Božica Brkan / Umjesto kave – Stranica 44

Umjesto kave 6. siječnja 2017. : Ljerkin Kanat & Božičin Kesnokrič

Potkraj 2016. godine Kajkavsko spravišče objavilo je nakon četiri godine (!?) još jednu u nizu svojih začudnih dvojnih kajkavsko-čakavskih knjiga. Možda to zamjetnijih što rjeđe izlaze!? Godine 2004. pokrenulo je, naime, biblioteku KAJ & ČA: Susreti, a autorica koncepcije, programa i Biblioteke je dr. sc. Božica Pažur.

U Biblioteci je objavljeno dosad sedam knjiga: Kaj & Ča prožimanja i perspektive, knjiga programatskog sadržaja o suradnji dvaju sabora – Kajkavskog spravišča i Čakavskog sabora (2004.), zatim Glagoljska početnica (3. izdanje, obnovljeno i prošireno, 2010.) Frane Para, akademskoga slikara grafičara, koji potpisuje i likovnu opremu biblioteke, te pet pjesničkih zbirki (kajkavski pjesnik i čakavski pjesnik!): Božica Pažur / Daniel Načinović: Manutekstura (2006.); Ivo Kalinski / Vladimir Pernić: Cicirici & senjali (2007.); Joško Božanić / Zvonko Kovač: Co, kaj? (2009.); Stanislav Petrović / Miroslav Sinčić: Zvoni & vitar (2012.); Božica Jelušić / Ljerka Car Matutinović: Kanat & kesnokrič (2016.).

Ta posljednja meni je osobita radost, jer je u njoj upareno pjesništvu dviju ne samo mojih prijateljica – prvoj pristaje ime Domina Terrestra (Gazdarica) što joj ga je, kao vlasnici dvora Barnagora u Čepelovcu, nadjenuo Đuro Vidmarović; a drugoj Carica, ne samo prema prezimenu – nego ponajprije odličnih hrvatskih pjesnikinja, koje su imale i o čemu i kako pjevati kako na standardu tako i na svojim zavičajnim jezicima, Jelušićeva na kajkavici, a Car Matutinović na čakavici. Ova uknjižena usporednica po tridesetak pjesama njihovw su prigodne bilance kojima i više od govorenja godi čitanje. Po mogućnosti naglas. Odabrah od svake po jednu.

02ljetkacarmatutinoviccita — Ljerka Car Matutinović čita / Fotografija Božica Brkan

Ljerka Car Matutinović

Ala, hote videt kako pomivan pijati

Ala, hote videt kako pomivan pijati
kako jih držin v rukah ko da su
sveti, držin jih atento da ne zfuznu
z ruk… Kuliko muk kolo tej pijati…
I ča jih je, mat moja mila, sa sila…
Kulika pojid kolo stola i jila i pijati!!!

A ja jih pomivam videt hote kako jih pomivan
va dišeći brbulj toćan lustran i ogljedujen
brižna meštrica od pijati, inkantana
zasen zamurana aš će moj fanat
z njih jist i z gušton jih oblizat…

O, mila moja mat, kulikodela
ken ne vidiš kraja kuliko besed
case s pijati va brbulju toćaju…

Morda me Onde Gore čeka bokunić
raja kakov lipi kantunić brez pijati
ke treba prat, aš anjeli se to žvelto
zjuštaju i pomivajuć kuntenti kantaju…
A ja jih hote videt videt hote
kako jih s pacijncun pomivan
luštran oninečin i divinan…

leh brižna ne kantan…
Ne gre mi…

pomivan pijati – peprem tanjure; atento – pažljivo; brbulj – vrtlog; meštrica – učiteljica; inkantana – zanesena; zamurana – zaljubljena; fanat – momak, dečko; zjuštaju – urede kako treba; pacijenca – strpljenje; ne kantan – ne pjevam

03bozicajelusicgovorisvojtekst — Božica Jelušić govori svoj tekst / Fotografija Miljenko Brezak

Božica Jelušić

Od hlepnji je žitek zviti

Da sem hrček, ve bi bila v žitu,
zahrčkana v njeg’vem gustom zlatu.
Da sem ftica, v zorju plavu, vmitu, Iskala bi zemlju čudnovatu.

Vse kaj znaju krt i crv plazeči,
i meni bi bilo dobro znati.
Gda ti senca svetli put prepreči,
gda nevolja pokuči na vrati.

Na bunjišču gizdav kokotiček,
Na banderi tenkonoga roda.
da je meni kuraža pretiček,
i veselja kak je ribi voda!

Da me nikaj ne muči nit’ sputa,
Čvrsta da sem, kak je hižni cigel!
A ne čovek, čija glava grunta
Zakaj bi se v mledno ranje zdigel.

Da sem onaj, koj’ zebrati more,
Ne mareći za zemaljske kralje.
Pak držati glavu navek gore,
Kormaneči svojim putom dalje!

To sem, kak je Višnji imal v planu,
od hlepnji je celi žitek zviti.
Ako najdem smisla v sakem danu –
Nikad drugo ne bi štela biti!

2016

pokučiti – pokucati prstom; bandera – telegrafski stup; mledno – slabokrvno

link

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-25-ozujka-2016-bozica-jelusic-6545/

20161217 – 20170103 – 20170104 – 20170105

Umjesto kave 5. siječnja 2017.: dvije kloštranske knjige

Potkraj 2016. godine Kloštar Ivanić, moslavačka Atena, obogaćen je čak dvjema zanimljivim baštinskim izdanjima. I veća si mjesta rijetko mogu tako što priuštiti, kako zbog novca – ovdje je posrijedi u oba slučaja općinska potpora – a još više jer nemaju ljudi koji bi se s toliko predanosti posvećivali vlastitoj i to lokalnoj baštini. Ta tko će, ako neće oni!? Bravo!

01trsjenaslovnica Najprije je u povodu Mjeseca knjige Udruga Prijatelji Kloštra u Pučkome domu organizirala četverodnevnu izložbu Priča o kloštranskom trsju te uz nju na tridesetak stranica objavila i istoimenu knjižicu, svojevrsni tematski katalog o kloštranskome vinogorju, vinogradima i klijetima, obradi vinograda i njezi vina te navodeći vinogradarske obitelji Laušin, Kožarec, Pajur, Šipuš, Šumelić-Potočki, Šušković-Femenić, Klun, Rotkvić-Marković-Pavanić i Kožić, Tupek, Đurić, Kramar…

02klostranskotrsjeduplerica Zašto Priča o kloštranskom trsju? U predgovoru Suzana Đura odgovara: Zato što mi se čini da pomalo nestaje naše kloštransko trsje (naše gorice). Vraćajući se 55 godina unatrag, kada je tek došla živjeti u Kloštar, prisjeća se kako pred stambenim naseljem uzmiču vinogradi koji se spominju još 1246. godine u povelji koju je zagrebački biskup Stjepan II. izdao opaticama smještenima u Kloštru, spominjući kako, uz drugo, daje sve desetine istanovnika novoga naselja Ivanić kako od žitarica, tako od vina i praščića i janjaca i jestvina i pčela i kokoši i desetinu od lana, što je kita zovu, i od manjih stvari što se običavaju pojedinačno desetinati i desetinu od svih naših vinograda u naselju…

03mapanaslovnica A zatim je KUD Kloštar o obljetnici osnutka 1997. objavio mapu sa tridesetak listova 20 godina vjernosti tradiciji i zavičaju s opsežnim predgovorom, objavljenim u posebnoj knjižici, etnologinje i muzejske savjetnice Slavice Moslavac, ravnateljice Muzeja Moslavine Kutine, te Marijane Bunjevac. To je izuzetno važno, ne samo kao kronološki podsjetnik o aktivnostima kloštranskih kudovaca, koji su uz drugo moslavačku folklornu baštinu ovjekovječili i na nosaču zvuka Volim milo, ma siroče bilo, nego, kako uvodno piše Moslavčeva, zato što su tradicijski obredi, osobito narodna nošnja, tradicijska glazbala i ples šireg kloštrankog zavičaja vrlo malo istraživani, prezentirani i publicirani.

Tek malobrojni zapisivači, stručnjaci-etnolozi, književnici, folkloristi kao i ostali zaljubljenici u baštinu, rijetko, skromno i sporadično su bilježili vrijednosti pučkog načina života, kao i njihovu duhovnu, te materijalnu ostavštinu.

04mapahalbice Uz fotografije zaista krasnih sačuvanih nošnji predstavljena je i kratka povijest današnjega Kloštra Ivanića, izrasloga imenom dakako iz samostana (klaustar, klošter), prvi put pismom spomenutoga 1093. Zatim KUG Kloštar, pa tradicijsko ruho i tehnike tkanja, pa ženska, muška i dječja narodna nošnja (crveno gizdavo i belina!), te plesovi, pjesme i glazba odnodno sve ono što je odavno, i kad se sačuva, uglavnom, u najboljem slučaju, hobi i lijepo sjećanje,

20170103

Umjesto kave 4. siječnja 2017.: Izbjeglice Duška Petrovića

I da nema svakodnevno sve brojnijih, sve užasnijih novih vijesti o izbjeglicama, tko bi mogao zaboraviti izbezumljenu ranjenu djecu netom izvučenu iz ruševina grada nekoga egzotičnog imena i povijesti iz pretpovijesti ili na obalu mora koje je progutalo i njih i cijeli čamac? Najmanje je godina – već i godina i pol, bome! – kako mi se po računalu vuče ciklus o ljudima koji pješače od nemila do nedraga bježeći od sebe k nama, dok se mi ograđujemo od njih žilet-žicom i humanitarnim akcijama hodanja kilometrima dužinom žice.

Tako sam još u listopadu započinjala tekst i neprestano ga odgađala završiti, kao da sam znala da će do kraja 2016. stići 60 i nešto ljudi jedva živih u kombiju 19., pa 20., pa 21. prosinca 2016., a i da će se nastaviti sa 1917. s ubojstvom u Poljskoj, prebijanjem kod nas koji smo navodno na izbjeglice osjetljivi.

Ne, istina, tim ljudima, a sve manje i nama – najpreciznije rečeno – da je čitaju, utjeha bi bila aktualna poput novinarskog izvješća ili reportaže uživo posve nesvakidašnja nova Ljevakova, zapravo prva knjiga Izbjeglištvo u suvremenom svijetu Duška Petrovića. Ne poznajem čovjeka, pa ne mogu prosuditi je li uvjerljivosti pridonijelo što je i sam izbjeglica iz Sarajeva te aktivist, volonter i istraživač na licu mjesta. na balkanskoj ruti ili svestranost i predanost koja ju je učinila dojmljivim interdisciplinarnim doprinosom razumijevanju rasprave o migracije i izbjeglišta.

Podnaslovom Od političkih utemeljenja do biopolitičkih ishoda autor, inače antropolog i etnolog te asistent na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, navodi nas na pravac svoje znanstvene analize, ali tekst je mnogo širi, mnogo plastičniji od samo ravnodušnoga, suhoparnoga znanstvenoga. Ne bih mogla izreći ukratko bolju ocjenu od dr. sc. Ines Price:

Djelo ima izniman znanstveni doprinos, kako po relevantnosti u domaćoj znanstvenoj zajednici nedovoljno zastupljene teme, tao i po opsegu teorijskoga dometa te vrijednosti neposredno dobivene empirijske građe i njezinom analitičkom uklapanju.

Nakanivši čitati, nisam mislila kako će me, jer mi tema zapravo osim po širem interesu nije bliska, navesti na upoznavanje s mnogim novim pojmovima, primjerice biopolitika te termin biopolitičko stanje posudbi od hrvatskoga filozofa Žarka Paića, mojega zavičajca. I provesti me kroz povijest filozofije i mnoge moderne autore te navesti na razmišljanje o odnosu prema smrti, samoubojstvu, o zastrašujućem procjepu između čovjeka i Boga i koječemu. Kojekakvim temama 21. stoljeća, za koje nisam ni pomišljala da bi bile bitne i nama dolaznicima, rekla bih svojevrsnih izbjeglicama iz 20. stoljeća.

Da se nisam upustila u 440 stranica Petrovićeva teksta, vjerojatno ne bih tako skoro doznala ni da se, neovisno na sve seobe, osvajanja i bježanja u povijesti, moderni izbjeglice – s kojima se ovih dana igramo do crnjaka kako su to ljudi koje svi izbjegavaju – mogu računati tek od 1675., kada su izbjegli hugenoti protjerani zakonskim aktom prvi puta nazvani izbjeglicama.

Da nisam čitala Petrovića, kako bih se udubila u to da je princip građanstva ključan u fenomenu izbjeglištva i da je to bitno moderan fenomen, iako su matične političke zajednice bile prisiljene napuštati različite skupine ljudi i pojedinci i prije masovne pojave izbjeglica početkom 20. stoljeća. U 19. stoljeću u već moderniziranoj Europi skupine i pojedinci prisiljeni su bježati uglavnom iz političkih razloga te su se često doživljavali kao žrtve političkoga egzila. Od istočne Europe, Čilea, arapskih zemalja, Bliskoga istoka…

Izbjeglice su uglavnom anonimni pojedinci ili nacionalno definirane skupine koje napuštaju političke zajednice i mjesta boravka i stanovanja zbog razvoja specifičnih okolnosti. (str. 281.)

Knjiga je znanstvena, ali to nije znanost pisana dosadno nego čitko, vrlo modernim stilom, neopterećeno, čak i kada se naslanja na Hannah Arendt. Do toga da me izaziva da se ponovno udubljujem u istoimeni film o toj filozofkinji iz 2012. Margarethe von Trotta s Barbarom Sukowom u naslovnoj ulozi, iako sam ga gledala nekoliko puta, a sve da pokušam prokljuviti što je i kako je žena radila (a bogme i što je radio Eichmann, čije je suđenje pratila, stvarajući od Židova u najblažoj varijanti izbjeglice, ljude bez mjesta na zamlji).

Daje Petrović misliti, primjerice o strahu od postojanja manjina, o humanosti i humanitarnosti i sličnim temama koje nas dnevno opsjedaju toliko da su izgubile sva svoje, pogotovo dubinska značenja.

Da za Petrovićevu knjigu napišem prvo pa muško, netko bi se mogao ustobočiti zbog seksizma, ali i prva jest i odlična jest. I valja nam je čitati, čitati, čitati. Povijesno i suvremeno, zemljopisno i geopolitički, ljudski.

20161011 – 20161220 – 20161221 – 20170103 – 20170104

Umjesto kave 20. prosinca 2016. ili umjesto blagdanske čestitke: Moslavački Božić u vrijeme Bonifacija Pavletića

Malo je ljudi s maštom kakvu ima Slavica Moslavac, a još ih je manje koji, poput nje, maštu oživljavaju u različite projekte. Kako je etnologinja, muzejska savjetnica i do Nove godine i ravnateljica Muzeja Moslavine Kutina, početkom prosinca priredila je (samo) naslovom istu izložbu u Galeriji Kutini te Galeriji Stari grad Đurđevac koje traju do Tri kralja. Etnografska izložba Moslavački božićni običaji pokazuje božićne jaslice različite veličine i od različitog materijala, slikovne zapise, a na plakatima te tekstove vezane uz moslavačke božićne običaje koji su se u gradskim i seoskim sredinama održavali tijekom 19. i 20. stoljeća, tj. u vrijeme fra Bonifacija Pavletića.

slavica01-slavicnaizlozbio-kruhu2012 — Slavica Moslavac na izložbi o kruhu / Fotografija Božica Brkan

Tako izložbu i prati i zanimljiv katalog Božić u vrijeme Bonifacija Pavletića sa sažetkom na engleskom i talijanskom, kako bi očito pridonio poznavanju Bonifacija, proglašenoga Slugom Božjim, a koji je rođen u moslavačkom selu Zbjegovači 1864. godine (tada župa Kutina, a danas Ilova) a umro 1897. Domovinu je napustio kao mladi postolar, a potekavši iz slavenskoga svijeta za redovnički se put opredijelio u Grazu, germanskome svijetu, a glas svetosti zadobio je u latinskome svijetu, u Italiji, ponajprije u Rimu, osobitom žrtvom služeći potrebitim bolesnicima i nezbrinutoj djeci.

slavica02bozic20161220

Uz to, katalog pripovijeda i zanimljive etnološke priče o Adventu ili Došašću, adventskom vijencu, moslavačkim običajima, znakovima Božića kao što su zelenilo, panj badnjak, božićna slama, božićne svijeće, božićno pecivo (božićnjak, božićnica, svetečna hlebovina), bor (jelka ili krispan), čestitke za Božić i Novu godinu, odjeća i kuglice i drugo ukrasi.

Slavica Moslavac opisuje:

Od svih običaja tijekom godine božićni običaji, kao dio zimskog godišnjeg ciklusa, obuhvaćaju najviše vremena, najbrojniji su i najraznovrsniji. Tu se međusobno prepliću stara pretkršćanska vjerovanja i kršćansko svetkovanje rođenja Isusa Krista – Božića. Te dvije razine običaja u višestoljetnom preplitanju u malim su se dijelovima stopile, pa su se brojni nekršćanski elementi prilagodili kršćanskom svjetonazoru.

Božićni običaji vezani su uz imena svetaca, a njihovi životni putevi protkani su brojnim vjerovanjima o njihovim dobročinstvima i čudoređu.

Svako dobro djelo se pamti. Upravo ta dobročinstva stvorila su niti povezanosti između nedodirljivih svetačkih života i života običnog naroda, koji ih počinje štovati, te njima u čast obilježavati njihove dane liturgijskim slavljem s jedne strane i pučkim običajima s druge strane.

U starom kršćanskom svijetu, pa i kod nas ima u božićnim običajima i pjesmama, tj. njihovoj biblijskoj fabuli ili simbolici, još dosta sačuvanih elemenata, u kojima se kriju ili zameci ili ostaci božićnih igara kao što su koledarski običaji s prigodnim pjesmama, kićenje jaslica, drvca i zelenila. Prostiranje slame po kući, spravljanje blagdanskih jela kao i čestitari u duhu narodne tradicije. Oni su isključivo bili muškarci, različitog socijalnog sastava i životne dobi, koji su pjevajući obilazili selo, zaustavljali se pred svakom kućom, čestitali kućedomaćinu, a za uzvrat bili darivani.

Uz običaj darivanja, bilo je uvriježeno izreći određenu formulu, svojevrsnu čestitku, tj. želju za dobrobit i blagostanje u narednom periodu.

Božićni običaji počinju na Svetu Barbaru /4.prosinac/ sijanjem božićne pšenice, ili od dana Svetu Lucije /13.prosinac/ i traju do Sveta tri kralja.

Objavljeno 20. prosinca 2016.

Link:
http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-26-srpnja-2016-slavica-moslavac-ili-ime-je-znamen/

http://oblizeki.com/prica-o-kruhu-%E2%80%93-izlozba-kao-povod-za-blagdanski-izlet-u-proslost-i-pecenje-obrednoga-kruha-4372

Umjesto kave 17. prosinca 2016.: Boži pasec Nade Lozar-Tomašić

jasna-i-bb-600-2 — Jasna Horvat i Božica Brkan: razgovor o izdanjima Uruge Ivana Perkovca / Fotografija Miljenko Brezak

Nisam sigurna da bi, da se održavalo u isto vrijeme negdje u središtu Zagreba, predstavljanje knjige Boži pasec Nade Lozar-Tomašić imalo toliko publike kao u petak, 16. prosinca 2016. navečer u Ključu Brdovečkom, uza samu Suklu, kako ti kajkavci ikavci zovu Sutlu. Uza samu granicu sa Slovenijom ne žive postrani nego vrlo kreativno družeći se i likovom.

f3-3354-600-izdanja-2-knjige

f4-3355-600-izdanja-2 — Izdanja Udruge Ivana Perkovca

U Društvenom domu Mihovila Krušlina tražio se stolac više. Udruga Ivana Perkovca za očuvanje kajkavske ikavice i promicanje zavičajne kulturne baštine objavila je ne samo s Institutom za jezik Rječnik kajkavske donjosutlanske ikavice, svojega zavičajnog govora, jednoga od zaštićenih na nacionalnom popisu nematerijalne baštine, nego, uz drugo, sad već i treću knjigu rođene Ključanke, rođene 1950 godine, koja je počela stvarno pisati tek u mirovini, kad joj se i život smirio, a kako je sama napisala, jedini joj je motiv jezik. Jesu li otuda pjesme Riči nafčene, Moj i naš kaj, Kaj je kaj?, Laš?, Lipa naša rič…

Proslava 100. rođendana Stjepana Jakševca

f5-img_3365-jpg-600-jasnahorvatlijepoto — Jasna Horvat s knjigom koju je uredila / Fotografija Miljenko Brezak

Poslije zbirki Sve moje ljubavi (2012.) i Osjećaji duše (2014.) upravo objavljenu Božji pasec – prema pridodatom rječniku znači Duga – imala sam priliku govoriti o njoj uz urednicu knjige i predsjednicu Udruge Ivana Perkovca Jasnu Horvat i recenzenta Branka Pilaša. Sudjelovali su također KUD Mihovil Krušlin, Dražen Mihok, djevojčice Tara, Patricia i Terezia, Ivica Ivanković i Ivančice te, dakako, autorica.

f11-3550-600-ivica-harmonika-ivancice — Ivica Ivanković i Ivančice / Fotografija Miljenko Brezak

Povod je bio 100. rođendan Stjepana Jakševca, antologijskoga pisca za djecu i autora tekstova brojnih popularnih pjesama od Na Sljeme na Sljeme do Imela majka sineka tri te čovjeka koji je nadahnjivao da se ne zaboravi stari zavičajni govor, njihov dijalekt. I neće, sudeći prema tome kako surađuju od najmlađih do najstarijih te kakvi stihovi nastaju.

I više od uspomena iz života

Gospođa Nada Lozar-Tomašić piše najčešće o obitelji, domovini, vjeri, ljubavi, pa i ponečemu drugome, kako na standardnom hrvatskom jeziku tako i na kajkavskoj ikavici.

f7-3439-600-branko-pilas — Branko Pilaš / Fotografija Miljenko Brezak

Branko Pilaš u trećoj knjizi Božji pasec nalazi samo nastavak onoga što je čitateljima podarila u prvoj i drugoj knjizi, pjesnikinjine uspomene iz života. Rekla bih: i više od toga.Jasna Horvat u pogovoru knjige u potrazi je za prirodnom i pjesničkom dugom, o povezanosti kiše i duge, neba i ljudi:

Duga je jedna od najljepših nebeskih pojava. Odraz je to svjetlosti u kapljicama vode u zraku, vidljiv ljudima leđima okrenutim Suncu. Kad nakon kiše i tmastih oblaka zasja Sunce pa u igri sunčeve svjetlosti i vodenih kapi nastane ta najčudesnija prirodna pojava, ona uvijek izaziva ushićene poglede i radost na ljudskim licima, (…) za koju predaja kaže da krajevi njezinih lukova pokazuju gdje je skriveno blago; ako pak prođemo ispod duge dohvatit ćemo sreću!

f8-img_3467-jpg-600-bbgovorinascetverosprijedalijepoto — Božica Brkan o Božjenm pasecu kao zavičajnici

Dosegnuti svoj boži pasec

Pita se je li uopće moguće dotaknuti dugu te je li prolazak ispod duge samo tek želja, priča, legenda ili za one maštovitije i nešto više. Ponekad je korisno početi i maštati jer je svijet mašte možda (naglasak je na onom „možda“) bolje mjesto za življenje, zaključuje Jasna Horvat sigurna da je Nada Lozar-Tomašić uspjela protrčati ispod duge i našla svoje sretno mjesto te da ćemo zbog toga, od sada i svi mi ostali, s više vjere, a možda i čežnje, pogledom neprestance pretraživati nebo nakon svojih teških, oblačnih i tmurnih dana, nevremena i oluja… te pronaći i dosegnuti svoj boži pasec…
No, čak i u naslovnoj i uvodnoj pjesmi Boži pasec Nada Lozar-Tomašić pjeva:

f10-img_3505-jpg-600-unukatarato — Nadina unučica Tara čitala je također bakinu pjesmu / Fotografija Miljenko Brezak

A tu je i KAJ –
Rič drobna i mala,
Kaj bi h srca onih,
Kaj tu živiju
Lakše stala.

Zavičajnica poput one moslavačke

Tu pjesničku dugu, taj božji pasec, književni privid uokviren zavičajnim, krajolikom i jezikom, i zbog tema i zbog jezika, ocijenila bih baš onako kako sam ocijenila drugo izdanje knjige Mojom Moslavinom Đure Vidmarovića i Katarine Brkić (Ogranak MH Kutine) – zavičajnicom.

f9-img_3485-jpg-600-nascetvoronadagovoripjesmubolje — Autorica čita svoju pjesmu / Fotografija Miljenko Brezak

Kao prilog tome dodajem riječi Jasne Horvat koja autoricu opisuje kao jednu od rijetkih izvornih govornica kajkavske ikavice koja i piše svoje najljepše stihove na ovome zaštićenome govoru (…) te se tako može svrstati uz bok pjesniku Stjepanu Jakševcu – i njemu i Ivanu Perkovcu posvećuje po pjesmu, op. B.B. – i drugim brojnim stvaraocima koji su ikafskom riči izrazili svoje osjećaje duše i ikafsku rič prenijeli u svijet.

Naizmjence standard i kajkavska ikavica

f2-3353-600-svi-vazni — Nada Lozar-Tomašić, Božica Brkan, Ivica Ivanković, Jasna Horvat, g. Ivanković i Branko Pilaš / Fotografija Miljenko Brezak

Ocjenjujem da su joj najosebujnije pjesme napisane upravo zavičajnim govorom. Čitatelji kojima je kajkavska ikavica manje poznata mogu se poslužiti i rječnikom. Kajkavcima će biti bliski tipični deminutivi, npr. domek, sunčeko, falaček, pucica, fertunček…, a moram skrenuti pozor da se autorica opredijelila za obezvučeno pisanje, što katkad otežava čitanje. No – čitajte naglas i slušajte se!

Od ukupno 130 pjesama 55 je pisano kajkavskom ikavicom, iako sam imala dojam da one prevladavaju. S obzirom da iz vlastita iskustva znam da jedne teme imam za standard a druge rezervirane za svoj kajkavski, kekavicu, na pitanje izrijekom Nada Lozar-Tomašić odgovara mi kako piše kako joj sine, da je pokušala čak i prevoditi, ali da ne ispada dobro, nego čak grozno, očajno. Pjesme su joj, tumači, nastajale pojedinačno, ali su urednički slagane tematski, a cjeline u zbirci također su naslovljene naizmjence standardom i kajkavskom okavicom: Dodir sjete, H špampetim zelenim, O more, more, Cinkuš zvoni, Balada o jednoj ljubavi i Ladlini u srcu. Pjesnikinja će u pjesmi H riči živiš, uz drugo, napisati:

f12-600-autogrami — Autorica potpisuje knjigu / Fotografija Miljenko Brezak

Rič nam triba
Kak i jilo,
Jilo za tilo
A rič za dušu

U pjesmi Prolazno, Nada Lozar-Tomašić zapisala je: Sve je prolazno…/ Prolaznost je zasigurno prolazna… ali snaga prave, lipe riči/riječi ostaje:

Riči

Čudaj lipih riči
Ja sam dobila,
F srčeko jih posadila,
Kaj jih nigdar ne bi pozabila.
Tribalo mi je dost da razmem
Da se riči kak slatkiši diliju,
Kaj ljudi veliju uno kaj ne misliju,
Z lažimi svojimi druge raniju.
Čudaj lipih riči
Kaj sam jih posadila
Rodom nisu rodile,
Kaj nisu bile mladice
Sprheni drač su bile.
Nemrem nikak razmit
Zakaj je ljudim lakše
Pikeči drač kak pušlec roš podelit,
Kat je za sreču triba jako malo,
Ze srca po istini povidana
Prava, lipa rič.

bb-i-nada-2 — Božica Brkan i Nada Lozar-Tomašić s kinčem, radom gospođe Nade / Fotografija Miljenko Brezak

20161202 – 20161203 – 20161217

link:

Televizija Zapad / od 7. minute prilozi o Božemu pasecu, Nadi Lozar – Tomašić, našoj udruzi, KUD – u Mihovila Krušlina i Božićnom koncertu u Šenkovcu…: https://youtu.be/tJTZaFK0HSI

Umjesto kave 30. lipnja 2016.: Tekst kao zavičajnica

Žumberačka pogača, nezaboravna

Umjesto kave 16. studenoga 2016.: Jurica Čenar

Kolega po dvostrukom mi peru, i književnome i novinarskome, Jurica Čenar u srijedu je iz Gradišća stigao na (već!?) 17. iz ciklusa tribina o inozemnoj Croatici dr. sc. Željke Lovrenčić u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, inače mjestu s najvećom zbirkom gradiščanskih knjiga.

img_7901-600-zeljka-i-j-cenar — Dr. sc. Željka Lovrenčić i Jurica Čenar / Fotografija Miljenko Brezak

tribini je, prema najavi, bilo riječi o Čenarovu književnome, novinarskome i uredničkome radu, aktivnostima zajednice gradišćanskih Hrvata u Austriji, književnome naraštaju Jastrebovi i slavuji, uklopljenosti gradišćansko-hrvatskih književnika u austrijsku književnost, povezanosti s hrvatskom književnošću te o online rječniku gradišćansko-hrvatskoga jezika s obzirom na to da je Čenar u skupini intelektualca koji zagovaraju afirmaciju jezičnih tehnologija u očuvanju materinskoga jezika u nimškome oceanu odnosno većinskomu okruženju austrijske germanofone zajednice. Uz drugo, moglo se čuti i kako se Hrvatska ni nakon četvrt stoljeća nije ohrabrila da konačno naslijedi Jugoslaviju u državnim ugovorima s Austrijom, a još ima tema za međudržavni razgovor.

7893-600-publika — Publika na tribini / Fotografija Miljenko Brezak

Jurica Čenar, književnik, novinar, javni i kulturni djelatnik, rođen je 25. kolovoza 1956. u Doljnjoj Pulji u Gradišću. Danas živi u Uzlopu. Piše pjesme i podliske, a objavio je i jedan roman. Suautor je nekoliko knjiga. Profesionalni je novinar i urednik u hrvatskome uredništvu Radio Gradišća te vodeće ime unutar zajednice gradišćanskih Hrvata. Pripada skupini koja sebe vidi dijelom hrvatskoga naroda kao cjeline.

img_0299-600-si-ti-ta — Pjesme Jurice Čenara u knjizi Đure Vidmarovića “Jurica Čenar, hrvatski pjesnik iz Gradišća” (Naklada Bošković, 2015.)

U gimnaziji mu je profesor hrvatskoga jezika pjesnik Vladimir Vuković probudio zanimanje za novija strujanja u austrijskoj književnosti. Čenar je studirao ekonomiju u Beču i istodobno radio u Hrvatskome akademskom klubu (HAK) te obavljao odgovorne dužnosti u omladinskim organizacijama. Prvim pjesmama javlja se 1976. godine.

Od 1987. član je Društva hrvatskih književnika. Godine 1989. učlanjuje se u austrijski P.E.N., a iste godine dobiva austrijsku nagradu za književnost i publicistiku. U kritično vrijeme za gradišćanske Hrvate bio je jedan od vodećih predstavnika njihove mlade intelektualne elite, predsjednik Hrvatskoga akademskog kluba, urednik tjednih novina Hrvatske novine.

img_7997-600-svi-poslije — Poslije predstavljanja: Jurica Čenar, Vesna Kukavica, Božica Brkan, Željka Lovrenčić, Đuro Vidmarović, Drago Šaravanja i Nenad Piskač / Fotografija Miljenko Brezak

Pripada mlađem naraštaju gradišćansko-hrvatskih pjesnika poznatom pod nazivom „Jastrebovi i slavuji“ zajedno s Dorotejom Zeichmann, Petrom Tyranom, Andyjem Novoselom, Herbertom Gassnerom, Ewaldom Höldom, Fredom Hergovićem i drugima. Književnost tih pisaca značajno se razlikuje od dotadašnje književne tradicije jer oni u nju unose nove elemente i otkrivaju nove književne putove. To je naraštaj koji studira u Beču i izvrsno je uklopljen u svoju sredinu. U književnosti ih karakterizira inovativnost i progresivnost, za razliku od starijeg naraštaja čije je obilježje tradicionalizam. Svoju poeziju pišu i naengleskome i njemačkom jeziku kako bi je čitalo što više ljudi.

8016-600-portret-j-cenar-uz-kavu — Jurica Čenar poslije predstavljanja uz kavu / Fotografija Božica Brkan

Kao pjesnik postmodernizma, Čenar potpuno raskida sa starijom književnosti i radikalno kreće novim putovima. Neka od njegovih djela su:misli, zbirka pjesama, 1983., Svojemu svoj, roman, 1993., Mi svi, zbirka pjesama, 1992., Posvete, zbirka pjesama, 2010. Đuro Vidmarović predstavio ga je odličnom monografijom Jurica Čenar, hrvatski pjesnik iz Gradišća, Naklada Bošković, Split, 2015. ubaštinjujući ga u cjelokupnu hrvatsku književnost kao jednoga od vodećih u žanru zorne poezije.

20161116

Umjesto kave 15. studenoga 2016.: malo gorkoga smijeha

Na predstavljanju Zbornika Moslavine u Kutini otkrili smo ponovno duhovitost nekadašnjega Kutinčanina, ravnatelja Muzeja Moslavine, ali i glumca, koji, još oran, i piše o nekadašnjim zlatnim danima kulturnih amatera i neusporedive strasti. Na licu mjesta počastio nas je jednom, a na moje traženje i dodatnom pjesmom. Prenosim čast s veseljem. Potpisujem autora: Milan Ilić

img_7336-600-milan-ilic-govori — Pjesma iz publike: Milan Ilić / Fotografija Miljenko Brezak

O TEMPORA, O MORES

Taj naš jet set

stvarno mi je za pet

kad suludo juri na Zrče,

Hvar ili Mljet

da zadivi svijet.

Ti takozvani celebriti

uporno nastoje skriti

da im još grah i domaća palenta

viri iz riti,

a htjeli bi biti

baruni, grofovi i plemeniti,

publiciteta nikada siti.

A mediji sve to halapljivo gutaju,

dajući puku do znanja,

da je od nacionalnog interesa

prikazati sve njihove tulume,

ševe, razvode braka i ostala sranja.

O tempora, o mores!

O Nives i Dolores!

TV STORY

Najprije kviz

pa onda show biz

i striptiz

pa show reality

i celebrity

exkluziv

i exploziv

Farma za klapu otkačenu

pa Mijenjam ženu

tko po crvenom tepihu korača

tko će zbog preljuba ostati bez gaća

Big brother za 24 sata

i kome je karijeru osigurao tata

kako se zabavlja jet set

pa onda Večera za pet

podroban izvještaj o zločinu iz strasti

kako je zaštitar nesmetano mogao krasti

što je izjavila nova turbo folk diva

pa sedam reklama za različita piva

i onda u kasne ponoćne sate

obrazovni program za djecu, mame i tate

20161115

f-7453-600-skupna-uz-stol — Poslije predstavljanja Zbornika Moslavine oko stola za sjećanja / Fotografija Miljenko Brezak

Umjesto kave 5. studenoga 2016.: Facebook produljuje život!?

Čitam u 24 express u kratkićima Željko Ivanković spominje opet neko najnovije istraživanje kako korištenje Facebookom produljuje život. Što više prijatelja na Fejsu, kaže, manja je vjerojatnost da će korisnik FB-a umrijeti.

Istraživanje su u nezavisnoj reviziji potvrdila tri američka sveučilišta. Ne navodi koja, a lijena sam prosurfati. Međutim, kaže dalje, kritičari su već uočili da je u istraživanje nekako upleten i Facebook. Autor istraživanja William Hobbs bio je zaposlen u Facebooku prije nego što je upisao postdoktorski studij na Sveučilištu San Diego na kojem je proveo istraživanje. Sveučilište se, međutim, poziva na ranija istraživanja prema kojima isto pravilo vrijedi i u svijetu izvan interneta: što ljudi imaju više društvenih veza, to su dugovječniji.

Mi stariji otprije internetskih prijateljstava znamo kako dobri prijatelji oplemenjuju život. Mnogo više od fejsa. Ne reče li još Demokrit kako nije dostojan da živi onaj koji nema nijednog čestitog prijatelja, a George Herbert kako je stari prijatelj najbolje zrcalo? Zaključujem citatom Šote Rustavelija: Tko sebi ne traži prijatelje, sam je sebi neprijatelj.

20161105

Umjesto kave 4. studenoga 2016.: Musolini za Galovića

Na Galovićevoj jeseni u koprivničkom Štaglju, 27. listopada 2016. svoje su tekstove čitali i svoje su nacionalne kuhinje predstavili književnici Bashir Sakhawarz iz Afganistana, Zbigniew Machej Poljske, Peter Šulej iz Slovačke, Primož Repar iz Slovenije, a iz Hrvatske Drago Štambuk, Boško Prosenjak i Milan Frčko. Imala sam čast voditi tu po mnogo čemu nezaboravnu ne samo književnu večer.

O tome sam za Oblizeke napisala i kako sam, kad mi je ljetos kolega književnik Robert Bacalja predložio da na pjesničkom susretu Večeri na Brižićevin Dvuoru u Preku na otoku Ugljanu kuham tripice, tradicionalno jelo toga mjestanca kožara, odbila (još jednom!) ideju da javno praktično spojim svoju pjesničku i svoju gastrostranu odnosno fileke. Ja pričam priču, a meni (nadam se, ne baš fileke!) kuhaju kuhari, rekoh.

galovic_02bbustagljupriprema — Provjera bilješki voditeljice prije početka / Fotografija Miljenko Brezak

galovic_33bbkolarmarkorukoljub — Rukoljubi zahvale: između Maria Kolara i Marka Gregura / Fotografija Miljenko Brerzak

A kad mi je književnik Marko Gregur predložio da na Galovićevoj jeseni 27. listopada 2016. vodim večer Od srca srcu – GaLOVEić, Male tajne velikih majstora, kulinarsko-književni program u kojem će pjesnici i kuhati, prihvatih. Zašto?

Sa chefovima voditeljem Podravkine promocije kulinarstva Draženom Đuriševićem i kraljevskim kuharom Zlatkom Sedlanićem / Fotografija Miljenko Brezak

Ponajprije, odabrala sam i ja izgovoriti neku svoju pitku pjesmu, osvježavajući kajkavski koktel Musolini. Nije mi posluživanje bilo primjereno, ali je objavljujem u čast kolega, čitatelja i slušatelja.

galovic_11sviukuhinji — Kad pjesnici opasaju pregače… / Fotografija Miljenko Brezak

Pjesma je objavljena u knjizi Pevcov korak, nagrađene nagradom Katarina Patačić za najbolju knjigu objavljenu na kajkavskom 2012., te u Kajkavskoj čitanci Božice Brkan, 2012.

MUSOLINI

išle smo jemput z križa moja mama i ja

i na pol puta v novoselcu smo bile tak žedžne da je mama

ko se oče smejati naj se smeje

otišla ravno v gostijonu

punu muže

i nazvala je bogme dva deci musolinija

i dala da se ja dete kak je bilo vruče

lepo napijem prva

kej pravi čovek

a ja kak sem nategnula

tak sem bogme se popila

i onda je mama pripovedala

ja se toga ne sečam

kak je od srama mam zišla van

bogme žedžna

20070504 – 20100921 – 20101020

Križ, nekad Vojni Križ – općinsko mjesto u Moslavini

musolini – osobito šezdesetih godina u nas omiljeni osvježujući koktel od vina, malinova sirupa (malinovca) i soda vode, nazvan ne po diktatoru Benitu Mussoliniju, kako se obično misli, nego po nekom, također talijanskom, razbojniku, njegovu prezimenjaku; musolinijem (tal.) nazivaju i druge slične alkoholne mješavine

nategnuti, žarg. – okrenuti

20161104

Prije predstavljanja u Štaglju slijeva nadesno: Primož Repar, peter Šulej, Zbigniew Machej, Božica Brkan, Drago Štambuk, domaćin Marko Greguri Bashir Sakhawarza / Fotografija Miljenko Brezak

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/bozica-brkan-sutra-na-galovicevim-jesenima/

http://oblizeki.com/pjesnici-pero-i-racunalo-zamijenili-kuhacom-19369

http://oblizeki.com/riza-na-kvasinu-s-braca-19376

26. Večer na Brižićevin dvuorima

Umjesto kave 24. listopada 2016.: Citronka

fcitronka-bb-i-marija — Za autoricu na predstavljanju u Donjoj Stubici uz Peruniku, keramiku Ljerke Njerš, i sadnica stare sorte kruške citronke iz ruku Marije Krušelj / Fotografija Miljenko Brezak

Na književnoj večeri prošloga petka u Donjoj Stubici gospođa Marija Krušelj iz Udruge Stubička baština, s kojom sam surađivala na Hrvatskom obiteljskom tradicijskom vrtu, Hrvatskom vrtu perunika i na Stubičkim obliznekima, darivala me je keramikom Ljerke Njerš Perunika te sadnicom citronke s njihova nedavnoga 20. sajma tradicionalnih sorta u dvorcu Golubovec.

Citronka, drvored u knjizi "Zagorje, trnac starih sorata voća — Drvored kruški citronki u knjizi” Zagorje, trnac starih soraata voća”

Ta je starinska ranozimska sorta kruške podrijetlom iz Amerike. Otkrio ju je rasadničar Kieffer, prema kojem ima i drugo ime, a prvo je matično stablo dalo plodove 1863.

citronka_plod — Kruške citronke u knjizi” Zagorje, trnac starih soraata voća”

Zanimljivo je kako su je u nas zbog uske visoke krošnje sadili ne samo u voćnjake nego i u drvorede uz puteve. Nekoliko godina prije Drugoga svjetskog rata zasađen je jedan s obje strane ceste od Svetoga Ivana Začretja do Krapine, itekako je vidljiv, jer je i do danas sačuvano pola stabala.

citronka_damirmiljac — Damir Kepe i Miljenko Brezak /Fotografija Tomo Benko

Moju sadnicu citronke udomili smo u Moslavini, u Križu, zasadivši je u voćnjaku obitelji Benko – Kepe. Zahvaljujemo na dobrodošlici staroj sorti. Prijatelj Tomo kaže da ju bumo brali spol, kak se to kod nas veli. Ako ne mi, ako se primi, zadužujem Tomine unuke Matka i Matea.

citronka_tomobenkodamirkepe — Sadnja je gotova: Tomo Benko i Damir Kepe / Fotografija Miljenko Brezak

20161024