I kad šećem, kaže moja prijateljica Milka, moram imati cilj. Kavu, ako ništa. Kad sam u Malinskoj, pa krenemo lungo mare, rijetko stižemo do Carske plaže, šetnice, sve rjeđe i do Ribarskoga sela u Haludovu, ali moram barem pozdraviti svoje drvo. Ne, nisam ga ja posadila, ali sam ga posvojila, jer me je bor neprirodno i baš smjelo, elegantno nagnut nad more osvojio otkad sam ga prvi put vidjela prije više od dvadeset godina. Kako li me je natkrilio! Ljepota je tome što vjerojatno nisam jedina i što ga dijelim s mnogima. Umislila sam, jer nisam istraživala niti mi je to bitno, kako je u tome inače vrlo kultiviranome uzmorskom dijelu Krka iždžikao i izdužio se kako je mogao, pa su mu se smilili i ostavili ga neka raste. Pristajao bi tu i mediteranski dub, drvo koje je uraslo u lokalni toponim. Ili možda koje drugo od mojih drveta po životu, u različitim vremenima i po različitim mjestima: hrast lužnjak, bagrem, grab, maslina…
Preživio je taj Pinus sylvestri, običan ili bijeli bor, nebrojene kvarnerske bure – nije mu to šotovento! – i burnu pretvorbu/privatizaciju okolnih objekata-ljetovališta, kada je čak i glavnina susjednoga zelenila navukla bolesti i štetnike i s njima se borila sve donedavno i bolje od ljudi za slavno ljetovalište više-manje uspješno se izborila. Čak otvoriše i neki smiješni nazovikafić uza samo more i plažu s pogledom na moje drvo. Odemo ga pozdraviti i, po običaju, po stoti se put poslikati s njime, kako me natkriljuje, kad – moje stablo ima protezu. Podboltano je metalnim, čvrstim, tronožnim potpornjem, koji mu glavnu granu sigurno, ali nježno obavija. Kao zagrljajem, pod glavu. Zacijelo je prijetila opasnost da se za neke oluje poput kakva pijanca samo prekrene, zauvijek prevrne u more. Malinska odnosno Malinska-Dubašnica i inače je hortikulturno vrlo osviještena i da, recimo, još izlazi Večernjakov Vrt, koji am nekad uređivala, odmah bih im poslala priču o tome pothvatu punom volje, znanja i ljubavi.
Tek poslije, gledajući fotografiju na kojoj smo moje drvo i ja, rastužila sam se. Ne zbog svojih životnih, nevidljivih proteza i ljudi koji su me podboltavali, nego zbog Prirode i Života uopće nekako sam toga kvrgavog crnogoričnog Joba, kojemu ne znam ni dob, doživljavala kao simbol neuništivoga, vječnoga, što će na malinskarskom rtiću rasti i kad mene više ne bude, kad će ga dolaziti pozdravljati i pod njim i s njime se fotografirati neki drugi ljudi. Ali, korijenje, meni naizgled zdravoga drveta, očito popušta pod teretom vremena. Možda bi, naklapamo idući onamo, trebali već zasaditi uz njega i mlado drvo? Kako bilo, na dugom lungo maru bor i ja ćemo se u još kojem trenutku namirisanom njegovom smolom i morem zajedno naginjatinad more i selfirati se poput obijesne djece koja će potom uz prskanje nestašno skočiti u plave dubine.
20200716