Časopis DHK za književnost umjetnost i društvo Republika u broju za ožujak i travanj 2025., godište LXXXI. https://dhk.hr/republika-3-4-2025/ (urednik Boris Beck) u cjelini Da ne bude samo štokavski objavio je i dvije priče Božice Brkan – Slika: Trn na Harleyju cirkularu (iz ciklusa Povečane slike) od str. 88. do 93. i Showroom, od str. 93. do 100.
Objavljeno u časopis DHK za književnost umjetnost i društvo Republika u broju za ožujak i travanj 2025., godište LXXXI. (urednik Boris Beck) u cjelini Da ne bude samo štokavski objavio je i dvije priče Božice Brkan – Slika: Trn na Harleyju cirkularu (iz ciklusa Povečane slike) od str. 88. do 93. i Showroom, od str. 93. do 100.
Gda se je pred par let v duge bajkerske kolone, se jen za
drugem, i Trn prevezel na svojemu Harley-Davidsonu, najbolše ga je bilo čuti.
Tulko se je rasprdel da su se si smejali i tropati: tak, Harley, tak treba, samo
dej!
Baš takvoga, samo nekej mlajšega, kej da je Marlon Brando v
onomu filmu baš tak naslojnen na istomu matoru, naredili su Trna na matoru na
spomeniku, se kak je da bi štel i napisal v oporuke. Morali su i grobno mesto
preširiti, nebi drugač ne dva stali. Za to je očlo fajn penez kej je pojnem
ostalo. I niko se ne čudil, a si su išli glet, kak se je te mator i baš te i
takov, navezel sredi grobja. Niko od mlajše Trna se ne sečal ni staroga, a
kamoli tak mlajšega kej su mu si jargani spomrli, a mlajši ne pametiju neg kej
očeju.
Gda je Harley tak mej matori zaprdel bole neg i si najjakši matori, i Trnovi su
drukeri vuz selski put nadglasali se druge kak je negva pila, cirkular
za prav, kak su se vikali. A i kej je je, negvi se je mator svetil kej ni
jen. Malo je imel grdu duhu po starinske mašinske masti kej ju je namazal i znutra
i zvana i naglancal z komadom stare veste. Matoristi odsekud bi se tak jemput
na leto za Dan opčine prevezli i črez niovo selo, pak je, gda več vozi, za
paradu del i sebe i počastil se z nove modne dodatke kej, vrag te dal, je
naručil ni mejne ni više neg prek Interneta kako se to des dela. Moral mu je
neko drugi, ne bi se on vsudil ni sesti za kompjutor, če se je na mobitelu znal
i spominati, slikati i čitati kej ima novoga.
Već su puno let, kak se je, još mlad, z rata vrnul brez leve cevanice, stal je na minu i komad noge mu je zmrvila da su mu ju doktori mogli samo odrezali pod kolenom, kej z cirkularom. I cura kej ju je kanil ženiti ga je mam ostavila i našel se sam na svetu, matori su postali celi negvi život. Kak mu je država kej dragovolcu, vuz penziju, dala narediti po mere te del noge kej mu je falel, samo se je okoli matorov vrtel. To mu ne bilo teško. Kupuval si je saki dan samo kruv, neko bi mu donesel z dučana vuz put, a rajše neg kakve nove lače jel košulu dokupil bi si nekakov del kej mu je falel za zamišleni oldtajmer. Rajše je hodil podrapan, kej je tobož i bile v mode. Al za mlajše.
Gda su ga nagovorali da kej si ne bi našel kakvu takvu žensku, ima ženske, da nebu tak siromak sam, da mu bu ležeše, Trn bi rekel da si on i sam zna i skuvati i oprati i da ni jena ne bi dala da si sam rasporedi svoju muku kak si on oče i da mu ne treba još jena muka. Gda bi se rasrdila, još bi ga i špotala kej si ga je zela takvoga šepavoga i kam to malo kej dobi rajta kam ne treba. V staro železje! Crni fond skrival je sam pred sobu da ga imaju z čem pokopati, kej da mu država ne imela kak i sakomu dati i za to les i za bajrak i za par metkov kej buju vojniki spucali v plotun; i za dele matora, toga kej ga je imel v glave i nikak se ne dal van, a kej je nikak, da mu i boga daš, ne mogel najti. Je govoril: nem ja stal, bum ja bome iskal, če ga i nigdar nem našel.
V dučan jel kam bi več baš trebalo skočil bi z matoričem, temzičem, još mu od joca kej ga je vozil od mladosti i kej si ga je kupil za na posel, na zajam. A i volel se je stari razvažati okoli, v ribičiju jel kam. Ni rib nekak ne štel jesti, kej je vlovil se bi podelil. Al je rajše Trn po cele dane od jutra do zutra nekej prtlal da ima više svetla, v širom otprte najvekše sobe kej su ju naredili negda za garažu da je vujne još bilo mesta za Ferguson z kabinu, mrcinu kej jim se je jenu zimu potle smrzla, pa plug, tanjurače, sejačicu, kosilicu, vezačicu i za seno i za slamu… I to je se spremejnal i spometal, kak bi rekel negvi jotec, v toga crnoga vraga na dva kotače.
Stene garaže samo je zvelkoga sam pofrajal i pobelil i okolo naokolo spometal stalaže
z kugllageri, federi, radkapami, šarafi, šrafcigeri, francuski i kojekakvi
drugi kluči, cvikcange i kojekakva još klešča… A sesloženo kej v
apateke i tak zglancano, spremno da si samo zemeš, jel da je mam metneš de fali
jel zameniš za drugi nekoji del kej ti fali jel za trženje. A ostavil je zmej
jobluki tulko mesta na stene da je tam prikelil i još pribil z rajsnedli i z čavliči, kej mu je došlo pod
ruku, veliku sliku Harleyja z nekojega automoto-časopisa. Crno beloga. Ionak je
te mator i tu i tam bil crn.
Kej niko v celomu kraju bil je Trn vpučen kej de ko kej nudi po novina, polovne, rabljene motore i dijelove. Pretplatil se je na se motonovine, i papernate i IT, i član je seh klubov kej su valda igda postojali. Ne to bome bilo ni jefino. Imel je i punu stalažu novin, knig, katalogov, plakatov i sega kej je našel da je negde bilo naštampano de bilo na svetu. Ni sam ne znal kak se je sega toga zapomogel i kulko to več traja. A ne bi dal nikomu da i jeno od toga zide siže, da bi si ko malo pogledal. Ne!
Vu večnomu poslu več je duge leta imel toga svojega Harleyja kej ga je kej
kakov mladič odmila zval Harlek. Još od onda gda je, ima i tomu dobre let, na
nekakvomu motopijacu takreči za niš kupil krš pod dele. Gazda se je
štel toga rešiti, samo da mu ne pači i da ne bi moral još platiti odvoz v
smetje. I samo je on od seh ludi v te par komadov zmotanoga železa i drota videl
svoj mator i veruval kak bu se več tulke leta te osetliv kostur jake mašine sigornonekak pokrenul. Slagal je i slagal, sklapal, sklapal, del po del. I
najsitneši je del pral v ovomu v onomu, kej mu je več ko povedal,i čekal
dan gda bu sel najnega i priklučil se dečkom v crne koža. Medtemtoga strplivo
usvajao znanja i o najnovijim spoznajama u industriji motora i iz njihove sve
detaljnije povijesti. Spozapisane.
Skrbnokej da morase o tomu kej dela, kej ima, kej kupuje i prodaje, kej bi od koga štel kupiti če bu se prodavalo, vnašal je v malu crnu teku kej ju je stalno sekam sobu nosil, premetal samo z jede lač v druge, z jenoga žepa v drugi, z radne za po doma v jedine bolše, kožnate, v koja bi izlazil, de i gda i kak je nabavil koji del, de je videl neki del, de mu te kej prodaje i počem ga još čuval jer mu je za sad bilo preskupo če mu baš i trebalo. Gda bi koji del kupil, vpisal bi i negvu pripovetku, celu historiju, od kojega čoveka i od kojega je stroja i za kej bi morti mogel poslužiti. Če je znal, i o pretršcu, gazde, zakej ga i kak prodaje, i o matoru kojega je negda bil del. Već je v kosturu Harlič po delovima postal mednarodni projekt. Nekoga bi to podsetilo kako su tak komad po komad negda v onomu ratu i dugo potle nega tržili na primer šivače mašine, kak bi si našparali penez i kak su našli v prodaje, ne bilo železa kej su se topili i zlevali v puške, tope i tak kojekej i tekar gda se se poprav smirilo poprav, krenuli su delati fine mašine. I matore.
Ne Trn ni sam znal kak je mogel posložiti, pospajati, al najemput je mašina počela turerati i to tak da su mam susedovi dečki dodrčali pitat z čem to repa. Ne ni znal kej ga pitaju, a da je i štel, ne jim mogel dati to za nekakvu muziku kej baš slažeju na kompjutoru. Nigde tak nekej nesu ni mogli najti, tak bubnati. Ritam, man! A de bi dal!? Ni za kej! Mogli su oni do zutra pripovedati da buju oni nemu kupili novi mator, kakov si god zebere, čim od svirke zmogneju prve novce. Badav. On ne štel neg te svoj, stari.
A bilo je tak da su na Elektre čistili tavan i našli su nekakvu trokolicu bogtepitaj od gda, niko ne pametil, kej je tu bilo stvari i od prije onoga rata. Samo su se još v partizanske filmi Nemci navek vozili na nekakve takve matora. Niov selski Devede ju je štel kupiti. Jocov svak, jen od Trnove tecov, kej je na Elektre delal kej dreksler i v se je bil i vpučen, niko ga ne tiral, sam se je javil da bi jim on priflancal mator od trokolice za voziti kej vatrogasnu špricu, da buju imeli za gasiti če kakov jogen zbilam dojde v selo. A gda nabožaju peneze za kej bole, tu prepravlenu bi imeli za vežbe, če za mlajše dečke. Još se nesu dospomenuli jel se to splatilo, jel su preplatili, gda je te svak to posložil, mam se vidlo da mator ne bu nikak mogel povleči vodu. Dobro da niš ne gorelo. Onda je to tak stalo v patrolnice, stalo, i Trnov jotec je da se dale ne durilo, dopelal domom da bu te negvi svak naredil z trokolice cirkular za piliti drva po selu, da ne ispalo baš da su hitili selske peneze, kulko je da je. Cirkular Harley-Davidson, bog te ne videl! Jotec je več priredil lepi, fest jaki, drveni kej fondoment, imel je doma dost planki kej mu ne za drugo trebalo. A pokazalo se da ni za to te mator ne bil dost jak. Al ni mešter z su svoju meštriju ne ni to znal narediti. Svak je jeno vreme govoril kak bu to probal još malo malo pridelati, al niš ni z toga ne bilo. I tak se je odmetalo se bole, v staru kuharnu, mej starukramu. Da to bar niko ne vidi.
Pripovedalo se je po selu fest dugo kak su to, da su majstori i za kej, mam još
na Elektre mogli videti i kak su samo hitili peneze da bi se jotec kej precednik
vatrogascov mogel zapomoči za toga matora. A za kej? Če za niš, za mlin čekičar
za namleti kuruze za kokoši, če za kakov agregat gda su zaredale redukcije. Stari
je mam na selskom sastanku rekel da gda je tak da bu on, če baš očeju, i platil
kulko to vredi, ali nikak prede neg počne nekej delati. Ne bilo ko ne došel z
nekoju pomisli kej bi se moglo, a niš.
I tak je se leto po leto očlo v zaborav. Dogda se mladi, Trn, kak je več bil
faličen i kak je več ostal sam na domu po svojemi ne setil da bi mogel raskrčiti
kuharnu, staru kramu sredi dvorišča i spohitati se kej mu nigda ne treba. I tak
je našel baš kej mu je trebalo i to o čem je samo čul pripovedati kej o selskom
Harleyju cirkularu. Onda je još prosil dečke kej putujeju na posel v Zagreb da
mu najdeju nekakvu knigu z matori i jen mu je za bome dobre peneze naručiljenu
debeluameričku kej ju ne mogel razmeti
neg samo gledeti. A zdalkoga je putuvala jedno dva-tri meseca urgent.
Si si, bedak, za to mogel kupiti kej drugo. Imaš, Trn, i na Internetu
stranicu z jedno 200.000 folowerov, mu je rekel susedov mali.
Da je imel Internet. Al je mator na grobju des poprav kej z Interneta.
20191008 – 20231021 – 20231102 – 20240824 – 20240825 – 20240827 – 20240828 – 20240902
manje poznate riječi
tropati
– pljeskati
Harley-Davidson, H-D – najpoznatiji
brand motora na svijetu istoimene američke tvrtke osnovane u Milwaukeeju,
Wisconsin, stvoren 1903. kao jednocilindrični motocikl. Ima izuzetno zanimljivu
povijest, a u svijetu su ga proslavili filmovi poput Divljak, The Wild One (1953.) s Marlonom Brandom i Goli u sedlu, Easy Rider (1969.) s Peterom Fondom.
mator
– motor
pametiti
– sjećati
se, pamtiti; ne pametiju neg kej očeju
neg kej očeju
– samo što žele
drakslati,
drekslati – tokariti;
podrekslati
dreksler njem. Drechsler – tokar, dreher, dregsler
jargani – vršnjaci
cevanica – potkoljenica
podrapan – rasporen, pun rupa
temzič – malen motor TMZ
kugllager – kuglični ležaj
feder – opruga, pero
radkapa – ukrasni poklopac na automobilskom kotaču
šarafi – vijci i matice
šrafcigeri – odvijači
kluči, francuski kluči – ključevi, neizostavni dio radioničkoga alata
klešča – kliješta
cvikcange – vrsta kliješta
medtemtoga – u međuvremenu
pretržec – trgovac
turerati njem. tourieren – turirati,
vrlo glasno davanjem gasa zagrijavati motor ili to činiti iz obijesti
zebere, zebrati – izabrati
šprica – prskalica, šmrk
folower engl. – sljedbenik na društvenoj mreži
des – danas
Objavljeno u časopis DHK za književnost umjetnost i društvo Republika u broju za ožujak i travanj 2025., godište LXXXI. (urednik Boris Beck) u cjelini Da ne bude samo štokavski objavio je i dvije priče Božice Brkan – Slika: Trn na Harleyju cirkularu (iz ciklusa Povečane slike) od str. 88. do 93. i Showroom, od str. 93. do 100.
Buka, prašina i dim. Kao da se ruši portalka koja desetljećima još dijagonalno
nadsvođuje glavninu nekadašnje firme pretvorene ni u što. Malo prije okretna
mehanizacija pod trepćućim svjetlima i sirenama neočekivano se uvezla u
zapušteni park, izvan tvorničke ograde. Misleći da su vatrogasci i da negdje
gori, učas se stvorio grozd radoznalca. Skamenjeni, zadrvenili samo su zvjerali
uokolo.
Gibaj, gibaj, upućivali su izvođači radova sve brojnije
kibice, koji su, i ne znajući još što je povod uzbuđenja, snimali mobitelima
dok su jednoruki strojevi gnječili redom najprije krov, pa metalni
nosač po nosač kao da građevini uvrću ruke, od kojih bi većina oljuštena i
posve korodirana odavno popustila da se nisu, kao u zagrljaju, držali u osmerokutu.
Nisu to loše smislili, mislio je bagerist, domišljajući kako da sve u što manje
poteza složi na tlo.
Nisu popadala ni napola razbijena stakla, a vremenu su se dobro odupirali i
karniši s raskošnim zavjesama, po
nekadašnjoj modi sa strane s teškim šarenim draperijama, a u sredini s prozračnim markizetom.
Od namještaja je preostalo vrlo malo, a i to rasparenoga: fotelja One EXHAT, komodica Luka… Made
in nekad vodeća tvornica namještaja, parketa i dizajna.
Gibaj, gibaj, dalje, dalje, uredovali su izvođači spretno ubacujući ostatke
srušene građevine u pripremljene kontejnere po vrstama otpada s imenom vrlo
uspješnih sekundarnih sirovina lokalnoga poduzetnika.
Mogli ste to ljudima podijeliti, ubaci neki lajavi babac. Nekima bi dobro došlo
za sklepati ljetnu kuhinjicu, terasicu, sjenicu ili zamijeniti dotrajali prozor
na verandi. Godinama čuvari nisu nikome dopuštali ni prići. Više nisu ni
znali zašto. Kad bi u paviljonu povremeno zatekli mlade koji su se tu sakrili popušiti
ili pipkati se, podizali bi prijave, objavljivali po lokalnim novinama dok su
još izlazile i po portalima. Navodno su još godinama poslije propasti oko
zaboravljenoga paviljona danju i noću, ne odašiljući sliku više nikamo,
neumorno sve snimale kamere. Dobra marka, njemačka ili japanska: Big Brother
nebrojeno puta presnimavamo preko već snimljenoga.
Gibaj, gibaj, izvođači radova postajali su sve glasniji kako se množila gomilica.
Odjednom jedan od radnika u fluorescentnoj uniformi s kacigom
poleti da zaustavi veliku šaku stroja. Vozač vješto iskoči, pa zajedno zakorače
u mrak i prašinu. Ne vidi se unutra, samo sve glasnija nevjerica bagerista:
Pa čovječe božji, što ti je? Mogao sam te
zgnječiti!
Paaaa? Ne bi me bilo šteta, kao da je u svojoj comfort
zoni čovjek dokono povuče dim, raskravljen na najvećem trosjedu u hrpi
nekad modernih okruglih jastučića što su se bojom i nakon desetljeća odlično
slagali u tonu s apšisanim meblštofom višekratno izašlim iz mode. Vintage,
shabi shick opisali bi u lifstyle magazinu, lupkajući po rukohvatu
prekrivenim slojem skorene prašine. Iznad njega, preko poluodlijepljene tapete
s motivom vodopada, visjelo je nad šumom višejezično Proleteri svih zemalja, ujedinite se! i prvi i posljednji reklamni slogan odavno
prekrštene banke zaustavljen u vremenu Ostvarite svoje snove. Uštedite za
svoje snove.
Uuuu, pa kej to nije naš dišo? Zalelujalo od nekoga mnoštvom kao da je kamen
pao u mirnu vodu i zamreškao je valovima.
Vede? Bome je! A kej je on još živ!? Kibici se počeše naguravati. Svatko hoće vidjeti onoga unutra: oni koji su prepoznali glas, hoće se osvjedočiti da je to stvarno dišo, vede, a oni kojima je nepoznat, htjeli bi vidjeti tko je taj što im je svima zaustavio dan.
A neki su pamtili kako je baš taj u paviljonu već jednom tako sjedio, samo što onda nije ovdje bio svojoj voljom. Kao da nije ni odlazio. Nije ni trebao.
***
Kad je najavljeno čišćenje parka, svi su se u naselju, pa i u okolnim mjestima,
pogotovo oni koji su s firmom vezali glavninu života, međusobno domundžavali ispod
glasa kao da se međusobno nagovaraju hoće li otići pogledati što će naposljetku
ostaviti od parka desetljećima opisivanoga najuređenijim hortikulturnim
objektom u cijelom kraju. U nekim su vremenima prikupljali podatke,
izvorne nacrte i sjećanja radi zaštite povijesne baštine, snimali za
televiziju. Većina je najpredanijih, najzainteresiranijih promatrača bila
odavno ili umirovljena ili na burzi da možda dočeka mirovinu. A rijetko bi se
tko sjetio kad je zadnji put uopće i bio u parku. Kao da im je bilo neugodno.
U mladosti, još nije bilo ni televizije, u park su odlazili na ljubavne
sastanke prije i poslije kina, po dvije predstave dnevno, a subotom i nedjeljom
uz matineju i tri poslijepodnevne. Odavno mladima nije ni za uzeti šut, a
starijima podivljao ni za šetnju. Park oko upravne zgrade giganta, vile za stanovanje isprva vlasnika a poslije
direktora, kina i restorana, hotela-stanova za ledične, samce, godinama je brižno, s gotovo
zaljubljenom predanošću, uređivala zaštitna radionica, četa radnika prethodno isluženih
na teškim pilanskim poslovima da uz reumu, rahitis, išijas više nisu mogli
slagati ni lamelice ni parket u parketari, a kamoli na stroju na normu
prebirati frizer ili daske. Bolesnu bi granu, grm ili drvo uočili i iskrčili,
kao na svojoj okućnici, i prije negoli bi oboljeli i odvezli ih u kompostanu. I
prije negoli je stigla ekologija, dijelili su tko hoće dozorio kompost odvesti
doma u svoje vrtove, pošto bi uredili i osvježili gredice po firmi i po parku,
prije nego što bi mašti prepustili oblikovati figure u svim mogućim bojama i
vrstama, svake godine drugačije, jer bi dijelili i počupane još upotrebljive
biljke i višak flanaca.
Podrazumijevalo se da je park oduvijek bio tu, jer je i vazdazeleno i egzotično
drveće nadživjelio firmu: divlji kesteni, platane, ginko biloba, kanadski javori, breze, žalosne vrbe, japanske
trešnje, grabrova redovito šišana živica… Očigledno je mnogo drveta bilo
posađeno još kada je prije gotovo stotinu godina dioničko društvo odabralo
posve prazno mjesto uz glavnu željezničku prugu i za istok i za zapad, u
središtu velike zemlje i blizu još velikim šumama dozrelimza
eksploataciju. Park je bez svoje hortikulturne čete, jer novi su se vlasnici
usredotočili na core business i otresavši se svega suvišnoga, odavno podivljao
u džunglu, izuzevši uzak dio uza sam ulaz do još jedinoga dijela koji je nešto
proizvodio. Ni obična drva za potpalu već se desetljećima nisu mogla kupiti, a
kamoli povoljno, pa je prvo naselje doseljenika proletera prešlo na plin, a
potom i okolna sela ispražnjena toliko da više nisu bila u stanju rušiti ni
vlastite šumarke koji su ponovno postajali šume. A odavno se prestalo i
prijetiti ako nebuš učil, peš delat na Našičku, u Dip, na plac, pilanu,
parketaru, poslom teškim i slabo plaćenim, ali sigurnim do penzije.
Kako su čistači po zaraslome parku s velikoga krčili ni malo nježnim, teškim
strojevima i komade odvozili kamionima metal, bio…, tako su se gromadi priključivali
i usputni prolaznici. Opreznoodmakavši raslinje samo bi zainteresirano prisjedali
na klupe kojima su odavno pootpadale daske sa sjedala ili naslona, a korozija
im je oglodala metalne dijelove neprepoznatljive boje.Ubrzo bi se
uključili uprisjećanje na prvemajeve, daneoslobođenja, daneustanaka,
danerepublike, danedječjeradosti, cvjetnakorza…
Tko zna hoće li ikad obnoviti i paviljon s namještajem? Trgovački centri
povoljno nude montažne hortikulturne elemente, sve do priručnih bazena, pa mogli
bi urediti, naklapali su. Da ga nisu rastrgali, osmostranični objekt mogao je poslužiti
kao sjenica, mjesni trefpunkt. Nekad bi, dodao je netko. A netko je
uskočio da su tu mogli urediti i muzej, jer općina ionako nema ni jednoga. Ali ni
restoran nisu obnavljali, ambulante se jedva tko i sjećao. Sve su sravnili sa
zemljom. Ne rekoše ni tko ni kad. Najnoviji se gazda svaki dan dovozio iz
Zagreba.
U današnje bi vrijeme to zvali Showroomom, a nekad su zvali izložbenim
salonom. U vrijeme prije interneta tu su dolazili kupci na veliko iz svih
republika i pokrajina i brojnih europskih zemalja uživo opipati i odabrati
namještaj i parket. Sad su radoznalci sjedili uokolo kao u amfiteatru i prisjećali
se kako su, kad su onomad socijalizam umjesto u obećani ipetoljetkama planiranikomunizam pretvarali natrag
u kapitalizam, jednu državu u drugu. Nisu mogli okriviti da je sve uništio rat,
iako je i mnogo njihovih mlađih radnika ratovalo.
Pričalo se kako će radnicima za minuli rad podijeliti našu firmu. Neki su odmah pomišljali na pojedine strojeve ili kombinirane sobe te što bi se moglo s njima, ali posrijedi su bile samo dionice o kojima ništa nisu znali. Pa se onda pripovijedalo kako su si sve to potajice među sobom već podijelili direktori i to samo oni najviši, jer oni su barem znali što bi s tim. Sindikalna delegacija pomišljala je otići sve do Beograda, ili barem do Zagreba, ili u Komitet, pa se usput saznalo kako dugogodišnji dotadašnji generalac uopće nema diplomu šumarskoga inženjera, pa je počelo isplivavati i drugo. Da su samo malo pričekali, ne bi se ni to doznalo, jer se država već raspala, a i prije negoli je zaratilo, generalac je odmaglio. Onamo. Nitko se nije čudio kad su im otamo prestale pristizati klade. I kamionima i vlakovima. Zarastao je i odvojak industrijskog kolosijeka koji je skretao s državne pruge, pa su ga željezničari odmontirali i još dobre šlipere posložili uz željezničku stanicu na kup. Odjednom ni njih više nije bilo.
Dok se na najvišoj razini tražio novi, još podobniji, naš
vlasnik, pokazalo se da će, što se nikad prije nije dogodilo, kasniti i plaća.
Uvijek bi desetoga, ni prije ni kasnije, glavna računovotkinja uzela direktorova
merdžu, i kad im je bio jedini, i sama sa šoferom u dvije torbe iz banke
dovezla gotovinu. Tada još nije bilo ni securityja ni blindiranih
vozila, ali nije ni trebalo, jer se odavno ne dijeli ni gotovina ni papirnati
rezanci, nego e-izvješća. Uglavnom minusi. Onda su ih uvjeravali da samo
malo budu strpljivi, dok ne naplate prodanu robu. A skladišta su već bila prepuna.
Nije da se ne bi našao kupac, ali teško kupac koji bi i platio.
Razjarene jer je izostala i organizirana zimnica sa svinjskim polovicama,
vrećama krumpira i glavicama zelja, sindikalke su se postrojile pred upravom
poput soldata, vikale kako će sad one krojiti svoju sudbinu, pa dan na dan odbijale
proći kroz kapiju.
Nemojte, nemojte, žene, uvjeravaše ih šefovi od najnižih do najviših, dok se, na kraju, kamioni i inozemnih kupaca, koji bi još i dolazili po robu, nisu počeli vraćati prazni, jer ih nije imao tko natovariti.
Dok je vede nekim potencijalnim novim kupcima i
namještaja a možda firme, ulagačima u njihovu budućnost, pokazivao Showroom,
sve ih zaključaše.
Pokazuj, pokazuj, samo ti sad pokazuj dok imaš što,
ciktale su.
Pokazale mi bumo tebi, dovikivale su protestantice.
A da je i htio, nije imao mnogo za pokazivanje, jer se i u namještaju promijenila moda, dok mjesecima nisu uspijevali ni promijeniti postav Showrooma, gdje je još bio izložen teški namještaj od punoga hrasta, kombinirana soba Nada. Sobe su nazivali po radnicama. Ova na kojoj je sad sjedio.
Nemojte, žene, bedesati, govorio im je onda ispod glasa, kao između sebe. Pustite barem gospodu u restoran na ručak, oni vam žele samo dobro, a mene ostavite kao polog da se dogovorimo k’o ljudi.
Ti si naš talac, drugo i ne možeš biti, odvraćale su mu odlučno,
pošto im je dosadilo da se i dalje prave da ga ne čuju kroza debelo staklo. Samo
su odmahivale, sad su već bile Novi nezavisan sindikat, kao: bit ćeš tu, dok ne
isplatiš plaću, smjesta javi financijskom. A nije bilo ni novca ni financijskoga.
Kad su procijenile da su strance dobro izgladnile, pustiše ih na objed. A direktor
je mislio, a mislile su i one, kako će i njega pustiti popodne, do večeri najkasnije.
Kako ni dotad ništa nije riješeno, brižne su mu kuharice donijele večeru iz restorana, ali protestantice im
nisu dopuštale prolaz. Ništa od ostanjaka od objeda za strance, koji je poput
namještaja za izvoz bio nešto kvalitetniji nego za domaće; jest ćeš što i mi,
da vidiš kakav nam napoj kuhate. Kako njemu, kuharice i njima ostaviše pohanac
između dvije šnite kruha, nisu im tražile ni restoranski bon, paimnajaviše da sutra ionako neće skuhati
ni to, jer ni dućan im neće više davati robu na veresiju. Ove samo zagalamiše
kako nije strah najgore što čovjeka može snaći u životu i nastaviše još žešće iskazivati
nezadovoljstvo, te se napokon događaj probio u TV Dnevnik.
Žene, pustimo čovjeka, neće unutra ništa riješiti, utrčao je
netko straga. Nisu puštale, a straga se čulo mrmljanje: babe k’o babe, papskije od pape. Neka se žena ozlojeđeno
razderala iz petnih žila:
Ti baš očeš da mi snemeno rukavice!? Premenili bumo ploču,
dragi moj, premenili, neg kej! Buš ti
onda videl
Vede je telefonirao, svi su vidjeli, još mu nisu isključili
telefon, ali nitko od njegovih pomoćnika nije se više odazivao. Svi su se
razbježali odnijevši i poslove. Njemu su dali otkaz. Po kratkom postupku. Da su
i htjeli raditi, poslova jednostavno više nije bilo. Ni Radnički savjet, koji
je još postojao, nikako nije mogao skupiti kvorum ni da donese odluku o izmjeni
odluke: jedno je vikati u masi, a drugo gledati si oči u oči preko stola.
Ostaviše ga preko noći, postaviše i štrajkašku stražu. On je
otvorio izloženu butelju stranoga viskija, pa on ga je i kupio u djutiću, i
potočio i svojim čuvarima dok su
otvorili izložene šahovske ploče išahirali pušući u ledene prste.
Nije da nisu poslije, skriveni mrakom, došli tajni pregovarači da bi se ispričali i predložili da se ipak
sve zaboravi, da bi bilo najbolje da se svatko vrati svom poslu, jer je sve
obezglavljeno. Vede je, kao da im i nije prestao biti strah i trepet,
samo pustio vrata da se za njima sama zalupe.
Pizdun, rekoše svaki sebi u brk kad se već nisu počastili međusobno.
Kišosnježica se prosula parkom. Pošto su u paviljonu isključili i vodu, i struju, i grijanje, žena mu je uzaludno kumila i molila idući od jedne do druge sindikalke, od nemila do nedraga, napokon otključaše vrata. Njega je hitna odvezla u bolnicu. Stvarno se razbolio. Neko se vrijeme nagađalo i da je i umro, da je nekamo otperjao, pritajio se.
Svi su mislili kako su baš oni pobijedili. Ne bi se ga više sjetili ni prigodice, osim susjede koja je, kad god su se poslije susreli, čula samu sebe kako mu je, dok su se ženske ono kurčile, u zanosu doviknula kako bi ga mogla mam priklati z tupem nožom i kak i njega jeli buju črvi. Nije se sjećala odakle joj je takva prijetnja došla na pamet, nije baš tako ni mislila, niti ju je on čuo, ali nelagoda je ostala.
Showroom je stajao zaključan. Zaboraviše i kod koga je ključ. Najprije je
netko posve navukao zavjese do poda, baš su lijepo padale, dok se nisu same
počele skidati na tlo žabicu po žabicu. A onda je, navodno, netko iznio
namještaj. Kauč po kauč, stol po stol, policu po policu. Fotelju po fotelju.
Nije se vidjelo. Nije se vidjelo niti da su iz parka nestale i drvene skulpture
s ljetne kiparske kolonije, njegova ideja s nekoga inozemnog službenog puta.
Firma se otvarala, pa zatvarala kako su se smjenjivali vlasnici. I futur i
futur drugi već su otišli u aorist, perfekt i puskvaperfekt.
***
I sad, baš kad su dovukli bagere za totalno čišćenje, uskrsnuo opet on u
Showroomu. Kao da mu je to escaperoom.
Bome zgledi kej smrt na dopustu, zgrozi se neka jezičava mršavićava iz
trećega reda.
A kad smo ono štrajkale, baš je bio zgodan, nastavila je druga, motao se rado oko
sukanja.
A i suknje oko njega, nakreveljio se neki biciklistu
trenirci iz drugoga reda.
Nabacivali su se okupljeni, i sami ostarjeli, doskočicama i poskočicama kao
bećarcima u svatovskom kolu. Samo što nikome nije bilo ni do pjevanja ni do
juškanja.
Neki su samo časkom prisjeli, ne preblizu, a neki su se zalijetali
bliže ne bi li prizor s jobovski zgrčenom figurom uzmogli bolje kadrirati u
selfiju. Mreže su se punile brže od obližnjih kontejnera. Kod njih se ionako
nikad ništa zanimljivo ne događa i tko zna kad će im se opet pružiti takva prilika.
Čak su pomišljali da se možda snima neka serija ili show.
Sekundarne sirovine nisu odustajale, raspoređivale su smeće znalački.
Već se i vlasnik dovezao u vizitu tko mu to trati vrijeme. Samo je klimao
glavom kad mu je pogled dohvatio odavno nevažnog igrača zavaljenoga u trosjedu
među jastučićima pod prijetećom šakom njegova stroja. Kad je onomad drug vede
zatvoren sjedio na istom kauču, iako je bio malen, sjećao se kako mu je tata nervozno
hodao ispred paviljona povremeno odlazeći provjeriti da li je još uvijek direktorski
mercedes tu, cijeli, ako bude nekamo morao iznenada odvesti druga direktora. A
što ga je vozio, vozio je. Onda je zakratko vozio novoga gazdu, pa je, kad se u
stečaju sve rasprodavalo, otkupio stari firmin auto postavši prvi taksist u
kraju, prije nego što je organizirao prodaju polovnih auta, pa leasing, dok
unosan posao nije prepustio još poduzetnijem sinu, koji je shvatio da je
zapravo još bolja budućnost u čistoj, zelenoj industriji i sekundarnim
sirovinama.
A na omari u sumraku vede na dogorjelu cigaretu pripali novu. Nekako su
svi očekivali logičan rasplet: da opušak baci na hrpu preostalu od Showrooma
i da sve nestane u plamenu. Da je stvarnost film! Osim mišjih i štakorskih
gnijezda iz kojih su se, ostavši bez zalogaja, i glodavci povukli na rezervne
položaje ne bi imalo više ni što gorjeti. Svi pretrnu kad se starčić uspravi s
trosjeda i opušak odbaci na tlo. I pomno ga zgazi. Kao dok je bio pri snazi.
Negdje u krošnji zagrakne ptić. U filmu bi bio ćuk.
20200122 – 20200211 – 202020317 – 20200402 – 2020421 – 20200424 – 2020026 – 20200427 – 20200714 – 20220119 – 20220815 – 20220908 – 20221020 – 20231023 – 20240703 – 20240725 – 20240802 – 20240805 – 20240806