Čast je svakom piscu da mu Dunja Detoni Dujmić napiše tekst o djelu. Baš je tako, vrlo precizno, rekla Lada Žigo Španić predstavljajući 24. svibnja 2024. u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića proznu knjigu Mikročitanja / Hrvatski roman 2016.-2023., objavljenu kao i knjiga poezije Arhipelag Galešnjak u Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika, samo godinu poslije, ove godine. Podijelile smo izdavača, knjižnicu, urednika Ivicu Matičevića i dan izlaska njezina i vrijeme udubljivanja, s mojom Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016.-2023. te sam višestruko ponosna. Pogotovo jer u svojoj s Interneta prenosim blog Ako sam ikada postojala Dunja i Maladunja – Umjesto kave, 25. listopada 2022.
Spominjem tu kako je svojedobno, dok se još i nismo poznavale, pohvalno pisala o mojem romanu Rez / Leica-roma u 36 slika, V.B.Z., 2012., i kritiku objavila u Republici te u jednoj od prethodnih svojih knjiga kritike, a u najnovijoj objavljuje tekst o mojem najnovijem romanu Privremeno neuporabljivo, Acumen, 2020., prethodno objavlje u časopisu Kolo (drugi tekstovi u knjizi objavljivani su i u Republici, Novoj istri, Zadarskoj smotri te e-časopisu Stav).
A ponosim se ne samo na malome prostoru dubinskim, temeljitim, širokim, nipošto mikrotekstom, nego i naslovima koje je također analizirala: od Ciganina, ali najljepšeg i Slučaja vlastite pogibije Kristiana Novaka; Sjećanja šume, Proslave, Okretišta i Potopa Damira Karakaša; Stajske bolesti Slađane Bukovac; Opsega otpora Nede Mirande Blažević Krietzman; Tihoga rušenja i Plivača Ivice Prtenjače; Igrača i Divljakuše Marine Šur Puhlovski; Šofera i Muškarca u žutom kaputu Ludwiga Bauera; Crvene vode Jurice Pavičića; Špilberga Hrvoja Hitreca; Divljih Gusaka Julijane Adamović; Blata u dvorištu Ratka Cvetnića; Skica u ledu Josipa Mlakića; Schindlerova lifta Darka Cvijetića; Sve o sestri Robina Hooda Irene Lukšić; Oca od bronce Gorana Tribusona; Štićene osobe Pavla Pavličića; Nadohvata Ene Katarine Haler; Nevremena Nikole Đuretića; Pizzerie Europa Žarka Jovanovskoga; Putujućega kazališta i Dok prelaziš rijeku Zorana Ferića; Vošickoga Marka Gregura; Punom parom u Europsku uniju Lade Žigo Španić; Ledenih haljina Milka Valenta; Sve o Križaniću Denisa Peričića do Broda za Issu Roberta Perišića i drugih.
Pomišljam:kad bi se samo našao jedan od ovih svuda oko nas kvazipisaca, kvazikritičara, kvaziantologičara itd. piarovski razvikanih i razbacanih po medijima i kasama da utroši za iščitavanje Dunjine knjige baš koliko je ona utrošila ma na samo jednu od analiziranih te na komparaciju s recentnim kontekstom. Iako fascinantne biografije sa dvadesetak objavljenih vrlo ozbiljnih i nagrađivanih knjiga, kako enciklopedijskih tako i kritika i poezije ovu svoju nazvat će nepretenciozno unatoč 64 naslova, i značenjski ih objedinjuje naslovom kojim je, kako uvodno kaže, željela sugerirati načine čitateljskih pristupa svakom trajno otvorenom djelu, izloženom najrazličitijim mogućnostima interpretativnih čitanja; potkrijepiti razloge upornog i preciznog traganja za dubinskim tajnama odabranih tekstova, iako svjesna kako niti jedno djelo nema jedinstveno ili konačno značenje, nego su nužna višestruka, ponovljiva, proturječna pa i subverzivna čitanja. Njima bi se naznačili makar i neznatni podaci prema nedostižnom idealu savršenoga čitateljskog pronicanja u bit teksta.
Svoj izbornički
pristup opisuje subjektivnim, a interpretacijski postupak je također ovisio o o
tomu u kojoj je jeri uspjela posvojiti tekst, u isti čas biti u njemu i izvan
njega, povremeno ga prihvatiti gotovo kao vlastito djelo i zatim oprezno
izložiti osobnom književnokritičkom pogledu.
Stoga se i svi prilozi ove knjige mogu protumačiti kao moj osoban doprinos
kreativnom čitanju jednog dijela suvremene hrvatske proze. Takvo se čitanje na
najprirodniji način stapa s iskustvom pisanja, pričem je čitatelj uvijek pomalo
i skriveni, pozadinski suautor djela.
U izboru je naglasak na autorima srednjeg i mlađeg naraštaja, pa iako nije zanemarena valorizacijska komponenta, uvršteni su i oni tekstovi koji ne predstavljaju vrhunska ostvarenja unutar piščeva opusa pa i cjelokupnoga hrvatskoga književnog korpusa, nego figuriraju i na druge načine, kao intrigantnije, obećavajuće paradigme, kadštro i u znaku efemerne dopadljivosti. Time se željelo pružiti simptomatičnu a pomalo nagovještajnu sliku žanrovski, poetološki, tematski pa i stilistički kreativne raznovrsnosti književnih pojava i izvedaba u određenom razdoblju.
Željela je otkriti ono što je u fikcijskom svijetu umjetnički zanimljivo kao i naznačiti načine na koje taj svijet korespondira s iskustvenim područjima, znanjima i estetskim parametrima, duhom, kulturom te drugim životnim i uljudbenim oblicima naše suvremenosti.
Na predstavljanju knjiga Dunje Detoni Dujmić potkraj svibnja kod Jasne Kovačević u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića urednik Male knjižnice DHK i književni kritičar Antun Pavešković te književne kritičarke Lada Žigo Španić i Darija Žilić izdašno su častili autoricu kako je obradila sve relevantno u hrvatskoj prozi zadnjih godina, kako je izvan ideologiziranih krugova, kako i o ženskome pismu primjerice, govori u najboljem smislu. Dunja Detoni Dujmić slojevito iščitava tekst, s izuzetnim teoretičkim znanjem, a ispisuje ga bez teško razumljiva metajezika, kompetentno, ali ne superiorno iznad pisca, ne egocentrično kako to neki čine. Ona je piščev suputnik, čak i kad ga se na svojevrstan način trudi obraniti i od njega sama govoreći o njegovu prosedeu. Tako o prozi drugih, a tako i poeziju iz sebe.
Čovjeku dođe da se zapita, čulo se, zaslužuje li hrvatska književna scena – na kojoj postoje, što bi Pavešković rekao, nepismeni i pisci, a danas kad je lako tiskati knjigu i na najuglednijim natječajima jedva da je desetina zanatski suvislih – takvu knjigu i takvu autoricu.