Teško je prepričati izuzetno bogatu i zanimljivu tribinu iz serije tribina Hrvatskoga PEN-a Tumači poezije, održanu u utorak 20. rujna 2022. u zagrebačkoj Knjižnici Marija Jurić Zagorka na Krvavom mostu naslovljenu KAJ i ČA – poetski međuprostori, posvećenu dijalektalnoj poeziji.
S tribine: Diana Burazer, Božica Brkan, Evelina Rudan i Nada Galant / Foto Knjižnica Marija Jurić Zagorka
Moderatorica Diana Burazer ugostila je Božicu Brkan, književnicu i novinarku, Maria Kolara, književnoga povjesničara i kritičara, Evelinu Rudan, književnicu, pjesnikinju, književnu teoretičarku i kritičarku i Nadu Galant, pjesnikinju. Otvorene su mnoge nove teme.
S tribine: Diana Burazer, Mario Kolar, Božica Brkan i Evelina Rudan / Foto Knjižnica Marija Jurić ZagorkaDio publike / Foto Knjižnica Marija Jurić Zagorka
Preporučujem događaj snimljen kamerom Hrvoja Grgića.
Posve nedogovoren, a meni vrlo drag finale: čitam svoju kajkavsku “ginekološku” pjesmu TA MOJA KEJ PESMA, a potom je u prepjevu Vlaste Vrandečić Lebarić na čakavski ‘VO MOJA TOBOŽE PISMA na prvo viđenje čita – Evelina Rudan!
U sklopu ciklusa tribina Tumači poezijeHrvatskog PEN centra, održat će se tribina posvećena hrvatskoj dijalektalnoj poeziji.
Pozivnica na tribinu
Na tribini će sudjelovati Božica Brkan, književnica i novinarka, Evelina Rudan, književnica, pjesnikinja, književna povjesničarka i kritičarka, Mario Kolar, književni povjesničar i kritičar, Nada Galant, pjesnikinja i Diana Burazer, moderatorica.
Utorak, 20. rujna 2022. u 19 sati, Knjižnica Marije Jurić Zagorke, Krvavi most 2.
Među četrdesetak sudionika 5. Festivala Nagrade Vesna Parun u Stubičkim Toplicama na svečanoj završnici u subotu, 25. lipnja 2022. , najdojmljivijom je ocijenjena pjesnikinja Diana Burazer s pjesmom Povijest u Arial fontu.
Diana Burazer daje izjavu na novinare / Foto Miljenko BrezakS dodjele nagrada / Foto Miljenko BrezakOcjenjivački sud slijeva nadesno: Marija Lamot, Zlatko Krilić, Zoran Ferić, Lidija Dujić i Božica Brkan / Foto Miljenko brezak
Ocjenjujući ukupni dojam odnosno kvalitetu pjesme ili slobodnih formi te interpretaciju, ocjenjivački sud koji su činile dosadašnje dobitnice skulpture akademskoga kipara Ivana Tuđe, poslije prvoga dobitnik Ludwiga Bauera, Marija Lamot, Božica Brkan i Lidija Dujić, te predsjednici književnih društava HDP-a Zoran Ferić i DHK-a Zlatko Krilić, procijenio je drugom nastup Sofije Sonje Bećirević s flautom i s Pjesmom svjetionika,a trećom Sanju Horvat s pjesmom Orah.
Ovogodišnji jubilarni festival u godini 100. obljetnice
rođenja velike poetese trajao je dva dana, a u parku ispred lječilišta gdje je Vesna
Parun provela cijelo svoje posljednje desetljeće života, pokrenuo ga je novinar
i pjesnik Nikola Kristić. Uz brojne pjesnike, zavičajne prvoga dana i
hrvatske te slovenskoga gosta drugoga dana, muzicirali su Tomislav Goluban,
Zoran Predin i drugi.
Organizator Nikola Kristić pročitao je i pjesmu Vesne Parun Ti koja imaš nevinije ruke / Foto Miljenko BrezakDiana Burazer čita pobjedničku pjesmu / Foto Miljenko Brezak
Diana Burazer Povijest u Arial fontu
Pronašla sam napokon odgovarajući računalski program za crtanje obiteljskog stabla. Nude se razni obrasci, primjeri za popunjavanje, precizne upute u slučaju neodlučnosti ili pogreška. Izvlačim papire iz ladica i pokrećem proces udomljavanja svoje povijesti.
Mrtvi se ne bune, a ostalima nije jasan moj zanos, pa cijeli teret istine nosim sama. Prepisujem imena i datume u određena mjesta u programu. Ugrađeni kalendari, kontrole datumskih podataka upozoravaju da se ne može umrijeti ako nisi rođen. Nemilosrdno skraćujem majčine duge i emotivne komentare o precima i upisujem samo dozvoljenih 100 znakova.
Zahvaljujući modernoj tehnologiji brzo završavam posao. Na ekranu pravilni kvadrati povezani strelicama izgledaju dobro. Program je savršen pa mogu bojom naglasiti generacijske ili obiteljske pripadnosti, odvojiti dječje smrti od starosnih ili od onih koje je odnio rat ili neke čudne bolesti. Mogu izračunavati prosjeke života u obiteljima, stoljećima. Klikom na gumb mogu sve nas poredati izvan vremenske hijerarhije, dodiruju se stoljeća, obitelj ulazi u nemoguće i zabavne dijaloge. Mogu sve ono što majci nije ni padalo na pamet da je moguće, ili da je potrebno.
Isključujem računalo. Moja povijest u Arial fontu zaštićena od zaborava, može sada spokojno čekati nove generacije.
U majčine zgužvane papire nespretno zalijepljene selotejpom presavijene i spremljene u ladicu pogledam često. U računalo? Nikada!
Sonja Kušec Bećirević Pjesma Svjetionika
Nalik sam svjetioniku kojeg je čuvar njegov napustio. Sad ne mogu nikoga spasiti od brodoloma.
Jer bez njega nemam svjetla, a bez svjetla ja sam ništa. Gola stijena usred tamna mora, do mene više nema ni skala ni pristaništa.
Gola stijena usred tamnog mora, prazna kuća navrh strma brda, s oknima bez škura i vratima bez ključa.
Samo hrid, bez svjetioničara. I tko me nađe – izgubit će se, a tko mi priđe -razbit će se.
Jer – bez njega ja sam ništa, ni za kog’ u meni nema niti mira nit’ skloništa.
I ja neću više nikoga, kao nekad davno njega, spasiti od brodoloma.
Na Jutru poezije na zagrebačkome Gornjem gradu, u susjedstvu Sabora i DHP, kod Žnidaršića, 27. siječnja 2018. uručena je skromna nagrada za najbolju pjesmu za prosinac, natječajuFRIKK-a, Organizacije u kulturi inspirativnoga Roberta Roklicera – Željku Buklijašu za pjesmu Sofija.
Najboljom je odabrao ocjenjivački sud Diana Burazer, Rober Roklicer i ja. Imala sam uz to prije obvezu nego čast, reći koju prigodnu. Nisam odabrala nabrajanje žirijeva, a ni svoga osobnog užeg izbora, iako je bilo stvarno dobrih pjesama, čak i za dvojbu: koga nagraditi?
Božica Brkan govori na Jutru poezije kod Žnidaršića / Fotografija Miljenko Brezak
Mnogi misle, osobito oni kojima nije blisko razmišljanje o modernoj medijskoj vidljivosti – kako poeziju ne bi uopće trebalo ocjenjivati, pogotovo na natječajima. Po mojemu, (i) to je relativno, pogotovo za početnike koji nemaju još osjećaj ni, što bi rekli moji kekavci, jel kej k čemu to što pišu. Odnekud treba početi. Ne mora se uvijek ili neprestano ili uopće čak ni pobjeđivati, jer ocjenjivači, ma koliko stručni i objektivni, baš kao i u ocjenjivanju knjiga, kratke proze, dječjih uradaka ili čak slastica, kulena i drugoga (u čemu, hvala Ti Bože, također imam iskustva!) imaju i osobne kriterije, ukus, sklonost nekom stilu, poetici, a da se i ne govori o trendovima i paraliterarnim stvarima (sve do simpatije i antipatije autora!).
Dio pjesnika na Jutru poezije / Fotografija Miljenko Brezak
Po meni, mnogo je važnije da vas, vaš tekst naime, različiti ocjenjivački sudovi ne mogu zaobići i izostaviti iz užega izbora. Učiti se, jednako je važno, i od boljih i od lošijih, i od onih koji vam se osobno dopadaju i od onih koji vam se uopće ne dopadaju. Kriteriji mnogo govore i o zadanome, i o onima koji donose odluke, ali i radovima pristiglim na natječaj. Padaju mi napamet nagrade za knjige: jedne godine konkurencija žestoka, druge pak najbolje da se nagrada možda i ne dodijeli.
Po mojem iskustvu, uglavnom nenagrađeni i ne znaju, a rijetke i zanima, što je sve i kakvo pristiglo na natječaj, jedino osjećaju nepravdu ako nisu nagrađeni. Neki taje sastav sudaca, jer bi drugi možda pisali ciljano za takav žiri! Svašta, ali i to je – život. Poput nema boljega kulena od mojega i moja je pjesma najbolje/najljepša!
Želko Buklijaš čita nagrađenu pjesmu Sofija / Fotografija Miljenko Brezak
Natječaji su, po mojemu životnom iskustvu i spisateljskom načinu, osobito važni zbog rokova, jer vas, imate li tekstove neprestano u radu, natjeraju da prekinete sve dvojbe i donesete odluku: dovršeno.
Ocjenjujem li poeziju, meni je najteže odlučiti o izbacivanju iz konkurencije, iz kruga u krug, a kako meni pjesma i ne može biti dobra ako je nepismena, rado to istaknem, makar se tko i ne složio. Nepismenost kao stil, kažem na to, može prigrabiti Tanja Torbarina, ali ne može svaka nepismenost biti unaprijeđena u stil. Također ne mogu progutati imitatore, čak ni vlastite, imitirali li svjesno ili nesvjesno. Ne znaš što je gore!
Ako pišete i pišete, svakako čitajte i čitajte…
Zlatna plaketa u rukama laureata za prosinac: Željko Bukljijaš i Robert Roklocer/ Fotografija Miljenko Brezak
Željko Buklijaš: SOFIJA
Naša kuća bila je daleko od drugih
Petnaest minuta hoda usred ničega
Ne sjećam se puta kad smo išli da mi uzmu mjeru
Ne sjećam se ni kako smo se vratili
Bilo je ljeto kraju i mislilo se već na zimu
Kaputić mi je sašila Jankovica
A dok smo čekali povratak
Ona bila je izišla na gumno
Po haljinici poznalo se da je netko tamo
Jer sve ostalo bilo je žuto kao slama
Kao klen u ranu jesen, kao breza u kasnu
Trčali smo oko stožine i smijali se
Njiskali smo kao da vršimo žito
Slama nam je klizila ispod nogu
I nije se više moglo gledati
Od brzine, od pljeve i od sjaja
To nije bila ljubav
Znam to jer nikad ne zaplačem
Kad se sjetim žute mrlje kako se vijori
Podsjeti me klen, a breza potvrdi
Da je Sofija umrla iste te zime
U vrijeme velikih kupoprodaja, prodornih agencija, međunarodnih nabacivanja teškim milijuna kojekakvih novaca za ovo i ono, razmišljanja u što – ako se ima što – ulagati za bolju budućnost i crne dane, u vrijeme licitiranja i povoljnih – uvijek povoljnih!) zajmova i tome slično, jedino za čim možemo posegnuti u vlastitu samoobranu i u obranu svijeta je poezija.
Na Jutru poezije Božica Brkan, voditelj Robert Roklicer i glavna gošća prošle subote Diana Burazer / Fotografija Miljenko Brezak
Podsjetila me je prošle subote na gornjogradskom Jutru Poezije ponovno na to pjesnikinja Diana Burazer, majstorica naranče i ljubavi i nebeskih jabuka, mnogih mudrosti i još koječega, otkrivši nam i još neobjavljenu čudesnu pjesmu o svojoj kupoprodaji. Hvala, Diana!
U kontralihtu: Diana Burazer čita nove pjesme / Fotografija Miljenko Brezak
Diana Burazer
Kupila sam brdo
Kupila sam brdo! Ne kuću – kuća ima zidove, krov toplinu, obitelj
Kupila sam brdo! Ne šumu – ona ima močna stabla, hladovinu, krošnjama zaklonjeno nebo.
Kupila sam brdo! Ne livadu – ona je ravna, zeleno jednostavna. U njoj se nebo se utopilo.
Što ću s brdom? Stojim na vrhu okrećem se na sve strane
Sve, sve je moguće – dojavljuje mi izvanvremenski Stvoritelj spreman pomoći bez ikakva alata i raspoloživa vremena. I dodaje – samo ako znaš zašto si kupila brdo.
Dobro – kažem pomirljivo slikar sam, i nisam pjesnik sam, i nisam
sanjar, koji je kupio brdo, jesam.
