Kategorija: Božica Brkan / Umjesto kave

Vidim sinoć prikazat će Korczaka, pa zasjednem pred televizor. Kak su se sjetili Wajde, mislim, kad ono: umro. Umro? Ja da ne znam da je Wajda umro? I to još 10. listopada u 91. godini? Zato mu HTV i posvećuje na Drugome kasni film i Dodatke. Da ne trošim toliko vremena i novca na medije, medije zapravo, da budem informirana, ne bih žalila, ali moram valjda početi čitati osmrtnice (Selma Mijatović, Ignac Kulier…). I najbolji jedva da se odrade.

Ne dam da me prekrije bijes. Wajda, zbog kojega sam uz komparatistiku 1974. upisala polonistiku, to nikako ne zaslužuje. Koliko je to davno bilo, moram se podsjetiti zašto i odmah čujem pana Andrzeja iz arhiva kako 1979. u 3-2-1 kreni govori zašto radi filmove na poljskom, za svoju poljsku publiku, jer, kaže, jezik nije samo jezik nego sporazumijevanje. Četvorica specijalista novovjekih govore kako je on naveo druge da razumiju Poljsku i Poljake. Govore o tome markantnom umjetniku koji je najprije htio biti slikar, o velikom redatelju velike kinematografije, a ja se prisjećam kako sam Pepeo i dijamant, poput Korczaka također crno-bijeli, gledala jedno 12 – 13- 14 puta, svaki put zagledana kako poljski James Dean Cybulski umire u bijelim plahtama na sušenju, na gnojištu. Spominju utjecaj na jugo crni val. Tu se više prisjećam kako sam bila osupnuta kad sam napokon Wajdu uspjela dohvatiti za (telefonski!) intervju a Andrzej tako dobro, bolje nego ja poljski, govori, on bi rekao serbsko-chorwacki, koji je naučio snimajući u Jugoslaviji čini mi se Vrata raja.

Ali nije mi žao zbog polskiego, jer sam Wajdu gledala i u teatru, čak i Dostojevskoga (polonistika me je s komparatistikom tu najviše spojila, jer je Solar moderni roman tumačio vezom Cervates – Dostojevski – Kafka, a Dostojevski su bili Demoni, Zli dusi, a ne, kako biste pomislili, Zločin i kazna.)

Wajde sam se najviše zbližila i s poljskom književnošću. Polonist Kozina spominje kako je od pedesetak filmova čak tridesetak oslonio na književne predloške. Govore o njegovoj igri mačke i miša s cenzurom, prepoznajem sve više detalja iz autobigrafske i u nas prevedene knjige Film i ostatak svijeta, pa je dohvaćam, još jednom, stalno mi stoji na stoliću. Zbog Wajde sam radila reportažu i iz Lođa, bila i na snimanju nekog filma. Zbog Wajde sam se dograbila s profesorom Peterlićem i na ispitu iz filmologije izvukla bijednu trojku. Mislim da je bio uvjeren da želim analizirati baš Čovjeka od mramora, jer ga nije gledao, ne shvaćajući koliko sam se namučila stojeći u dugome redu, kolejki, samo da bih se domogla karte. Nije uopće htio slušati kako me se dojmila Wajdina autoironija u filmskome komentiru socrealističkih žurnala i inih filmova na vlastiti račun.

A kako sam tek bila vesela kada sam na nekom satelitu uhvatila posve svježega Pana Tadiju, višesatnoga u stihu. I Mickiewicz bi bio zadovoljan, sigurna sam. Zašto mi nemamo takvih filmova, takve kulture prema vlastitoj kulturi? Pa mi se vrte Brezik, Obećana zemlja, Gospođice iz Wilka… Nekako pomišljam kako većina naših filmaša nije ni pročitala toliko romana ukupno, a kamoli hrvatskih, koliko je Wajda poljskih adaptirao za film i kazalište. Mi i globalnoga Shakespearea, onoga iz Globea, umijemo iščerečiti, što veći, to snažnije, jer naša nam književnost i naše bolne teme nisu dovoljno inspirativni, snažni. Što bismo govorili hrvatski, kad možemo barem engleski?

Kako smo mali, neobrazovani, nedorasli svojim katynima, korczacima (i to prije Schindlerove liste!), a i vlastitim velikanima. Pa mi se ne usuđujemo opredijeliti tko su između nas ti veliki, a u svojim se jamama samo valjamo. Raspredaju četvorica specijalista kad je Wajda bio najveći, pedesetih ili devedesetih, govore kako je dugo stvarao, kako je dobio Oscara, nabrajaju filmove. Wajda, čovječe, ma što mi mislili, Ti si svoje učinio; sad je red na nama, koliko možemo. Barem gledati, barem vidjeti.

20161023

 

Slavljeničkim danom hrvatske književnosti nazvao je akademik Viktor Žmegač predstavljanje njemačkoga prijevoda Krležinih Balada Petrice Kerempuha / Die Balladen des Petrica Kerempuh (DHK, biblioteka Most, Zagreb, 2016.) u Društvu hrvatskih književnika u petak 14. listopada 2016.

Osim Žmegača, koji je napisao i pogovor u knjizi, na predstavljanju su sudjelovali i urednik Davor Šalat, etnolog i antropolog dr. sc. Tomislav Pletenac, voditeljica Lada Žigo i dramska umjetnica varaždinskoga HNK-a Beti Lucić te, dakako, književnik i prevoditelj Boris Perić.

Sad ću napokon znati o čemu pjevaju Balade, govorila je Žmegačeva kći prevoditelju dok joj je potpisivao knjigu. Dosad su Balade bile prevedene na talijanski, ruski, češki, francuski, mađarski i slovenski, a na njemački ih je, također za Most osamdesetih godina, Ina Jun-Broda prevela tek fragmentarno. Perićev integralni prepjev (i komentare!) Žmegač ocjenjuje virtuoznim.

Da se uopće upusti u taj posao Perića je ponukala prošlogodišnja antologija kajkavkih pjesnika Moderne kroatische kajkavische Lyrik u izboru Ernesta Fišera, također za Most, u kojoj je bilo i nekoliko balada. (Dopuštam sebi podsjećanje na vlastiti ponos što sam ne samo u istome jeziku nego i u istoj antologiji s Krležom.) 

U kratkom je vremenu Petrica Kerempuh progovorio na njemačkom standardu, Hochdeutschu.

Die Balladen des Petrica Kerempuh Žmegač ocjenjuje jedinstvenim djelom hrvatske književnosti, singularnim djelom kako ga naziva u širem smislu, a istodobno i paradoksalnim djelom koje nije napisano ni na kojem jeziku nego na posebnome Krležinu idiomu. Ističe osobito posebnu Krležinu igru jezikom, u povijesti književnosti nazivanom makaronštinom (prema tal. književniku Macaroniju), obično korištenom u humorističkom, ludističkom diskursu. Kod Krleže nema karakter igre, nego je riječ o duboko ozbiljnom djelu, krvavom.

Da čujete samo kako Planetarium, Das Planetarium recimo, zvuči na njemačkom, koji je Periću i drugi materinski jezik. No, prepjevom Balada morao je, kako kaže, i drugi put očiti njemački. Očito se isplatilo. Pogotovo za hrvatsku književnost.

Kojega smisla ima uopće u modernome svijetu prepjevavati, prevoditi Krležu? Kako bi Žmegač rekao, dok ima čitatelja, dok čitatelji žele učiti Krležin neponovljivi jezik, ima i smisla. A od 1936., kada su u Ljubljani Balade prvi put objavljene, do današnjih dana imaju čitatelja, pa onda i smisla.

Posežem za Ladom Žigo i njezinim citatom Eca kako je jezik Europe – prevođenje. Pogotovo je to važno za Krležine Balade okarakterizirane i alegrijskom kompletnom kartografijom Europe. Prevoditelj Boris Perić ustrajno i razlogom govori kako Krležu teba čitati manje dogmatski. Po meni: Krležu jednostavno treba čitati!

20161018

link

http://www.bozicabrkan.com/b-brkan-u-najnovijoj-antologiji-hrvatske-kajkavske-lirike/

 

 

Subotnje poslijepodne – državni praznik s rijetkim zastavama – proveli smo nesvakidašnje, pomalo egzotično. U podrumu Crnoga mačka, kafića na Podolju nedaleko Bolnice Sestara milosrdnica. Sa desetak očito vrlo zainteresiranih slušajući uvodno predavanje dr. sc. Branimira Vidmarovića u temu Evolucija kineske vanjske politike od kraja Drugoga svjetskog rata do danas: strategija, ciljevi, problem. Nazvao ga je dvosemestralnim kolegijem.

Očito ambiciozan i podržan od roditelja – majka prof. dr. sc. Natalija Vidmarović predaje na slavistici Filozofskoga fakulteta sveučilišta u Zagrebu, a otac Đuro Vidmarović je veleposlanik, osnivač HDZ-a, profesor povijesti i filozofije, književnik i književni kritičar – Branimir je u Moskvi diplomirao i doktorirao međunarodne odnose i diplomaciju na Državnom institutu za međunarodne odnose, a, kako kaže, isprva iz čiste egzotike, usredotočio se na istraživanje kineske vanjske politike i problema sigurnosti u Istočnoj Aziji te se specijalizirao za japansko-kineske odnose.

Vratio se u domovinu, ali baš u nevrijeme, kad njegovi i manje obrazovani vršnjaci za poslom odlaze iz nje. I, kako još nije osigurao stalan posao, a primjerice Fakultet političkih znanosti i Diplomatska akademija MVP-a nemaju prostora za njegove teme, dr. sc. Vidmarović odlučio je taj prostor sam stvoriti i osvojiti dijeleći svoje znanje o danas izuzetno važnoj temi međunarodnih političkih odnosa i to u prostoru koji, kako bi se to reklo, ne pripada znanstvenoj zajednici. Bar nije do njegove generacije, koja se ne miri s nemogućim, pa osmišljava drugačije od prethodnih naraštaja te znanje pa i znanost, ako drugdje ne može, predstavlja gdje može – u kafiću i na internetu. HR2.0 – Lijevak znanja kod Mačka.

Želim Branimiru da na svakoj subotnjoj temi ima sve više slušača, da mu podrum Crnoga mačka postane pretijesan, jer Kina je sa svojom nekoliko tisućljeća dugom i zapadnoj civilizaciji još poprilično stranom poviješću, kulturom, jezikom, filozofijom i inim zaista zanimljiva i za budućnost svijeta, nas barbara, još kroatocentristički i eurocentristički poput pustinjaka zagledanih u vlastiti pupak, izuzetno važna tema, koja može i koja treba zanimati svakoga tko kao građanin svijeta želi ostvariti karijeru bilo kao novinar, gospodarstvenik, diplomat…, ili je samo zaljubljenik u putovanja ili je tek student koji se još ili pak, kako smo imali u subotu, bivši hrvatski veleposlanik u Kini Antun Babić, koji ima iskustvo višegodišnjega života u najmnogoljudnijoj zemlji.

Dr. sc. Branimir Vidmarović sada na zagrebačkome Konfucijevu institutu osvježava znanje kineskoga koji je imao priliku učiti i boraveći u Pekingu i Šangaju za vrijeme studija.

Vrijedno i zanimljivo, ali ne samo osobno predavaču i slušačima, nego i Hrvatskoj koja se valjda od silne brige za raznorazne uhljebe i prosječnike ne uspijeva posvetiti već postojećim svojim specijalistima. Čak ih niti već gotove učinkovitije iskoristiti!

20161008 – 20161010

Ovo je vrijeme da čovjek poludi./ Tko nije lud, nije normalan./ Postanu jedno demoni i ljudi./ Samo slovo dijeli riječi / ljudi i ludi… Da je samo taj pripjev, lajtmotiv, što li je već, potekao, iz Pacijenata, mjuzikl bi, kako se to kaže, imao umjetničko opravdanje. A kako ne bi bio još dublji kad smo u Lisinski i stigli iz kao pacijenti naše svakidašnje ludnice.

Usporedo su u vijestima taman naklapali jesu li psihijatar i njegovi uz silenzio stampa konačno ispregovarali i ispogađali ulazak u vladu, što nakon tjedana kampiranja novinara pred kojekakvim vratima, uz pretrčavanja nelogičnija od luđačkih maestralnih stampeda na bini, nije još objavljeno ni danas. Kako je ovo s vratima Kafka uživo, ne mogu odoljeti ni drugoj usporedbi: u mjuziklu u nekom ugovoru ima točka 6. i 7., ako se ne varam, nastupanje tobože izliječenoga kvarteta po vinskim podrumima, što osobito zanima (ne)izliječenu alkoholičarku, a što je trijezno otprilike koliko i neki od onih političkih mostnih pregovaračkih sedam uvjeta.

Publika se na sjajne citate i opservacije i na vlastiti račun u tekstu (libreto Miro Gavran, tekst Vjekoslava Huljić), glazbi (Tonči Huljić), čak i pokretima (redatelj Igor Barberić) i mogla samo gorko smijati (i na vlastiti račun!) i pljeskati na otvorenoj sceni. Kao što I jest. Da ne spominjem urnebesne narodne mudrosti sestre Irme. Prije nego se vrati u naš reality show, u vanjsku psihijatrijsku kliniku u kojoj nas ne liječe glazbom nego svim sredstvima, bespoštedno masiraju na različite druge načine. S jednakim (ne)uspjehom. Riječima jednoga od likova, sve je izmanipulirano, čak i publika.

 

Ali su se zato izvođači majstorski potrudili, a taj su, kako reče Valentina po čemu je prepoznala pacijenticu-sestru, mošus i formaldehid, silan trud i znoj, prepoznali i gledatelji. Iako, kako bi rekla Valentina, u mjuziklu se gluma ne računa, i gluma i ples i pjevanje osvajali su, čak i u sporednijih likova. A Hana Hegedušić kao Valentina, Hrvoje Foretić kao dr. Lovro i Damir Kedžo kao Robert stvarno su bili dojmljivi. Štoviše, po glavoj temi, glazbenome broju Srce za vodiča, Hana i Hrvoje su mi i pjevački dojmljiviji od već hita u izvedbi meni miloga Petra Graše i Hane Huljić. Kad je još sve uigra, ujednači i pročisti, više tehnički i ritmički, mogu igrati dugo i široko – i scena je pokretna, rekla bih! – liječiti nas glazbom.

Velik je trud uložen u mjuzikl Pacijenti. Nedvojbeno! Svatko je od sebe – a kreirali su ga vodeći majstori u svome poslu – dao najbolje i želi još više, jer su se i 6. listopada u zagrebačkom Lisinskom, na prvoj ili drugoj reprizi jer premijera je bila dva dana ranije, autori strateški podijelili po gledalištu, očito kako bi još tesali detalje koje uoče, a kojem im čovjek u takvoj hitnji i ne može zamjeriti. Zadnji sam put u Lisinskom od mjuzikala gledala ili Jaltu ili Gubec-bega, pa im proričem i želim njihov, pa i veći uspjeh od njihova. I međunarodni.

Post scriptum:

Inače to ne radim, ali kada sam ušavši u palace Lisinski spazila kolegu Miru Gavrana i suprugu mu dramsku umjetnicu Mladenu Gavran, poželjeli smo selfić kao sjećanje na večer. (Konkuriramo tako mojemu omiljenom suradniku iz mladih dana i jednome od mojih pacijenata Romeu Ibriševiću, koji je fotkao za odličan katalog!) I drago mi je, jer bila je to baš lijepa večer. Hvala kolegi Gavranu i cijeloj ekipi Pacijenata!

20161006 – 20161007

Crowdfunding nije ‘laka lova’ ni salata od krumpira, nego ozbiljan proces!
Tu opremu teksta Mie Biberović na Netokraciji preuzimam, sebi prigodno hranjivo, za geslo, ali i kao pereks za izuzetno zanimljivu priču, koja je krenula tako što mi je kolega po oba pera, i novinarskom i književnom, Stjepo Martinović u inboks fejsa strovaljačio poslovnu ideju sa svojeg zida: Šaljem ti info o mom pokušaju crowd-fundinga!

Dakle, Stjepo Martinovich Der Echte na svome je zidu napisao:

Draga fb-prijateljice, dragi fb-prijatelju – biste li bili spremni poduprijeti dovršavanje moga romana FRANKENSTEINOVA BRAĆA i njegovo i izdavanje pretplatom od 75 kn? Za taj novac (50% prodajne cijene po izlasku romana iz tiska) dobit ćete svoj primjerak čim se osuši tiskarska boja na njemu… Ova sinteza ljubavne i policijske priče, koje se isprepliću kao “zmije kad se pare”, kako reče prijateljica koja je pročitala nekoliko poglavlja, imat će oko 250 stranica, a mogao bi izaći početkom prosinca ove godine. Na mom zidu možeš pročitati sinopsis i dio recenzije Lade Žigo – učlaniš li se (pozitivnim odgovorom na ovaj upit), slijede upute uplatu.
Zahvaljujući na potpori, srdačno te pozdravljam!
Stjepo Martinović

Odmah sam mu napisala kako sam, što se crowdfundinga tiče, skeptična. Imala sam čast, naime, ne jednom, prisustvovati predstavljanju i tiskanih knjiga čak s bardom Dragutinom Tadijanovićem i nekoliko akademika u prvom redu, koje nikad poslije nisu ugledale svjetlo dana.Kad mi je prije nekoliko godina moj kućni majstor i regionalni stručnjak za IT industriju netokrat Ivan Brezak Brkan došao s idejom da crowdfundingom skupimo lovu za objavu moje skupe, a potencijalno visokonakladne knjige, očito sam ga pogledala s toliko skepse da nije bio ubičajeno uporan.

No, da bih podržala kolegu Stjepu u – ne samo! – njegovu pionirskome nastojanju, predložila sam mu – i sad to činim – da nešto udrobim na svojim medijima. Dakako da sam nakanila krenuti klasičnom, edukativno, tumačeći značenje same riječi, ali u rječnicima je nema, jer je prenova, iako se zapravo radi o modernoj pretplati. Onda sam se sjetila da bi stvar puno bolje mogao pojasniti moj potomak, specijalist. A Ivan Brezak Brkan, ne budi lijen, iz susjedne zemlje gdje prodaje svoje nauke otpovrnuo mi je:

Nemaš što biti skeptična, sad je to već uobičajan format financiranja 🙂

I, spomenuvši kako je nekima bio i ambasador, naredao mi je brat-bratu desetak linkova, ne rekavši ali očigledno misleći nek se stara sama instruira. Pa nek si tražim. Tak mi i treba. Pa nisam li ga točno tako i uputila, ne da mu baš ulovim svaku ribu nego da ga uputim u tajnu ribolov kojekakvih riba!? I tako dođosmo do Crowdfunding nije ‘laka lova’ ni salata od krumpira, nego ozbiljan proces! 

Tako sam surfajući i stigla do također Netokracijina teksta kako je 2015. bila zanimljiva godina za crowdfunding, kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj. Što se tiče grupnog financiranja u Lijepoj našoj, blog Hrvoja Hafnera Crowfdunding.hr ponovno je proveo istraživanje i otkrio kako je samo u prošloj godini prikupljeno više sredstava nego ukupno u svim prethodnim kampanjama. Naime, za hrvatske je projekte do danas prikupljeno gotovo 10 milijuna kuna, a 5,3 milijuna prikupljeno je samo u 2015. godini.

Netokracija je također pisala i o iskustvu Trilleniuma:

Iako se u jednom trenutku činilo kako neće, hrvatski Trillenium uspio je u sklopu svoje crowdfunding kampanje na Seedersu skupiti više od 2 milijuna kuna za svoju platformu za kupovanje u 3D okolišu, za što je bilo potrebno više od 5000 funti u Facebook Adsima te više od 1200 poslanih emailova. U razgovoru za Netokraciju, Prpić otkriva kako u jednom trenutku nije bio siguran da će kampanja proći!

Zahvaljujući Netokraciji uputila sam se i u vrijedno knjižno iskustvo kolege novinara Olega Maštruka:

Novinar, fotograf i putopisac Oleg Maštruko zaželio se nove avanture i dalekih krajeva. Nakon što je lani obišao Pamir, ove godine želi u izgubljeno kraljevstvo Lo, točnije u pokrajinu Mustang (ne, nema veze s konjima ili automobilima) smještenu u današnjem Nepalu. Kako bi uspio u svom naumu, i ove je godine pokrenuo kampanju na Indiegogou, koja je već na svom 16. danu.

Kad sam se umašila, počela sam po internetu o tome pronalaziti tekstova i drugdje:

Oleg Maštruko putem Indiegogo prikupio potrebna sredstva za novu knjigu. Nakon uspješne kampanje “Without People” u kojoj je skupio preko 10.000 dolara, Oleg Maštruko pokrenuo je novu kampanju za novu knjigu.

A dok ja istražujem i analiziram okolo, Stjepo Martinovich Der Echte prije manje od 24 sata na fejsu javlja:

Eto, dragi prijatelji… broj upisanih interesenata za moj novi roman FRANKENSTEINOVA BRAĆA primakao se na samo 12 (dvanaest) minus potrebnog; dakle, još dvanaestoro vas može se – uplatom 75 kn (nakon obavijesti da je dosegnut kritični broj) – priključiti budućim čitateljima knjige…

Želim Stjepi uspjeh Frankesteinove braće, i literarni, a osobito financijski. Ponajviše da sama prema crowdfundingu – kad ga već nema u rječniku, pojednostavljeno: pretplati – koji mi je poslovno posve logičan i pošten i novinarski i književno, ne budem nevjerni Tomo. Čitatelji, gledatelji i ini konzumenti koji te žele platiti nisu nevažni. Pogotovo jer je po istome principu isfinanciran upravo premijerno i s uspjehom prikazan film Gazda, koji, iako nije o Ivici Todoriću, nisu htjeli financirati, distribuirati, a niti o njemu pisati svi oni kojima je to posao procijenivši očigledno da bi im moglo poslovno odmoći.

A kako ono bijaše? Crowdfunding nije ‘laka lova’ ni salata od krumpira, nego ozbiljan proces! Obožavam ozbiljne procese.

korisni linkovi:

• http://www.netokracija.com/crowdfunding-osnove-48717
• http://www.netokracija.com/crowdfunding-hrvatska-istrazivanje-2015-112605
• http://www.netokracija.com/stemi-indiegogo-pauk-robot-109157
• http://www.netokracija.com/crowdfunding-convention-marko-gregovic-107531
• http://www.netokracija.com/trillenium-2-milijuna-kuna-seeders-106338
• http://www.netokracija.com/oleg-mastruko-crowdfunding-nepal-117887
• http://www.crowdfunding.hr/urednik-mreze-oleg-mastruko-pokrenuo-crowdfunding-kampanju-za-fotoknjigu-2419
• http://zimo.dnevnik.hr/clanak/oleg-mastruko-putem-indiegogo-prikupio-potrebna-sredstva-za-novu-knjigu—414146.html
• http://www.crowdfunding.hr/

20161003 – 20161006

 

Dar kreatorice brendova Filke Vigne Somek i slikarice Jagode Kaloper meni: dizajn etikete za našu kućnu rakiju. BOŽICA u tri okusa. Jagodu nismo planirali niti je tada bila popularna voćka. Na očevini mojega Miljenka u Širincu uspjeli smo uzgojiti i proizvesti sve tri, ali smo kruškovaču i trešnjevaču uspjeli popiti prije nego što smo je etiketirali. Takve su to količine bile! A onda smo prodali i voćke i Širinec.

Šljivovicu Božicu potočili smo javno na predstavljanju mojega prvog romana “Lift, politička melodrama” u Klovićevim dvorima 1993. ili 1994. i još čuvamo veliku staklenku za Ivanovu svadbu. Ako ne ishlapi. Zatrpasmo je ne u zemlju nego u papire. I pijemo danas s mišlju na onu koja je crnom tušem i drvenim bojicama oslikala etiketu. Tada svjetski trendovski. Sjećanje sa žalom na milu damu, glumicu i slikaricu.

20161003

Od jučer znam da su stanovnici Zlatara – Zlatarščani i Zlatarščanke. Imala sam razloga da to doznam: ondje smo u okviru tradicionalnih Dana kajkavske riječi Zlatar 2016. u Gradskoj knjižnici Zlatar, a zalaganjem Udruge “Miljenko Mlakar” predstavili moj roman “Ledina”. Koliko sam upućena, imala sam čast biti predstavljena kao prva književnica kajkavka izvan Zagorja.

Zapravo, o romanu je ponovno nadahnuto govorio knjiženik, književni kritičar, političar i veleposlanik Đuro Vidmarović, a ja sam čitala svoje tekstove na kekavici. Dakako, i iz romana. Iskoristili smo priliku da zagorske kajkavce upoznamo podrobnije s tim mojim zavičajnim moslavačkim idiomom kajkavskoga.

Usput smo razglabali i o tome je li to dijalekt ili jezik i o sličnim temama, o značenju riječi osebušek i oblizeki, za koje se nadamo da su ušle u standard, o gastronomiji, vrtlarstvu… I o novinarstvu, jer je na književnu večer iz Varaždina stigla i Karmen Gumbas, dugogodišnja dopisnica Vjesnika i moja redakcijska kolegica.

Uz drugo, oduševila nas je Jana Krušelj, učenica drugoga razreda, muziciranjem na violončelu, kao i natprosječna brojnost vrlo raznolike, radoznale i strljive publike, osobito mlade, gimnazijalaca. Večer je, a i prigodni razgovor za kulturnu emisiju Radija Zlatar, odlično vodio kolega Željko Slunjski, inače član udruge kojoj predsjeda njegova supruga Božena Slunjski, koja nas je pogostila i odličnom večerom iz svoje kuhinje, u kojoj je prednjačio, dakako, zagorski puran s mlincima.

Gradonačelnik Stanko Majdak, također kolega po peru, može se ponositi svojim gradom i rezultatima svog i truda svojih sugrađana, Zlatarščana.

20160922

Link:

http://www.zlatar.hr/2016/09/autorska-vecer-bozice-brkan/

Brod knjižara – Brod kulture već se poslije ovoljetne plovidbe odavno usidrio, izbljeile su nam uspomene i sa slavljeničkoga crvenoga tepiha, a tek sam sad imala priliku prolistati zbornik priča s ovogodišnjeg natječaja. Preporučujem bez dvojbe knjigu “20 + 1 priča za ljeto 2016.”

Baš sam zadovoljna njome, ne samo zbog toga što je ocjenjivački sud sastavljen od organizatora i uglednih književnika – među kojima su i pobjednici iz prijatlejih godina Igor Gerenčer, Ludwig Bauer, Dubravko Torjanac i Stjepo Martinović – od brojnih priča uvrstio i moju “Post s onoga svijeta”, nego što se tu ima što pročitati. I to ne samo jednoga ljeta! Ovoljetna je pobjednica priča “Otok” Marije Rakić-Mimica.

20160915

U velikoj dvorani zagrebačkoga Krematorija oprostili smo se danas od Ive Nižetića, dugogodišnjega profesora Gimnazije Križ. Supruzi Mireni, kćerima Nataši i Ivani i ostaloj rodbini u tuzi te poštovateljima obratila se prigodnim riječima sućuti i zahvale Đurđa Arbanas:

Dragi naš profesore, dragi Nidžo,

želim se uime generacije učenika Gimnazije Križ upisane 1965., prve kojoj ste bili razrednik, a koja je danas uglavnom dosegla i mirovinu, oprostiti s vama. Želim se oprostiti s Vama i uime svih naraštaja mladića i djevojaka koje ste odgajali predavajući im tjelesni, igrajući različite utakmice u rukometnom klubu Gimnazijalac ili nogomet u Slogi itd., plešući s nama u KUD-u Graničar i postavši nam i prijatelj.

Toliko prijatelj, da ste za nas ostali samo Razrednikom i Profesorom. Toliko da ste redovito s imenikom pod rukom, posljednjih godina i podupirući se štapom, dolazili na naša obilježavanja mature, prozivali nas i podsjećali na prošla vremena i s nama se radovali našim uspjesima, žalostili se zbog naših problema i životnih poraza.

Sve do prije kojeg mjeseca, fakinski zasukanih rukava, dolazili ste i na obilježavanje obljetnica mature i razredima koji više nisu imali svoje razrednike, kao što sada više nemamo ni mi. Više nas nećete prozivati, ali mi ćemo se sigurno prisjetiti Vas, ne samo u takvim trenucima.

Jer, na vijest o Vašoj smrti na fejsbuku od prekjučer čitamo brojne poruke i među njima i:

“Hvala mom profesoru na školskom i sportskom druženju, te veselim trenucima koje smo zajednički proveli na rukometnom terenu….sućut njegovoj obitelji.”

“Zahvalni smo mu, njegovi učenici brojnih generacija u njegovu drugom, moslavačkom zavičaju.”

Zaista, Križ i Moslavina postali su Vaš dom, Vaš drugi zavičaj, ali ste nas, svoje učenike, kad ste imali priliku, rado ugostili i u svojim rodnim Selcima na Braču i potočili nam s ponosom ne neki brački plavac nego Ivinu Rečičku rosu uzgojenu na obroncima Moslavačke gore hvaleći se da ste je odnjegovali sa zetovima. Ondje ste na Croatii redivivi ohrabrivali svoje učenike pjesnike čudeći se što niste znali da netko piše i pjesme.

Neumorno, kako ste nas učili driblingu s loptom na sportskim igralištima i koracima bunjevca u hladnoj dvorani u staroj školi na predsatu, učili ste nas i koracima života i driblingu sa životom, pobjedama, da se život ne sastoji samo od njih te kako se nositi s porazima. Svojim ste nas primjerom odgajali za život kao trci na duge pruge. Zahvaljujemo Vam na tome!

Ivica Nižetić počivat će u svojim Selcima na Braču.
20160831