Na današnji dan 1983. rođen je Krleža. Koji drugi, nego Miroslav Krleža! Fizički je otišao 29. prosinca 1981. Sitnež bi ga odavno otpisala i stalno ga otpisuje, jer da ima i većih hrvatskih književnika. Kao da imamo ne znam koliko Krleža. Da bar imamo još i jednoga! Izmišljaju projekte da na njegov račun uzmu lovu, a ne da mu ne zapale ni svijeću ili odnesu cvijetak, nego ni ne otvore makar jedan, što tko voli, od brojnih njegovih naslova. Tko bi to danas još čitao? A da smo barem to staro zanovijetalo, komunjaru, crvendaća, socijalističkog glembaya ili kako ga za zadovoljstvo sebi sve ne krstili, samo da bi on bio manji a onda valjda veći, više čitali, makar i u tzv. novim čitanjima onda kad smo ga, jer lakše je ne čitati, nakanili prešutjeti, otpisati, ostaviti u ropotarnici da nas ne gnjavi, da nas ne zamara našom vlastitom savješću, današnja bi nam Hrvatska drugačije izgledala.
Ne kanim razglabati da li da i sada prije dograbimo štogod od Glembayevih ili koju od Balada. Nakanjivala sam, ima tome dobrih mjeseci pa i puna godina, ukrižati dva naslova koja se bave Krležom. Pa da ću zajedno, pa da ću odvojeno, pa da ću… Odustala sam privremeno kada se prošle jeseni zahuktala polemika između dvoje sveučilišnih profesora Krešimira Nemeca, autora Glasova iz tmine/Krležološke rasprave, Ljevak, 2017., i Sanje Nikčević, autorice Mita o Krleži ili krležoduli i krležoklasti u medijskom ratu, Matica hrvatska, 2016. Povod je bio Nemecov tekst Što je nama danas Krleža o 125. obljetnici rođenja – odlična naslovnica Vijenca: sivi Krleža s crveno prelijepljenim ustima – pa je prešla na knjige.
Dobro je, pomislih, barem će se više čitati obje. A možda će se više čitati i sam Krleža, provjere izrečenoga radi. Možda će se uopće ipak malo više čitati. I misliti! Neki su me čak uvjeravali kako je polemika između autora odnosno izdavača dogovorena, jer se tu i nema što polemizirati. Ne bih rekla, jer mi se nepomirljivim čine stavovi, a i polazišta. Kad bi se sve ogolilo, svodi se na one koji Krležu nekritički dižu u nebesa i one koji ga jednako nekritički unizuju. A, dvojbama unatoč, Krleža je kanon, klasik, nema spora, ali poželjno je povremeno provjetravanje, to prije što, uvjerena sam, glavnina njegova teksta, a pogotovo najbolje stranice poezije, proze, drama, eseja… mogu izdržati i najmoćnije bure i najtvrđa osporavanja.
Nemec kreće od analize dvojbene dekanonizacije Krleže, a Nikčević odmah sudara medijske, dakako pretjerane tvrdnje, kako je devedesetih Krleža bio u Hrvatskoj zabranjen i kako je kazališno potpuno zanemaren. Što god, ja sam još postojano na onim davnim Parovim Zastavama iz ZKM-a, 1991., a Krleža se sigurno podsmjehuje što i mrtav uskomešava ustajalu našu žabokrečinu. Može li i tko drugi? Nisam ga toliko poznavala, ali prema tekstovima mogu tek pomisliti što misli o krležološkom marketingu specijalizanata praznine.
Govorim sve to kao ustrajna čitateljica (i ne samo Krleže!), a ne netko tko je bardu na noge hodočastio na Gvozd i sad prigodice pripovijeda u kojoj su sobi ondje primani, čime su posluženi, o čemu su razgovarali, tko je kome što rekao (ne i tko je koga zapravo slušao i čuo). Što mogu, meni je Krleža, a i knjige o njemu vrlo izazovna i zabavna literatura. Čitam je mnogo sporije, dublje, nerijetko se vraćajući, i ne trudeći se doseći svojih gimnazijskih 50 stranica na sat. A za finale posuđujem Krležu iz njegova Mojega obračuna s njima (prisjećam se nezaboravnog Rade Šerbedžije u monodrami), što je Krešimir Nemec posudio i za geslo svoje knjige:
Glasovi iz tmine. Svijeća u ruci. Krčma.
Sve sasvim mračno. Daleko lavež.
Hrvatski književni nokturno.
20190707
linkovi
Panorama suvremenog hrvatskog pjesništva na njemačkom – Umjesto kave 2. veljače 2019.
Umjesto kave 18. listopada 2016.: Petrica Kerempuh govori Hochdeutsch!