Krk – Božica Brkan

Moje drvo – Umjesto kave 17. srpnja 2020.

I kad šećem, kaže moja prijateljica Milka, moram imati cilj. Kavu, ako ništa. Kad sam u Malinskoj, pa krenemo lungo mare, rijetko stižemo do Carske plaže, šetnice, sve rjeđe i do Ribarskoga sela u Haludovu, ali moram barem pozdraviti svoje drvo. Ne, nisam ga ja posadila, ali sam ga posvojila, jer me je bor neprirodno i baš smjelo, elegantno nagnut nad more osvojio otkad sam ga prvi put vidjela prije više od dvadeset godina. Kako li me je natkrilio! Ljepota je tome što vjerojatno nisam jedina i što ga dijelim s mnogima. Umislila sam, jer nisam istraživala niti mi je to bitno, kako je u tome inače vrlo kultiviranome uzmorskom dijelu Krka iždžikao i izdužio se kako je mogao, pa su mu se smilili i ostavili ga neka raste. Pristajao bi tu i mediteranski dub, drvo koje je uraslo u lokalni toponim. Ili možda koje drugo od mojih drveta po životu, u različitim vremenima i po različitim mjestima: hrast lužnjak, bagrem, grab, maslina…

Drvo i ja 15. srpnja 2020. / Fotografija Miljenko Brezak

Preživio je taj Pinus sylvestri, običan ili bijeli bor, nebrojene kvarnerske bure – nije mu to šotovento! – i burnu pretvorbu/privatizaciju okolnih objekata-ljetovališta, kada je čak i glavnina susjednoga zelenila navukla bolesti i štetnike i s njima se borila sve donedavno i bolje od ljudi za slavno ljetovalište više-manje uspješno se izborila. Čak otvoriše i neki smiješni nazovikafić uza samo more i plažu s pogledom na moje drvo. Odemo ga pozdraviti i, po običaju, po stoti se put poslikati s njime, kako me natkriljuje, kad – moje stablo ima protezu. Podboltano je metalnim, čvrstim, tronožnim potpornjem, koji mu glavnu granu sigurno, ali nježno obavija. Kao zagrljajem, pod glavu. Zacijelo je prijetila opasnost da se za neke oluje poput kakva pijanca samo prekrene, zauvijek prevrne u more. Malinska odnosno Malinska-Dubašnica i inače je hortikulturno vrlo osviještena i da, recimo, još izlazi Večernjakov Vrt, koji am nekad uređivala, odmah bih im poslala priču o tome pothvatu punom volje, znanja i ljubavi.

Drvo i ja, Malinska 4. srpnja 2011. / Fotografija Miljenko Brezak

Tek poslije, gledajući fotografiju na kojoj smo moje drvo i ja, rastužila sam se. Ne zbog svojih životnih, nevidljivih proteza i ljudi koji su me podboltavali, nego zbog Prirode i Života uopće nekako sam toga kvrgavog crnogoričnog Joba, kojemu ne znam ni dob, doživljavala kao simbol neuništivoga, vječnoga, što će na malinskarskom rtiću rasti i kad mene više ne bude, kad će ga dolaziti pozdravljati i pod njim i s njime se fotografirati neki drugi ljudi. Ali, korijenje, meni naizgled zdravoga drveta, očito popušta pod teretom vremena. Možda bi, naklapamo idući onamo, trebali već zasaditi uz njega i mlado drvo? Kako bilo, na dugom lungo maru bor i ja ćemo se u još kojem trenutku namirisanom njegovom smolom i morem zajedno naginjatinad more i selfirati se poput obijesne djece koja će potom uz prskanje nestašno skočiti u plave dubine.

20200716

Glavonošci u parku u Malinskoj – umjesto kave 20. srpnja 2017.

Današnji dan, dan sv. Apolinara, Dan je općine Malinska-Dubašnica. Dakako da se slavi naveliko, klasično od mise do vatrometa. Ne sudjelujem u tome, ali moram ispričati kako se meni najviše dopada Park glavonožaca koji se, natrapah na tekstić u Nacionalu, broj 1004., 18. srpnja 2017., danas također prigodno otvara.
Što se mene tiče, on je odavno otvoren i prigrljen, pogotovo jer je jedan krak Mrkača, prve od triju skulptura, od prošle godine uglačan od dodira poput nožnoga palca Grgura Ninskog u Splitu. Netko krakove, osobito jedan, dodirne za sreću, a netko da se ponovno vrati u lijepi krčki gradić u kojem domaći godinama misle kako da ga uljepšaju i sebi za život i za svoje goste. Hortikultura ne vrišti nego je skromna, ali njegovana, a osobito mali parkić na rivi u središtu, kamo postaviše i skulpture triju glavonožaca poput triju životnih postajica i zahvala trima bićima iz svoga mora, hranitelja otočana, Bodula. Navodno će postaviti i ploču sa zoološkim i morfološkim podacima o svakoj jedinki.

S Mrkačrm akademskoga kipara Gorana Cirkvenija / Fotografija Miljenko Brezak — S Mrkačem akademskoga kipara Gorana Cirkvenija / Fotografija Miljenko Brezak

Osim Mrkača, kako zovu hobotnicu, postaviše Sipu i Jadransku lignju izlivene u bronci. Iz Nacionala doznajem kako je autor nenametljivih skulptura akademski kipar Goran Cirkveni iz Zagreba, a prema ideji načelnika Roberta Kraljića. Taj sklad umjetnosti i zelenila s morem u pozadini kao nenametljiva izložba na otvorenom jednostavno poziva da je vidite i dodirnete. I usput vidite što se tu još ima vidjeti, da prošećete, osvježiti se u Beleci, Malini, kod Goge, Mie…

Sa Sipom akademskoga kipara Gorana Cirkvenija / Fotografija Miljenko Brezak — Sa Sipom akademskoga kipara Gorana Cirkvenija s morem u pozadini / Fotografija Miljenko Brezak

Kad smo pri osvježenju, uz ove glavonošce meni ide i inspirativna, upravo sjajna gastroumjetnost: hobotnica na salatu ili na hvarski, ispod peke, u crnom vinu, s krumpirom; sipa u crnom rižotu, može i u kombinaciji s bijelim, ali i bez njega; lignja punjena ne pršutom nego, recimo crvenim radičem kao u njivičkoj Rivici, gdje smo je prije otprilike dvadeset godina tako snimili za Vegetin TV serijal Male tajne velikih majstora kuhinje, ili pak umido s palentom.

S jatom jadranskih lignji U bronci / Fotografija Miljenko Brezak — S jatom jadranskih lignji u bronci / Fotografija Miljenko Brezak

Post scriptum

Neću propustiti dodati kako su u Malinskoj u svome parku skladno zadržali i obnovili spomenike svima svojima poginulima, bilo pod crvenom zvijezdom bilo pod hrvatskim grbom. Odudara jedino još uništeno i (godinama!) polusrušeno Haludovo te nekoliko radničkih odmarališta iz prošlih vremena kao spomenik nečemu posve drugome, očigledno izvan nadležnosti vrijednih Malinskara, gdje su i glavonošci odnosno mrkači, sipe i lignje nadnaravno veliki i prijeteći.

Suvenirski bobuli iz Malinske – umjesto kave 31. svibnja 2017.

Već smo gotovo punotljetni s ljetima u Malinskoj. Iako su meni ljepša i proljeća (ciklame u našoj umici!) i jeseni. Svibanj na prijelazu u lipanj sav pršti bojama i mirisima. Jako se trude, pa sad punom parom, prije sezone, dobro možda i rije drugoa izbornog kruhga, dovršavaju vrtić, letnicu uz more, uređivanje plaž kod mojega drveta itd.

Cijeli se bobuli drže zajedno / Fotografija Božica Brkan

Mislila sam da sam krčki stol svladala detaljno. I rječnikom. Oduševljava me, ne nova, ponuda gotovih, cijenom prihvatljivih raznovrsnih običnih, svakidašnjih jela za gablec Trgovine Krk, a pogotovo kad taj dio nazovu – Maneštricom.

Trga se lako svaki sam / Fotografija Božica Brkan

Kadli, otkrijem da se peciva koja se drže zajedno zovu bobuli. Kruh bobuli. Poslikam to što se može jesti u svako doba dana, uza slano i slatko, pa u arhivu otkrijem da sam to već fotkala i 2015. Sad se, jer meni je i to ljeto na moru, spremam kopati po nazivu, sastojcima… Po svojoj madeleine s okusima i mirisima Malinske.

20170531, Malinska