Kad god sjedim na nečem u svom DHK, iza leđa govornika čitam ondje davno postavljenu zavjesu stihova slavnih predšasnika. Čini mi se da ih glavninu znam i naizust, iako mi učenje napamet nikad nije bila jača strana. Pomišljam kako bi i u drugim javnim prostorima, čak otvorenima, mogli biti ispisani stihovi. Ako može na Krematoriju onaj Za let si, dušo, stvorena, što ne bi mogli umjesto zidnih grafitnih umišljenih stupidarija, pedera i slanja na neko mjesto ili džambo plakatnih targetiranja nas, svakojakih konzumenata? Prigodno sadržaju. Ima stihova!
Notturno jedan, pa Notturno drugi, Svakidašnja jadikovka, Rodoljubna pjesma, Ručak siromaha, Povratak, More, U suton, Stari mladić, Mogu samo nestati, Kroz park… Možda još neke. Niz poezije, niz glagoljice. Prodavala bih to u metraži. Možda i brendirala, kad nema više ničega što nije brendirano, ne bi preteglo malo A.B. Šimića, Cesarića… Možda bih ja odabrala i štogod drugo, druge pjesnik(inj)e i druge stihove. Možda bih uvela i promjenjivi background, backstage, pozadinu, jer imamo dobrih stihova. Jedino bih – kad toliko govorimo o autorstvu, a osobito ja – ispisala, potpisala i pjesnike. Zašto nismo? Krleža se ne srami Khevenhillera, a ni Tin Svakidašnje jadikovke. A mi?
20181005 – 20181007
Linkovi
http://www.bozicabrkan.com/don-quijote-u-zagrebu-umjesto-kave-8-listopada-2018/