Moć navike: ma što radila, jer želim biti u toku, pa i kad radim nešto što zahtijeva punu koncentraciju, a da me ne ometa buka vanjske stvarnosti, već mi je pet godina zvučna kulisaN1. Preko A1 – zapravo, na tome sam kablu još od B-neta – koji ih navodno prestaje emitirati za koji dan. Moj radni dan započinje s Novim danom, a otprilike završava s Newsroomom, sa po kojim filmom i serijom i nekom drugom TV-emisijom između i poslije.
Doznam li kako ću ih pratiti ako ih skinu s travnjem, prebacit ću se na neki drugi kabel ili već nešto, jer oni su po mojoj konzumerističkoj, ali i profesionalnoj novinarskoj mjeri. Uz još s nekim, sve rjeđim kolegama novinarima iz drugih medija, njima i njihovim 5W vjerujem i kad donose nešto s čime se ne slažem. Toliko da sam Tihomira Ladišića i Hrvoja Krešića predlagala za Novinara godine u izboru našega Hrvatskoga novinarskog društva i glasala za njih. O stilogenosti Ranka Stojanca mogu se pisati znanstveni radovi. U mladima poput Ane Mlinarić, Katarine Brečić, Elvira Mešanovića… – nekamo se odmetnula maestralna Nina Kljenak – vidim budućnost novinarstva, ne samo hrvatskoga; Iva Puljić Šego duplo je bolja negoli u Večernjaku, a Domagoj Novokmet i nekoliko kopalja bolji negoli na HTV-u. Ozbiljno, kompetentno, ustrajno i u realnom vremenu. Uporno. Znaš kad je vijest, a kad komentar.
I da će caru kad je gol, reći da je gol, neovisno o ljutnji cara. Neovisno je li on u Banskim dvorima ili u nekoj banijskoj Vukojebini, neovisno u cik zore ili kasno navečer, u pet minuta ili u cjelodnevnom breaking newsu. Ne gledaju, imam dojam, kad je kraj smjene. Ne znam kako će sudar, u kojem nedvojbeno ima i ekonomije i politike, završiti, ali i eventualna moguća nastala crna rupa u emitiranju ili nedostojnom zamjenom o svim izravnim i neizravnim sudionicima govori više od cjelodnevnog breaking newsa. Ostavila bih ne naših uobičajenih prigodnih pet minuta gromoglasne tišinenego – crnu tišinu. Prime timekao u Prime Timeu!
Možda će se tada napokon govoriti o stanju u medijima i medijskoj industriji, kako se to kaže, u Hrvatskoj od početka 21. stoljeća. Eto, kolege su me preko WhatsAppa podsjetile da se 22. ožujka napunilo desetljeće od onoga velikog štrajka u Večernjaku – otišla sam iz redakcije početkom 2010., ali sam se 2011. priključila podržavajući kolege u zahtjevima – i odlučni i ustrajni sindikalist Anton Filić odnosno Sindikat novinara Hrvatske izdali su prigodno priopćenje, izuzetno zanimljivo i analitičko ne samo o Večernjaku i Večernjakovim vlasnicima nego i o medijskoj slici u nas odnosno, priča o korupciji, kriminalu i izvlačenju novca.Slavite li, zezam nekadašnjega kolegu, dovoljno mladoga da će mirovinu morati zaraditi negdje drugdje a ne u novinarstvu. Nemamo razloga slaviti, govori mi, nego se samo sjećamo kako smo bili hrabri i kako danas kolege koje su bili štrajkbreheri vide posljedice nesudjelovanja u borbi za naša prava. Meni je danas posve jasno da hrvatskoga novinarstva više nema, dodaje gorko, jer i spomenuto priopćenje od svih je medija prenio samo – Narod.hr . Nadam se da mu se, u međuvremenu, netko pridružio.
A tiskovine, TV i radijske stanice i kuće, kanali ovakvi i onakvi, internetski poduzetnici i influenceri neka se redizajniraju, broje konzumente i klikove, udio u svojoj branši, svijetom uzimaju nagrade za redizajn i kojekakve marketinške projekte, neka potencijalnim pretplatnicima nude brda i doline, neka nam najstora Beškera uvjetuju cijelim besplatnim kopipejstanim e-kioskom. Ma neka spominju javni interes, ja se kao pojedinačni, natprosječno izbirljiv konzument koji ništa ne traži badava, samo nadam da ću kad-tad, možda i vrlo brzo, kad ispropadaju bahati monopolisti koji se ne libe da im žrtve postanu i vlastiti mediji, kad iz podzemlja izmile tajni vlasnici ne samo pola radijske Hrvatske, kad se promijene pretpotopni zakoni, neuređeno tržište i mnoge druge stvari, pa i u mom novinarskom cehu, na nekom od nacionalnih frekvencija, kanala, aplikacija, podcastova, društvenoj mreža čega li, naći i svoju odabranu zvučnu kulisu.