Kategorija: Božica Brkan / Umjesto kave

Već sam se u životu nastresirala kada smo imali utrku između tiskanja i promocije knjige (hoće li, hoće li) ili kad smo, tri tjedna po izlasku i dolasku 15.000 tiskanih na kioske, predstavljali “Oblizeke – Moslavina za stolom” i shvatili da je knjiga na kioscima u Zagrebu rasprodana, ali kad se dugo nakanjujete i pripremate, idete lijepo opušteno 27. svibnja 2016. u Sisak u Gradsku knjižnicu Vlado Gotovac govoriti o “Ledini”… A onda vam uslijede neočekivana, baš lijepa iznenađenja od dragih ljudi koje poznajete godinama, ali i od onih koje nikada niste vidjeli. Knjižničarka Ljiljana Šorgić najprije nije imala knjigu jer je posuđena, pa kako da to čovjeka ne veseli? Pa onda, kaže, već dvije godine ljudi pitaju hoću li doći u Sisak.

Drugim povodima jesam, od edukativne kuharičice s receptima za Segesticine obične i aromatizirane octove kakvih ni danas nema puno na tržištu, od gastronautskih kušanja u Cocktailu, od predstavljanja ekojanjetine, izložbe hrane, provjere jesu li suhomesnati Cvancigerovi proizvodi dostojni da dobiju baštinsku markicu Hrvatske obrtničke komore do nedavnog predstavljanja kuharice Brankice Iris “Sretno strpljivo i uspješno / Slastice kroz Sisak i okolicu i kroz godinu” koju sam recenzirala. Kao urednica Večernjakova Vrta davno sam ocjenjivala na sajmu i cvjetne izloške i veselim se zelenom Sisku. Jedna me je moja priča odvela u Stari grad na predstavljane “Broda kulture” s Ludwigom Lujom Bauerom, rođenim siščaninom. Na pjesničke me Kvirinove susrete nisu zvali, na istoimeni radio jesu, ali sam još kao djevojčica objavljivala tekstove u Kuriru, kao gimnazijalka ne vježbala nego plesala slet na onda izuzetno popularni francuski hit “Monia” u vrlo modernome jarkonarančastom minikombinezonu, …

I onda, pred knjižnicom me dočeka najprije Ivanka Hrgarek da bih li joj htjela potpisati deset godina stare “Oblizeke…”. Plakala je, pripovijeda, čitajući ih, jer se i ona, petnaestak godina starija od mene, o Božiću igrala na slami pod stolom. Vjerojatno će plakati i čitajući “Ledinu” s njezinim likovima, koje Katarina Brkić opisuje kao “žene kej se plačeju znutra”. Onda drago poznato lice gospođe Marije Ivšić, punice mojega nekadašnjega dugogodišnjeg suradnika i prijatelja mr. sc. Josipa Kraljičkovića i vješte kuharice obrazovane kako je rijetko obrazovan i koji od sudionika sadašnjih javnih gastroshowova. Jedna je od, kako sam ih pišući o njima nazvala, Vučetičkinih kćeri, polaznicâ domaćinske škole autorice još slavnih kuharica, kao što su bile i Mira Todorić čije ime nosi glavna nagrada naših Kriških oblizeka ili Nada Dobrinić, o kojoj sam izlagala dan kasnije u Kutini o 90. obljetnici rođenja podsjetivši i na kuharicu s moslavačkih tečajeva prehrane iz vremena kad je i jedno jaje bila gozba. Donosi mi nešto u vrećici, pokušavam vidjeti, a poslije ponuditi uz kavu i kolege, ali me odvraća i tek doma vidim zašto: čudesan kuglof! Baš – gozba. Sad meni oči zasuze.

A tek onda slijedi poduže predstavljanje, po našem običaju samosvojno. Profesorica u sisačkoj srednjoj školi Tanja Vadla govori s bezrazložnom tremom, jer je odlično i sadržajno – da govorim za neku od brzih izjavama za tv, rekla bih predobro – njezina recenzija nova perspektiva sagledanja mojega romana. Onda govori Đuro Vidmarović, kojega ne priječe ni ozbiljni problem sa srcem ni to što nam je ovo ako se ne varam točno deseto predstavljanje knjige, da opet oljušti novi sloj romana, našavši novo viđenje o psihologiji žena, o različitosti njihova govora, jezika kao glavne teme navodno obiteljskoga romana, o personalityju tih žena, o tome kako sam sebe uvela kao lik u roman. A hjela sam zapravo napisati pogovor, nekakvo tumačenje. Nakanila sam samo čitati i to dio koji pripovijeda kako su poslije Bitke kod Siska moji odnekud iz Bosne krenuli prema zapadu i sjeveru iliti “iz Serhata u Militãrgrenze”. Pitaju, odgovaram. O zavičaju i zavičajnosti, našoj misiji za Moslavinu i regionalnom kulturnom identitetu, čitamo “Molitvu”… Ivan Sinovčić, skorašnji predavač na istome mjestu o zavičaju, bojim se da nije uopće shvatio ništa od naših nakana, tumači mi definicije zavičaja, poučava i zaključuje da se dopisujem sama sa sobom. Razmišljam (i poslije!): je li tako? (Za to inače imam izraz “igrati stolni tenis sam sa sobom”.)

Moji mi čitatelju daju vjetar u leđa da nije tako, pogotovo kad se tako lijepo osjećam u toplu večer uz Kupu s dragim ljudima iz različitih razdoblja života, od isto umirovljenoga kolege iz Večernjaka Strižića – nedostaje mi Frković,Piškor, Jasna Sirotin – pa kolegom po peru Ratkom Bjelčićem (hvala Ratko!), nedavno primljenim u Društvo hrvatskih knjiženika ,Sinišom Matasovićem i drugima. Ne da mi se, a to je stvarno rijetko, čak ni polemizirati. Ni slušati u autu radio tko je koga gore opartnuo, je li baš nušićevski “pala vlada, pala vlada”…

20160529

linkovi

http://oblizeki.com/slasticama-kroz-sisak-i-kroz-godinu-brankica-iris-vodi-sretno-strpljivo-i-uspjesno-17763

http://oblizeki.com/cvanciger-ili-tradcionalne-cesnjovke-tlacenica-cvarci-kulen-krvavice-i-bijeli-spek-%E2%80%93-podbradnjak-8084
http://oblizeki.com/kriski-oblizeki-20-godina-slatkih-dobrih-djela-12645

http://www.bozicabrkan.com/izlaganje-katarine-brkic-u-piljenicama-o-ledini-bozice-brkan-u-najnovijem-broju-hrvatskog-slova/

O “Ledini” prof. Tanja Vadla na predstavljanju u Sisku

Na jubilarnom zelinskom 35. Recitalu suvremenoga kajkavskog pjesništva Dragutin Domjanić od višednevnih događanja s veseljem izdvajam danas u pet poslije podne u Gradskoj vijećnici Grada Sv. Ivana Zeline predstavljanje knjige Između tradicije i subverzije: Časopis Kaj i kajkavska postmoderna dr. sc Maria Kolara. Predstavljači su recenzenti prof. dr. sc. Zvonko Kovač i prof. dr. sc. Joža Skok te dr. sc. Domagoj Brozović i dr. sc. Ivo Kalinski.

Urednik knjige objavljene u Biblioteci Periodica Croatica Filozofskog Fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Kolarov je mentor na doktoratu prof. dr. Vinko Brešić, koji je, uz doc. dr. sc. Suzanu Cohu te uz tekst prof. dr. sc. Skoka koji je pročitala aktualna urednica Kaja dr. sc. Božica Pažur, knjigu predstavio i na vrlo uspjeloj i zanimljivoj tribini Lade Žigo Španić Susreti u DHK 18. svibnja 2016.

Sumnjate li da sam subjektivna, jer me je, prema kazalu imena, mladi znanstvenik okrznuo na desetak stranica i jer se pekmezim otkako sam ga 2013. upoznala kao mladog – i inače je takav, jer rođen je u Molvama 1981. – talentiranoga i strasnog, ali samozatajnog kajkavca, nagrađenika Književnom nagradom Ivan vitez Trnski za neobjavljen rukopis prve knjige Nuspojave čitanja, po objavi nagrađene i Julijem Benešićem.

Radi se o proširenoj doktorskoj disertaciji koja je prerasla u monografiju kakvu rijetki časopisi u nas imaju, a i to zahvaljujući prof. dr. sc. Vinku Brešiću i njegovu opsežnu kroatističkom projektu. Kaj je nastao šezdesetih godina prošloga stoljeća, kako je rečeno, zlatnim godinama labavljenja krutoga socijalizma, kad i primjerice mnogi popularni regionalni glazbeni festivali – Kajkavske popevke baš slave pola stoljeća! – ogranci Matice hrvatske i sl. Očito se mislilo kako je bolje sitno hrvatovanje negoli otvoreni sukobi jugoslavenskih nacija.

Kajkavsko spravišče i Kaj preživjeli su i Sedamdeset i prvu i upravo se, uz svima drugima, i njima ima zahvaliti što kajkavski nije zavazda ostao, kako Krleža reče za zbivanja stoljeće prije, kao mrtvo truplo bačen, nego još živi u govoru i u tekstovima, više zahvaljujući brizi koju globalni svijet pridaje svemu što je malo i drugačije, ugroženo, negoli brizi vlastitoga standardnoga književnog jezika. I sam je, uostalom, kajkavski lani priznat međunarodnim književnim jezikom, kao nastavak predilirskoga, ali to je, uz reafirmaciju jezika/dijalekta, samo još jedan povod za naše svakidašnje (jezične) prijepore.

Kako i časopisi i pametne knjige na našu žalost danas gube na važnosti, citiram ono što danas zovu blurb, zgusnute riječi urednika prof. dr. sc. Vinka Brešića:

Da bi maknuo stereotipe koji su dugo pratili kajkavsku komponentu hrvatske književnosti i kulture, Mario Kolar se latio studija časopisa Kaj – “središnje tribine kajkavske Hrvatske”. Detaljno istraživši korpus objavljivan u tome časopisu, autor je došao do zaključka da starija, a pogotovo novia kajkavska produkcija pokraj tradicionalističkoga imaju i moderni sloj, koji na različite načine pokušava odgovarati na izazove svoga vremena. A analiza i ostalih aspekata navela ga je da nedvojbeno utvrdi da Kaj predstavlja najznačajniji medij za afirmaciju i očuvanje kajkavskog identiteta, odnosno da i partikularitet ima identitet.

Glavna je zasluga Kaja, ističe autor, što nije samo primao nego i generirao nove sadržaje, tj. bio sukreator primarno književne komunikacije. Kolarova knjiga na posredan način podsjeća na “žrtvu” što ju je kajkavski bio podnio za oblikovanje hrvatske kao moderne europske nacije, da bi 150 godina poslije, u okvirima jedne nove paradigme, napokon osvijestio vlastiti identitet. Riječ je o prvoj monografiji o jednome (još izlazećem!) kajkavskom časopisu; ona je vrijedan doprinos boljem poznavanju ne samo korpusa kajkavske književnosti razdoblja postmoderne, nego i medijske slike hrvatske kulture zadnja četiri desetljeća.

Ne bih ja bila ja da ne krenem s definicijom odnosno tumačenjem kako bih spriječila eventualno nerazumijevanje – Klaiću, sorry, (čak i ja!) varam te s http://onlinerjecnik.com/rjecnik/strane-rijeci! – artikulacija (lat. articulatio) gram. tvorba glasova; jasno i rarazgovijetno izgovaranje riječi i slogova.

Nema, dakle, ni početne dvojbe. S duhovitim i produhovljenim podnaslovom (a zna se koliko volim podnaslove!) časopis za čitanje upravo je objavljen nulti odnosno prvi broj časopisa nazvan baš Artikulacije  – namišljeni Neolit već im je bio zauzet! – koji kao izdavač potpisuje Podravsko-prigorski ogranak Društva hrvatskih književnika, a kao urednici Marko Gregur, Mario Kolar i Darko Pernjak. Nije naodmet odmah spomenuti i financijsku potporu Koprivničko-križevačke županije.

Preporučujem Artikulacije srdačno i to ne samo zato što mi objavljuje neke nove pjesme. Objavljuje za naše prilike posve neuobičajenu raznolikost tekstova (poezija, proza, intervjui, prijevodi…) različitih književnih opredjeljenja, stilova i naraštaja. I to, dok se drugi tanje ili prorjeđuju i kasne, na 150 stranica. Što ga više čitam i iščitavam, sve sam zadovoljnija. Navijam da ambiciozni mladci ustraju. Njihova predanost i trud zazivaju svaku podršku.

Prvi broj okrenut je susretu Alpe Adria Festivalu mladih pisaca (tekstovi Constantina Göttferta, Davora Ivankovca, Lucasa Kristana, Franje Nagulova, Kristiana Novaka, Rolanda Orcsika, Tome Podstenšeka, Anne Terék i Tina Vrpčaja), idući – časopis bi trebao izlaziti dvaput godišnje – najavljuju uoči Galovićevih jeseni. In memoriamom Paji Kanižaju tekstovima Ivana Goluba, Ernesta Fišera i Ivana Picera bio bi zadovoljan i sam Pajo, mirno počivao. Cjelina HR Product donosi tekstove Božice Brkan, Milana Frčka, Maje Kušenić Gjerek, Marka Gregura, Matije Ivačića, Kemala Mujičića, Darka Pere Pernjaka, Boška Prosenjaka i Drage Štambuka. Sa svih strana / Od Poljske do Afganistana slijede pjesme Zbigniewa Macheja (čak su mladci mene polonisticu potakli na prepjev), tekstovi Bahira Sakhawarza, Zvonimira Taneskog i Petera Šuleja. Ispod čekića iliti eseji, kritike i slično donose tekstove Hrvoja Petrića, Borisa Becka, Davora Šalata (o Andriani Škunci) i Maria Kolara (o Ernestu Fišeru). Bilancu 2015, svojevrsni pregled književnih događanja, a u Koprivnici i oko nje dinamično je kao rijetko gdje, što dodatno pokazuju i Artikulacije, pripremio je Marko Gregur. Mene osobito oduševljavaju razgovori s mojim liblinzima Milivojem Solarom i Mirom Gavranom.

Želim ekipi Artikulacija da održi takvu uzornu razinu i zanimljivost i aktualnost. Rado bih da imaju uvod s tumačenjem programa, koji ima otklon, odskače od postojećega (i uglavnom propadajućega, nažalost, ne samo zbog manjka love nego često i zbog manjka novih ideja) i mogao bi se protumačiti svojevrsnom malom pobunom. Previdjet ću dvije-tri čisto tehničke greškice, a osobito mi se dopada prozračan lay out i izvedba (počevši s odabirom tipa slova, baš za čitanje!) te fotografija Maria Grobenskog. Mladalački i poticajno da se mogu u to u što gledam ugledati mnoga starija književna časopisna subraća. Pogotovo u tome što, kako mi reče Marko Gregur, časopis kani imati i izdanje za one koji više od papirnatoga vole elektroničko čitanje. A još vole čitati. Možda se takvim pristupom koprivničkih intelektualaca koji razumiju i čari pop-kulta nađe i još koji čitatelj više. Pogotovo mlađi. Go, go!

20160525

linkovi

http://www.dhk-koprivnica.com.hr/index.php/projekti/casopis-artikulacije

http://www.dhk-koprivnica.com.hr/

Ne znam ni koliko godina ima niti koliko sam motivacijskih tekstova napisala i govora održala kako bi prodavači jagoda na uličnim štandovima morali navoditi i sortu jagoda navodno svojih koje prodaju iz okolice Zagreba, gradske ili županijske.

Volim znati što jedem. Osim toga, educiraju potrošače. Utaman! Govori ti gluhome. Kao da ih to nešto košta. Kao da sorta nije pola uspješne proizvodnje. I trgovine!

Kad tamo, prije neki dan iz vožnje u Horvaćanskoj kraj našega Pointa uočim – piše i sorta. Namjerno ću previdjeti da piše clary, iako se sorta zove clery. I, eto, prenosim pohvalu zagrebačkome OPG-u Hećimović. Neka im je uspješna i berba i prodaja! Sad i dalje čekam sva ona lijepa imena jagoda, ne samo ne baš uspio pokušaj valjda brendiranja jagodica purgerica najslađa bobica. Zašto to može, a clery, elsanta, raurica, marmolada, arosa, qeeen elisa, alba, miss… Da i ne kažem tobože domaća.

20160520

Bilo je to ovako. Knjiga omanjeg formata od 200-tinjak stranica stigla je na ime sina, uglednoga geeka, ali kako se radilo o knjizi, ne bih ja bila ja da nisam, kad ju je nevoljko raspakirao (a nije e-knjiga!), bar pogledala o čemu piše. Dakako da sam ga nagovarala da mi je ostavi da je i pročitam, ali ju je odnio (koliko znam, još o njoj njegov medij, Netokracija nije pisala). Kad je moja kolegica, urednica iz Profila Sandra Mlakar Pocrnić provjeravala hoće li štogod, odmah sam se ogrebla.

Već me dugo neka knjiga, a hvala Bogu gutam ih, nije toliko zabavila. (O temi kako sve mora biti zabavno tek spemam zapise!) Prva joj je odlika da je baš duhovita, a mnogima će biti i zbunjujuća. Geekovima i najmanje, pa teško vama ako niste nikad igrali bar neku kompjutorsku igr(ic)u i šalabajzali po levelima. O, neću reći kako “volim sve što vole mladi”, knjiga i nije napisana za moju poodmaklu dob, pa ne treba čuditi što sam je čitala kao selfhelp, kako je rekla bi ih i upapirčena, ali – naopako. Izdavač je reklamira kao “odgovor na molitve svih geekova koji više ne žele biti samci”, uglavnom za muške, iako je dobrodošao i ženskima, koje autor naziva geekovima s XX kromosomima (moderne cure također zovu na dejt!) – nisam baš vidjela da su kritike otišle iole dalje od toga – a ja sam je čitala kao netko tko bi, iako ne baš ni mlad, rado postao pravi strastven geek, pa makar se i – usamio. Priznajem osjećala sam se nad papirom čitajući o temama o kojima obično čitam na ekranu pomalo kao voajerka.

Veli knjiga “otkrijte koji ste tip geeka”, “ pripremite se za izlazak”, ali za dan poslije te savjeti za napredne. Nije li strahotno, govori iskustvo, da “živimo u svijetu u kojem se ljudi zbližavaju virtualno, a udaljavaju uživo”, iako je potreba za intimnošću, ne samo tjelesnom, ista kao i prije informatičkog doba. Suština je i te filozofije: Kako upoznati nekoga posebnog? Autor rješenje nalazi u prihvaćanju tradicionalnih pravila i ostajanju staromodnim ili, još bolje, u osuvremenjavanju tradicionalnih pravila sukladno modernome vremenu.

I običan ljubavni sastanak Eric Smith iz Philadelphije, suosnivač popularngoa bloga Geekadelphia, vodiča kroz svijet geekova, u knjizi “umrežava” u velike strategije kao da radi neki projekt, iako, mogu se samo složiti, na iznenađenje potencijalnih čitatelja stvarnih geekova, sve počinje od suočavanja i iskrenosti prema samome sebi, što je, točno pretpostavlja, uvijek i najteži problem. Bili geek ili ne bili, bili tinejdžer ili zlatna dob. Iskusniji bi rekli: samo se način uleta mijenja. Ljubav uvijek uznosi i boli. (Tko li ono reče – baš mi tu lijepo paše citat – da drugačije i nije bila ljubav?) Ja neću reći ništa drugo do – geekovi, ma konačno pročitajte i tu, makar jednu knjigu ili drugima – povedite se za geekovima

20160515 – 20160517

Nedavno je dr. Željka Lovrenčić u svojoj matičnoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici svoju, već 14. iz ciklusa tribina o inozemnoj Croatici posvetila Dragi Štambuku. Brojni gosti došli su kao štovatelji toga osebujnoga liječnika, diplomata od Velike Britanije, Japana i Koreje, Indije i Šri Lanke, Egipta do Brazila te esejista i svjetskoga i domovinskoga pjesnika. Meni je najbliskiji kao promicatelj zlatne formule hrvatskoga jezika ča-kaj-što i začetnik jezično-pjesničke smotre Croatia rediviva ča-kaj-što koja ravnopravno tretira čakavske, kajkavske i štokavske pjesnike, a održava se u njegovim rodnim Selcima na otoku Braču od 1991. Pjesnike oliveate ovjenčava maslinovim vijencem, a njihove stihove ostavlja uklesane u bijeli brački kamen na zidu stihova.

Uz drugo, Štambuk je objavio više od pedeset knjiga poezije, antologija, prijevoda, jezikoslovnih rječnika i ogleda. Preveden je na brojne jezike, a prijatelje je i toga četvrtka, 5. svibnja 2016. oduševio odgovarajući na pitanja o sebi dr. Lovrenčić zanimljivim, još neispričanim autobiografskim detaljima i – pjesmama. I čakavskim i štokavskim te prepjevanima na španjolski, engleski, a podsjetio se i preminule prijateljice, koja je godinama živjela u Japanu, Jadranke Stojaković koja je uglazbila i pjevala njegove stihove 1918. odnosno Daleko.

Drago Štambuk prisjetio se i službenoga oproštaja s Japanom s japanskim carem i, ne uobičajeno prema protokolu, s japanskom caricom, koja mu je tom prilikom na engleskom izgovorila njegovu pjesmu Kukurijek, Christmas Rose. Akademska slikarica – grafičarka Zdenka Pozaić Vujanović uvrstila je pjesmu o hrvatskoj endemskoj vrsti Hellebores crocus odnosno Hellebores croaticus, u svoju grafičku mapu koju je svojedobno Štambuk kao hrvatski veleposlanik u Japanu darivao Njezinu Veličanstvu.

Zamolila sam odličnoga pjesnika, autora meni vrlo dragoga Crnoga vala, da mi daruje Kukurijek – davno su me botaničari poučili da to ipak nije snježnica, kako sam mislila – da bih pjesmu, poštovani čitatelji, mogla darivati i vama.

 

Drago Štambuk

Kukurijek

Crna ruka
odiže snijeg.

Životno tjeme
pupanjem mekim
briše Kristov pad.

Hellebores, Hellebores!

Skromni cvjetak
iz mokrih šuma,
hrvatskih jaruga čedo.

Čudo mračna humusa.

Kako spremno buja
u tokijskim teglama
mirišući na domaju.

Tamni cvijete, ljepoto otrova.

Japanski izbore ljubavi,
one koja umire
predajući laticama
svoj posljednji dah.

20160505 – 20160512

Svako malo izluđuju nas s pečatima. Ne mogu, recimo, preuzeti ni sinovljevu poštu bez njegova pečata. A on se na to smije i pripovijeda mi baš prije neki dan kako mu je frend potpisao poteži poslovni ugovor u Americi i sav ponosan počeo vaditi iz torbe pečat, da papir zapečati, a poslovni ga partneri u čudu gledaju. Ne treba. I sad ne treba ni kod nas! Trošak manje. A što ćemo sad s pečatima? Već vele da ne znaju što dalje. Stvarno što dalje?

Nismo vjerovali ni da su, na primjer, moguća plaćanja bez računa, što izluđuje našu računovotkinju. Nismo vjerovali ni da je moguć Uber. Na predavanju budućim novinarima prošle godine gostovao mi je Ivan Brezak Brkan i spominjao baš dolazak Ubera u Hrvatsku. Mediji su bili puni za i protiv. Rekla mu je jedna doktorantica književnosti našega zajedničkog fakulteta da govori futuristički, o dalekoj prošlosti, a Netokracija je, kako je i nama ekskluzivno najavio, upravo prva puštala tekst: Uber u Hrvatskoj. Kamo treba lupiti pečat?

20160504 – 20160505

Čestitke književnici Sonji Zubović na projektu Poezija to go koji se iz virtuačnoga sve češće seli u stvarni svijet. Sinoć smo tako u Vinyl Caffeu u Bogovićevoj na Druženju s pjesnicima nas osmoro pjesnikinja i pjesnika čitalo svoje stihove. Pod medijskim pokroviteljstvom Radija 101, uz nastup Luke Bulića, pjesmom su se, uz Sonju Zubović, predstavili Ružica Cindori, Darija Žilić, Robert Roklicer, Sanja Lovrenčić, Aleksandra Orlić, Diana Burazer, Lada Žigo Španić te ja. Lijepo je kada se čovjek osjeti ne samo slušano, nego i da ga čuju.

Kada poezija zakratko postane središte svijeta, poticaj za novu misao, za osjet i osjećaj, dok se vani odvija posve obična, uobičajena zagrebačka večer. Hvala, Sonja!

Uz drugo, pročitala sam iz zbirke Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013., posvećene propalim hrvatskim šnajderskim tvrtkama:

postaja XI: promatračica i konzumentica medija

jednom su prolazile radnice kamenskoga
političari čija odijela nosite nosile su ko i onda na televiziji
dan za danom prolazile su ulicama da skrenu pozor na svoj problem
uzimaju im tvornicu
i one prolaze
a mi smo pili kavu i gledali njihovu bučnu povorku
ravnodušno
eventualno srknuvši
macchiato produženi molim
ili nešto drugo što tko voli
katkad bismo prvi svrnuli pogled prije nego što bi se udaljile
tko to dopušta tko dopušta tu antireklamu za naš grad za našu državu pjenila se neka žena
a vrućina
mogli smo se sjetiti da im naručimo makar
coffee take away

20130106 – 20130118

Točno u podne novinari i mediji danas će zakratko ušutjeti simbolično kako bi ukazali na ušutkavanje novinara i na zatiranje slobode medija, na rušenje četvrtoga stupa demokracije. Od Hrvatskoga novinarskog društva do mjerodavnoga za to područje života i rada Ministarstva kulture prošla je protesna novinarska povorka kako bi, uz zahtjev za ministrovom ostavkom i čitanje Deklaracije o novinarskim slobodama, simbolično ondje odložila olovke. Samo simbolično, nije odustala od njih, od slobodnoga i profesionalnoga izražavanja!

Novinari će tradicionalno na Međunarodni dan medijskih sloboda kolegama s najkvalitetnijim profesionalnim dosezima u prošloj godini uručiti i godišnje nagrade. Marija Jurić Zagorka više je nego suvremena. Još na kraju, iz mjerodavnoga ministra na sve to samo – gromoglasna tišina.

20160503

Da sam pravi pisac, parafrazirala bih vam nečiju mudrost poigravši se najprije vrijednošću ili bezvrijednošću braka uopće. Da sam prava novinarka, iscitirala bih nesretne brojke o tome kako se sklapa sve manje brakova i kako ih se sve više razvodi.

Ali meni ništa od toga ne pristaje uz skromnu obiteljsku proslavu dijamantnoga pira, dakle 60 godina braka Katarine i Ivana Kraljičković iz Palanjka, sela na lijevoj obali Save prije Siska. Kao vjernici otišli su u subotu 30. travnja 2016. u župnu crkvu u Galdovo na misu zahvalnicu, a onda proslaviti u sisački hotel Panonija s dvojicom sinova, Josipom i Ivicom i njihovim obiteljima te širom obitelji i prijateljima.

Mlađi Ivica, odvjetnik, i njegova Tihana izrodiše Ivu, Antoniju i Stjepana, a stariji Josip, mr. sc. agronomije, i njegova Lidija izrodiše Hrvoja, Luciju i Filipa. Sve su to odrasli ljudi kojima je nastaviti Kraljičkovićevu lozu djeda Filipa. Šale se kako u obitelji imaju trojicu advokata i tri liječnice, ne računajući drugo.

Savjet za nas mlađe? Kako su oboje cijeli život poljoprivrednici i naradili su se, savjetuju zdravu prehranu, sedam dana u tjednu povrće, barem dvaput dnevno žlicu, a ne debele sendviče i hamburger, te – ne predavati se nikakvim ovisnostima. Nije im uvijek bilo lako, nije im ni sada kad se ispomažu oslanjanjem što o štap, a što jedno na drugo. Ali – na nogama su! Imali bi što pripovijedati i o ljubavi, ali njihova su najveća ljubav sada njihova djeca.

Mi koji smo s njima prije desetljeća proslavili pola stoljeća skladnoga života – Josip i Lidija tada su slavili četvrt stoljeća, dakle upravo broje 35 zajedničkih godina, što također nije malo te i njima čestitam – veselimo se i sad onome što im je drago i čemu se vesele. I dalje zajedno. Živjeli!

A njihova priča, dijamantna ali bez dijamanata, koja počinje kada je Katarini bilo 18, a Ivanu 22 godine, njima obična, prepuna truda, predanosti i ljubavi, zapravo je danas vrlo rijetka i sve rjeđa da je vrijedna pripovijednja, dijeljenja. I ugledanja.

20160502