Sutra se na zagrebačkom krematoriju opraštamo od Miće Brkanovića. Tjedan pošto je na Dan žena od komplikacija poslije korone umro u osječkoj bolnici. Rodjen je 21. studenoga 1946. u Rudopolju kod Vrhovina u Lici. Završio je Pedagošku akademiju i u Novskoj radio u školu te bio tajnikom Crvenoga križa do mirovine. Posljednje desetljeće živio je na očevini u Tovarniku, na istočnoj hrvatskoj granici sa Srbijom.
Matoševo rodno mjesto prvi sam put i posjetila zahvaljujući gospodinu Mići, kada je organizirao prvi u nas – izbor najbolje rajčice. Htio je da se potrošači upute za koje je jelo koja rajčica najbolja prema preporuci gastroznalaca. Black Zebra najbolja među 58 starih sorta rajčica iz cijeloga svijeta, naslovila sam 2016. članak na Oblizekima o tome događaju. Podijelila sam s čitateljima i kako skuhati juhu od rajčice u dvije boje, osim crvenoj i u zelenoj, kojima su nas počastili, a također, još 2014., otkrivala sam tajnu dobroga slavonskog sataraša na tovarnički način bećarca u – malo bamije. No, to je, kao i sajam posvećen tikvama i izbor najveće tikve uzgojene u Hrvatskoj bio samo jedan od rezultata njegova dugogodišnjega ustrajnog rada i silnog truda, zapravo velike ljubavi još od prije rata prema neobičnom povrću, voću i cvijeću, koje je na različite načine dovlačio iz cijeloga svijeta i širio ih u nas desetljećima kad globalno baš i nije bilo in.
Počeli smo surađivati devedesetih u Večernjakovu prilogu Vrt koji je izlazio četvrtkom, a koji sam uređivala od 1993. do 2010., te nastavili na mojim portalima Živi selo www.ziviselo.hr , Oblizeki www.oblizeki.hr i Božica Brkan www.bozicabrkan.com te na različitim događajima, primjerice na ivanićgradskoj Bučijadi, a osobito kad bi se bližilo proljeće i kad bi se zaljubljenici u egzote zanimali za sjeme i sadnice. Ili kad bi u vlastitoj nakladi objavio još jednu novu knjižicu Egzoti i rariteti: od sjemena do sadnice i ploda s podrobnim opisima, uključujući i recepture kako najbolje primijeniti uzgojeno.
Susretali bismo se kad je još obilazio sajmove i obvezno uoči blagdana kada bi me razveselio bundevinim košticama, bocama ukuhane rajčice, rakije, sušenim bamijama… U koroni je poslao paket. Pošta ga je dostavila dobrano iza blagdana.
Pripadao je Mićo Brkanović onim mojim suradnicima poput prof. dr. sc. Jana Čižeka i Zlate Nanić u ekouzgoju ili Dragutina Kiša (šumarstvo je diplomirao u godini kad sam se rodila!) u krajobraznoj arhitekturi, kojih odavno nema, a koji su bili pioniri u svom području, ali prije interneta, pa su danas, kad je mreža svih mreža mjerilo svih stvari, umalo zaboravljeni i izgurani od suvremenika, često vlastitih učenika, i agresivnih influencera. Takvi me predani, skromni i sjajni ljudi nukaju da im konačno posvetim hommage, kao i Vrtu, teško danas s ičim usporedivu novinskome prilogu na čijim su stranicama nikle mnoge danas uobičajene teme, poljoprivredne i gastronomske i čije stare brojeve, uvezane, još mnogi čuvaju. Nije, recimo, da i Miće Brkanovića nije bilo u medijima, ali uglavnom specijaliziranima, u praktičnim tekstovima koji su, kao i njegovi katalozi i knjižice trebali zainteresirati čitatelje za uzgoj neobičnih i rijetkih vrsta, često i starih, kako se obično govori, zaboravljenih kultura i sorti.
Činio je to prije drugih i uvijek bi ga na kavi korila što se i on, kao neki tobože rekorderi i specijalisti, ne špinči brojem uzgojene rajčice, ljutih papričica, bamije… Nije imao vremena, jer je morao brinuti o biljkama, sad ih braniti od suše a sad od mraza ili bolesti. Bio je iz vremena kad je brendiranje bilo nevažno, a ambalaža nužna tek da se konačan rezultat rada isporuči kako treba, zdrav. Dakako, s preciznim uputama kako sijati ili saditi, uzgajati te s recepturama kako upotrijebiti plod.
Dok je sjeme stizalo tko zna kakvim kanalima i odakle, o čemu nisam ni smjela znati, ja sam ga – kad to već nije mogla činiti moja također još jedna, maestralna suradnica Vanda Starešinić, koje također više nema – gnjavila o podrijetlu, egzotičnim krajevima odakle dospijeva i još egzotičnijim imenima, o ovome i onome… Lako je sad nama pričati, uzgajati i jesti žutu ili ljubičastu ili čokoladnu rajčicu, vrlo sitnu ili vrlo krupnu, plavi krumpir, bijelu lubenicu, odvagivati više stotina tešku bundevu i ne znam kakav krastavac!
Sa suprugom Gordanom utkao je u to, sjećajmo se, Mićo Brkanović mnogo ljubavi i cijeli svoj život, a da od toga nije napravio ni unosan biznis ni slavu. U vrijeme globalne internetske kupnje i mrežnoga sveznadara, Mićo nije imao ni web, osim koliko je najnužnije nije držao ni do marketinga ni do PR-a, nego je, kad su se prorijedili i zbog pandemije zaustavili raznorazni sajmovi, sitno sjeme, često tek po nekoliko komada, slao prema telefonskim narudžbama, poštom, uvijek sa savjetima što i kako. I s veseljem da je sa svakom poslanom kuvertom učinio nešto dobro, produžio neku vrstu, razveselio nekoga i ne misleći da nam je misleći globalno a djelujući lokalno obogatio i cijelu planetu Zemlju. Hvala, Mićo Brkanoviću!
