Deveti listopada 2024. ostat će zapamćen po predstavljanju knjige “Umjesto kave” književnice Božica Brkan, koju je autorica izvrsno predstavila. Po ležernom razgovoru u kojem smo pretepli puno toga. O književnosti, o wonna be književnosti, o relevantnosti književnih natječaja koje organiziraju grupe na društvenim mrežama. Znate ono, neki tamo prijatelj Vam šalje u inbox: ” please, glasaj na ovoj stranici za mene, možda dobijem nagradu”. Čak smo se dotakli i pismenosti, pogotovo elektronske, današnjih poljoprivrednika. Sve u svemu bila je to zanimljiva večer. Uz svestranu osobu kakva je naša jučerašnja gošća, zabava je uvijek zagarantirana. Prenosim post s Facebooka Katarine Zadrije koja je s Udrugom Osebunjek organizirala još jedno predstavljanje knjige Božice Brkan u narodnoj knjižnici Vrbovec, na čemu srdačno zahvaljujem.
Udruga Osebunjek poziva na predstavljanje knjige “Umjesto kave” autorice Božice Brkan. Što možemo očekivati? Razgovor o koristi i/ili štetnostima blogova i društvenih mreža, o temama obrađenim u knjizi. Knjiga se sastoji od osamdeset odabranih blogova koje autorica Božica Brkan piše na svom blogu “Umjesto kave” Teme blogova su različite, najčešće kulturne, teme za koje službeni tisak nije našao mjesta ni minuta u svojim vijestima. Emilija Kovač, književna kritičarka o knjizi u “Kolu” MH:
“Knjiga Umjesto kave Božice Brkan sastavljena je od 80 tekstova/izabranih od ukupno njih 400-tinjak objavljivanih na autoričinoj internetskoj stranici www.bozicabrkan.com u razdoblju od 2016. do 2023. godine. Tekstovi su tematski heterogeni, nastali iz želje da se ostavi trag o trenucima koji su, po osjećaju autorice, vrijedni pamćenja, koliko god bili, recimo eufemizmom, diskretni, barem s obzirom na detalj koji ona akcentira. Iz činjenice da se radi o događajima koji (često nažalost) nisu od znatnijeg medijskog interesa i neće, barem ne iz perspektive iz koje ih razmatra BB, naići na kakav zamjetniji odaziv, autorica ih označuje kao »neteme«.”
Intervju Božica Brkan u Vrbovcu predstavila knjigu „Umjesto kave“
Božica Brkan, književnica i
novinarska, urednica, kolumnistica i blogerica predstavila je u Narodnoj
knjižnici u Vrbovcu uknjiženi blogovi „Umjesto kave“. Riječ je o netemama
2016.-2023. koju je izdalo Društvo hrvatskih književnika.
Ta knjiga, poslije dosad objavljenih sedam zbirki
poezije, pet romana, tri knjige feljtona, dvije zbirke priča, ne računajući
pedesetak monografskih kuharica i brojne ljubiće, na uknjiženih 260 stranica
donosi 80 tekstova o književnosti i kulturi odabranih s autoričine web
stranice među umalo objavljenih 500 tekstova. Bio je to povod razgovoru s
književnicom, koja je većinu svojih knjiga već predstavila Vrbovčanima.
Jedna od
omiljenih i čestih vrsta s interneta i društvenih mreža, prema
najjednostavnijem tumačenju u Školskom rječniku hrvatskoga jezika
primjerice, svojevrsni mrežni dnevnik. objavljivati blog Oblizeki o
gastrofenomenima, jer me tjera i newsletter, a kako sam otišla iz tiskanog
novinarstva, gdje sam bila ustaljena kolumnica i urednica, nedostajao mi je
medij na kojem bih mogla iznositi svoje stavove, počela sam pisati povremeni
blog o različitim temama, uglavnom u mainstream medijima zapostavljenima.
Pišem o knjigama, izložbama, događajima, jeziku a posebice kajkavskome,
ljudima koji zaslužuju da javnost o njima zna više.
Odabirem
različite dužine i različite vrste od vijesti, pjesme, pisma, kritike,
intervjua do eseja. Iz različitih perspektiva. Kao čovjek desetljećima u
medijima, poštujem zakonitosti medija, pa na blogu ilustriram tekst autorskih
fotografijama te rado dodajem linkove na srodne, posebice vlastite sadržaje, a
u knjizi sam sve to izostavila i prilagodila se elegantnoj, ograničenoj formi
male knjige i papiru.
Vrlo
sam zadovoljna što mi je urednik Ivica Matičević rekao da je materijal
odabrao jer mu je zanimljiv i jer u knjižnici koja traje od 1908. – moja je
knjiga 269.! – nije bilo takve knjige. Komplimentom sam shvatila i što se uz
moje blogojavljanje, kako naziva to moje pisanje, pozvao na Cihlar Nehajeva i
njegovo poimanje narodne a moderne književnosti. Ako stvarno danas svaka baba
ima Facebook, nije svaki post književnost. Knjiga je objavljena prije
otprilike pola godine.
Što
kaže kritika?
Mislim da su neki još zbunjeni i rado bi knjigu
ocijenili novinarskom a ne književnom, ali su dosad objavljene kritike vrlo
blagonaklone od prve recenzije objavljene u knjizi kao pogovor Ivana Brezaka
Brkan. Umjesto algoritma: imaju li blogovi smisla u 2024.?
Ljerka Car Matutinović u Vijencu, Emilija Kovač u Kolu, Sandra Pocrnić
Mlakar o odnosu novinarstva i književnosti na webu ipak uspijeva čitati više
čitatelja. Knjiga će, nadam se, uključiti i nove čitatelje- Ne vjerujem
lajkovima ni hejtovim, ali uvijek se nadate čitateljima koji razumiju ono o
čemu ste pisali i pogotovo ako imaju iskren stav.
Kako
ocjenjujete hrvatsku književnost na Internetu?
Na
Internetu se književnost ne razlikuje mnogo od bilo kojega drugog područja,
od plemena do blogera i influencera. Rado ističem kako sam multimedijalno
orijentirana, pa i u književnosti – od papira, radija do Interneta,
uključujući i društvene mreže (od Facebooka, Instagrama, nekad Twittera
danas X sa samo 140 znakova, čak TikToka Ili Youtuba!) i adaptacija na film i
TV. Kao i svuda, ima i dobroga i lošega te, kao i uopće u društvu, sve više
nedostaje kriterija. Mislim da se književni teoretičari i kritičari iz
Gutenbergove galaksije još nisu dovoljno iskoračili u Muskovu ili ne znam
kako bih nazvala galaksiju e-književnost, iako, čujem i vidim, da uočavaju
primjerice objavljivanje i nagrađivanje tekstova s mreža te prenošenje
različitih e-tekstova u knjige.
Kao
što napisa jedan kolega – za spas od virtualnog zaborava. Sve se više,
unatoč prevlasti slike, jer slika govori tisuću riječi, uočava i utjecaj na
ubrzane i učestale promjene pisanih vrsta, primjerice skraćivanje te
trenutačna moda u prozi kratkih priča i u poeziji haiku. Moji blogovi traju
koliko traje jutarnja kava, opušten ali zgusnut razgovor.
O
čemu pište?
Prije
svega o kulturnim temama, preciznije rečeno o netemama koje nemaju mjesta u
velikim, medijima.
Čast je svakom piscu da mu Dunja Detoni Dujmić napiše tekst o djelu. Baš je tako, vrlo precizno, rekla Lada Žigo Španić predstavljajući 24. svibnja 2024. u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića proznu knjigu Mikročitanja / Hrvatski roman2016.-2023., objavljenu kao i knjiga poezije Arhipelag Galešnjak u Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika, samo godinu poslije, ove godine. Podijelile smo izdavača, knjižnicu, urednika Ivicu Matičevića i dan izlaska njezina i vrijeme udubljivanja, s mojom Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016.-2023. te sam višestruko ponosna. Pogotovo jer u svojoj s Interneta prenosim blog Ako sam ikada postojala Dunja i Maladunja – Umjesto kave, 25. listopada 2022.
A ponosim se ne
samo na malome prostoru dubinskim, temeljitim, širokim, nipošto mikrotekstom,
nego i naslovima koje je također analizirala: od Ciganina, ali najljepšeg
i Slučaja vlastite pogibije Kristiana Novaka; Sjećanja šume, Proslave,
Okretišta i Potopa Damira Karakaša; Stajske bolesti Slađane
Bukovac; Opsega otpora Nede Mirande Blažević Krietzman; Tihoga
rušenja i Plivača Ivice Prtenjače; Igrača i Divljakuše
Marine Šur Puhlovski; Šofera i Muškarca u žutom kaputu Ludwiga
Bauera; Crvene vode Jurice Pavičića; Špilberga Hrvoja Hitreca; Divljih
Gusaka Julijane Adamović; Blata u dvorištu Ratka Cvetnića; Skica
u ledu Josipa Mlakića; Schindlerova lifta Darka Cvijetića; Sve o
sestri Robina Hooda Irene Lukšić; Oca od bronce Gorana Tribusona; Štićene
osobe Pavla Pavličića; Nadohvata Ene Katarine Haler; Nevremena Nikole
Đuretića; PizzerieEuropa Žarka Jovanovskoga; Putujućega
kazališta i Dok prelaziš rijeku Zorana Ferića; Vošickoga
Marka Gregura; Punom parom u Europsku uniju Lade Žigo Španić; Ledenih
haljina Milka Valenta; Sve o Križaniću Denisa Peričića do Broda
za Issu Roberta Perišića i drugih.
Pomišljam:kad
bi se samo našao jedan od ovih svuda oko nas kvazipisaca, kvazikritičara,
kvaziantologičara itd. piarovski razvikanih i razbacanih po medijima i kasama da
utroši za iščitavanje Dunjine knjige baš koliko je ona utrošila ma na samo
jednu od analiziranih te na komparaciju s recentnim kontekstom. Iako
fascinantne biografije sa dvadesetak objavljenih vrlo ozbiljnih i nagrađivanih
knjiga, kako enciklopedijskih tako i kritika i poezije ovu svoju nazvat će
nepretenciozno unatoč 64 naslova, i značenjski ih objedinjuje naslovom kojim
je, kako uvodno kaže, željela sugerirati načine čitateljskih pristupa svakom
trajno otvorenom djelu, izloženom najrazličitijim mogućnostima interpretativnih
čitanja; potkrijepiti razloge upornog i preciznog traganja za dubinskim tajnama
odabranih tekstova, iako svjesna kako niti jedno djelo nema jedinstveno ili
konačno značenje, nego su nužna višestruka,ponovljiva,proturječna
pa i subverzivna čitanja. Njima bi se naznačili makar i neznatni podaci
prema nedostižnom idealu savršenoga čitateljskog pronicanja u bit teksta.
Svoj izbornički
pristup opisuje subjektivnim, a interpretacijski postupak je također ovisio o o
tomu u kojoj je jeri uspjela posvojiti tekst, u isti čas biti u njemu i izvan
njega, povremeno ga prihvatiti gotovo kao vlastito djelo i zatim oprezno
izložiti osobnom književnokritičkom pogledu. Stoga se i svi prilozi ove knjige mogu protumačiti kao moj osoban doprinos
kreativnom čitanju jednog dijela suvremene hrvatske proze. Takvo se čitanje na
najprirodniji način stapa s iskustvom pisanja, pričem je čitatelj uvijek pomalo
i skriveni, pozadinski suautor djela.
U izboru je naglasak
na autorima srednjeg i mlađeg naraštaja, pa iako nije zanemarena valorizacijska
komponenta, uvršteni su i oni tekstovi koji ne predstavljaju vrhunska
ostvarenja unutar piščeva opusa pa i cjelokupnoga hrvatskoga književnog
korpusa, nego figuriraju i na druge načine, kao intrigantnije, obećavajuće
paradigme, kadštro i u znaku efemerne dopadljivosti. Time se željelo pružiti
simptomatičnu a pomalo nagovještajnu sliku žanrovski, poetološki, tematski pa i
stilistički kreativne raznovrsnosti književnih pojava i izvedaba u određenom
razdoblju.
Željela je otkriti
ono što je u fikcijskom svijetu umjetnički zanimljivo kao i naznačiti načine na
koje taj svijet korespondira s iskustvenim područjima, znanjima i estetskim
parametrima, duhom, kulturom te drugim životnim i uljudbenim oblicima naše
suvremenosti.
Na predstavljanju knjiga Dunje Detoni Dujmić potkraj svibnja kod Jasne Kovačević u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića urednik Male knjižnice DHK i književni kritičar Antun Pavešković te književne kritičarke Lada Žigo Španić i Darija Žilić izdašno su častili autoricu kako je obradila sve relevantno u hrvatskoj prozi zadnjih godina, kako je izvan ideologiziranih krugova, kako i o ženskome pismu primjerice, govori u najboljem smislu. Dunja Detoni Dujmić slojevito iščitava tekst, s izuzetnim teoretičkim znanjem, a ispisuje ga bez teško razumljiva metajezika, kompetentno, ali ne superiorno iznad pisca, ne egocentrično kako to neki čine. Ona je piščev suputnik, čak i kad ga se na svojevrstan način trudi obraniti i od njega sama govoreći o njegovu prosedeu. Tako o prozi drugih, a tako i poeziju iz sebe.
Čovjeku dođe da
se zapita, čulo se, zaslužuje li hrvatska književna scena – na kojoj postoje,
što bi Pavešković rekao, nepismeni i pisci, a danas kad je lako tiskati knjigu
i na najuglednijim natječajima jedva da je desetina zanatski suvislih – takvu
knjigu i takvu autoricu.
U Društvu hrvatskih književnika 21. prosinca predstavljena je knjiga Božice Brkan „Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016-2023.“, Mala knjižnica DHK, 2024. Od dosad 400-500 objavljenih na internetu ukoričeno je i prilagođeno mediju knjige 80 blogova. Na predstavljanju je urednik knjige i cijele biblioteke Ivica Matičević provokativnim vlastitim antiblogerskim razmišljanjem iz 2004., kada je blogosfera tek stasala, objasnio zbog čega je knjigu uvrstio u dugovječni niz biranih DHK-ovih naslova. Citirajući tekst po njegovu jednoga od najboljih hrvatskih, a zapostavljenih književnika Milutina Cihlara Nehajeva otprije 107 godina o narodnim (iskrenim) i modernim piscima (žive sukladno duhu epohe), nazvao B. Brkan i narodnom i modernom spisateljicom, ocijenivši je i kritičnom i duhovitom.
Autor pogovora „Umjesto algoritma / Imaju li bogovi smisla u 2024.?“ stručnjak za IT Ivan Brezak Brkan iz Netokracije govorio je o „industrijskom“ kontekstu, a novinarka, publicistica, urednica i izdavačica Sandra Pocrnić Mlakar objavila je poseban tekst o važnosti i blogova i knjige i govorila o odnosu dobroga novinarstva i dobre književnosti te o vrlo važnome javnom interesu, posebice u kulturi nekad i danas. Knjiga „Umjesto kave“, prema njezinoj ocjeni, prosvjetiteljski je primjer kako treba, gospodska i diskretna opomena. Novinarka Hrvatskoga radija Mirjana Žugec Pavičić pročitala je analitički tekst lektorice knjige i jezikoslovke Maje Matković o jeziku Božice Brkan – „Sama svoj standard“.
Autorica knjige objasnila je, uz drugo, što su to njezine neteme, teme koje tzv. mainstrim mediji zaobilaze, jer, prema uvriježenom mišljenju u prevlasti novih medija i društvenih mreža ne donose novac, lajkove, čitanost, gledanost… Ali ih Božica Brkan zato u različitim medijima, za virtualni svijet i Gutenbergovu galaksiju, u različitim vrstama i oblicima predlaže ukratko, „umjesto kave“, još bolje, kao i knjigu, za razgovore uz kavu. No, da je uvršteno u knjigu, kazalo bi samo u njoj navelo oko 500(!) imena, koja su, iako nisu ni razvikanih kreatora javnoga mnijenja, posvuduša, celebrityja ni influenceri, za hrvatsku kulturu neprocjenjiva.
Predstavljanje su popratile „Vijesti iz kulture“ HTV-a, OTV, Hrvatski katolički radio, HND i drugi.
Osobina koja
novinara razlikuje od ostalih potreba je za širenjem vijesti za opće dobro – objašnjavao
je Drago Auguštin, nekadašnji glavni urednik Vjesnika, a uoči Univerzijade
predavač u CINK-u (Centru za izobrazbu novinarskih kadrova), gdje nas je
pripremao za novinarske zadatke. Puno kasnije uvjerila sam se da su zbog svoje
potrebe za priopćavanjem pravi novinari uvijek novinari, bez obzira rade li u
novinama ili ne. Mnogi od njih počinju pisati u srednjoj školi, a ne
zaustavljaju se ni nakon umirovljenja, svjesni potreba zajednice i sadržaja
koje treba razglasiti, zabilježiti, dokumentirati. Ne zato što treba njima, nego
zato što znaju da treba svima: treba jeziku za razvoj i održavanje, treba
mladima za otkrivanje svijeta i starima za održavanje kondicije, treba centru
da bi se povezao s provincijom i provinciji da bi se povezala s centrom, treba
obrazovanima da bi pratili kamo svijet ide i neobrazovanima da bi se
obrazovali, treba povijesti, treba kulturi… Za pravog novinara stvar je osobnog
dostojanstva imati medij u kojem objavljuje, pa nakon profesionalnog angažmana često
piše knjige, komentira, surađuje s raznim medijima ili pak osniva svoje.
Na prijelazu
epoha, između tiskanih i elektroničkih medija, Božica Brkan je kao iskusna
novinarka za svoj medij izabrala blog – prostor u kojem može ležerno bilježiti,
komentirati, dokumentirati, kako kaže u uvodu, bez pritiska forme i rokova.
Blog je nazvala, isto tako ležerno, „Umjesto kave“, kako bi mu ograničila
dužinu na trajanje jutarnje kave uz koju su novinari imali običaj komentirati
dnevne događaje. Na novinarskim kavama ležerno se biraju teme, ali ne gubi se
vrijeme. I uvijek je prisutna želja za impresioniranjem, kolegijalni impuls da
se drugoga izazove, zadivi, nasmije, ispita reakcija u najužem krugu, što je
prvi filter prije objave i izlaska pred publiku. A neke od anegdota s takvih
kava postaju antologijske. „Kad želiš pročitati dobar tekst, napiši si ga
sama,“ citira Božica Brkan u uvodu svoje knjige znamenitu uzrečicu Krešimira
Fijačka, urednika koji joj je 1990. otvorio prostor za kolumnu „Enciklopedija
špeceraja“ u Nedjeljnom Vjesniku“. Tom zahvalom uredniku počinje knjiga koja iz
stranice u stranicu zapravo podsjeća što bi novinarstvo trebalo biti. Baveći se
temama za koje nema mjesta u medijima, netemama, kako ih je nazvao
aktualni hrvatski premijer – eto mu prilike da uđe u povijest – Božica Brkan podsjeća
na važnu ulogu novinarstva koju su današnji urednici zanemarili u
senzacionalističkoj groznici kojoj je brzina vrlina. Funkcija medija nije samo
praćenje događaja – štoviše, obično praćenje trebalo bi biti ispod časti Sedmoj
sili. Smisao je medija i dokumentiranje za vrednovanje s vremenskim odmakom, koji
može biti i povijesni. Dnevnu informaciju treba preispitati, razmotriti njezine
uzroke i moguće posljedice. Zato se razvio širok raspon novinskih vrsta,
komentara, članaka, intervjua, feljtona, podlistaka, pa i odgovarajuća periodika,
tjednici, mjesečnici, godišnjaci… kao civilizacijska tekovina kojom se kroz
pisanu riječ ljudsko društvo razvija, arhivira prošlost i putuje u budućnost. Božica
Brkan u blogovima „Umjesto kave“ bilježi događaje za koje procjenjuje da će nam
sutra biti značajni, datume kojih ćemo se željeti prisjetiti, ljude koji su nam
i danas važni iako su davno otišli ili one koji su tek otišli, a već vidimo da
će nam biti važni zauvijek. Prepoznao je to autor pogovora Ivan Brezak Brkan –
inače sin autorice, milenijalac i dijete informatičkog doba, kako saznajemo u
blogovima – koji podsjeća kako su blogovi kao forma u početku i bili zamišljeni
kao kronike i pregled važnijih događaja, a ne utrka za broj prikazivanja i
čitanost koju nameću algoritmi. Božica Brkan u svojim blogovima ispisuje takvu
kroniku u postblogersko doba, primjećuje Brezak Brkan.
„Umjesto
kave“ započinje blogom iz ožujka 2016. godine pod naslovom „Što bi sad čitala
mala Božica?“. Povod je okrugli stol u Društvu hrvatskih književnika s temom
„Potičemo li dovoljno u mladih kulturu čitanja“. Potičemo, ali ne dovoljno,
konstatira autorica i u svom prvom blogu formulira brigu koja se prepoznaje kod
neumornih kulturnjaka za koje se pitamo odakle im entuzijazam za javno
djelovanje i kad više nemaju izravnog materijalnog interesa, a ni suboraca koji
bih ih podržavali. Usprkos svemu, ostaju sami na vjetrometini zalažući se i
dalje za javnu riječ i stav – jer znaju da nekome negdje to treba. Takav je
borac bio, primjerice, Igor Mandić koji je doslovce do smrti ispisivao „Zub
kritike“, kolumnu u vodećim dnevnim novinama koja mu je otvorena nakon što je
desetljećima bio izbacivan i zabranjivan kao kolumnist, književni kritičar i
polemičar. Kod Božice Brkan naslov „Što bi sad čitala mala Božica?“ odgovara na
pitanje odakle takvi velikani crpe snagu i motiv za uporno javno djelovanje –
iz svog neugasivog djetinjeg entuzijazma i zaljubljenosti u ljudski duh, u erudiciju,
duhovitost i energiju sugovornika koje su nalazili i prepoznavali u novinama na
kojima su naučili sricati slova! Zato kaže Božica Brkan: „Govorim i čitam gdje
god mogu, a gdje me ne zovu idem sama. (Obično s mišlju da negdje u publici
sjedi neka mala radoznala Božica i da upija izgovoreno pročitano kao što sam ja
davno).“ To je i razlog zbog kojeg je „od novinara i urednice postala
spisateljica i nakladnica i sve što treba (…) sam svoj majstor, majstorica
gerilla marketinga, PR, sponzor i trgovac“. Briga za male Božice razlog je i
blogerskog bilježenja netema za koje je – jasno je od početka knjige, a
što dalje sve jasnije – nevjerojatno da ne nalaze mjesta u „pravim“ medijima i
to je golemi, nepravedni i po svemu sudeći pogubni apsurd hrvatske medijske
scene jer medijski je prostor u informatičkom dobu nepregledan kao svemir.
Koje su,
dakle, neteme za koje nema mjesta u vodećim medijima i političkim
raspravama, za koje je Božica Brkan otvorila prostor u svojim blogovima?
Navodimo samo neke – njemačko izdanje „Balada Petrice Kerempuha“ za koje je
zaslužan Boris Perić, a na promociji je govorio Viktor Žmegač; Haludizam Damira
Fabijanića – izložba fotografija Haludova nekad i sad, koju bi autorica pretvorila
u putujuću i obaveznu; posljednji pozdrav pjesniku, glumcu, kulturtregeru i
prijatelju Robertu Rokliceru; izložba Toše Dabca „Umjetnik u industrijskoj
revoluciji“ u Muzeju suvremene umjetnosti koja je i povod za nabrajanje svih uništenih
industrijskih divova – od Prvomajske, Plive, Končara, preko Varteksa, Đure
Đakovića, Jugovinila do Željezare Zenica, Instituta u Vinči, Tvornice čarapa
Ključ, Tekstilne industrije Kosovka…; koncert Gabi Novak, Bisere Veletanlić,
Vasila Hadžimanova i Marije Dedića u Lisinskom kojim bi „i Arsen bio
zadovoljan“; „Mali princ“ na kajkavskom u izdanju Kajkavskog spravišća; knjiga „Tito,
Tuđman – jedan zavičaj, jedan put“ Branka Tuđena; izložba „Goran nakon 80
godina“ u Srpskom prosvjetnom društvu, na kojoj se još jednom zaključuje da je Goran
iznad svih podjela; „Zemlja mjesečara“ Antuna Branka Šimića u povodu 125.
godišnjice rođenja koja pokazuje kako nezaboravni Šimićevi stihovi odjekuju
iako se iz knjiga nisu rasuli po webu… Među netemama je i nekoliko
istraživanja o narječjima i zavičajnom govoru pod naslovima Kaj bi štela?
i Reč po reč jel moj rečnik kajkavski za koji, ispostavlja se, donekle
imaju sluha samo lokalni mediji, iako nama nitko neće čuvati zavičajni govor
ako ga sami ne sačuvamo. Tu je i jedna tipična „Enciklopedija špeceraja“ o
fenomenu cofee to go, koju je kolumnistica zabilježila kao iz navike, uspoređujući
rituale ispijanja kave kroz desetljeća. Pa Maja Matković, Vinko Brešić, Slavka
Pavić, Nada Kobali i Miljenko Brezak, koji izložbom „Zlatni rez“ sa 44 portreta
književnika nastoji nadoknaditi još jedan propust senzacionalističkih medija
zbog čije nam uređivačke politike suvremeni književnici ostaju neportretirani.
Neteme Božice Brkan naizgled su ležerno
obrađene, no pomno probrane i u svakom detalju znalački govore o nama, o našoj
prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Jer autorica je pjesnikinja, književnica
po vokaciji, koja je cijeli radni vijek provela u novinarstvu i usavršila
zanat. Pjesnička vokacija i novinarsko zanimanje vjerojatno su razlog što u
tekstu postiže umjetnički odnos detalja i cjeline, pomno bira podatke kojima
barata i svakom primjeru nalazi svrhu i opravdanje u čvrsto konstruiranom
sustavu cjeline. „Umjesto kave“ zato je uzoran primjer ekonomičnog,
informativnog teksta kakav se danas rijetko može naći jer novinari se danas ne
treniraju, kao u doba papirnatih novina, mudro birati teme, izražavati se
koncizno i ne trošiti uzalud skupi i ograničeni prostor ni vrijeme čitatelja.
Božica Brkan
radila je za velike dnevne novine u njihovu zenitu. U Nedjeljnom Vjesniku u
doba kada je imao nakladu od 180.000 primjeraka i u Večernjem listu na
prijelazu stoljeća, gdje je kao urednica priloga Vrt Večernjeg lista 2000.
godine osvojila nagradu Marija Jurić Zagorka. Unatoč njezinom velikom medijskom
iskustvu, Ministarstvo kulture odbilo joj je molbu da stranica www.bozica.brkan.hr bude unaprijeđena u medij, navodi u uvodu. No medij čini sadržaj,
čitatelji i utjecaj, stoga su blogovi Božice Brkan Umjesto kave relevantan
pregled našeg kulturnog života u proteklih sedam godina, koji mladim
čitateljima može biti orijentir za razumijevanje tko je tko u hrvatskoj kulturi
jučer, danas i sutra. Tim više što u pravim medijima takvog pregleda
nema. A knjiga se opet dokazuje kao najstariji i najsigurniji medij i okrilje za
kulturu i kulturnjake, dok u pravim medijima bjesni internetska oluja,
vitlajući sadržaj koji nitko nikada neće poželjeti ukoričiti, sačuvati, a ni
ponovo pročitati.
Sve što je
Matt Mullenweg, pokretač najpopularnije platforme za bloganje WordPress,
poželio za svoj rođendan jest – da blogamo.
– Objavite blog. O bilo čemu! Može biti dugo ili kratko, slika ili video,
možda citat ili link na nešto što vas zanima. Nemojte se mučiti. Samo
blogajte. Podijelite nešto što ste stvorili ili podijelite nešto u čemu
uživate. Nije teško. Sam čin bloganja je dar vama i meni – zaključio je
Matt.
Bloganje je
zaista dar, a blog Umjesto kave bio je rođendanski dar mog oca Miljenka
mojoj majci i današnjoj blogerici Božici. Kao i obično, stari je bolje znao
od mene, a posebno od moje stare što njoj treba. Imala je Oblizeke na
kojima ju redoviti newsletter podsjeća da objavi nešto gastronomsko i
imala je uvijek barem dvije do tri knjige u pripremi, jer ju je Đuro
Vidmarović baš morao podsjetiti da se bavi kajkavštinom.
Kajgod,
blogerica.
Blogerica
nije znala za Mattov rođendan da mu daruje blog u tjednu kad je navršio 40
godina, ali nam je zato prije toga darovala više od 430 blogova od veljače 2016.
do pro- sinca 2024.
Čekaj, 40
godina? Matt je s Mikeom Littleom pokrenuo WordPress u siječnju 2003., kad mu
je bilo samo 19 godina, kad ja nisam bio ni punoljetan i više od desetljeća
prije nego što je blogerica započela blogati.
Postblogerski
blog
Umjesto
kave blogerica
je započela pisati u postblogerskom razdoblju hrvatske internetske scene.
Da objasnim.
Blogerska se scena zahuktala nakon sredine 2000-ih kad su hrvatski blogeri
pustošili na tri najveća domaća blogerska servisa: Blog.hr-u, Mojblog.hr-u i
Bloger.hr-u. Politički, modni i fotografski blogovi tada su bili odredišta na
kojima su stasale cijele generacije, pišući i čitajući blogove kao kronike
svoje ili pak kritike društvene svakidašnjice.
Ni ti
blogovi niti ti servisi danas mahom nisu aktivni. Većina blogera prestala je
blogati kad su našli drugi interes, prvi posao ili im se rodilo prvo dijete, a
servisi se pak nisu mogli nositi s dolaskom centraliziranih društvenih mreža
budućnosti. Prvo je došao Facebook i uvjerio nas da umjesto bloganja pod
pseudonimom gomili stranaca, pod svojim imenom i prezimenom objavljujemo već
poznato o ljudima koje – već poznajemo.
Potom nam je
Instagram pokazao da je fakestagram daleko posjećeniji od bilo koje
promišljene društvene kritike, a za kraj nam je TikTok rekao da mi ne znamo
što želimo, već nam algoritam može servirati sate i sate naših praznih
želja i najgorih strahova.
Prestanimo
hraniti algoritme, za sebe
Algoritam ne
bi preporučio Umjesto kave Božice Brkan, jer nije ono što je
površina interneta postala. Guglate li (ah,
internetske
riječi stvorene od brendovskog žargona!) poput mene dok pišem ovu recenziju Imaju
li blogovi smisla u 2024.?, odgovori koje ćete dobiti su porazni. Svode
se, ako skratim, na marketing i influencerstvo. Kako imati najpo- pularniji
blog, biti najbolji blog, najčitaniji, kako zaraditi itd.
Blogovi to
nikad nisu trebali biti.
Blogovi (weblog)
započeli su kao kronike svog vremena, jednostavne web-stranice koje su
bile namijenjene dijeljenju naših misli.
Uostalom, i
sam sam tako započeo sa svojim blogom Netokracijom kao mjestom na kojem sam
objavljivao blo- gove o temama koje nisu prolazile u mojih tadašnjih ured-
nika, a bile su mi zanimljive. Popularni tehnološki blogeri koji su mi bili
uzori blogali su iz istog razloga, da podijele znanje, iskustvo i misli.
Nitko od
moje blogerske ekipe više ne bloga. Neki su aktivni na društvenim mrežama,
ali zaista nitko ne bloga. Jer se ne isplati. Lajkovi i učinkovitost društvenih
mreža pokopali su decentralizirane, nealgoritamske blogove.
Zašto
uopće pisati ako nećete biti hit na blogerskom servisu, Facebooku,
Instagramu, TikToku?
Kao što je
Matt rekao. Ne, ne za njega, nego – za sebe.
Blogerica je
upravo zato što je krenula u doba kad je većina blogera odustala, očuvala
formu kakvu blog zaslužuje. Umjesto kave kronika je kulturne,
književne i novinarske scene očima i umom naše blogerice, kao što i blogu
priliči – kronika njezina života i bitnih trenutaka poput onih sa svojim
unukom.
Jer,
blogerica je mogla uz Oblizeke objavljivati svoje mi- sli na Facebooku –
kao danas cijela njezina generacija – ili na nekoj društvenoj mreži. Svi to
rade, zar ne? Bilo na vla- stitim zidovima ili u tematskim grupama.
Ali ne, ona
je morala blogati.
Blogeričino
novinarsko iskustvo zapravo se prirodno pretočilo u čin bloganja. Iz moje
perspektive novinarskog šegrta naše blogerice, novinarstvo se – posebno u
kolumnističkom smislu – može svesti na iznimno dobro poznavanje materije,
jasan stav koji proizlazi iz tog poznavanja i nos za povezivanje sa
svakidašnjicom. Zvuči vrlo… blogerski zar ne?
Iz svega
što sam vidio u kasnijoj uredničkoj karijeri, dobri blogeri lako postanu
dobri kolumnisti. Naša pak blogerica dokazuje obrnuto, da dobri kolumnisti
lako postanu dobri blogeri.
Dapače,
rekao bih da neograničenost formata – kratkog ili dugog – daje kolumnistima
slobodu na koju nisu navikli. I koju cijene. Blogerica poštuje format bloga na
način koji priziva one prve blogerske scene čiji dio nikad nije bila.
Umjesto
novinarke – blogerica.
Umjesto
bloga
Ova knjiga
zapravo je prirodna ekstenzija pravog bloga, jer su mnogi svjetski i domaći
blogeri s vremenom svoje blo- gove pretvarali u knjige. Zašto? Ljepota je
blogova, ako ih pratite od početka, da možete pratiti razvoj lika – autora –
kroza život. Ako pak ne pratite od početka i vaš bloger ima više od 400
objava poput naše blogerice, dobro je da vam da izbor najzanimljivijih.
Mnogi će i
dalje odmahnuti da se ne isplati blogati, jer – algoritmi na Facebooku, TikToku
i gdje god sve ne na internetu neće vam dopustiti da budete popularni.
Zašto smo
se predali algoritmu – umjesto blogu?
Umjesto
kave ispunjava
ne samo Mattovu rođendansku želju i blogeričinu želju za samoizričajem nego
i našu želju za slobodom naših misli. Blogerica gotovo desetljećem bloganja
na svom neovisnom blogu dokazuje kako je blog forma koja vas može voditi kroza
životne faze koje internetska generacija poput moje još i ne poznaje.
Moj kolega
Marin Pavelić u srpnju 2023. objavio je članak o blogu… jedne 17-godišnjakinje,
jedne Gen-Z-jaki- nje, o blogu… o knjigama. Umjesto TikToka… blog?
Neka vam Umjesto
kave bude inspiracija da otvorite svoj blog, svoj dnevnik u doba kad je
čin bloganja sve osim načina da uspijemo na internetu. Bloganje je dar vama,
bilo da ste u zlatnim godinama poput blogerice, bilo da tek odrastate odnosno
krećete u adulting poput spomenute 17-godišnje book-blogerice ili ste
pak poput njezina sina – autora ovih redaka – bloger (trenutačno opet bez
bloga) u najboljim 30-ima.
Umjesto
algoritma – odaberite blog.
P. S. A ako
dosad niste čitali blog: umjesto bloga – pročitajte ovu knjigu.
Blog Matt
Mullenweg: https://ma.tt/2024/01/birthday-gift/
Tekst je objavljen kao pogovor u knjizi Božice Brkan Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016–2023., Mala knižnica Društva hrvatskih književnika, 2024. Urednik Ivica Matičević.
Nekad svaki dan, čak nekoliko puta u danu, sjedali bismo na kavu. Radi društva, ali ponajprije radi prebiranja po dnevnim aktualnim temama. Otišavši na početku 2010. kao kolumnistica, komentatorica i urednica priloga Vrt iz Večernjega lista u prijevremenu mirovinu, jasno sam znala što želim, a nipošto to nisam uspijevala napisati i objaviti, jer sam neplanirano, a i s bitnim povodom, skrenula vrlo ozbiljno u lijepu literaturu. U svaku iduću knjigu kao da mi je posljednja. A kad bih i pomislila napisati štogod samo novinarski, aktualno, nisam imala medij. Zato sam si ga stvorila.
Držala sam se svoga
pouzdanoga oslonca i upute jed- noga od najboljih novinskih pisaca i svojih
urednika Kreše Fijačka, koji mi je u Nedjeljnom Vjesniku, tada s
nakladom i 180.000 primjeraka, 1990. pokrenuo kolumnu Enciklopedija
špeceraja o fenomenima hrane i prehrane, očito čita- nu i utjecajnu, jer
je izbor tih feljtona CIP već iste godine objavio u istoimenoj knjizi, a
istoimenu sam kolumnu kao miraz preselila u Večernjak, a i iz njega, na
internet. Kad sam Kreši zvocala da se u novinama nema što pročitati,
odvraćao bi mi: kad želiš pročitati dobar tekst, napiši si ga sama!
Imala sam već i
prije 2010. blog odnosno internetski magazin, kako sam ga nazvala i kako sam ga
kanila razvi- jati, Oblizeke, www.oblizeki.com, narastao iz knjige Oblizeki
– Moslavina za stolom, 2006., ali me je on ograničavao tematski. Kao i
prije toga, sad već na internetskom ugaru ostavljena stranica Živi selo,
www.ziviselo.com. Zato mi je na moj web www.bozicabrkan.com, rođendanski
dar, moj Miljenko Brezak dodao i mogućnost da si, kad poželim, mogu
nešto napisati. Tako je nastao blog Umjesto kave.
Kolumna i blog čak
su praćeni više nego na Facebooku, na koji redovito i prenesem objavljene
teme kako bih pro- širila vidljivost, čitateljstvo. Zapazila sam da ih
fejsbukovci lajkaju, ali da je većina lijena kliknuti, otvoriti link. Također,
za razliku od Oblizeka nedjeljom kao podsjetnik za tje- dan unatrag, za
blog i svoju web-stranicu nemam newsletter.
Podupire me i
iskustvo novinske kolumnistice iza koje su kolumne u različitim tiskovinama
(dnevnicima, tjednicima i mjesečnicima), na radiju i TV-u, s različitim
temama, du- ljinom i stilom poput Skice za portret, Enciklopedije
špeceraja u Nedjeljnom Vjesniku, Nedjeljnom Večernjem listu,
Večernjakovih priloga Dom i obitelj te Vrta s uredničkim
uvodom Moj vrt zemaljski, zatim na internetskim Oblizekima, tjedne
političke Pogled odozdo u Večernjem listu, uredničke u Vrtu
Moj vrt zemaljski, uvodničke u Mili, ekonomske Merkurovi pabirci,
potrošačke u Privrednom vjesniku, Hrvatskom turističkom magazinu i
sl.
Velika je prednost, koja lako može zavesti, ali u čemu mi pomaže iskustvo novinske urednice, da nisam ograničena ni temom (čak ne dospijevam objaviti sve što nakanim!) ni duljinom ni stilom. Opisivali su me stilogenom novinarkom, kao što i u književnosti analitičari baš stil uočavaju osobenim i prepoznatljivim. Pokušavam se držati postavki medija (elektroničkoga) i oblika, pa stoga tekst, kako određuje i koliko mi dopušta e-dizajn, prema potrebi opremam naslo-
vom i međunaslovima,
označavam citate, boldove / fettove i slično, ali i – ono što u
novinskim kolumnama nisam imala – linkove, na izvore koje bih preporučila i
osobito rado na prije objavljene svoje tekstove. Kao neobveznu preporuku
čitatelju i uvid u kontinuitet. Prilažem često autorske fotografije i druge
ilustracije, s potpisom sadržaja i autora, izvora (radi zaštite i poštovanja
zanata). Donosim originalne tekstove, ali i prenosim i drugdje objavljene
svoje, rado citiram. Osobita mi je prednost što si dopuštam raznovrsnost
literarnih i novinarskih vrsta: bilješka, kozerija, satira, osvrt, kritika,
književna kritika, esej, feljton, prikaz, stručni članak, nekrolog, razgovor
intervju, vijest, featcher…
Prednost je e-teksta
što se, za razliku od papirnatoga teksta, teme mogu doslovce uživo
nastavljati, razvijati što je poslije bilo, tu su i reagiranja ili
se čak međusobno pole- mizira ispreplećući se linkovima, komentarima,
različitim medijima i društvenim mrežama.
Tematski su blogovi također vrlo različiti, od recentnih događaja (znanstveni, predstavljanja knjiga, izložbe…), zanimljivih manje poznatih osoba te razmišljanja o svakidašnjim temama odnosno uglavnom o onome što za velike, tzv. mainstream medije nije tema ili, što bi se reklo kao što napuhano reče predsjednik Vlade, jest – netema. Ono o čemu bih rado čitala, slušala, gledala, a uglavnom nemam gdje. Jednostavno o onome što se zaobilazi i ignorira, a rubno je i zavređuje povećanu vidljivost. Dakako i svoju, pa mi je drago kad me i čitaju, a osobito kad me citiraju, ali češće je riječ o najbanalnijem, vrlo raširenoj dobroj staroj resavici iliti copy-pasteu, bez navođenja izvora odnosno prelinkavanju. Primjerice, Šprajc za svoju dnevnu TV emisiju komentira Groznu hrvatsku abecedu s Algoritmom i Agrokorom, https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-14-svibnja- 2014-grozna-hrvatska-abeceda/, a mnogi se jednostavno posluže da svom Fejsu šeraju dio, neoznačen. Ili se nadahnu za temu.
Osobito mi je godilo i prvi sam put pomislila kako ra- dim nešto što utječe barem na opinion makere kad mi se javio varaždinski književnik Denis Peričić da o njegovoj (vrijednoj!) knjizi nitko ne bi ništa pisao da ja nisam na- pisala blog, https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave- 8-veljace-2017-pericicev-citat-u-fusnoti-o-kajkavskom-i- kojecemu/ te ga kasnije i citirao u članku u časopisu Kaj. U Kaju su citirali i moj blog u oproštajnom broju s Jožom Skokom. http://www.bozicabrkan.com/joza-skok-mirno- pocivao-umjesto-kave-13-rujna-2017/ Također, neki poput Đure Vidmarovića, moj blog prenose na svoju web-strani- cu. https://vidmarovic.com/bozica-brkan-o-novoj-knjizi-dure-vidmarovica/ Da ima odjeka, vidim prema pitanjima o kupnji predstavljenih knjiga inače male naklade i dosega, kojih uglavnom i nema u širokoj prodaji ili se uopće ne prodaju, kao što su npr. rječnici pojedinih lokalnih govo- ra, povijesno kao izvorna istraživanja Franka Miroševića, primjerice o HSS-u https://www.bozicabrkan.com/kroz- povijest-hss-a-1905-1941-franko-mirosevic-ispisuje-povijest-moslavine-umjesto-kave-25-travnja-2022/ ili stručnih etnoloških Slavice Moslavac. https://www.bozicabrkan. com/zivotno-djelo-slavice-moslavac-umjesto-kave-26-kolovoza-2020/ Veselim se kada različiti ozbiljni mediji traže mogu li prenijeti, citirati, posuditi fotografiju…
Primjećujem kako se
sve više usredotočujem na kulturne, osobito književne teme, djelomice zato
što mi se mijenja interesni i životni prioritet, a djelomice očigledno i
zato što su teme iz kulture, ozbiljne, u medijima sve rjeđe, usitnjenije, tretirane
mecenski, prezentirane kao spektakl. Stranica nekad kulture sada je – scena.
Zvjezdana galaksija. Osobito mi je drago da kad već nešto pišem, kao nekad u
tiskanom novinarstvu, i kad nije novinarski, to bude ekskluzivno.
Pokušala sam od
Ministarstva kulture i medija ishodi- ti da stranica www.bozicabrkan.com bude unaprijeđena
u medij, što je odbijeno, jer objave ipak nisu ni redovite ni dovoljno
česte – ne želim si kao u Oblizekima nametnuti zadanu učestalost
objava, nekad ih prorijedim, a nekad nagužvam. Zbog istih razloga nisam
tražila ni sponzora. Unatrag nekoliko godina postoji i ideja za knjigu Umjesto
kave, svojevrsni književni dnevnik, kroniku, s izborom 50-60-70 od
objavljenih više nego 400 blogova od 2016. do 2023. godine.
Do naslova Umjesto kave dovela je i priroda teksta, a i mene kao autorice. Tekst je zamišljen da mu čitanje traje kratko, koliko traje ispijanje jutarnje kave, nekad uz nezaobilazno listanje dnevnih novina ili danas pregled društvenih mreža. To je, kao, neki uvod u dan, povod za razgovor. Zna- kovito je da mi je sin Ivan Brezak Brkan, dugo godina blo- ger bez bloga i iskusni specijalist za IT, internet i društvene mreže, medije, novinarstvo i marketing, kao kolega specija- list, ekspert, sugerirao da radi čitanosti promijenim Umjesto kave… Umjesto kave i datum obrnula sam u naslov teme i dodala Umjesto kave s datumom. A nije bila riječ o nadnevku, mislio je da izbacim umjesto kako bih našla prirodnoga sponzora, nekoga od proizvođača i distributera kave, distributera aparata za kavu, nekoga od uglednih brendova… Iako imam mnoga iznimno zanimljiva i korisna iskustva u native marketingu, kad se još u nas i nije ni tako zvao, sam zahvalna katkad i vrlo izdašnim mecenama, to je tobožnje nerazumijevanje valjda moje frojdovsko odbijanje da se uklopim u opće influencerske trendove. Uostalom, nije li za knjigu Enciklopedija špeceraja, CIP, Zagreb, 1990., tadašnja vlasnica Cedevite Pliva, platila oglas uz tekst o tome napit- ku, koji je počinjao pričom da ne pijem Cedevitu!?
A što je uopće prva
jutarnja kava? Nekima brzo buđenje, a nekima polako uvođenje u stvarnost.
Nekima doma, a nekima već u kafiću ili sad putem. Neki je vole popiti sami,
šljuk za brzo buđenje, a nekima je, kao što je meni, i jutarnja i bilo koja
kava metafora za razgovor. Ako mogu birati, ugodni, s odabranim ljudima, jer ni
kavu ne pijem sa svakim! Meraklijsko kafenisanje koje zagrije, krijepi i tijelo
i dušu.
Desetljećima sam dan
započinjala simboličkom kavom, kratkim poslovnim razgovorom u nekoga
pouzdanoga izvo- ra prije nego bih s kave ponijela temu u redakciju, obično
kakvu vijest, ideju za ekskluzivu. Kad smo bili gradskići u Vjesniku, u
neboderu, šesti i sedmi kat, od kraja sedamde- setih pa bome i do devedesetih,
imali bismo svaki novinarski krug svoju birtiju za bistrenje politike i inih
tema duž Aleje vječitih komentatora, ulice kod Paićeve porte, koja se tako i
zvala po vlasniku, ako se dobro sjećam, simbolična Tri cicera. Naša
je bila zadnja u nizu, pizzeria Katarina. U to vrijeme tursku kavu
kuhala bi nam u redakciji teta Dragica i nekoliko puta dnevno raznosila po
stolovima. Katkad mi je kava bila i cjelodnevni obrok, a nekoliko sam se puta
njome i potrovala, jer ništa drugo ne stavivši u usta cijeloga dana, naredala
bih i po pet takvih jakih duplih turskih. Ne znam jesam li već i onda pila
kavu bez šećera, a bila sam uvjerena da mi, kao i ono davno velikom kavopiji
Honoréu de Balzacu, iz pisaćega stroja ni redak teksta ne može iscuriti bez
šalice toga napitka pri ruci.
Koliko li sam je puta
samo prelila u žaru pisanja i razgovornoga mahanja! Nekoliko su mi puta
stradale i tastature računala i laptopa da su ih spašavale dvije tvrtke po
desetak dana. Ako mi ne vrate sadržaj, mislila sam vrlo ozbiljno, sudbinski,
to mi je znak da više ne trebam pisati. Poslije, kada sam bila urednica u Večernjaku,
suradnici bi mi donosili teme o kojima bismo razglabali u Podmornici, birtiji
ukopanoj u podrum položenoga nebodera za cijelu Kuću. Kad restić ne
bi radio, za blagdanskog ili noćnog dežurstva, kavu, i ne samo kavu, donosili
bismo u termosici.
Uz to bila bi
zanimljiva kronologija kada sam počela piti i kakvu kavu. Onu svake nedjelje u
rano jutro kad bih dolazila doma s faksa vikendom s punom torbom prljava veša,
sa susjedama koje bi frkale lasi, još u pidžami. S obveznim
šloganjem. Napršnjaci su ondašnje šaličice u usporedbi sa sadašnjima,
politrenima. Onu kakvu sam pila u Poljskoj u ljeto 1976. za velikih nestašica
kao studentica polonistike, kad samo žlicu grubo mljevene kave umute u čašu
punu vruće vode, kao što pripremaju i herbatu, čaj. Pa onu, po uzoru
na irsku, staropolsku, u kojoj ima više wótke žytnie nego
kave. Onu crnu cikoriju za bijelu, divku, što je starice u gornjim selima
skuhaju u lončini veterinarima i nama reporterima kad zalutamo napraviti
reportažu. Jer – crno je crno!
Mogla bih pisati o
šaličicama s krhkim tanjurićima, o suvenirskim šalicama oslikanima
gradovima i ljubavnim i inim porukama, o reklamnim šalicama, o razbijenim i
ni- kad upotrebljavanim šalicama, o jednokratnima koje sam nanosila s
putovanja, o dizajniranim preskupim šalicama koje sam baš morala kupiti, o
nestašicama kave ranih osam- desetih kad sam prekomandirana pratiti opskrbu i
o švercu pet kila kave s gastro i putovanja na sajmove. Mogla bih pisati o
recepturama za torte i kolače (s toliko i toliko jušnih ili kavenih žlica
kave!) te pića od kave, za liker od kave, sladoled od kave… Sve to odavno
nije in, otkad su osmišljene mješavine kave s nebrojenim i nemogućim
dodacima i okusima. I to će uskoro prestati biti in. A mogla bih o
kavenoj žličici kao suveniru s grbom grada, posrebrenoj ili pozlaće- noj.
Ili reklamnoj. Ili muzejskoj plastičnoj. Ili o onoj majčinoj iz pjesme
Siniše Matasovića, koji uopće ne pije kavu.
Mogla bih napisati ne
samo poseban Umjesto kave o mje- stima najdojmljivijega ispijanja kave,
od varšavskoga Bazyliszeka, kölnskoga nasuprot katedrali sa štrudlom od marelica
s vrućim preljevom od vanilije i milanskih trattoria, venecijanskih
kafeterija s posebnim cijenama za ispijanje espressa stojeći i
sjedeći, pariških bistroića, njujorških coffee to go do zagrebačkih
kavana koje žive još samo u mojim tekstovima – Corso, Mala kavana, Kavkaz,
Gradska kavana… Ustrajno navraćam u Belecu na rivi u Malinskoj, jer
uz dizajnerske šalice Illy kave poslužuju i prhke, elegantne kolačiće, moje
slatke madeleinice na slana ljeta. U Kutini imam Kulturu, u
Novome Zagrebu Đurin Zeleni salon, pa Vivas ili na jarun- skom
placu ili na Vrbanima…
Mogla bih o bečkim kapuzinerima
koje sam htjela-ne htjela morala sparivati s nevjerojatnim slasticama od Sacher
torte do Demelovih zalogajčića. Mogla bih o talijanskim vintage kafetjerama
i mlincima za ručno mljevenje kave Miki i kompletu fildžana i džezvica s
tacnicom izrađenima filigranski poput Johnnyjevih – Azrinih Filigranskih
pločni- ka za nas dvoje od nekoga baščaršijskoga prijeratna kujun-
džije. Mogla bih o
onoj Gojkovićevoj na 45 okretaja Kafu mi, draga, ispeci i o tome kako
nikad nismo pržili kavu, o umijeću ukuhavanja kavenoga praha u vruću vodu i
zali- jevanja hladnom te srkanja kroz kockicu šećera ili nezaboravnome
rahatlokumu istanbulskom za koji mi ne treba ni kava, a mogla bih i o knjigama
koje ne govore ni o čemu negoli razglabaju samo o kavi.
Mogla bih i o svom
prilagođavanju, doziranju kave uz kronične bolesti srca i krvnih žila (bez
kofeina) i uz dijabetes (ma kakav tri u jedan!), o tome kako nikad nisam
svladala društvenu sikterušu, a jesam bebicino svoga unučića
Adriana. I o tome kako s nekim nikad ne bih popila ni kavu. Mogla bih o tome
kako sam vjerna i kavi i šalicama, koje upotrebljavam poput vrča koji ide na
vodu dok se ne razbije, a onda, zapravo često, ako je moguće, moj mi M.
šalicu slijepi da u njoj držim olovke. Zapravo nepotrebne, uglavnom reklamne
i suvenirske. I islužene. Ali, poziv na kavu i dalje je poziv na druženje,
razgovor, razmjenu mišljenja. O važnome i nevažnome, kako komu.
Imala sam zadovoljstvo i čast predstaviti danas u DHK najnoviju knjigu Željke Lovrenčić Slova, riječi, glasovi, Književnokritički zapisi o suvremenoj hrvatskoj poeziji i prozi, Mala knjižnica DHK (urednik Ivica Matičević), 2023.Matija Štahan, tajnik DHK, pročitao je recenziju dr. Davora Šalata, a autorica je pročitala i odabran kratak tekst iz knjige koja donosi 34, uglavnom prethodno objavljena teksta koja spajaju njezin znanstvenički, publicistički i prevoditeljski rad u oba smjera (pogovor i izvornoj knjizi, pogovor i knjizi prevedenoj na španjolski ili sa španjolskog na hrvatski, o prevedenim knjigama hrvatskih autora iz svijeta, npr. Novaković, recenzije knjiga objavljene kao pogovori ili predgovori te recenzije i kritike, prikazi i osvrti) objavljeni u uglavnom serioznijoj specijaliziranoj kvalitetnoj i raznovrsnoj književnoj i kulturnoj periodici odnosno na internetskom portalu za kritiku Stav, učasopisima Kolo, Nova Istra, Književna Rijeka, Alternator, Hrvatski iseljenički zbornik itd.
Knjiga, prema riječima recenzenta Šalata, objedinjuje tekstove o
poeziji i prozi suvremenih
hrvatskih autora, pa tako Lovrenčić piše o pjesničkim zbirkama Slavka
Jendrička, Stanka Krnjića, Ljerke Car Matutinović, Stjepana Šešelja, Maje
Kušenić Gjerek, Pere Pavlovića, Sanje Domenuš te o prozi Hrvoja Hitreca, Diane
Rosandić Živković, Tihane Petrac Matijević, Božice Brkan (o romanima Generalov
sin, Srbin a Hrvat, str. 79.-81., i Privremeno neuporabljivo, str.
126.-131.!), čileanskog književnika hrvatskih korijena Juana
Mihovilovicha… Njezine su teme pomno odabrane, katkad i takve da ih osim
nje nitko drugi i ne obrađuje, predstavljene na afirmativan način tako da bi
zainteresirale čitatelja.
Slova, riječi, glasovi, Književnokritički zapisi o suvremenoj hrvatskoj poeziji i prozi peta je Željkina knjiga u Maloj knjižnici DHK, a isto tako i peta knjiga u različitih izdavača iz dijela Željkina stvaranja o književnosti na književan, publicistički način, kojem je temeljitije posvećena posljednjih petnaestak godina, o čemu svjedoče i naslovi: Književni prikazi i drugi zapisi (2011.), Stazom do riječi (2014.), Književnosti predana (2018.) i Samo kritično, molim! (2021.) za koju je u Đakovu dobila Nagradu Julije Benešić za književnu kritiku.
Lovrenčić, znanstvenica, književnica i prevoditeljica, komparatistica, kroatistica i kroatologinja te hispanistica autorica je 18 knjiga i pjesničkih panorama (često dvojezičnih, a katkad i trojezičnih). Uredila je 18, prevela 77 knjiga, a među brojnim nacionalnim i inozemnim nagradama dobitnica je i Libra za vajik za prijevod Nerudinih Sjećanja.
Uza sve drugo, ta zaljubljenica u hispanoameričku književnost drugi je put dopredsjednica DHK-a, dopisna je članica Hispanoameričke književne akademije sa sjedištem u Madridu, članica Hrvatsko-hispanskoga društva, Hrvatskoga PEN-a, Međunarodnog udruženja književnika i umjetnika sa sjedištem u SAD te pridružena članica Hrvatskoga diplomatskog kluba.
Željka Lovrenčić je sudjelovala na mnoštvu književnih i znanstvenih skupova u zemlji i inozemstvu. Na dužnosti predsjednice Povjerenstva za književne veze DHK organizirala je predstavljanja naših autora u Španjolskoj, Nizozemskoj, Rumunjskoj, Crnoj Gori, Meksiku, Boliviji, Čileu, Kubi, Kolumbiji i Australiji. Nedvojbeno, promotorica dobre književnosti, potvrdila su izlaganja i na današnjem predstavljanju njezine najnovije knjige.
Događaj su popratili HTV (Vijesti iz kulture, Dobro jutro Hrvatska), Hrvatski katolički radio, Culturnet.hr i drugi.
Antun Branko
Šimić smatra se jednom od najvažnijih pjesničkih pojava u povijesti hrvatske
književnosti. To je zaključna rečenica kratke Bilješke o piscu u knjizi
Antun Branko Šimić Zemlja mjesečara / Izabrane pjesme u povodu 125.
godišnjice rođenja. Kao I.M. potpisuje je dr. sc. Ivica Matičević, urednik
knjige i jedan od urednika Male knjižnice DHK, koja je, dakako u malom formatu
i u mekom uvezu objavljuje na dvjestotinjak stranica i u 300 primjeraka (u
knjizi reprintirana Preobraženja 1920. tiskana su u 500 primjeraka!) uz
financijsku potporu Grada Zagreba. S Ministarstvom kulture i medija RH i
knjižnicama Društvo hrvatskih književnika očekuje više sreće u otkupu. Tek je u
vijesti s predstavljanja na webu DHK skromno dodano: Inače, ovo je izdanje
jedina knjiga koja je izašla ove godine u Hrvatskoj u prigodi ove velike
književne obljetnice.
Pa gdje li su sad, primjerice, imućni svjetlonosci nacionalne kulture i tobože kreativne industrije s EU i inim skupim projektima da ABŠ – i ne samo njega! – kao razvikane strane suvremene pisce promoviraju nametljivim marketingom i promocijom, dizajnirajući ne samo knjige, nego majice i torbe imenom ABŠ i po kojim stihom, recimo…? Što nema ni jednog izbora makar na fejsu o najdražemu pjesnikovu stihu? Pa pjesnici su čuđenje u svijetu (Pjesnici)! Ti i ne slutiš/ moj povratak i moju blizinu (Povratak), Zgasnuli smo žutu lampu (Ljubav), Mi idemo u tamno neizvjesno (Put). Čovječe pazi / da ne ideš malen/ ispod zvijezda (Opomena)
Pomalo sam
žalosna što ABŠ nije, a sumnjam, ako već nije još koja knjiga ili književni i
znanstveni događaj, da i hoće biti posvećena neka od emisija, kolumni, kritika
koje se kao bave recentnom književnošću, jer ABŠ je itekako aktualan. Meni sve
aktualniji. Od njega sam učila čitajući ga i slušajući ga. Jurić svoju analizu,
uostalom, zaključuje: Vratimo li se stoga na početak ovih razmatranja, bez
prevelikih izgleda da pogrešku može se prognozirati kako nema zebnje da će
djelo Antuna Branka Šimića biti zaboravljeno ili da će nestati njegov izravni
ili posredni utjecaj na razvoj hrvatske poezije.
A dok je Joško Ševo nizao Povratak, Moja preobraženja, Pjesnika, Mjesečara,
Ljubav, Smrti, Pjesme jednom brijegu, Hercegovinu…, neprestano sam se vraćala
kako je te stihove, sve napamet, dojmljivo govorio neostvareni glumac Marijan
Belavić. Još sam bila gimnazijalka, taman je minulo Hrvatsko proljeće, a moj
Veliki Brat Stjepan Kondres, zagrebački student stomatologije, i njegova ekipa
studentarije već su me totalno zarazili ABŠ i plejadom sve ponajboljih
hrvatskih pjesnika. Dodirivanje i istraživanje stvarne kulture u našoj
moslavačkoj provinciji. Oni će uskoro doseći dob kad je ABŠ umro – 1925. u 27.
godini – a ja ću nastaviti pisati.
Imam otad ne znam
ni čijega dvotomnog Antuna Branka Šimića (jedna knjiga, čini mi se, nedostaje),
jedan poezije a jedan proze, svaki više od 400 stranica, tvrdoukoričeni u crno platno
s pjesnikovim crvenim potpisom, Znanje iz 1960., uredio i pripomene i pogovor
napisao Stanislav Šimić…
U jednoj sam
knjizi našla uz svoje novinske izreske o pjesniku iz različitih godina i
odložen na piliru naštampan (nisam ga ja mogla naštampati na pisaćem stroju
koji su mi moji darivali tek za punoljetnost!) nadgrobni govor tih godina šokovito
preminulom vršnjaku. Citirali su ABŠ-ove stihove o smrti, negdje drugdje nešto
sasma ljudsko, ovdje Smrt
i ja: Smrt nije izvan mene. Ona je u
meni / od najprvog početka: sa mnom raste / u svakom času / Jednog dna / ja
zastanem / a ona raste dalje / u meni dok me cijelog ne proraste / i stigne na
rub mene. Moj svršetak / njen je pravi početak: / kad kraljuje dalje sama
Ne bih ruku dala u vatru, ali vidim da ja koja ne znam ni svoje, pjesme
ABŠ još znam naizust. A nisu bile ni u zadaćama ni lektirne. Nisu na majicama,
ali su u meni. I ne osjećam se usamljeno.