni, poslije koje sam si, kao poslije konzultacija kod Solara, naše institucije, sama sebi činila pametnom, važnom i zanimljivom. Pratim kako u slobodne vrijeme vrtlari i vozi bicikl i, dakako vlakom, uknjiženo putuje Berlin-Pariz. Povremeno se lajkamo na fejsu. I tako dalje, i tako dalje. Živjela mi!
20170310
http://oblizeki.com/kako-irena-luksic-blaguje-na-tragu-klasika-5129