Kategorija: Božica Brkan / Umjesto kave

Kak je to teško čoveku gda nema ni za kavu popiti. Jeno je kej ne bi smel, opče ne bi – srce oče, a srce bogme i ne da – a drugo kej baš nema.

A jeno je kej nema z kem, nekak su se negvi ludi, ludi okoli nega razišli, zdošli, jen po jen, ki kam ki kam, pa če ti je do kave popi si ju sam. Nemaš tu puno kej zebirati. Neg kapučino, veliki jel mali, jel produženu, kej brezkofeinsku, a to ti je jeno zakej bi kavu i pil. Moreš z cukorom, moreš brez, moreš z onem kej ne beli, moreš hrdžavi jel z cukorlinom jel z steviju. Sega toga ima des. Sedeš si lepo v lad če je vruče, v letu, jel negde de je toplo, če je v zime. Ak je pod večer, moreš gledeti kak sunce zalazi, a ak je v jutro, kak pe van. Moreš si i novine lepo prečitati, kej ima novoga. Mam dobiš dva v jen, kak to poveju, neš se strošil.

Moreš si gledeti zeleno i plavo i misliti si svoje. I misliti si kak imaš i štamtiš, trefpunkt za svoju partiju, kak su negda govorili če je i Partija čistom nekej drugoga bila, za pajdaše i pajdašiju. Iti za pajdaša komu. I kak je te napršnak kave kej ti je kelner donesel bolši neg doma cela džezva. Negda smo pili samo tursku, franck – moglo se lepo i gatati kak je bila gusta – negda su pak bile one vraže nestašice i šverc, potle z lončeka jel za avutomata, ni kuvati ju ne moraš.

I kak mejne kave smem piti, i dale si dogovarjam kave.

20160203 – 20160308 – 20160321 – 20160329 – 20160330 – 20160401 – 20160405

Iz svoje zbirke Bilanca 2.0 / Odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme, 2011., str. 79. ispisujem

Sonet krasopisom

Božici Jelušić

Čudesno mi je:
poetesa krasopisom ispiše sonet kao posvetu. Katkad i s akrostihom.
Sad ju je napisala. Ovoga trena. I zna pjesmu napamet. Zanavijek.
Kako su meni pjesme uvijek u radu
i zašto ni jednu kad je i dogotovim ja ne znam napamet?
I zašto je ne ispišem takvim krasopisom?

20101105 – 20110227
(Iz ciklusa Pisci)

Prigodno se podsjećam. S razlogom. Sinoć sam na tribini u Hrvatskom slovu imala čast moderirati zanimljivu čak dvosatnu književnu večer s imenjakinjom i kolegicom Božicom Jelušić. Bio je to uvod u intervju koji izlazi u idućem broju kulturnoga tjednika te uvod u nisku prigodnih zbivanja obilježavanja 65. obljetnice života i 45. obljetnice književnoga djelovanja.

Izravan je povod i izlazak iz tiska nove kajkavske zbirke pjesama Božice jelušić FTIČ KESNOKRIČ, prve u petoknižju što ga prigodno objavljuje Tonimir iz Varaždinskih Toplica. Slijede po knjiga pjesama za djecu, štokavskih pjesama, putopisa i eseja.

Da sam ja odlučivala čime slaviti autoricu 43 objavljene knjige, antologijsku pjesnikinju i maga riječi, objavila bih barem neku od trideset i nešto Božičinih čudesnih tekica u koje sve zapisuje, pjeva, prevodi, crta, lijepi…

Kako se njezina priča nastavlja, otkrivam tek da FTIČ KESNOKRIČ nije, kako biste možda pomislili, staračka žalopojka nego, kako autorica kaže tumači, buntovni pjev, najkasniji iz crne noći. Zašto prva ftič-kajkavič, čemu poezija i uopće (lijepa) riječ danas, disciplina forme, inspiracija, pisanje iz provincije i pisanje na mreži svih mreža samo su neke od tema o kojima smo razgovarale javno kao što to činimo na našim obično žustrim i polemičkim kavama.

Čestitke Božici Jelušić, G. P. V. odnosno Gospi Peru Vičnoj, uz meni najdražu pjesmu iz njezine najnovije zbirke FTIČ KESNOKRIČ:

VLEČUČI PERO

Vlečući pero, kak vuže pri meši,
Još čekaš da se ftič oglasi v seči.
A trebalo bi, kak sviet spametneši,
Na vužgan vanjkuš klonuti i leči.

Vers plete mrežu, lovi noru muhu.
Tuđoj noriji želesce podvlači.
Al’ cinkuš z groblja cilinče vu vuhu;
Ftapljajuč duh se za slamku zakvači.

Vlečuči pero, kak pesa po dežđu,
Kak lenu metlu vu megleno ranje,
Pretačeš mulja čez luknjavu dreždu,
i se je v tebi straj i pokajanje.

Treba je duši zmudrijati koru.
Potrti šajbe, pustiti se v bieg…
Ni jasne psalme prematati v koru,
Gda klecav korak prti culo v brieg…

O, hiža Rieči! Senca po njoj leti,
V kudeljaš bieli prehodnost presleče.
I ne znaš više kak se to pripeti:
Ti vlečeš pero, pero tebe vleče…

 

Potičemo li dovoljno u mladih kulturu čitanja? Naslov je to okrugloga stola na Tribini Društva hrvatskih književnika u petak 18. ožujka 2016. Vodila ga je Lada Žigo Španić, podsjetivši na postavke Nacionalne strategije podupiranja čitanja do 2020. Vrlo zanimljivo – i po mojoj prosudbi korisno – spoznaje, stavove i vrijedna iskustva iznosili su književnik za djecu i voditelj Male tribine, Školama u pohode, Tribina u gostima Hrvoje Kovačević, zatim ravnateljica Knjižnica grada Zagreba Ranka Javor, književnica za djecu i voditeljica projekta Poezija to go Sonja Zubović i ja, književnica, novinarka, urednica i nakladnica. Nije, dakako, zaobiđen ni kurikulum. Iako sjajna, publika je, nažalost, bila malobrojna.

Moja polazna ocjena: ne potičemo dovoljno, ali potičemo. Ne djelujemo sustavno, pa su nam zato i uspjesi različiti. Moderne teorije, osobito marketinške, dakle one praktične, upućuju: tell your own story.

Namjerno sam iznijela nekoliko svježih primjera. Ovih dana reporteri (tv, novinski) donose snimku iz izbjegličkog kampa s grčko-makedonske granice: djevojčica sjedi u travi i blatu i – čita. Odavno nije bila u školi, a ipak čita. Tko želi čitati, tko ga može spriječiti? Uspoređujem današnjicu s nekadašnjim selskim “knjižnicama” svojega strica Pepeka Brkanovoga u Okešincu i suprugove babe Kate Brezak u Širincu. (Od Vojne krajine u kriškome kraju postoje i narodne i školske knjižnice, i osnovnoškolska i gimnazijska, ali mislim da sad nema niti jedne knjižare.)

Knjige se čitaju naglas, kad ima vremena, obično navečer; idu od kuće do kuće i svatko tko ih pročita potpisuju se na korice. Čita se Ivana Brlić Mažuranić, Priče iz davnine s Kirinovim ilsutracijama, čitaju se romani (i u nastavcima) Marije Jurić Zagorke, a kupuju naslovi iz biblioteke Sv. Jeronima… A zatim se prepričavaju dalje. Prisjetih se besplatne razmjene knjiga i časopisa. u Hrvatskom društvu pisaca u siječnju 2016, za šmekere. Ovih se dana objavljuju i nagrade čitateljima knjiga iz knjižnica – Marta i Josip prošle su godine posudili i pročitali 489 knjiga – najavljujući Svjetski dan pripovijedanja (20. ožujka), Svjetski dan poezije (21. ožujka), Noć knjige…

Nisu problem, iako postaju, oni koji žele čitati i koji imaju naviku čitanja, nego oni koji tu naviku nemaju. Nisu je stekli. Kako dijete “natjerati” da čita, ako mu roditelji ne čitaju niti su čitali?

Opća estradizacija kulture dohvatila je, dakako, i knjigu, ali nije presudna (samo) visoka cijena. (Zbog cijene sam mislila kako sam uspjela u životu jer mogu kupiti knjigu koju želim. Sad je i objaviti.) Kao mlada studentica prije 40-50 godina bila sam šokirana istraživanjem kako su kulturne potrebe među svim potrebama tek na 12. mjestu. Nismo izmudrijali ni što i kako za čitanje ponuditi, jer prevelike mogućnosti izbora nemuštog čitatelja dovode do plača kakav je spopao mojeg malog Ivana nasred ogromnog dućama moje prijateljice u kojem je za dar Djeda Mraza mogao odabrati što god želi. Isplakavaši se, odahnuo je i odabrao male, valja najmanje legiće, “jer takve još nema”. Pedagogija, metodika? Škola, knjižnica, vrtić…

 

 

 

 

 

 

 

 

 

      A roditeljska kuća? Kad bi nam dijete zaspalo, govorili bismo da ga je pokrila knjiga, iako još nije ni znao čitati, “čitao je” držeći knjigu naopako. Prije spavanja smo mu i čitali, svaki dan drugu priča, a za ratnih nestašica struje i uzbuna u skloništu, pripovijedala bih mu priče. Kućnu biblioteku skupljam od ranih šezdesetih, od drugoga razreda osnovne škole, a moj potomak IBB, ma koliko ja svima pa i njemu i dalje darivala papirnate knjige, sad čita ili e-knjige ili ih u vožnji sluša. Vjerojatno manje beletristiku a više profesionalni selfhelp, na engleskome jer nije još preveden. Nije mi još, kao prijatelju njegov sin odbivši biblioteku, rekao kako sve to već ima na internetu. Ja znam da nema, iako s opadanjem čitanja na papiru uopće, od tiska, jednako cijenim knjigu na svakom mediju, jer se jedan zamjenjuje drugim. Neću se poput jednoga djeda koji nam se na fejsu uključio u raspravu, žaliti da sam s unukom čitala knjige, a sad on samo gleda internet. Zar nešto ne čita? Što ću ja uopće čitati sa svojom potencijalnom unučadi i hoću li?

Možda selidba iz Gutenbergove galaksije ponajprije pojeftini besmisleno skupe udžbenike i nove generacije priuči čitanju s tableta ili već nekih još novijih sredstava. Omiljena mi je tema i usporedba medija (u novinarskoj školi predložila sam, primjerice, provlačenje novinarske vijesti kroz različite medije (dnevne novine, magazine, radio, tv, društvene mreže i sl.), pa tako i pričanje priča uživo, s CD-a, radija, TV; za laku noć i dobro jutro, i malima i velikima. Nisu li već, o banalije, ljubići zamijenjeni sapunicama? Ne može li se, uostalom, lektirna knjiga i pročitati i pogledati u kinu ili u kazalištu kao baletna, dramska, lutkarska izvedba? Ja se knjige odreći ne mogu, jer imam (i dobru i lošu) navuku da čitajući pravim bilješke. Valjda zato i držim životnim uspjehom da mogu kupovati knjige (i bilježiti po njima!).

Nisam za posve besplatnu knjigu, ali sam za mnogo dostupniju i objektivniju informaciju o knjizi. O tome što novo izlazi i uopće što se nudi, da kriteriji budu drugačiji od agresije i fingiranih toplista (neke takve medije i projekte financiraju i Grad i Država!), da stručna, kompetentna a ne marketinška ocjena kaže bitno, a za najmlađe i s naznakom namjene. Posebice lektirno, o čemu se prigodno uz kurilikulum mnogo govori. Presudna je kuća, ali i vrtić i škola, jer, primijetih na terenu: presudna je, a vrlo različita zainteresiranost i osposobljenost učitelja, nastavnika i profesora.

I kad je o knjigama riječ, problem je sadržaj; problem su kriteriji. Mi nismo sigurni kojim idealima i kojim idolima da usmjeravamo svoju djecu, pa dvojimo što da im ponudimo da čitaju. Mogu li djecu ičemu lošem poučiti Andersen, Ivana Brlić Mažuranić, Družba Pere Kvržice Mate Lovraka, Pirgo Anđelke Martić… ? Ne možemo nametati: ako nešto ne ide. Ali ni, a to se osobito čulo u raspravi, niti podilaziti djeci kad je posrijedi školska lektira, recimo.

Morala sam podsjetiti na primjer svoga omiljenog profesora akademika Milivoja Solara. (Baš čitam: njegova Svjetska književnost navodno prestaje biti literaturom na našem faksu!?) Još onda davno ustvrdio je kako, ma što radio, svatko mora pročitati onih 20 temeljnih civilizacijskih knjiga. Čak nas je i naružio kada smo, a bez iskustva čitanja, ne pročitavši niti jedan, kao umišljeni i inače načitani studenti komparatistike, kritički zgazili ljubiće.

Drugo je pitanje – a uz moje tekstove na kekavici postavila ga je moja prijateljica Katarina Brkić, profesorica hrvatskoga koja također i piše – kako da moji tekstovi dođu do onih za koje su napisani? Radi se o knjigama koje nisu tek roba.

Moje iskustvo od 2010. svodi se na to da, zatrebavši Moćnu Riječ, svoj Odgovor, a nemajući više vremena odnosno imajući ga sve manje, da bih, oslonivši se na iskustvo visokonakladnog autora novinarskih kolumni, kuharica i ljubića te kiosk-nakladništva, čitatelju bolje približila vlastiti tekst, knjigu, od novinara i urednice postala zaista spisateljica i nakladnica i sve što treba da bih u tih pet godina od sedam knjiga pet i objavila. Postajem sama svoj majstor, majstorica gerilla marketinga – PR, sponzor, trgovac.

Govorim i čitam gdje god mogu, a gdje me ne zovu, idem i sama. (Obično s mišlju da je negdje u publici neka mala radoznala Božica i da upija izgovoreno pročitano kao što sam ja davno.) Ovisno o knjizi (pjesme, roman, čitanka, kekavica…) nastupam posvuda: mediji (državni i lokalni, tisak, radio, tv…, izravno i snimak), knjižnice (školske, narodne), knjižare, škole, dvorci, crkve, trgovi, nogometna i druga igrališta, vatrogasni i seoski domovi kulture, kazališta, studentski domovi, dom za posrnule djevojke, studentski klubovi, izložbe i sajmovi slastica, etnohrane i sl.; tvorničke hale (istinabog, tada su u njima bili i sizovski radnički ormarići-biblioteke)… Odnedavno na svojoj stranici pišem i blog. Stranicu sam otvorila da bude podataka o meni, a web-stranica Oblizeki izrasla iz istoimene knjige. Još jedino internetski izravno ne prodajemo knjige.

Zemljopisno nam je raspon od selendre, vukojebine preko Trgača do Sydneya i Beča. Nekad za čitanje jedne pjesme izvozimo 2 x 400 km! Ne može biti toliko malo slušača da bismo odustali od čitanja: u Garešnici nas je čitača bilo manje nego slušača, a u Žepču u Katoličkom srednjoškolskom centru Don Bosco pred 500 i 200. Sve ovisi i o dobi, a meni su najdraži miješani skupovi i hitno prilagođavanje, kada na promociji, kao u Čazmi recimo, očekujete tri bakice a dođe trideset gimnazijalaca.

Čitanje je interaktivno. Povodi da se čita razni: nova knjiga, stara knjiga, obljetnica ovoga ili onoga, Noć knjige, obljetnice pisaca, Svjetski dan pripovijedanja, Lidrano… Uvijek napominjem da mogu govoriti i o novinarstvu, specijalnom vrtnom novinarstvu, gastronomiji, pisanju blogova, stilistici, poeziji, zavičajnom govoru…

Za čitanje je izuzetno važno vrijeme. Knjiga Vetrenica ii obiteljska arheologija objavljena je 1990. I samo u Ivanić Gradu predstavljanje smo odgađali triput, zbog uzbuna i zamračenja, kako smo nakladu povećavali sa 300 na 3300, jednostavno smo knjigu počeli dijeliti. Za 20 godina bila je odjednom antologijska, a pjesme su se fotokopirane čitale i po birtijama, kao narodne. Iz ciklusa “dječjih” primijenjenih pjesama napisanih za Kajkavijadu izrasla je zbirka pjesama Pevcov korak, kajkavski osebušek za EU, zbirku nagrađena Katarinom Patačić za najbolju zbirku objavljenu na kajkavskome 2012., a autoantologija Kajkavska čitanka Božice Brkan sa 6000 protumačenih riječi postala je pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga za srednje škole, pa nastupamo po školama. Ne znam što će nastati od igre za najmlađe Selfie na kipec. Slikovnica, slikovni rječnik, crtanka, bojanka? Nisam znala ni da će Oblizeki – Moslavina za stolom postati kultnom zavičajnom čitankom. Nemam argument da sam u lektiri, tek sam u pokojem udžbeniku.

Glavnina toga što radim vođena geslom il’ za lovu il’ za slavu, uglavnom je za slavu. Veselim se potpori i sponzorstvu za knjigu, otkupu, rijetkom honoraru ili nadoknadi troška za benzin. Nama je polazište: veseli li nas? Naša Misija za Moslavinu od duhovitosti na vlastiti račun postaje misijom, iako regiji nije osobito stalo do vlastita kulturnog itentiteta, a kamoli do regionalnoga ujedinjavanja iz tri dijela, Đuri Vidmaroviću i meni nije teško pokrenuti se, a niti okupljati tko želi. Ako želi. Štoviše, uz (raz)govor o zanimljivim, malo poznatim temama, pokušavamo uputiti na zanimljivu literature, ljude, osmisliti prezentacije, katalogiće, uputiti na web i društvene mreže. Tek toliko da i samo osjetimo da – nismo sami.

Storytelling, pričigin, pričaonice u novije vrijeme iz knjižnica i knjižara sve češće održavaju se po birtijama, postaju zamjena, nadomejstak za nekadašnji intelektualni, kulturni građanski salon. Za – kavu. Još nam dakle nedostaje, unatoč svim medijima, izravna komunikacija. I govorenje i čitanje, čitanje da bismo ljepše govorili. i pisali, zar ne?

Ako postoje radionice pisanja, zašto ne bi postojale i radionice (ne samo brzog!) čitanja? Gledajmo svijet oko sebe, a poslije će, kao u Tadijanovićeve učiteljice, svatko pričati tko je što vidio. Učimo djecu gledati, učimo djecu gledati različito! K tome, ne čekajmo da to učini netko drugi, počnimo sami, osmislimo projekte, poduzetniji i aktivniji za dobre će projekte lakše pronaći i materijalnu potporu, dobar tekst i trud bit će prepoznati kad-tad, neovisno o mediju od kojih svaki samo ima najvažniji cilj da skrati put od onih koji pišu do onih koji čitaju. Za to ću se rado odreći i uporne tvrdnje kako mi je najveći uspjeh u životu što mogu kupiti (sad i objaviti) knjigu koju želim.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Na prvi dan proljeća i Međunarodni dan poezije (kada se i kava promotivno plaća stihom), na Goranovo proljeće prema Goranovu rođendanu, uz čestitke na Goranovu vijencu, neka mi bude dopušten citat stihova – jer na papiru se sve vidi – drage pjesnikinje Sonje Manojlović:

TRIJUMF PROSJEČNOSTI
(Dobri za sve, 2016.)

Odjeću u ledenoj vodi noću hladi,
njene jabučice zapljuskuju hladni vali,
voli svoju ispravnost,
voli nesreću, igle pobodene
u hladne poglede,
u muškarce lijepe poput žena,
u cvrkut, sitno zapomaganje

A nema kamo,
ne zna kuda,
njene oči prikupljaju više svjetlosti,
uzela bi samo bljesak, skok
iz ničega u nešto,
pa makar samo kao dobar dan
ili odmah Doviđenja

Sve svoje živote živi istovremeno
u časnim i nečasnim vrmenima,
a sa sobom mora pješice,
i prizor joj je taj još jasan i običan,
Iz njega uzme sve što joj treba

 

Uvijek se ražalostim kad se odnekud iz provincije kasno navečer vraćam s nekojeg događaja ispunjena, a znajući da sutradan o tome uglavnom neću nigdje moći pročitati ili pogledati vjesticu. Ma ni rječcu! Kako se često smucam uokolo gdje obično nema crvenog tepiha pa ni red carpeta, sve sam uvjerenija kako gradska prepotencija propušta a da toga nije ni svjesna, da si u manjim mjestima ljudi umiju kvalitetnije organizirati život unatoč izboru skučenijem od zagrebačke ponude svega i svačega, elitnoga i masovki. Male mile stvari koje bih ponajmanje strpala u konzumerističku kulturu.

Potkraj veljače, organizacijski meni baš u nevrijeme kad ti se sve preklapa, pozvaše me u Sveti Križ Začretje. Bijah ondje, govorila sam nekad nekim povodom i pjesme, pisala o dvorcu i izlazu na tek zamišljenu autocestu, ali sam svejedno morala provjeriti na kojem izlazu trebamo sići. Cestovni sam pravac znala. Kolegica pjesnikinja, jedna od sestara Jačmenica, Nada, poziva pismom na recital ljubavne poezije. Nekoliko godina unazad njihova Udruga za očuvanje baštine i promicanje kulture življenja Djedovina, kojoj je dopredsjednica, i Općinska knjižnica i čitaonica organiziraju interpretaciju tridesetak pjesama iz zbornika Recitala Željka Boc iz Marije Bistrice «Hod se nastavlja». U 13 godina 1000 pjesnika prijavilo je 4000 svojih pjesama. Među njim je i moja pjesma. Potvrdih da dolazim iz poštovanja prema zamisli i trudu domaćina te mladoj talentiranoj rano preminuloj pjesnikinji te svima koji su mi, poput Mire Pižir iz marijabistričke knjižnice, već organizirali književne večeri, susrete, obilaske.

U Svetom Križu Začretju osim dvorca i krasnoga malenog trga, čak su dvije galerije, jedna Stipova, mojega kolege karikaturista Rudija Stipkovića iz Sportskih novosti, tu rođenoga, a druga je Žitnica, obnovljena nekadašnja gospodarska zgrada, ne samo s koncertnim klavirom, koji se tu i koristi, nego i s meni omiljenim Lovenčićima obješenima okolo naokolo da se sav ozariš od majstorovih poteza.

A onda Gordana Kamenečki – Puclin govori poeziju više od sata, svira dvojac mladih gitarista, dvojica Antonia, Kapusta i Arih, prateći lijep vokal Lane Petrovečki u engleskim ljubavnim baladama i evergrinima. Mlada i očito ambiciozna frizerska majstorica Dubravka Mišak Skočaj morala je utrošiti cijeli dan za desetak na svoj način interpretiranih etnofrizura koje su ponijeli mladi mjesni modeli, katkad još i nesigurni u hodu, ali toliko šarmantni da ih morate ohrabriti pljeskom. Usto, daruju nama, svojim dragim gostima, fantastično oblikovane tulipane od krep papira, da nam, kako rekoše, traju do idućega recitala. Usput nas podsjetiše na Puškina: “Teško je voljeti, još teže ne voljeti, a najteže je naći voljenog koji te voli.”

Ništa ni pretenciozno ni blazirano, ni domjenak ni razgovori. Tu gotovo da i nema rampe između izvođača i publike, koje i nije bilo malo i kojoj nije bilo žao tog petka odreći se «Midsamera» ili neke turske sapunice. Oni su se jednostavno potrudili sami proširiti kulturnu ponudu. Svatko je došao zbog nečega, svatko se potrudio u nečemu za druge. Počastio ostale svojim vlastitim kreativnim doprinosom. Citiraše nam te večeri i Ericha Fromma: „Kada ga dotakne ljubav, svatko će postati poeta.“

I ne računajući, susrela sam nekoliko dragih ljudi, utanačila još nekoliko sličnih novih susreta. I jedva sam prepoznala svoju ljubavnu pjesmu otprije nekoliko godina. Gotovo haiku. Je li se kilometraža isplatila? Jest. I hod se nastavlja.

Nehotice

Sudarismo se rukama hodajući
ulicom.
Nehotice.
Podsjeti me to:
otkad se nismo držali za ruke?

20111124

Na kraju je, usput, uz kratku medicinsku intervenciju doma, dr. Mira Mošnička, dugogodišnja kriška pedijatrica, iz kućne knjižnice donijela raritetnoga Jesenjina na ruskom kao odgovor na šlagvort Vlade Mesarića Cobre, koji je uz “buketić” prigodnih pjesama na gitari (Ruže su crvene, tajne su skrivene…) izdeklamirao i Serjožino “Pismo majci” svih naših mladosti i zaključila kako je ta kriška osmomartovska bila baš uzbudljiva večer. Sve nas je ponio poziv mjesnoga Foruma žena SDP-a na malu proslavu Međunarodnoga dana žena – neki su je nazvali Babinjakom, a ja sam je nazvala Čehanom – na kojoj smo trebali pročitati i moju pjesmu ili dvije.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Uz pića hladna i topla koja su nudili muškarci, nad lončićima maćuhica i stručcima ljubica (mirišu mi na stolu više od na ljubice pretjerano namirisanih Violetinih papirnatih rupčića!), koje je glavna organizatorica i voditeljica gospođa Jasenka Gotić ubrala u svome vrtu, cvjećarica Nevenka Pavišić govorila je o cvjetnome bontonu te su se, ako se ne varam prvi put javno, čitali stihovi Jagice Pavišić i Ljubice Čambale, dama u zlatnoj dobi toliko da i nisu mogle ni nazočiti, pa su njihove pjesme čitale Jasenka Gotić, Marica Kukor i Slađana Vasiljević, inače članice AK Josip Badalić.

Sjajan je bio Želimir Novak, inače kriški, zemljopisno preciznije velikohrastilnički zet kod mojih Minčira, čitajući toliko mojih kajkavskih/kekavskih pjesama koliko se i ne sjećam kad smo ih toliko čitali. Uvijek smo pripravni za svaki slučaj, ništa baš prigodno, ali kad je vidio reagiranje dama na naš zavičajni jezik, fraze, ritam, toponime, imena, događaje, sjećanja… Sve od treme do ganuća i suza. Znam sa sigurnošću da sam ja čitala pjesme, kajkavsku ta moja kej pesma i štkavsku dipovci ah dipovci, da sam govorila o Misiji za Moslavinu što je ustrajno gazimo kolega Đuro Vidmarović i ja, o tekstovima pisanim za Društvo naša djeca Vladimir Nazor i Kajkavijadu (s dr. Mošničkom i s Ivanom Posavec Krivec) od pjesama do Selfija na kipec – ta prisutne su bile mame talentiranih malih recitatora i glumaca! – o međusobnome nadahnuću, zahvalnosti za to… Ali sam morala provjeriti niz pjesama iz različitih zbirki, motiva, atmosfere, životne dobi žene, svojevrsne ženske retrospektive od djetinjstva do zrelosti, očigledno ne samo moje: žufko, čikačoka, kajuce, musolini, molitva, vetrenica, slika, pevcov korak, darovnica, spovet, dva bori, najžalneše, fašejnek…
Za objavu, međutim, kao uzdarje za lijepi susret s lijepom riječju, odabirem između njezinih više od 200 pjesama napisanih od sedamdesetih godina prošloga stoljeća, pjesmu Ljubice Čambale (rođena 1935.) iz Novoselca, napisanu, kako joj stoji uz naslov, 4. siječnja 2004.:

Četiri zida

U četiri zida puno nas ima.
Ja i oni četiri. Tu smo svi.
Ja i četiri zida.
Oni šute, a ja pričam s njima.
Ja s njima, s tim zidovima.
Oni šute, a ja se svađam s njima.
S njima, sa svojim zidovima.
A oni i dalje samo šute.
I valjda se na mene ljute.
Zato i šute.

 

Poveznica:

https://www.facebook.com/miljenko.brezak /VEČER POEZIJE I CVIJEĆA / Križ, 8. ožujka 2016.

“Nemam lepe reči”, rekao bi naš jedan sjajan profesor stilistike citirajući istočne nam susjede, a ja posežem za ni izdaleka joj ravnom, mlađom ali baš olinjalom žargonskom “nemrem bilivit” ili tv-fraznim čuđenjem “ne mogu vjerovati”. Da nisam navratila u vrapčanski (nekadašnji) dom zdravlja i vidjela plakat, odakle bih znala da su u tijeku upisi u prvu osnovnu školu za djevojčice? Kinder, Kirche und Küche ili nešto kreativnije, recimo šoping, šminka (ruž=poljubac!) i dijete? Surfam i mislim baš začuđena na sve to, jer meni emancipacija podrazumijeva zajedništvo i žena i muškaraca, kako to da djevojčice još uopće moraju u školu, pa još i po napokon novome državnome kurikulumu? Tko ima para, ima svoj kurikulum, svoju školu, svoj odgoj i svoje obrazovanje. A čovječanstvo…?

Mogu shvatiti da bi lustraciju, da bi evoluciju, da bi ovo i ono, ali opet curice u samo ženski tor? Zato što će ih tretirati ondje kao posebne? Jedva da sam shvatila feministice, Ženske studije, premalu žensku kvotu u Saboru (o tome da ima premalo zastupnica pretežnoga biračkog tijela govori se manje nego o “novome” imenu hrvatskoga parlamenta, a ni lijevi ni desni ne pridržavaju se čak ni zakona o kaznama za tu brojčanu podcijenjenost!), ali da djecu ponovno odvajaju po spolu? Pa kad već to čine po naciji… Zapravo, trebalo bi klince vjerojatno odvojiti već u vrtiću ili još bolje i prije, odmah u rodilištu, i povremeno samo pripuščati jedne drugima. Valja na kontrolirano parenje. Tek da namjenski povećaju natalitet. To da je nama demokracija dala? Glupost stvarno ne mogu podnijeti.

Pogotovo kad pomislim da su u mojoj Vojnoj krajini, u Križu, gdje je trivijalna škola startala navodno još 1790., još u 19. stoljeću s dječacima učile i (ne sve!) djevojčice, one iste koje su u svojim obiteljskim zadrugama baštinile svoj osebušek kakav nemaju ni sve današnje tobože emancipirane žene… Pa gdje nam je, žene i muškarci, taj naš civilizacijski osebušek? Povijest da je “učiteljica života”? Ma nije ni onaj prvi kriški učitelj, gefreiter odnosno kaplar marijaterezijanske krajiške vojske! Očito nije kad smo se osudili da je (opet!) ponavljamo.

20160221 – 20160222 – 20160223 – 20160228

Zvonko Kovač upravo malo po malo predstavlja svoju knjigu “Zvon u kiši”, Insula Čakovec, 2015. Čituckan. Baš paše, ne samo u dan kišni. Odabirem naslovnu pjesmu. Jer, bar katkad, “ugodno je biti normalan”.

Zvon u kiši

Zvon u kiši. Otvaram prozor, blaga huka automobila zatomljuje zvonjavu, pa opet zvoni probijaju. Večernja, u mirnom kvartu, idu žene pomoliti se. Konačno smiren, bez tragova propasti, ratova i ludila. U mojim teškim venama kola topla krv starosti, za volju izgubljenih godina, desetljeća: odlaze junaci u legendu, u zatvore, na svoje posjede, u stvari, da se izgube u materijalnome. Energija zla, zavisti, ostvarila se u posjedovanjima, prijetnje u bankovnim računima. Vječni oportunisti organiziraju fašnike, opozicionari vladaju, zatežu uzde. Zemlja se preobražava pred našim očima, kao zima u proljeće: blagim jutarnjim mrazevima, toplim popodnevima i večernjom kišom, uz zvonjavu. Ugodno je, moći biti normalan. Ostati uravnotežen, nezdvojan.

Uz predstavljanje knjige Željka Krušelja “Igraonica za odrasle: Polet 1976. – 1990.”, Adamić, Rijeka 2015. (ovitak Milko Ilić)

Najprije je napisao doktorat, znanstveni rad s mnogo fusnota, a onda ga, po riječima izdavača Dragana Ogurlića, pretvorio u “publicističko-politički triler” na 700 stranica te sinoć, u srijedu, 24. veljače 2016., predstavio u Zagrebu, 26 godina od prestanka izlaženja napunivši veliku dvoranu Novinarskoga doma.

U susjedstvu Savske 5, jedne od adresa redakcije, baš gdje sam i ja (urednik mi je tada bio Željko Ivanjek, a glavni urednik Ninoslav Pavić) kao jedna od ukupno 2100 suradnika Poleta, dolazila od 1976. do 1978., kada sam s fakultetske prakse ostala honorarčiti u Vjesniku.

Klancir, danas glavna urednica portala T-com reče kako se danas, čak ni  s fakultetom, ne može doći u neku redakciju samo tako, “ja bih nešto radio”, a ona je navratila sa 19 godina i već drugi dan bila na terenu. Fascinantno je, a i ja se toga sjećam, kako su se svi međusobno poštovali, od urednika, poput u njezino vrijeme glavnoga Zorana Simića, neposredne urednice Jasne Babić, fotografa…

Mnogo je sjajnih kolega novinara, fotoreportera, strip crtača, ilustratora i drugih započinjalo u tim omladinskim novinama kojih je nekoliko desetaka brojeva (kao dizajnerskih dosega) u naše vrijeme završilo i u njujorškoj MOMA-i. Vjerujem u važno Poletovo mjesto i ako se u nas otvori najavljeni Muzej medija.

Iako običavam reći kako mi koji smo bili i poletni poletovski šljakeri, šljakali i šljakamo cijeli život, a da su urednici postajali urednicima, političarima, poduzetnicima, pa i izdavačkim tajkunima, nisam posve iskrena, jer, a vidi se to i iz teksta u knjizi o tome što je bilo poslije Poleta, bilo je tu izuzetno zanimljivih, možda i najzanimljivijim ljudi iz cijele generacije. Posebice upravo u novinarstvu potkraj socijalizma, potkraj osamdesetih, te u početku samostalnosti i demokra(tiz)acije. Kada se i tekstovima, po difoltu (default) da je optimizam ugrađen u socijalističku filozofiju i življenje – odatle listu i me Polet – ipak neprestano težilo promjenama. Ni danas nedosegnutima. I još s geslom “uvijek na ivici, nikag u marici.” Usporedbe s današnjicom, uznositim izravnim citatima, samo su nas kao publiku nasmijale.

Nije bez vraga Krušelj kao geslo citirao prvoga urednika Peru Kvesića iz “Pjesme roza”, zbirka “Perorez” 1980.:

“Vi ne bi vjerovali što smo sve vjerovali,
naivni lapani u velikoj podvali,
natjerani proći po šahovskoj ploči
na kojoj smo pješaci protiv figura.”

Ali, baš kako reče art director Ivan Doroghy – tek jedan od sjajnoga niza, koji ističe edukacijsku ulogu Poleta i često svojim studentima objašnjava kako je uopće bilo moguće napraviti novine u prekompjutorsko vrijem – tko god je u to vrijeme mislio da ima što reći, navratio je u Polet. Makar od Zvečke do Savske. Krušelj je kopajući po arhivama stvorio temelj i za samostalne doprinose, memoarske. Voljela bih nešto i pripisati, ali i čitati, to prije što mi se upravo sinoć otkrila još jedna osobna nedvojbena bliskost s najvažnijim medijem s vlastitih novinarskih (pa i književnih) početaka – jezik. Drugačiji. Pa i tematski: supkulturne reportaže o seoskom rock-bandu, knjižnicama u tvorničkoj hali, životu pevaljki i sl.
Mislim da Polet i pomisao o njemu nikad nisu bili okruženi s toliko sentimenta kao na tome predstavljanju gdje su se našli mnogi od suradnika iz nekoliko naraštaja, a svi uglavnom različito držeći starčeki i starice, po Krušeljevim riječima, najkreativnija generacija hrvatskoga novinarstva, pa čak i sada, kako je izdavač citirao svog brata Ogija Gorana Ogurlića, sad glavnoga urednika Jutarnjega lista – a prije toga Večernjeg lista, pa onda i moga – koji je vidjevši u velikoj dvorani nagužvane poletovce ustvrdio: koliko bi se moglo napraviti dobrih redakcija… Nekad bilo!

Željko Krušelj u posveti mi je napisao. “Dragoj Božici, svojoj kolegici iz poletovskih, vjesnikovskih i večernjakovskih dana”. Kako vrijeme leti.
Zagreb, 20160225

Božica Brkan