Kad se samo pogleda popis trinaest predsjednika kroz 50 godina, ne možete ne pomisliti na sve brojne obične članove, generacije koje su pjesmom i plesom, odjećom prošli kroz KUD Potočanka iz moslavačkoga sela Potok općina Popovača, šezdesetak kilometara istočno od Zagreba. I u metropoli bi pola stoljeća stara institucija naišla na odjek, a ova je seoska pohvalno uknjižena u knjigu Naše selo, tebi nema para – 50 godina KUD-a Potočanka, izdanje samoga kuda s kraja 2024. Slavica Moslavac, etnologinja i muzealka s nacionalnim nagradama i bogatom bibliografijom 2024. prikupila je, objavila i predstavila nedavno u selu, ljepotu tradicijskoga ruha, pjesama i plesa, glazbenih instrumenata, izbora originalnosti i narodnoga genija na ponos predstavivši fotografije, novinske izreske, plakate, podatke o nastupima i članovima te sjećanja dotakavši osobito one koje više ne služe ni noge ni glas.
Međutim, ne samo za njihove nasljednike, učinila je to, uz nemali zajednički trud, mnogo temeljitije od osobnoga spomenara, svojevrsnu malu povijest sela unatrag pola stoljeća. Primjerice o samome selu čije je postojanje utvrđeno i prije turskoga vladanja, o seljanima dva bitna događaja Veliku gospu i sv. Nikolu, zatim o djeci te, uz drugo, i notni zapis (transkripcija Lana Moslavac) za pjesme Mera me je namerila, majka Mari kose plela, Igrm, pjevam Dučec, Milica, Moslavačka polka, Moj doktore i U livadi kad sam ruže brala. Dakako da podsjeća i na crteže Sandora Erdödyja iz 1837. i Zorke Sever, koja je prije udaje u Potoku radila kao učiteljica. Podsjećam da Potok više od desetljeća u društvenom domu ima i uređenu etno sobu, kao i monografiju Dragutina Pasarića Potok, selo moslavačke tradiciije iz 2010., bojanku za djecu s motivima narodnoga ruha Oh jablane širi grane iz 2022.
Slavica Moslavac se stručno oslonila i na obilje druge literaturu. Uz drugo, i na moj roman Ledina iz 2014., a veselim se i što je uvrstila i moj gostujući tekst NAVESTI Naime, kao djevojčica, upravo prije pola stoljeća dolazila bih na ferje u Potok, u Kutaniju, babi i dedu Poldrugačima, koji danas počivaju na malenome seoskom groblju. Prenosim i tekst i dvije objavljenje pjesme, zahvaljujući i Slavici na objavi, a Diani Biondić na odličnom čitanju na svečanom predstavljanju u Potoku u nedjelju 26. siječnja 2025. o kojem su izvijestili popovački, kutinski i sisački mediji.
Božica Brkan
Selo Potok kao nadahnuće
Tražimo fotografije kako u hladnom, vlažnom danu 2012. u Potoku obilježavamo Svjetski dan močvara. Toliko dragih ljudi, vožnja fijakerom i posavcima ukrašenima rukotvorinama. Potočke su nošnje uvijek bile ljepše i raskošnije od naših skromnijih jokešinskih s druge strane Česme, osvjedočila sam se toliko puta, a najprije me naučila mama koja je bila Potočanka. Prava Moslavka, iako su je kao jednogodišnju djevojčicu, također na kolima, dovezli iz Prigorja. Doselili su se iz prigorskoga siromaštva za boljim životom dvojica braće Poldrugač, Imbra i Jožek.
Odmalena, od sredine prošloga stoljeća
dolazila sam k potočke babe i dedu, poznavala pola tadašnjega sela, sve do
velike črede stoke koja je do koljena gazila blato širokoga seoskog puta. Svoju
su baštinu Potočani mnogo pomnije čuvali i čuvaju od mojih Okešinčana. Odličan
KUD Potočanka, a nekad, kad mene još nije bilo, po maminu i tetkinu prisjećanju
i seoski DVD je i na okešinskim zabavama gostovao s priredbama. A ja sam kao
djevojka bila i na ponekoj potočkoj zabavi, isto vatrogasnoj, u starome
vatrogasnom domu. A sad sam i ja sama baba.
Ne sjećam se, začudo, o čemu sam držala izlaganje spominjane 2012., ali
negdje sam pisala o tome. (Kao i o prvoj Kobasijadi na Oblizekima, iako nisam
na nju dospjela.). Dragec Pasarić bi mi to oprostio, čim sam pisala o njegovoj
monografiji Potok, selo moslavačke tradicije iz 2010., koje sam se
uokolo nadarivala. Moji Moslavci, tumačila bih ponosno. Kroz svoje sam tekstove
provukla i čudesne krafle i orahnjače kakve su Potočanke kojih odavno nema
nenadmašno pekle za čehane, kad bih kao tinejdžerica dolazila na zimsko ferje.
S tih sam ferja i zimskih večeri ponijela mnoge zgode i priče koje sam ovjekovječila u mojim kajkavskim pričama i romanima. Ivka i Vanja o maminim vršnjakinjama u onome ratu. Kak su sveca kupuvali o kutanijskoj kapelici i o selu sa tri dijela – Kutanija, Sredanija i Čavorija. I ona priča Lajbek o ubijenome sinu kad je išla fronta. Striča, djedov mlađi brat, otišao s Križnim putom u nepovrat. Rodivši mu djevojčicu Katicu strina Marec nije ga prestala čekati. Ni jedna nije dočekala da mu ime – niti se zna niti će se doznati gdje su mu kosti – bude upisano na zajedničkome spomeniku Hrvatskoga domobrana na ulazu u njihovo seosko groblje, nekad tako malo, okruženo raskošnim seoskim poljima, s raspetim Kristom u sredini. Zdošla se aleja tuja odavno, a sada vidim zdohađaju se i spomenici kutanijskih poznatih mi imena i prezimena umrlih prije četrdesetak godina, bez nasljednika. Nagađam koji bi to mogli biti, jer nedostaju špicnameti po kojima ih pamtim.
Kao nekad kuće, jedan do drugoga grobovi su i mojih babe i deda -zatvoren – pa strinin, njezina oca i maćehe, kumova maminih, kumova tetkinih kojima smo bili tri dana na svadbi, vršnjakinje s kojima sam se igrala a umrla je jedva zadjevojčivši se, a mama joj je, da se spasi žalosti u kojoj Kutanija mjesecima nije ni palila radio, rodila imenjakinju. Gdje li završio moj zeleni kinderbet? Tko zna živi li u selu još itko od onoga što si je karbitom raznio šaku? Jedan me htio isprositi, a taman sam krenula u gimnaziju. U stihove sam metnula i potočkoga štrka koji se zamazao naftom, do smrti, i koprivnaču, alergiju na dude, murve, zbog koje su me hitno vozili doma doktoru. U romanu Ledina imam detalj s proščenja na Aninje kada domišljata susjeda poslije mise uz licitarski štand zadiže suknju ne bi li svi vidjeli podsuknju koju joj je, uza sve u drugu odjeću, kradljivica odnijela iz njezina ormara. Iz Potoka nosim i dio svoga zavičajnog jezika: čeča i čečica, Katec i Marec…
Kako da se ne sjećam Potoka kamo sam kao dijete dolazila ili vlakom do Popovače pa odatle preko Mišičke pješice ili pješice uza stari auto-put više od deset kilometara? Polako mi se iz memorije brišu jama na kojoj je mama kao djevojčica odrađivala težake i zebla perući rublje bogatima, kojima sam ime odavno zaboravila, a nema ni mame da je pitam. Pa brojni duž sela rasuti jablani te prezimena i imena nestaju desetljećima pošto su već otišli oni koji su ih nosili, kako su se dotrajavale i njihove kuće, a drveni divni čardaci i tremovi trajali su mnogo duže nego u našem selu, čak i škola u koju su išle male Poldrugačke u prevelikim cipelama. Ali jednako kao jokešinskih, sjećam se potočkih toponima i ubilježila sam ih u svoj moslavački kajkavski rječnik koji kad-tad kanim objaviti kako ih ne bi zatrli moderni, sve češće brojčani račinalski nazivi:polja i oranice Topoliki, Pole, Záseki, Dolukavec, Lukavec, Poldeli, Bok, Kozarec Stari, Kozarec Novi, Bárušina, Zámelin, Krč Veliki, Krč Mali, Járuge, Belavina, Pripotóku, Samíca, Krčínec, pa ograde Mrazove, Klaičeva, Frankove, Besedičkove, Vugičeve, šume Jelenščak, Lipovica, Brezovica, Ravnik…
I Potok, koji je nekad tekao duž sela, ispod dvorišta, nadjenuvši mu i ime, iako malen, u mom sjećanju još teče. I još mi se sproljeća raskošnim cvatovima obasipa drvo žganaca pred babinom hižicom od pletera, iako ni babe, poput mame i njezine kume isto Jelke, ni kuće desetljećima nema i dotrajava se već i kuća što ju je tada mladi Gregurek podigao na njezinu mjestu.
Zagreb, 20241009 – 20241010 – 20241103 – 20241104
Božica Brkan
koprivnača
bila sem pri babe potočke
na ferju
i po mene su najemput zrasle
nekakve gube
a baba je kak smo se pod dudu
igrali mislila da su me gusenice
oplazile i onda me je lepo okupala i lepo z friškem vrjnem
namazala
baš je bila mleko obrala
joj kej je to srbelo kej sam vrag
i onda me je z matorom ne sečam
se bome z kem
poslala domom
i otpelali su me doktoru v
novoselec
koprivnača su rekli i prepisali
su mi inekcije
grdo su bome pekle
a mama je imela šivati i poslala
me samu
i rekla je je nekoja kuma posle
kak si dete mogla samo poslati
a ja sem rekla kak sem se za stol
prijela i samo sem zubmi zrak
zagrizla
a gda sem domom došla i
bilo mi je bole pak sem se pri
goričkom dud najela
i pak sem vraga napravila
20070504 – 20100921
Božica Brkan
štrk štrk štrkovača
štrk štrk štrkovača tebi
kača i pijača meni sir i pogača
a gda to napišem na fejs vuz sliku na kojoj oče poleteti
na ujedinjene kajkavske emirate božica mi jelušić dopiše
da v prekodravlju pri večenaju i v
njegvem kraju vele pinđulača
a pri nas veliju i roda dej mi bracu jel seku
jel kej god očeš donesi
i gda posle tulke leta od mame imam čuti
da pokojni joča ne štel više dece
neg mene
setim se onoga štrka kej si je na
strušcu krila zanavek z naftu
zakelil i gnezda kej krov na hiže moreju zrušiti
kak su teška
pa
zrušiju ne
20101125 – 20101126 – 20101227 – 29110106
