Umjesto kave 24. travnja 2017.: ukoričena hrvatska baština iz Mađarske

E, baš navalila Brkanica s tim knjigama, sigurno već neki misle. A nije prigodno uz Noć knjige, Dan knjige itd. Slučajno je dan prije Noći knjige na poziv Pasionske baštine u Društvu hrvatskih književnika predstavljena, još prošle godine objavljena, knjiga «Oj, Kozaru, ti selo na brijegu…» (izdavač Hrvatska narodna samouprava Veliki Kozar, suizdavač Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj), objavljena u Kozaru, selu kraj Pečuha, odakle je stigla tamošnja intelektualna elita da bi je predstavila, a i jer je radila na njoj: prof. dr. sc. Stjepan Blažetin, voditelj katedre za hrvatski jezik, i prof. sr. sc. emeritus Ernest Barić, njegov prethodnik, dugogodišnji voditelj katedre za hrvatski jezik i prvi ravnatelj Znanstvenog zavoda Hrvata u Mađarskoj, iz Kozara Silvester Balić, Anton Kovačović, Ana Crnković Andres (predsjednica Hrvatske lokalne samouprave), Jelica Jakopović, Lila Trubić i drugi.

Domaćini iz Psionske baštine i gosti iz Mađarske /Fotografija Miljenko Brezak

Nije mogla izostati ni Branka Pavić Blažetin, glavna urednica pečuškog Medijskog centra Croatia i urednica knjige na čak 223 stranice koja se, predano novinarski i istraživački, oslonila na više od tridesetak izvornih sugovornika (od kojih su neki u međuvremenu već i pokojni), a sama je u knjizi pisala o vjerskome životu kozarskih Hrvata, što uvelike određuje i nacionalni identitet), zatim o odgoju i obrazovanju (školu nemaju, ali imaju vrtić), hrvatskoj samoupravi, običajima itd.

Prof. dr. sc. Stjepan Blažetin i Branka Pavić Blažetin / Fotografija Miljenko Brezak

Takvu bi monografiju trebalo imati svako hrvatsko naselje u Mađarskoj, naglasio je Stjepan Blažetin, samo je, dodali su neki, pitanje hoće li je već u idućem naraštaju imati tko pročitati. Ne hulim, ali na to mislim kako bi, s obzirom ne samo na demografske nego i ine trendove u modernoj Europi, i svakome hrvatskom naselju u Hrvatskoj dobro došla tako dobro napravljena knjiga, jer je isto tako dvojba hoće li biti čitatelja, pogotovo na hrvatskome. Razlika je, ispada, samo u tome, što su se Hrvati tijekom velikih povijesnih dioba i zemljopisnih i političkih prekrajanja našli s različitih strana državnih granica. U Mađarskoj prema popisu stanovništva iz 2011. službeno Hrvata ima 27.000 (dio ih se izjašnjava i Šokcima, Bunjevcima…), neslužbeno se spominje i 50.000, a prema materinskome jeziku oko 13.500.

Citat iz knjige i na torti: ” Oj Kozaru, ti selo na brijegu, u tebi se lijepe cure legu”

Ispripovijedali su kako je slijedom rubrike u Hrvatskome glasniku u kojoj se objavljuju stare fotografije u Hrvatskoj lokalnoj samoupravi u Kozaru nastala ideja da nestajanjem ljudi i vremena prikupe stare fotografije i kako su, skeniravši 400-500 fotki, pomislili što bi s njima, da bi to nekako mogli i ukoričiti, a onda, kad su već prikupili novac, u pet su mjeseci stvorili i izdanje na kojem im mnogi mogu pozavidjeti.

Anton Kovačović i Silvester Balić s kartom / Fotografija Miljenko Brezak

Knjiga se oslonila na knjigu Gyule Erdödyja iz 1996. o Kozaru na mađarskome, ali je kako reče mladi povjesničar, zagrebački student Silvester Balić izlažući kratku povijest Hrvata u Kozaru (ili Veliki Kozar, mađarski Nagykozár, njemački Kosar) dala hrvatsku perspektivu koliko je mogla s obzirom na nepouzdanost i nedosljednost statistike.

Prof. dr. em. Ernest Barić / Fotografija Miljenko Brezak

Pripomogli su zapisana sjećanja, katastar, zemljovidi, župne knjige i drugo zbog hrvatskih imena, prezimena i naziva, o čemu su pisali Živko Mandić (o imenskoj baštini kozarskih Hrvata) i Ernest Barić (o govoru Kozara). U leksiku je mnogo i turcizama, germanizama i hungarizama, s obzirom na povijesne i zemljopisne okolnosti te da tu, osim Hrvata, žive Nijemci i Mađari (knjiga ima sažetak na njemačkom i mađarskom). Istraživali su kada su na taj prostor stigli Hrvati katolici iz Baranje, Istočne Slavonije i Bosne bježeći pred Turcima od 15. odnosno do 16.-18. stoljeća.

Silvester Balić / Fotografija Miljenko Brezak

Kozaru, koji je ime dobio, pretpostavlja se, ili prema plemenu Hazara ili prema imenu domaćih životinja (mađarski izvori ne priznaju hrvatske i uopće slavenske izvore imena!), zadnjih dvadesetak godina stanovništvo se učetverestoručilo i selo je postalo predgrađe Pečuha, ali se broj Hrvata smanjuje, kao uostalom, i u cijeloj Mađarskoj, naglašeno asimilacijom od razdoblja između dva svjetska rata i kasnije.

Anton Kovačović čita pjesmu svojega oca Marka Kovačovića / Fotografija Miljenko Brezak

Za knjigu je mnogo pomogla i prepričana povijest (obiteljska i pojedinaca), poput zapisa na mađarskome Marka Kovačovića, oca Antona Kovačovića, koji ističe kako je kad se on rodio prije 66 godina selo imalo 800 stanovnika i šest ulica, a sada ima 2100 stanovnika i više od 20 ulica! Svi preci unatrag sedam zabilježenih generacija bili su zemljoradnici, osim oca i njega koji su prvi bili i visoko obrazovani. Zanimljivo je, a što svjedoči i o povijesnim okolnostima, da u nekim obiteljima trojica braće, ovisno o opredjeljenju, svaki brat ima drugačije prezime. Takvih zanimljivih podataka, novih onima koji manje poznaju kako žive Hrvati u susjednim zemljama, bogato ilustrirana i sepijom oplemenjena monografija o Kozaru sadržava napretek. Za kućnu upotrebu obično uz neku dobru, ali niskonakladnu od svojih knjiga kažemo kako je važno da se objavi i da je ima Nacionalna i sveučilišna knjižnica, pa je možda netko nekad i pročita.

Na kraju, ne mogu ne dodati, šteta što je bilo gotovo više gostiju nego domaćina. Ne govorim to iz kurtoazije nego zato što je tema o kojoj su govorili o Hrvatima u Mađarskoj, rekla bih, jednako aktualna i u samoj Hrvatskoj.

20170420 – 201703422

link 

http://oblizeki.com/pecuh-i-zlatni-baranjski-trokut-ili-cetiri-nezaboravna-madarska-dana-19483

http://oblizeki.com/sokacki-grah-gulas-specijalitet-iz-madarske-19683


http://oblizeki.com/madarski-oblizeki-u-petak-u-gradskoj-knjiznici-samobor-19570