Stjepan Hranjec – Božica Brkan

I na prošlogodišnjemu rujanskom 21. Znanstvenom skupu s međunarodnim sudjelovanjem Kajkavski jezik i kultura kroz stoljeća u Tjednu kajkavske kulture u Krapini sudionici su ponovno podsjetili na svakogodišnji ustrajan, a neostvaren glavni zaključak – materinski, zavičajni kajkavski kao izborni predmet u kajkavskim krajevima. I pri višekratnim predstavljanjima trotomne knjige Pregled povijesti kajkavske usmene književnosti Ivana Zvonara spomenuto je kako nigdje, unatoč dostojnoj literaturi, u okviru izučavanja hrvatske književnosti ili povijesti hrvatske književnosti, nema primjerice kolegija usmena kajkavska književnost, a uopće unutar usmene hrvatske književnosti usmena dijalektalna loše stoji. Budući učitelji razredne nastave i hrvatskoga jezika jedino u Čakovcu, zahvaljujući profesorima Hranjecu i Blažeki, imaju priliku odslušati nešto i to već sedmu-osmu generaciju. Kajkavski modul…

Prof. dr. sc. em. Stjepan Hranjec sa svojom knjigom / Foto MIljenko Brezak

Za to je još 1995. prof. dr. sc. (sada) emeritus Stjepan Hranjec (Goričan, 1946.) objavio Hrvatsku kajkavsku dječju književnost, koja se ubrzo i rasprodala, pa su je studenti i drugi zainteresirani godinama kopirali iz i u knjižnici jedinoga primjerka. Prošle je godine Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu uskočio objavivši Hrvatsku kajkavsku dječju književnost 2, Priručnik za zavičajnu nastavu kao drugo, prerađeno i dopunjeno izdanje.

Autor uvodno raščlanjuje naslovnu formulaciju ocjenjujuću da joj je potrebna semantička raščlamba i pojašnjavajući da je posrijedi umjetnosti riječi(ma), da je osobito umjetnost – ona namijenjena djeci te da je narječna, kajkavska, i samim time da je nacionalna, hrvatska, to jest dionicom ukupne hrvatske književnosti. Piše o tome kako je problem dijalekta pa tad i dijalektalne književnosti aktualiziran polovicom 19. stoljeća, jasno je zašto, pa zatim o tome kako međutim, unatoč neospornoj vrijednosti, kajkavština je u tom svom trajanju do danas doživljavala nerazumijevanja, omalovažavanja, pa i zastranjivanja.

Suradnici na kajkavskim književnim temama prof. dr. sc. em. Stjepan Hranjec i mr. sc. Ivan Zvonar / Foto MIljenko Brezak

Kao primjere navodi da dijalektalna književnost 1. predstavlja opasnost za cjelovitost hrvatskog korpusa; da je 2. „plod afektacije… paradiranje nečim neobičnim;“ da je 3. pribježište, utočište nedarovitih pjesnika, „književnika“; da je 4. zavičajni govor ružan govor: „Ne govori tako. Lijepo kaži. Književnim jezikom.“ Isto tako pobrojava nekoliko argumentiranih činjenica o opravdanosti (nužnost čak!) dijalektne književnosti, činjenica koje mogu biti gradbeni element, obilježja njene poetike.“ Nekom djelu to što je ispisano kajkavštinom/čakavštinom može biti prednost, to je traganje za korijenima, za prepoznavanjem nacionalnog identiteta, te suodnos, susretanje (integracija, prožimanje, utok) usmene i pisane književnosti te one na dijalektu i one na hrvatskom standardu. Književnost stvorena za djecu je dječja književnost, a autor se pri odabiru rukovodio kriterijima za dječju književnost uopće; 1. izbor tema i motiva, 2. osobitom strukturom, 3. spontanošću, neposrednošću te 4. naglašenom ritmičnošću i leksikom primjerenim dječjoj dobi.

Ističe kako je Joža Skok antologijskim tekstovima u deset knjiga usustavio kriterije za „inventar“ dječje hrvatske književnosti, u okviru koje je, jasno i kajkavska… Sadržaj je podijelio u tri cjeline. Prva je Dječja usmene kajkavska književnost s usmenoretoričkim oblicima (brojilice, rugalice, izmišljalice, bajalice, uspavalice; malim usmenoknjiževnim oblicima (mikrostrukturama) – poslovicama (prirečje – prirečja) i zagonetalicama (pitalice), zatim pjesništvom (usmena lirika i epska pjesma) te usmjena proza (bajke, legende i predaje, novele, anegdote – šale, parade – i basne, i na kraju usmeni igrokazi. Druga cjelina Dječja pisana kajkavska književnost podijeljena je na pjesništvo u kojem su zastupljeni Fran Galović, Dragutin Domjanić, Nikola Pavić, Ivan Goran Kovačić, Mihovil Pavlek Miškina, Stjepan Jakševac, Miroslav Dolenec Dravski, Pajo Kanižaj, Ivica Jembrih, Ljubica Duić, Ladislav Radek, Božica Jelušić, Stanislav Petrović, Ivan Kutnjak, Marija Novak, Ivan Kušteljega i Milan Crnković; zatim na prozu u kojoj su zastupljeni Juraj (Franjo) Dijanić, Antun Vranić, Jakob Lovrenčić, Ignac Kristijanović, Ante Kovačić, Antun Gustav Matoš, Miroslav Krleža, Slavko Kolar, Joža Horvat, Hrvoje Hitrec, Zvonimir Milčec, Mladen Kerstner i Nada Mihoković-Kumrić; te na dramu (igrokazi), u kojem su zastupljeni Tituš Brezovački, Juraj (Franjo) Dijanić, Dragutin Domjanić, Stjepan Draganić, „Folklorni“ igrokazi: Stjepan Novosel, Kalman Mesarić, Joža Horvat, Slavko Kolar i Mladen Kerstner. Treća cjelina donosi dječje pisano kajkavsko stvaralaštvo.

Na krapinskom Znanstvenom skupu o kajkavskom jeziku i kulturi 2022. prof. dr. sc. em. Stjepan Hranjec i Božica Brkan / Foto MIljenko Brezak

Samo ono što bih i ja odabrala mogla bih tu citirati do preksutra, ali se ne odmičem od kajiku Paje Kanižaja:

Nigdar više

Zdeno mlekeco
mamica nosi na stol.
Je to tak toplo!

Kaj

Kaj mi je vse kaj?
Soze i smeh i soze…
Početek i kraj!

Recenzenti ističu osobito visoku znanstvenu razinu u interpretaciji svakog segmenta o kojem je tu riječ te kompleksnost, jer se tu prvi put metodički tretiraju i kraće prozne vrste: brojilice (autorov prijedlog naziva umjesto brojalice), razbrajalice i verižne nabrajalice, posebno omiljene kod djece zbog živog ritma i logičnog slijeda nabrajanja, što omogućuje lako zapamćivanje i diskretno ukazuje na potrebu pamćenja (Ivan Zvonar) te kako djelo je kritička rasprava koja donosi jasne spoznaje o specifičnosti, biti i dimenzijama dječje kajkavske književnosti, ali je i bogato potkrijepljeno mnoštvom ilustrativnih tekstovnih primjera tako da uz kritičku studiju ovime dobivamo i vrijedan antologijski zbornik kajkavske dječje književnosti (Dubravka Težak).

Pozdravljajući široki krug kajkavske književnosti i kajkavskoga književnog jezika koje Hranjec obuhvaća Hrvatskom kajkavskom dječjom književnošću te uzimajući u obzir kako se takva djela rijetko pišu i rijetko objavljuju, samo se sa žalom mogu spomenuti takoreći tek nedavno napisanih svojih dječjih kajkavskih pjesama, primjerice ciklusa Špilhoze na tufne i zavičajnih igrokaza poput Selfie na kipec, koji su nastajali godinama za moje male Križane, glumce Društva Naša djeca Vladimir Nazor i Dječjeg skupine Amaterskog kazališta Josip Badalić. Možda me, uz unučića Adriana kajkavca-čakavca, to ponuka da napokon objavim tu svoju kekavsku knigicu kej raste s detetom. Usput, spominjem se kako me je zahvaljujući tekstovima kolumne Enciklopedija špeceraja profesor Hranjec već uvrstio u jednu od svojih brojnih knjiga, ne dječju, ali izuzetno zanimljivu knjigu Zipka vu horvatskom cvetnjaku/Narodna kultura Hrvata u Međimurju (I. knj. 1991., II. knj. 1997.)

Pregled povijesti kajkavske usmene književnosti, III. Dio (Od Vinka Žganca do naših dana) mr. sc. Ivana Zvonara predstavljen je u ponedjeljak 6. ožujka 2023. u Društvu hrvatskih književnika u Mjesecu hrvatskoga jezika. Ta je knjiga objavljena u biblioteci Povijest hrvatske kajkavske književnostinakladnika Hrvatske udruge Muži zagorskog srca, u čije je ime izv. prof. dr. sc. Rajko Fureš ocijenio izuzetno vrijednim djelom. Tisuću stranica trećega toma Pregled povijesti kajkavske usmene književnosti trećina je svih triju tomova, koji su krenuli 2006., I. dio od prvih tragova do dvadesetih godina 20. stoljeća (2014.) i II. dio Vinko Žganec i njegovo doba (2016.).

Predstavljači Pregleda povijesti kajkavske usmene književnosti u DHK-u: Rajko Fureš, Alojz Jembrih, Ivan Zvonar i Stjepan Hranjec / Foto Miljenko Brezak

Glavni urednik i recenzent prof. dr. sc. em. Alojz Jembrih istaknuo je kako je to Zvonarovo životno djelo, dragocjen doprinos ne samo istraživanju kajkavske nego cjelokupne hrvatske, ne samo usmene književnosti. Podsjetio je na zanimljivu autorovu biografiju i bibliografiju, koji je istraživanje usmene književnosti započeo sa zavičajnom, međimurskom, sa prof. dr. sc. em. Stjepanom Hranjecom, drugim recenzentom, koji je na jednome od krapinskih znanstvenih skupova predložio da se pripremi takav rad. Koliko je to važno pokazuje kako su u vrijeme Prvoga svjetskog rata zabilježene međimurske narodne popijevke na kajkavskom poslužile kao dokaz da je Međimurje dio hrvatskoga jezika, po tome dio Hrvatske, pa onda umjesto mađarskoj teritorijalno pripalo prvo Jugoslaviji.

Tri toma Zvonarove knjige / Foto Miljenko Brezak

Autor je izuzetno vrijedan, najkompletniji istraživač pučkih pjesmarica, kojih je dosad otkriveno već 30, i nije mu bilo ni na kraj pameti da će potkraj života u relativno kratko vrijeme stvoriti tako opsežno, temeljito i važno djelo, koje recenzent prof. dr. sc. em. Stjepan Hranjec ističe kapitalnim o usmenoj kajkavskoj književnosti. Odsad se nedvojbeno ni o pisanoj ni o usmenoj hrvatskokajkavskoj književnosti, pa ni hrvatskoj književnosti uopće, ne bi smio ni zamisliti razgovor bez Zvonarevih knjiga. Posebice u ovoj trećoj, ispravljene su neke znanstvene zablude i pogreške čak neprikosnovenih znanstvenih autoriteta.

Ivan Zvonar s trećim tomom svoje povijesti / Foto Miljenko Brezak

Nedvojbeno razgovor o ovim izdanjima limitira to što je riječ o usmenoj, a ne pisanoj, te o dijalektalnoj kajkavskoj, a ne o književnosti na standardu. Hranjec ističe kako je znanstveno zanimanje za usmenu književnost mnogo rjeđe nego za pisanu te pobraja (iz Zvonareve knjige) Maju Bošković-Stulli, Divnu Zečević, Tvrtka Čubelića, Josipa Kekeza i Stipu Boticu, zatim „kajkavce“ Olgu Šojat, Zvonimira Bartolića, Jožu Skoka, Stjepana Hranjeca, Ivana Zvonara, Mariju Novak i druge koji su se bavili usmenom književnošću, ali je prazninu ipak popunio tek Zvonar, objedinjujući pristup kronološki, leksikonski i kritički. Ukazao je i na međuprožimanje usmene pisane književnosti.

Hranjec zaključuje kako je „ovaj treći dio, zajedno s prva dva, Zvonarovo kapitalno, životno djelo! Njime je uvjerljivo pokazao da usmena kajkavska književnost (poglavito popijevka) posve jasna umjetnost riječi (pjevanja), umjetnost koja ima svoj respektabilnu dijakroniju i koja je opstala i opstala stoljećima. Svako tko se odsad bude laćao posla oko interpretiranja kajkavske usmene književnosti morat će svakako konzultirati ovo vrijedno trotomno djelo. Zvonar je uspio objediniti sva dosadašnja znanstvena istraživanja i znanstvene stavove te u respektabilnom dijakronijskom nizu pokazao da umena kajkavska književnost, jasno, u zajedništvu s mlađom joj sestrom, pisanom, nije nikakva rubna dijakronijska pojava (što bi se, s obzirom na današnji status njenog jezika dalo zaključiti!), nego višestoljetna hrvatska umjetnička činjenica.“

U kojoj je mjeri, međutim, kajkavsko narječje postalo marginalizirano, pa i omalovažavano na komunikacijskoj razini, prof. dr. sc. em. Stjepan Hranjec pozvao je u pomoć Miroslava Krležu, koji je o 130. obljetnici Hrvatskoga narodnog preporoda napisao:
„Sam fakat što su naši buditelji ilirske navodnojedinstvene književnosti odlučili da probude narodnu svijest iz mrtvila tako da su se odrekli svog narodnog imena i svoga jezika, uvjereni da se isključivo samo neopozivim odricanjem jezika i imena može ostvariti južnoslavenska, upravo sveslavenska sinteza u višem, nadnaravnom, oduhovljenom smislu, tajfakat odaja ih bitno od sličnih romantičnih pokreta u svijetu. Kada se danas, kao što se uobičajilo) govori o ilirskom eksperimentu patetično, mislim da ne bi trebalo zaboraviti književnost (usmenu i pismenu, op.) kajkavsko-čakavskog jezika koji pred nama leži više od stotinu godina mrtav…“

Alojz Jembrih i Ivan Zvonar na zagrebačkoj promociji / Foto Miljenko Brezak

„… Upravo ilirko odricanje hrvatskog imena i jezika ( podsjećam da kajkavski Hrvati u Mađarskoj, s lijeve obale Mure, i danas svoj govor zovu horvatski), dakle to odricanje „ pretvorilo se kasnije u superiority-kompleks spram Ilira-kajkavaca, naroda između Save, Drave i Kupe (amo bi trebalo „i Mure“, op.), koji susjedi nazivaju Bezjacima, jer upravo ova vulgarna bezjaština (…) pretvorila se u pojam čovjeka nemuštog, neotesanog, lukavog, prevejanog i priglupog, koji kao kekavac ili Wend i danas još vegetira bez nacionalne svijesti, kao bastard koji nema granica ni prošlosti…“

Ivan Zvonar i Stjepan Hranjec na zagrebačkom predstavljanju / Foto Miljenko Brezak

A koliko je još otad, od tih Krležinih riječi prošlo!? Kajkavski je samo još mrtviji!

Ovaj mi je zadnji, posljednji odlomak teksta zapravo trebao bio početak, pereks teksta, ali mi je bio pretužan toliko da ne bih tekst, da sam nastavila tako, ni napisala. Kolegica i ja pokušale smo izračunati koliko je u DHK u sredini toga dana bilo osoba koje su prvi put slušale o Zvonarevoj knjizi, jer se većina nas već s susrela s Pregledom povijesti kajkavske usmene književnosti, III. dio (Od Vinka Žganca do naših dana) mr. sc. Ivana Zvonara na 21. Znanstvenom skupu s međunarodnim sudjelovanjem kajkavski jezik i kultura kroz stoljeća 5. rujna 2022. u Krapini, u okviru Tjedna kajkavske kulture, a neki i u Varaždinu, u Gradskoj knjižnici i čitaonici Metel Ožegović, 26. listopada 2022., iz poštovanja prema radu, znanstvenicima i kajkavskom. A gdje su ostali povjesničari hrvatske književnosti, dijalektolozi…? Gdje su zaštitnici dijalekata da ne odumru i zaštitnici standarda da ga ne razgrade jezici kajkavski i čakavski? Gdje su brojni kajkavski pjesnici, književnici i pisci, gdje akademici, gdje studenti, gdje mediji, gdje…?

Oznaka: Stjepan Hranjec

Hranjecova Hrvatska kajkavska dječja književnost – Umjesto kave 13. ožujka 2023.

Zvonarov Pregled povijesti kajkavske usmene književnosti na 3000 stranica – Umjesto kave 7. ožujka 2023.