Suze i smiješak za Vjesnik – Umjesto kave 22. siječnja 2020.

I mjesec je dana prošlo kako sam, opraštajući se sa svojim važnim urednikom iz Nedjeljnoga Vjesnika Zvonkom Gajskim, nakon ne punih, ali gotovo tri desetljeća, ponovno u gomili nas nekadašnjih rastuženih i tko zna kuda sve porazbacanih vjesnikovaca ugledala Ivana Ivicu Kranjčeca. Jednoga od onih ljudi kakvih se nema puno u životu. Zajedno smo radili, on nije bio novinar nego je brinuo o tadašnjem računalskom sustavu, koji se taman od kućnoga VRS-a odijelio u manje redakcijske. Još smo radili na računalima naslijeđenim od Univerzijade, zelenih slova. Ako me sjećanje dobro služi, Maroje Mihovilović osmislio je stvar tako da smo za neke znakove morali ukucati i po četiri tipke. 

Susret: Božica Brkan i Ivan Kranjčec / Fotografija Miljenko Brezak

Mnogo sam zaboravila i iz Večernjaka odakle sam otišla bit će uskoro i prije desetljeća, a kamoli ne bih od proljeća 1992., kada sam odlazila iz Vjesnika, iako mi je ostalo dojmljivo svježe kako se, recimo, Hido od glodurasa tri uzaludna redizajna premetnuo u diplomata i veleposlanika Hidajeta. Nakon jedno pet pošiljanja na čekanje i novoga pred nama od šest mogućnosti za izlaz, odabrala sam prelazak kat niže, u Večernjak – OOUR-i NIŠPRO Vjesnik postali su samostalna poduzeća ili tako nešto. Još se najavljivalo nikad ostvareno spajanje vječnoga gubitaša, kontejnera kadrova, i bezgrešnjakate zajednički novi tjednik. Nisam primijetila da baš pretjerano, kao što mi se ondje nitko pretjerano nije veselio, itko žali za mnom (osim što se Jagoda Martinčević derala po redakciji kako to dopuštaju da im odlaze najbolji ljudi i iako su me ubrzo poslije najmanje dvojica glodurazvala natrag!). 

Piće različitih naraštaja vjesnikovaca u počast Zvonka Gajskoga / Fotografija Miljenko Brezak

A onda se pojavio gospon Kranjčec i rekao mi kako je baš tada morao napraviti najteži posao otkako je u Vjesniku: da bi me večernjakovci mogli uvesti u svoj, morao me je izbrisati iz Vjesnikova redakcijskog računalskog sustava. Samo smo se pogledali i zagrlili. Onda sam otišla u WC i isplakala Vjesnik, jedno dvanaest godina života. Hvala Kranjčecu, a i hvala Tebi, Gajski, Zvonac moj, što si nas makar na zajedničkom oproštaju u tuzi spojio i u smiješku. Da se zagledamo u desetljeća svojih života.

20200120 – 20200121