Oznaka: Ljerka Car Matutinović

Kolega novinar i publicist iz Kutine Ivan Gračaković, direktor i glavni urednik Moslavačkoga lista i Radija Moslavine, ustrajni istraživač zavičajne povijesti, a osobito toponima, prije neki dan poslao mi je, kako piše, davno obećanu knjigu jedne svoje prezimenjakinje iz Crikvenice, prof. hrvatskoga jezika, Marije Gračaković. Na kraju je dodao:

«Gospođa je čuvarica narječja svog rodnog sela na otoku Krku, baš kao što vi u svojim djelima čuvate i njegujete moslavačku kekavštinu. Nadam se da će
vam biti zanimljivo štivo.»

I bome je! Zna kolega Gračaković koliko sam ga izdavila o zavičajnim govorima u lokalnim medijima (uzaludno!), a sad se podsjetila da sam i gospođu Gračaković uspoznala ne samo preko kolumni objavljivanih u Besedi, redovitoj rubrici u Novome listu koja ustrajno, baš primjerno, njeguje upravo lokalne govore, nego i na crikveničkim 15. Jadranskim pjesničkim susretima prošloga lipnja.

A k tome vidim da je Štorije od besed, izdanje Katedre Čakavskoga sabora Kornić i gradske knjižnice Crikvenica, 2013., uredila moja poštovana kolegica književnica Ljerka Car Matutinović, koja je s Cvjetanom Miletić i recenzentica knjige! Kako sam ulazila u bodulski, kornićki zavičaj Marije Gračaković, prisjetih se kako smo svojedobno ljetujući petnaestak godina na našemu najveće otoku upravo u Korniću bili gosti Palme Klun Posavec, i ne znajući da su Kornićani svoju zavičajnu zbirku unaprijedili u Kornićarski muzej, a da su tek poslije dobili i svoju knjigu-muzej (koju su vidim i sretna sam zbog toga i financijski poduprli neki moji tamošnji prijatelji).

Eh, da je imala barem koji prikaz za širu publiku koju bi to moglo zanimati, ma samo koji postotak koliko se količinski pisalo o regionalnome nadjeziku koji svi razumiju, valjda za razliku od naših malenih zavičajnih govora oko kojih se tako malo trudimo, a koji su živ demanti ne željenih nego stvarnih razloga. Čakavci i kajkavci očito kvare opću regionalnu jezičnu idilu i deklaracijske teze.

Knjiga Štorije od besed ima, dakako, i mali rječnik, besedar kornićkoga govora, ali u samome sadržaju ima nadasve zanimljivo i korisno bogatstvo koje se rječnički širi prostorom i vremenom, meni, na primjer, izuzetno vrijedno, s mnogo čime i usporedivo i neusporedivo, za meni osobito zanimljivo vrtno (Bašelak ili bosiljak; Bumbak ili pamuk; Busilak ili smilje; Črčak ili cvrčak; Javorila ili lovor, lorber; Kampanela ili fuksija; Kataroška ili bodljikava veprina, ježevina lat. Ruscus aculeatu; Kujma ili dunja; Magranja ili nar, mogranj, šipak; Murva ili duda; Petrusimen ili peršin i čakavski dalmatinski petrusimul, Šmrika ili borovica, lat. Juniperus oxycedrus; Ulika ili maslina; Žgavica ili kopriva, žara; Žlak ili slak…..) i prehrambeno (Cancarele ili kapanci, rijetko tijesto od jaja i brašna ukapano u juhu; Dumijana, bocunić ili bocun odnosno pletenka; Frite ili fritule, spuščanci; Koguma ili poseban okrut, posuda ili čajnik s poklopcem za kuhanje kave i kavovine; Krpe za zid ili krpe kuharice; Mažin ili mlinčić, mlinček; Palinbrod ili prežgana juha; Strugljica ili ribež, Dalmoši ili južniji čakavci, Šibenčani, rekli bi ragatač; Šćikica cukara ili kocka šećera; Škorup ili skorup, vrhnje, kožica na kuhanu mlijeku, Takaljica ili valjak za tijesto, mlinčenjak; Vrnja ili košara pletena od šibe…) područje. Neke su neprevodive – Broskva, Bukaleta, Kamenica, Komoštra, Kumpriva ili košćela, Napa iznad komina; Presnac, Šurlice, Zapešt… – jednostavno bi ih mogla protumačiti samo opisno i onda ne bi svima bilo jasno o čemu je riječ, jer naše kontinentalno, panonsko podneblje nema takva bilja, jela, predmeta.

Priče (i akcentuirane!) su posložene abecedno (nekih slova nema, a nekih ima i nekoliko), ali ne i kronološkim nastankom odnosno objavom. Autorica Marija Gračaković u Puntape besed (puntape je broš!) piše:
«Ovo su štorije kin su besede glavni «likovi». A one su na leta čekale, kako divojke na tanac, da jih niki obrne, da pokažu svoje lipe vešte. Nikako mi se para da san jih, stišnjene, zi klančića dopeljala na široki put da se ne zgubljuju. Otrla san njih prah i one blišće kako svićice po škuroj noći.»
Ako sam dobro brojila, od Akarla (mi bismo rekli heknadlin) do Žrne (žrvanj) ima brat bratu 145 priča o riječima, obično ilustriranima fotografijama. Katkad punim sentimenta, starinskima. Doznala sam tako da kajkavskoikavska duga Božji pasec Nade Lozar – Tomašić ima u Korniću čakavsku – Božji pas. Odakle bih inače to doznala da se nisam prepustila Štorijama od besed? Kao i da meni omiljen Košljun zovu Mostir, Krk Vela, a (i Baščansk!) ploču – pljoča? Vrpcu pak zovu Kurdela i da me nije natentao uvod o crikveničkom maškaranom ludilu s kurdelicama svih boja, zatim kršteničkim, pa prvopričesničkim, svatovskima, sve do one iznad kolina nevistice, kako bih pročitala jednu od malenih, ali temeljnih mudrosti:

Donke: kurdela simo, kurdela tamo, nisi se ni obrnul, a život pasa. I ča? Na zadnju partencu kumpanjaju te tvoji najmiliji, rodbina i prijatelji, a bome i venci, a na njih kurdele na ke zo zlatne slova piše zadnje bog i «hvala ča si svin ljuden bil čovik» al nič sličnoga.

20170419

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-17-prosinca-2016-bozi-pasec-nade-lozar-tomasic/

http://www.bozicabrkan.com/b-brkan-na-15-jadranskim-knjizevnim-susretima-u-crikvenici/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-6-sijecnja-2017-ljerkin-kanat-bozicin-kesnokric/