U Fotoklubu Zagreb u Ilici sredinom veljače izložene su fotografije njegovih 90-tak članova. Obiteljsko uzbuđenje: izložena je i fotografija A gdje smo to mi? Miljenka Brezaka na kojoj smo naša obiteljska prijateljica Milka Bunjevac i ja udubljene u karte Toskane. I fotografija i izložba važne su zato što je moj Brezak, moj M., obnovio klupsko članstvo nakon 50 godina!
Kao brucoš i student Ekonomskog fakulteta bio je i član Fotokluba Ekonomija, gdje je na prijelazu iz kasnih šezdesetih u burne rane sedamdesete očito djelovala i jako dobra ekipa zaljubljenika u fotografiju fotkajući Ekonomijade, izbor fakultetske misice pod sponzorstvom Agrokombinata tate Todorića, svadbe profesorskih kćeri i sinova… te izrađivala crno-bijele fotke velikih formata u svojim podrumskim prostorijama s crnom komorom i – pekla lignje. Već je tada imao svoj žig Snimio Miljenko Brezak, što bi danas zacijelo bilo Photo by Miljenko Brezak. Na izložbe je slao, ali bez nekog uspjeha, ali u vojsci su mu za izložbu odbili fotke, jer da su, rekoše, za kasarnske uvjere – preprofesionalne.
Od šestoga razreda kod Miščančuka u Križu…
Osim što je zbog te ljubavi započete u šestom razredu u kriškoj osnovnoj školi uz Stjepana Miščančuka, nastavnika fizike i matematike, poduplao trajanje studija (tek je poslije otišao na postdiplomski s lohn poslovima u tekstilnoj industriji!), moj me je M. znao iznervirati primjerice baš pri kupnji prvoga našega stana, kad smo tek i počinjali raditi, ulupavši prilično para (kojih i nismo imali) u rusku aparaturu.
Ne sjećam se da ju je poslije selidbe iz tih naših prvih 23,5 m2 ikad i otvorio, ali ondje je radio mat smeđe tonirane fotke formata najvećih što je mogao, od kojih je danima smrdjela ne samo garsonijerica nego i cijelo stubište prečkanske Lhotkine 9/III. Takvim je fotografijama iz staroga kriškoga zadružnog šnajderaja i s gradilišta nove tvornice ukrasio i Križanku, poslije dio Vesne, tvornicu koju su Tomo Benko i M. sagradili i otvorili 1981. za 120 radnica (danas su, poslije mnogih pretvaranja, ostali samo zidovi). Dvije takve šljakerske fotke kaširane na panelu još čuva.
Fotkao je posvuda i izrađivao jednu te istu fotku u brojnim inačicama, ali bez zicfrajša i samodiscipline nije od fotografiranja, kao što bi se očekivalo, napravio posao i kad je to bilo rijetko i prirodno, niti snimajući svadbe. Kad bi fotkao polazak susjedova djeteta u školu, fotke bi stizale o punoljetnosti ili maturi. Triput je snimao tamburaša i graditelja tambura i gitara Pravla Skulibera iz Obedišća, a kad sam htjela objaviti u Poletu, nisam imala ilustraciju. No, moje mladalačke fotografije koje je snimio moj tada dečko M., ukrasile su i moju zbirku mladalačke poezije Bilanca 2.0/Odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme (2011.)
Nekad, u analogno vrijeme, skup hobi, fotografija je M. sada zapravo svakodnevica, jer uglavnom, isprva meni za ljubav i potrebe, snima sve zadane figure, što za blogove (www.oblizeki.com i www.bozicabrkan.com ), a što za arhiv. Najviše se svađamo oko uspravnih i položenih kadrova.
Od zadanih figura do Mimare
Kao što se 1969. ugledao u mojega kasnijeg prijatelja sjajnog fotografa Ivana Posavca, sada je s izložbe majstorice Slavke Pavić, još nadahnut, otišao ravno obnoviti članstvo, a očito vrlo poticajni predsjednik Hrvoje Mahović odveo ga je na klupsku izložbu. I ne samo na nju, jer je u Mimari, u subotu, 16. ožujka 2019. otvorena i izložba Hrvatskoga fotografskog centra Portret 2019 (otvorena od 16. do 24. ožujka 2019.) za koju je ocjenjivački sud povjesničarka umjetnosti Iva Körbler te samostalni fotografi Saša Novković i Zvonimir Atletić među 34 uglavnom istanutih autora sa četrdesetak portreta, odabrali i fotografiju M. Đure Vidmarovića, snimljenu, 2012. u Piljenicama.
Najbolji po stručnoj ocjeni portret je Vesne Zednik Jakov (2018.). Uz stvarno malo novca i podrške institucija, pa i medija, predsjednik HFC Luka Mjeda napravio je stvarno ozbiljan i odličan posao. Uz drugo, i s novčanom nagradom.
Od Smene i Lubitela do idiota Canona
I katalogom koji ide u fotoodjel naše kućne biblioteke, a zacijelo ćemo uz knjige o fotografiji, ponovo presložiti i arhiv starijih, isluženih fotoaparata, kojih se našlo tek nešto manje od računala. M. je snimao posuđenom Smenom 6 i box Yashicom, pa vlastitim jeftinim Lubitelem, Practicom, Nikonima…, sve do najnovijih digitalnih, vrlo pouzdanih (profesionalnih!) idiota Olympusa i Canona, namjenski kupljenih za moja putovanja života u Australiju te u Kolumbiju (vidi Gloria: reportaže Sydney i Bogota!). A njima smo pofotkali stotine i stotine fotografija, a M. i video bilješke kad nas je nedavno zajedno sin Ivan Brezak Brkan odveo na zajedničko putovanje života u New York, s kojega smo se vratili taman na otvorenje izložbe u Mimari.
Mene sve to podsjeća na brojne moje kolege iz novinarstva u Vjesniku i u Večernjem listu fotiće Josipa Bistrovića, Šimu Radovčića, Romea Ibriševića, Pavla Cajzeka (zvao me Beba!), Mišu Lišanina, Renata Branđolicu, Patrika Maceka, Igora Sitara…, koji su mi baš kao i novinari, lektori, dizajneri, redakcijski vozači…, bili i literarnom temom, a svojevrsni hommage mojim foto-suradnicima je roman Rez/ Leica-roman u 36 slika(2012.) i na uobičajene rasprave o tome kako fotka govori 1000 riječi, ali, po meni, s jednom riječi već 1001. Na vrijeme Twittera i selfija koji meni u sjećanje prizivaju zezanacije sa samookidanjem, autoknipsom. Zanimljivo, u Poletu sam bila za vladavine stripa, a za vladavine fotke već sam otišla u Vjesnikov neboder.
Pošto je otišavši prije tri godine u mirovinu i stjecajem prilika priredio prvu svoju izložbu karikatura – radio je i fotokarikature – moj M. preuzeo je i zadatak direktora obiteljske tvrtkice, tajnika, webmastera, vozača i snimatelja (kamerom i fotoaparatom) za dokumentaciju ako što zatreba od ocjenjivanja slastica do predstavljanja knjige. Kao novinarka, reporterska i urednica u novinama stekla sam stvarno raskošno iskustvo suradnje i prijateljevanja s brojnim fotoreporterima. Tekst i fotografija, posebice dokumentarna, meni jedva da mogu jedno bez drugoga, bilo na papiru bilo elektronički. A kad je M. došao u moj dril… Sve do toga da napokon (!) uz fotografije dodaje makar i najkraći osnovni opis.
Odjednom je M. shvatio kako bi mogao nekad napraviti i izložbu portreta mojih kolega književnika. Snimio je brojne od Zvonka Kovača, Miroslava Mićanovića, Ernesta Fišera, Tomislava Marijana Bilosnića, Branke Primorac, Sanje Pilić, Julijane Matanović, Pavla Pavličića, Dragu Štambuka, Marka Gregura, Sinišu Matasovića, Lanu Derkač, Davora Šalata, Željku Lovrenčić, Dragutina Dumančića… do naših Moslavčana Dragutina Pasarića, Slavice Moslavac, Dražen Kovačevića, Katarine Brkić, Jadranka Bitenca, Lane Bitenc. A nekih, nažalost, već i nema, poput Jože Skoka, Joje Ricova, Roberta Roklicera, Ante Stamaća, Irene Lukšić…Dokument vremena! Ne može prežaliti što nije više snimao Paju Kanižaja s njegovom leptir mašnom.
Vrlo ponosni što mu je od poslanih, dakako neizostavno moj s Oblizekima, Ljerke Car Matutinović, Božice Jelušić, Biserke Ipše, Antuna Bukovca, Stjepana Šešelja, portret Đure Vidmarovića odabran i izložen u Mimari. Iako je snimljen Canonom, idiotom za 1200 kn! Ali, boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka. Uvijek M. podsjećam kako je moj sjajni portret za knjigu Oblizeki – Moslavina za stolom(2006.) maestralni Ivan Posavec snimio u mojoj pretrpanoj radnoj sobi u koju je jedva stao sa svojim kišobranom i fotoaparatom. (Sjećam se: kad me je, naviknut na Glorijine fotosešne, pitao tko će me namazati, a ja sam rekla da Jenio (Jenio Vukelić, moj predobri grafički dizajner), dobio je ospice.) Nikad nije kasno: kreativno zlatno doba. Sad ili nikad!
20190210 – 20190213 – 20190320
Linkovi