Autor: bozica

Da sam pravi pisac, parafrazirala bih vam nečiju mudrost poigravši se najprije vrijednošću ili bezvrijednošću braka uopće. Da sam prava novinarka, iscitirala bih nesretne brojke o tome kako se sklapa sve manje brakova i kako ih se sve više razvodi.

Ali meni ništa od toga ne pristaje uz skromnu obiteljsku proslavu dijamantnoga pira, dakle 60 godina braka Katarine i Ivana Kraljičković iz Palanjka, sela na lijevoj obali Save prije Siska. Kao vjernici otišli su u subotu 30. travnja 2016. u župnu crkvu u Galdovo na misu zahvalnicu, a onda proslaviti u sisački hotel Panonija s dvojicom sinova, Josipom i Ivicom i njihovim obiteljima te širom obitelji i prijateljima.

Mlađi Ivica, odvjetnik, i njegova Tihana izrodiše Ivu, Antoniju i Stjepana, a stariji Josip, mr. sc. agronomije, i njegova Lidija izrodiše Hrvoja, Luciju i Filipa. Sve su to odrasli ljudi kojima je nastaviti Kraljičkovićevu lozu djeda Filipa. Šale se kako u obitelji imaju trojicu advokata i tri liječnice, ne računajući drugo.

Savjet za nas mlađe? Kako su oboje cijeli život poljoprivrednici i naradili su se, savjetuju zdravu prehranu, sedam dana u tjednu povrće, barem dvaput dnevno žlicu, a ne debele sendviče i hamburger, te – ne predavati se nikakvim ovisnostima. Nije im uvijek bilo lako, nije im ni sada kad se ispomažu oslanjanjem što o štap, a što jedno na drugo. Ali – na nogama su! Imali bi što pripovijedati i o ljubavi, ali njihova su najveća ljubav sada njihova djeca.

Mi koji smo s njima prije desetljeća proslavili pola stoljeća skladnoga života – Josip i Lidija tada su slavili četvrt stoljeća, dakle upravo broje 35 zajedničkih godina, što također nije malo te i njima čestitam – veselimo se i sad onome što im je drago i čemu se vesele. I dalje zajedno. Živjeli!

A njihova priča, dijamantna ali bez dijamanata, koja počinje kada je Katarini bilo 18, a Ivanu 22 godine, njima obična, prepuna truda, predanosti i ljubavi, zapravo je danas vrlo rijetka i sve rjeđa da je vrijedna pripovijednja, dijeljenja. I ugledanja.

20160502

Opet druženje s mudrom sovom u Noći knjige. Ovaj put u Općinskoj knjižnici i čitaonici Marija Bistrica povod je moja Ledina, a o njoj govorimo Đuro Vidmarović i ja. Uigrani tim koji nikad nije imao dva ista predstavljanja. Ovaj put Đuro, koji je radi predstavljanja moje propustio zagrebačko predstavljanje svoje knjige o kolegi pjesniku Jurici Ćenaru, sjajno uznosito prigodno uz Dan hrvatske knjige i Svjetski dan knjige i Noć knjige govorio je i uopće o knjizi, o čitanju i o mladima.

Nadahnula su ga dvojica dječaka iz Tugonice, Lovro koji ide u drugi i Luka koji ide u četvrti razred. Posjeda ih u prvi red i mi zapravo govorimo njihovim velikim očima koje vas gledaju plaho, ali – netremice. Ja se samo nadam kako će mlađi, Lovro, koji je đak-putnik pa često čekajući bus vrijeme provodi u knjižnici, moje tekstove čitati kad tad barem u e-formatu. Cijelu večer kašljucam na papir, pa se dodatno osjećamo kao doma. Tu nas i inače ravnateljica Mira Pižir i njezina ekipa očekuju srdačno, s razumijevanjem, a često dolaze i na druga naša predstavljanja baš po cijelome Zagorju. Ovaj put k knjima dolaze iz Zlatara, iskrali se sa svoje Noći knjige, jer dogovaramo jesensko gostovanje kod njih.

Gospođa Mira, Mirči moja fb prijateljica upravo je toga dana ovjenčana županijskim priznanjem za organizaciju već 13 recitala Željka Boc s ljubavnim pjesmama u čast prerano preminule mlade lokalne pjesnikinje koju živom održava ustrajnošću i poezijom drugih pjesnika. Ispričava se što nema više publike, jer su na nekom drugom o nečem drugom što ga je organizirao moj slavniji novinarski kolega, trenutačno na ledu. A publike ima zapravo puna (proširena) knjižnica i više nego u većim mjestima. Organizirala je i sjajnu zakusku s buhtlima i gibanicom na tenke, koju je pripremila teta Anka, gospođa Ana Januš koja se prošle subote natjecala na 10. Babičinim kolačima baš gibanicom na tenjkem od bučinih koštica.

Govorimo, govorimo. Čitamo, čitamo…

I lijepo se osjećate kad dođete nekamo gdje su već čitali ono što tek predstavljate, gdje i kupe knjigu, gdje vam kažu kako imaju sve vaše knjige. Trud da se dostigne tako nešto nije malen, pogotovo kad ste kao pisac još i svoj izdavač i svoj distributer i promotor knjige i čitanja uopće. I ne samo da sve odradite sami, nego se doslovce borite za svakoga svog čitatelja – pretjerano je reći da baš svakojega i osobno poznajete – pa vas zato svaki to više i veseli. Posebice oni koji će, nadam se, da parafraziram geslo Opere Box i kolegu Dražena Siriščevića, to tek postati kao dvojica dječaka iz prvoga reda u Mariji Bistrici. Možda to postane i gitarist Borna Simeunović, tek nešto stariji od braće Klancira, koji nam je podario glazbene predahe.

Obično kažem kako gdje god da govorim o svome tekstu govorim s mišlju da je negdje u publici neka mala Božica s nadom da će njoj to značiti nešto poput onoga kao što je davno značilo meni kad je govorio netko o nečemu dok sam bila mala. Noćas je, kad je zacijelo već morao spavati, tako pomno upijao maleni dječak Lovro Klancir. Zbog njega sam preskakala lascivne dijelove svoje proze, uz ispriku kako ima bosih, pa.. No, hvala Lovri! Na vremenu i pomnoj radoznalosti. Ima nas još, dakle. Onda sam njemu i bratu pročitala čikačoku, svoju pjesmu o bistričkim pticama klepetačama; na kekavici, jer je i njihov materinski također kajkavski. Imala sam dojam da im se svidjela… I da sam sinoć podijelila s prisutnima nešto svima nam dragocjeno.

A sad je pak dan, meni dan knjige, dan teksta, dan čitanja i pisanja.

20160423

Razgledajući na Selskom turizmu Kezele zbirke starih predmeta, ugledah – stari, zapravo prastari fotoaparat. Yashica! Kad sam upoznala Njega, već se snimao fakultetskom Yashicom, muvao se po fakultetskom fotoklubu više negoli po drugim dijelovima Ekonomije. Doma je imao Smenu 6, a zajedno smo imali Lubitel, Prakticu, Nikon, Olympus, nekoliko Canona. Čak je, davno, kupio i rusku aparaturu za raditi fotke i cijela nam je tadašnja garsonijerica povremeno smrdjela po smeđem toneru kad je kreirao lažne stare fotke. Nije onda čudo što sam, uza sve svoje novinarke kolege fotiće, jednome romanu u naslov uz Rez stavila i leica-roman u 36 slika…

Eksperimentirao je, eksperimentirao. Ja sam mu bila valjda najčešći motiv. Poslije mu je mnogo snimljenih filmova ostalo i nerazvijeno, onih 6 x 6 i ostalih, a sjećam se da je D. snimio uoči polaska u prvi razred, a fotke napravio o proslavi punoljetnosti. Nisam baš sigurna da sad zna gdje je ona stara aparatura i kutija s fotokoještarijama. Snimamo pametnim idiotićima, čak više ja negoli on.
Ali kad je ugledao staru Yashicu, nasmijao se – ne prigovarajte zbog političke nekorektnosti – ko cigan belom kruhu. Sad mi preko ramena komentira: nas dvoje metuzalema. Potpis pod fotku: lijevo Yashica, desno Miljenko Brezak. Photo by B.B.

20160422