Priznajem, šokirala me je uza Sve svete, Dan mrtvih prigodna vjesnica neke od televizija kako ljudi unajmljuju osobe i firme da im urede grobove. Razumijem kad si daleko, pogotovo kad ne možeš zbog zdravlja i dobi, ali da, kako rekoše, odmakneš tugu, ne možeš se žalostiti, e to ne mogu shvatiti. Mi smo naraštaj koji, neovisno o vjerovanju, nisu odmicali ni od rođenja, prašenja, telenja, macenja…, ali ni od smrti. Iako, zadnji sam put bila na sprovodu prababe u Prigorju kad su domaći zabijali lijes tražeći kladivec pred kućom prije ohoho desetljeća, a kako u Križu još nije bilo mrtvačnice, moj je mrtav otac zadnji put prenoćio pod našim krovom kad sam čekala njegova unuka Ivana. Nisam to ni opisala, koliko mi je još teško nakon punih 40 godina. A tada je to bilo uobičajeno, kao što je bilo da grobovi budu zarasli cijele godine, sve do pred Sesvete, kad bi ih okopali i sporedili, jer nikak se dočasiti. Život. Sad sve neugodne životne stvari netko odrađuje umjesto nas. I grobnu hortikulturu. Valjda i tugovanje. Jer nikak se dočasiti?
To mi je dojmljivija knjiga U mom pogledu rodila se vječnost, koji je Zaklada Sandra Stojić nedavno objavila uz svoju 15. obljetnicu, a autorski ga potpisuje Slavica Moslavac. Naslov je citat iz pjesme mlade, teško bolesne i preminule pjesnikinje čija je smrt ponukala njezinu majku, prijatelje i dobre ljude da, u sjećanje na nju, praktično pomažu neizlječivo oboljelima, od prevencije bolesti do palijativne skrbi, hospicija. Ukratko, o temama koje obično odmičemo, ljudski i suosjećajno govori se uz mnogo razumijevanja, savjeta i primjera iz svakidašnjice, prošlosti. Uči nas osjećajima koje moderni čovjek ne želi osjećati nego ih želi odmaknuti. Etnologinja Moslavac, dakako, poseže za primjerima iz etnologije. Povijest još jednom postaje učiteljica života kako se oprostiti, kako se nositit, kako razumjeti i samu sebe. Imam čast da u toj knjizi Slavica podsjeća i na moje kajkavske priče Život večni, Acumen 2017.:
„Etnološkom temom vezanoj za mrtvike prožeto je i djelo Božice Brkan pod nazivom Život večni. Ona nam donosi priče upravo s tabu temama, vezanih za grobišta, ali i ponašanje živih na mjestima pokojnika. Ona se usudila prezentirati mjesta, vrijeme i radnje koji su se dogodili, ali ih nije bilo poželjno prepričavati kao što je: krivi ukop, održavanje tuđeg groba, ljubljenje tuđeg supruga, ukopa muškaraca u vojničkim odorama ili služenje u krivoj vojsci, prerane smrti, preljuba s najbližom rodbinom i potom samoubojstva zbog sramote te dugotrajne šutnje, boli i patnje i ne odavanje brojnih tajni.
U njima se ne govori o smrti kao krajnjem činu, ne oplakuju se i ne žale mrtvici, već se govori o prilikama i osjećajima živih koje su u doticaju s mrtvicima i pogrebnim običajima kao i uništavanje materijalne baštine. Značenje Božičinog djela je način na koji nam ona to predstavlja, odvodi nas na mjesta koja se često ne spominju i opisuje prešućivane osjećaje, zabranjene radnje i tajne ljubavi.
Ovim pričama Božica nam prezentira duh ruralnih sredina, njihovo vladanje u izvanrednim prilikama, odnos živih i umrlih, ljubavi i strasti, stvarnog i tajnog, tragičnog i tragikomičnog. Ta događanja ili Božičine priče su tu oko nas, ali nikada ili vrlo rijetko ispričane ili napisane. Ali zato je Božica tu, koja svojim izvanrednim dijalektom kriškog kraja daje nam sliku vremena 19. ali i 20. stoljeća.„
Tako prigodno odnekud s društvenih mreža posežem za Žarkom Lauševićem: Zagrlim sjećanje. U njima je netko tko više nije tu. U njima sam ja onakav kakav nisam više. U sjećanjima sam onakva kakva više nisam.
