Božica Brkan na www.virovitica.net za uvod u Fra Ma Fu Festival

Prenosimo www.virovitica.net:

http://www.virovitica.net/bozica-brkan-najdraze-mi-je-kad-se-bastina-inovira-na-visokoj-europskoj-razini/29751/

Božica Brkan: Najdraže mi je kad se baština inovira na visokoj, europskoj razini

Fra Ma Fu   |   Sandra Pocrnić Mlakar   |   02.09.2017.   | 327 pogleda

Božica Brkan: Najdraže mi je kad se baština inovira na visokoj, europskoj razini

Dolazak Božice Brkan za Fra Ma Fu Festival veliko je priznanje i za festival i za Viroviticu. Božica Brkan je pjesnikinja, književnica i nagrađivana novinarka, osnivačica bloga Oblizeki, dugogodišnja urednica Večernjakova priloga Vrt, autorica Enciklopedije špeceraja i zavičajne čitanke Moslavina za stolom. Zbog svog znanja o gastonomiji i enologiji, poljoprivredi i gospodarstvu te zbog velikog iskustva u pisanim medijima, rado je viđena članica žirija za dodjelu i gastronomskih i agronomskih i novinarskih nagrada, svih disciplina koje se demonstriraju na Fra Ma Fu festivalu.

Zbog toga nas je posebno zanimalo kako Božica Brkan ocjenjuje rujanska događanja u Virovitici i kriterije koje je postavio Fra Ma Fu festival. Sa cijenjenom književnicom i novinarkom razgovaramo o gospodarstvu i gastronomiji koje Virovitica predstavlja novinarima na Fra Ma Fu festivalu, o razmjeni iskustava među generacijama novinara i današnjem statusu reportaže u medijima te, naravno, o osnovama njezinoga svestranoga stvaralaštva.

* S obzirom da ste bili dugogodišnja urednica Večernjakova Vrta, jeste li ranije posjećivali Viroviticu i okolicu? Primjećuje li se u virovitičkom kraju razvoj i unapređenje poljoprivredne proizvodnje, OPG-a i prateće industrije?

– Primjećujem – promjene. Davno sam, još i za Vjesnik, prije Večernjaka, pisala o virovitičkoj šećerani i duhanu, a danas o proizvodima više faze prerade, inovacijama u uzgoju kao što je batat, ekoproizvodnja i slično. Davno sam recenzirala tada stvarno pionirsku knjigu svoga suradnika dr. sc. Krste Benčevića o tome kako od gnojnice u poljoprivredi proizvesti energiju na primjeru Višnjice, da bih poslije, ima tome i desetak godina, objavila cijeli serijal tekstova o Višnjici, od proizvodnje batata i konjogojstva do razvitka tada uglavnom samo obećavajućega turizma. Rado se prisjećam i da su se pri zaštiti virovitičke paprike tražili tekstovi i u mom arhivu. Najdraže mi je kad se nešto tradicionalno, baštinsko inovira i to na visokoj, čak europskoj i svjetskoj razini.

* Predstavljanje lokalnih specijaliteta redoviti je dio programa Fra Ma Fu festivala, a događanje Glumci kuhaju novinarima prošle godine demonstriralo je specijalitete koje priređuju muškarci u lovačkim pohodima ili u proslavama Vinceka i Martinja. U kojim je krajevima Hrvatske još razvijeno takvo viteško, muško kuhanje na otvorenom?

– Za razliku od žena, kojima je kuhanje doma nekako sudbinski predodređeno, muški su po cijeloj Hrvatskoj, i ne samo Hrvatskoj, prisvojili dio specijaliteta koji rado zovem muškom kuhinjom, bila ona lovačka, ribička ili vinska, pivska… Priznajem, uvijek sam pomalo skeptična prema njihovim navodnim tajnim sastojcima. Muški su si i u kuhinji uvijek znali odabrati bolje poslove. Izuzetno ćete rijetko u restoranima s visokom gastronomijom naići na žene chefove. Nadam se da u kuhanju na otvorenom, kako kažete, namirnice i pripreme i poslije operu posuđe te da za to vrijeme žene ne usisavaju i ne peru prozore nego su gošće muških gozbi. No, što mogu takva sam, kao i u Arsenovoj pjesmi, mislim da je najbolja kuhinja zajednička, pa i udvoje!

* Reportaže Franje Martina Fuisa dokazale su se kao trajna vrijednost. Primjećujete li u današnjem novinarstvu trajne vrijednosti? Koliko današnje novinarstvo cijeni reportažu? Što se promijenilo u novinarstvu otkako ste 1980. godine osvojili nagradu za reportažu?

– Reportaža je, očigledno moja miljenica, kao i sve druge rubne novinsko-književne vrste, od crtice dalje, očigledno zbog bliskosti s književnošću. Nije bez razloga moja književnost od pjesama do romana zaražena i stilom i temom novinarstva. U Vjesniku sam, srećom, na velikim stranicama-plahtama imala prostora, ali i razumijevanja za svoja istraživanja, za zagrebačke i provincijske laganice, kulturne i ekonomske reportaže, za Nedjeljni Vjesnik i krasno ilustrirane fotografijama odličnih fotoreportera koji su mi i prijatelji do kraja života. Manje je znano da sam reportaže radila i za šareni tisak, danas bismo rekli glossy, s još ljepšim fotkama, te nešto manje čak i za radio i TV. Danas si reportažu dopustim i na svojem webu Oblizeki. Reportaža, jer danas se i koješta drugo zove kraljicom, u modernim je medijima, nažalost, zapostavljena, jer uglavnom se misli da je ona trošak, traži teren i vrijeme (i ono je novac!), radoznalost i iskustvo, a vješte zanatlije, kako reporteri tako i urednici, lektori, dizajneri – i njih ima! – manje su važni od zadanih formata, a i manje svrsishodni, kako u osvajanju gledanosti, slušanosti, čitanosti, tako i sponzora. Uspješnije su u tome hibridne vrste.

* Fra Ma Fu festival omogućuje susret mladih i iskusnijh, razmjenu mišljenja i suradnju. Koja su još događanja koja organiziraju novinari slične prilike za susrete mladosti i iskustva?

– Nema ih mnogo, zapravo Fra Ma Fu festival je jedini takav! Ali temelj je gledati, vidjeti, pratiti što kolege i uopće mediji rade kako u tiskovinama, tako i na radiju, TV-kanalima, internetskim portalima… I u nas i u svijetu. Kao čovjek od tiska, i ja sam se morala priviknuti i priučiti najprije elektroničkim medijima, a sada društvenim mrežama. I novim čitateljima. Valja raditi na sebi i svom izričaju, stilu, samosvojnosti, prepoznatljivosti.

* Osim što vodite blogOblizeki i objavljujete knjige o kulturi stola, osvajate književne nagrade i poezijom, pa i romanima na standardnom hrvatskom i na kajkavskom iz moslavačkog kraja. Što je za vas bilo prije, poezija ili proza? Zašto i danas i poezija i proza?

– Za mene je prvi – Tekst! Riječ. Ma koliko slika govorila tisuću riječi. Zbog pisanja sam ušla i u novinarstvo, a mnogo prije toga u poeziju, kamo sam se poslije i vratila, a jednako tako ušla sam i u kratke priče, pa i u romane. Jedino, da bih mogla pisati, a onda i odabrati što ću pisati, zbog toga sam postala i urednica i nakladnica, čak i osnivačica medija. Pokušavam biti vlasnicom svog Teksta.

Dodajemo sa zagrebačkog Jutra poezije:

Božica Brkan i autorica intervjua Sandra Pocrnić Mlakar / Fotografija Miljenko Brezak