Već nas danima, a pogotovo će nas u Velikom tjednu sve do Uskrsa – a katolički i pravoslavni ovoga se proljeća baš prigodno preklapaju – posvuda pratiti jaja, simbol života, bilo konzumeristički pripremljena na stotine načina, ma bila unaprijeđena u pisance na stotinu načina.
Ni zgode s Agrokorom i Konzumom ne priječe kupnju i analize koliko ćemo potrošiti besparici unatoč. Kupuje se i prodaje, prodaje i kupuje! Pa kad vas onda Udruga Prijatelji Kloštra pozove baš na Cvjetnicu na još jednu od svojih prigodnih tematskih izložaba, pomislite najprije: Pa kak im se da!?
Na jedan su dan u Pučkome domu okupili Slavicu Moslavac i Muzej Moslavine Kutina, Udrugu Sveta Margareta iz Dubrave, Udrugu za autizam Zagreb, OŠ Braće Radić iz Kloštra Ivanića, Samostan sestara franjevki iz Kloštra Ivanića, Dražena Milenkovića iz Stare Kapele, Sanju Benko iz Žabnice, Suzanu Juričić iz Križa, Ivicu Gregorca iz Ivanić Grada te članove udruge predvođene Suzanom Đurom. To je, neovisno o dobi i motivima te stilu autora, više druženje i uglavnom iznošenje da se pokaže ono što se kreira, rijetko i prodaje. Na jedan jedini dan!
Toliki trud na radost i sebi i drugima! Zaista šteta što ima uglavnom malo publike, čak i za malo mjesto premalo, onoliko koliko bi zasluživao izloženi rad. Uz to, te su izložbe obično i dodatno vizualno i zvučno (Angeline!) ilustirane, izraz lokalnoga, baštinskoga, šire manje poznatog koje tu i tamo izroni uglavnom zahvaljujući takvim strasnim skromnim i ustrajnim zaljubljenicima.
Da nisam bila ondje, gdje bih doznala da i u mojoj Moslavini, a ne samo u Zagorju, uskrsna jaja ukrašavaju srčikom zukve odnosno sita? Ne znam gdje bi me oduševila u čipku satima izrezbarena krkha pačja jajčeka Suzane Juričić ili nesvakidašnje, običnom olovkom išarana slikarice i pjesnikinje Sanje Benko…?
Usput vas etnologinja Slavica Moslavac, kao da je baš Moslavčanka, obavije stručnim zanimljivostima podsjetivši na drevne rime što su pratile lupanje pisanaca: Bogu belanjek, meni žutanjek, a vragu lupanjek. I kad nije vješt pisanju i risanju, čovjek se u danima Velike muke i u vlastitoj svakidašnjoj muci, a osobito sklon kreiranju nečega, osjeti manje sam, manje obeshrabren.
Hvala im na tome, pogotovo pri pomisli, kako bi majstorica Slavica rekla, da svak se želi okušati na krhkoj ljusci…
20170409
linkovi
Umjesto kave 26. srpnja 2016.: Slavica Moslavac ili ime je znamen
Najprije je u povodu Mjeseca knjige Udruga Prijatelji Kloštra u Pučkome domu organizirala četverodnevnu izložbu Priča o kloštranskom trsju te uz nju na tridesetak stranica objavila i istoimenu knjižicu, svojevrsni tematski katalog o kloštranskome vinogorju, vinogradima i klijetima, obradi vinograda i njezi vina te navodeći vinogradarske obitelji Laušin, Kožarec, Pajur, Šipuš, Šumelić-Potočki, Šušković-Femenić, Klun, Rotkvić-Marković-Pavanić i Kožić, Tupek, Đurić, Kramar…
Zašto Priča o kloštranskom trsju? U predgovoru Suzana Đura odgovara: Zato što mi se čini da pomalo nestaje naše kloštransko trsje (naše gorice). Vraćajući se 55 godina unatrag, kada je tek došla živjeti u Kloštar, prisjeća se kako pred stambenim naseljem uzmiču vinogradi koji se spominju još 1246. godine u povelji koju je zagrebački biskup Stjepan II. izdao opaticama smještenima u Kloštru, spominjući kako, uz drugo, daje sve desetine istanovnika novoga naselja Ivanić kako od žitarica, tako od vina i praščića i janjaca i jestvina i pčela i kokoši i desetinu od lana, što je kita zovu, i od manjih stvari što se običavaju pojedinačno desetinati i desetinu od svih naših vinograda u naselju…
A zatim je KUD Kloštar o obljetnici osnutka 1997. objavio mapu sa tridesetak listova 20 godina vjernosti tradiciji i zavičaju s opsežnim predgovorom, objavljenim u posebnoj knjižici, etnologinje i muzejske savjetnice Slavice Moslavac, ravnateljice Muzeja Moslavine Kutine, te Marijane Bunjevac. To je izuzetno važno, ne samo kao kronološki podsjetnik o aktivnostima kloštranskih kudovaca, koji su uz drugo moslavačku folklornu baštinu ovjekovječili i na nosaču zvuka Volim milo, ma siroče bilo, nego, kako uvodno piše Moslavčeva, zato što su tradicijski obredi, osobito narodna nošnja, tradicijska glazbala i ples šireg kloštrankog zavičaja vrlo malo istraživani, prezentirani i publicirani.
Uz fotografije zaista krasnih sačuvanih nošnji predstavljena je i kratka povijest današnjega Kloštra Ivanića, izrasloga imenom dakako iz samostana (klaustar, klošter), prvi put pismom spomenutoga 1093. Zatim KUG Kloštar, pa tradicijsko ruho i tehnike tkanja, pa ženska, muška i dječja narodna nošnja (crveno gizdavo i belina!), te plesovi, pjesme i glazba odnodno sve ono što je odavno, i kad se sačuva, uglavnom, u najboljem slučaju, hobi i lijepo sjećanje,