U četvrtak 16. listopada 2025. u kutinskome Muzeju Moslavina, u kojem je odradila radni vijek, Slavica Moslavac predstavila je drugu ovogodišnju, svoju novu knjigu Lepi moj pajdaš (Narodne dječje igre) u izdanjusvojekutinske Vokalne skupine Rusalke. Predstavljam je kao ponosna recenzentica.
Ako ja, kako mi doslovce reče jedna mlada moslavačka snaha, zamjenjujem tradicionalne svekrve svojom zavičajnom čitankom Oblizeki – Moslavina za stolom, pa i blogom Oblizeki, druga čuvarica tradicije Slavica Moslavac, osim da se ne zaboravi, nadoknađuje i zamjenjuje bake i djedove djeci kojima bake i djedovi zbog različitih razloga ne mogu uskočiti poukom o dobroj tradiciji ili ne pamte igre iz vlastita djetinjstva. Ili ih nisu ni imali.
U vrijeme kada je većinu djece teško izvući u dvorište, park i igralište, jer radije sjedi u zatvorenome buljeći u ekrane TV-a, računala ili mobitela, ponajboljom pedagogijom i didaktikom pouzdana znalca Slavica Moslavac odašilje jedinstven dobrodošao poziv u višestruku avanturu – u povijest s mnogim junacima, u vlastiti jezik, u nedvojbenu kreaciju i na kretanje na otvorenome i zatvorenome.
Slavici Moslavac čestitke na ideji i izvedbi knjige Lepi moj pajdaš u izdanju Vokalne skupine Rusalke. Nazvana je po jednoj od pjesama-igara koje su je nadahnule da nam uknjiži i otvori jedinstvenu riznicu s blagom koje zaboravismo da ga imamo.
Moslavac je već objavila knjigu namijenjenu upravo najmlađima Urodila žuta dunja, Muzej Moslavine, Kutina, 2016., ali ima u svojoj biobibliografiji mnoštvo izdanja u kojima se mogu naći i vrijedni sadržaji za djecu, primjerice u katalozima izložaba, programima različitih etno priredaba, u biografiji Zorke Sever, zatim u knjizi Uskrs koke crnke, koreografiranim plesovima, a da se i ne spominju brojne, katkad i nezabilježene još brojnije radionice i za djecu i još više za njihove odgajatelje – voditelje KUD-ova, folklornih skupina, učitelje početnih razreda osnovne, vrtićke tetice itd. Kreativne radionice – likovne, književne, kazališne, folklorne, plesne, makar usputne prigodne uz blagdane, zatim na otvorenome u dokolici… živima održavaju brojalice, pjesme za govorenje i pjevanje, plesove, igre. Dobrodošli su, jer otvaraju potisnute svjetove koje su moderni mediji i sveprisutni i svemoćni globalni junaci istisnuli iz mašte ne samo naše djece, nego i naraštaja roditelja, pa i naših soba, dvorana za društvene aktivnosti i druženja, seoskih i školskih dvorišta, igrališta, gradskih trgova…
Iako se gotovo sve jeftino može kupiti u najbližem trgovačkom centru ili internetski, djetetu se ovom knjigom, koja se može shvatiti i kao više knjiga u jednoj, ukazuje kako smo zaboravili da se baš lijepo može igrati i mijeseći blato i nogama i rukama, pokazuje kako se umjesto u otpad batučine, otučak okrunjena kukuruzna klipa mogu ugraditi u izmaštanu SF građevinu, a sit s livade uplesti u stolac, košaricu, pletenicu kao u vrijeme djetinjstva predaka i prapredaka te neimaštine, kad si, ako si je htio, sam morao izmaštati i igru i igračku. Mi smo se primjerice, kao djeca radnika nekadašnjega DIP-a Novoselec, igrali ne samo plodovima divljega kestena iz kriškoga parka, šipka i sličnim što bismo sami ubrali u poljskim živicama, nego i lamelicama, sitnim parketom iz tvorničkog otpada Parketare.
Tko zna što sve mogu, unatoč tome što na recentnim društvenim mrežama s filtrima za proljepšavanje ali stvarno bez ikakvih objektivnih filtera u izboru, u svoj vrli novi svijet ugraditi naša djeca, unuci i praunuci? Što mogu u taj svoj svijet ponijeti iz našega, sadašnjega i nekadašnjega?
Poučit će ili njih ili one koji ih mogu poučiti teta Slavica Moslavac svim onim što je desetljećima prikupljala iz literature i s terena, pedagoški pouzdano, iz svijeta oko nas kojega zapravo više i nema.
U knjizi autorica postavlja pitanje Zašto su važne dječje igre? I sama odgovara:
Kulturno nasljeđe – Tradicijske dječje igre su važan dio kulturnog nasljeđa i pomažu u očuvanju tradicije i identiteta zajednice.
Učenje kroz igru: Ove igre ne služe samo za zabavu, već i za učenje kroz interakciju s drugima, razvijanje socijalnih vještina i razumijevanje pravila i uloga.
Raznolikost oblika: Tradicijske igre dolaze u različitim oblicima, od jednostavnih igara s loptom i preskakanjem užeta do složenijih igara s pjevanjem i plesom.
Primjeri: Neke od poznatih tradicijskih dječjih igara su: „Lepi moj pajdaš“, „Siječanj-veljača“, „’ko je moje guske krao“, „Pometač“, „Vučji rep“, „Care, care“, govedare, „Lovice“ i mnoge druge.
Važnost za djecu: Ove igre doprinose razvoju djetetove osobnosti, karaktera, interesa, sklonosti i sposobnosti.
Doprinos odgoju: Kroz igru djeca se rano uključuju u samoodgoj, a proces igre je prirodan i stihijski, bez unaprijed zadanih ciljeva.
Knjiga Lepi moj pajdaš Nuka na radoznalost i razmišljanje o tome svijetu oko sebe, sada kao u vrijeme kada je svijet još bio malen i zaokružen, o gotovo skrivenoj ljepoti koja se otkriva uz samo malo domišljatosti i truda i to svim osjetilima. Boja, oblik, zvuk, , miris, pokret i uopće odličan tekst prebogat primjerima brojalica, zagonetki, mudrosti obogaćen je vrijednim, ne samo ilustracije radi, nego dokumentarnim fotografijama, crtežima, pouzdanim notnim zapisima i drugim što pripomaže namjeri autorice da nam umnoži rekvizite za život. Nastavlja svoje životno poslanje – aktivnim čuvanjem održavati baštinu živom i obogaćivati je. Ukratko, Dobri moj pajdaš mnogo je više od knjige za ljetnu razbibrigu – knjiga za svaku obiteljsku, školsku i javnu knjižnicu i svaki dom. I to mnogo šire od Moslavine!
Zagreb, 5. kolovoza 2025. – 10. listopada 2025.