U vrijeme velikih kupoprodaja, prodornih agencija, međunarodnih nabacivanja teškim milijuna kojekakvih novaca za ovo i ono, razmišljanja u što – ako se ima što – ulagati za bolju budućnost i crne dane, u vrijeme licitiranja i povoljnih – uvijek povoljnih!) zajmova i tome slično, jedino za čim možemo posegnuti u vlastitu samoobranu i u obranu svijeta je poezija.
Podsjetila me je prošle subote na gornjogradskom Jutru Poezije ponovno na to pjesnikinja Diana Burazer, majstorica naranče i ljubavi i nebeskih jabuka, mnogih mudrosti i još koječega, otkrivši nam i još neobjavljenu čudesnu pjesmu o svojoj kupoprodaji. Hvala, Diana!
Diana Burazer
Kupila sam brdo
Kupila sam brdo!
Ne kuću –
kuća ima zidove, krov
toplinu, obitelj
Kupila sam brdo!
Ne šumu –
ona ima močna stabla,
hladovinu,
krošnjama zaklonjeno nebo.
Kupila sam brdo!
Ne livadu –
ona je ravna,
zeleno jednostavna.
U njoj se
nebo se utopilo.
Što ću s brdom?
Stojim na vrhu
okrećem se na sve strane
Sve,
sve je moguće – dojavljuje mi
izvanvremenski Stvoritelj
spreman pomoći
bez ikakva alata i raspoloživa vremena.
I dodaje
– samo ako znaš zašto si kupila brdo.
Dobro – kažem pomirljivo
slikar sam, i nisam
pjesnik sam, i nisam
sanjar,
koji je kupio brdo,
jesam.
20170906