ABŠ – Umjesto kave 24. studenoga 2023.

Antun Branko Šimić smatra se jednom od najvažnijih pjesničkih pojava u povijesti hrvatske književnosti. To je zaključna rečenica kratke Bilješke o piscu u knjizi Antun Branko Šimić Zemlja mjesečara / Izabrane pjesme u povodu 125. godišnjice rođenja. Kao I.M. potpisuje je dr. sc. Ivica Matičević, urednik knjige i jedan od urednika Male knjižnice DHK, koja je, dakako u malom formatu i u mekom uvezu objavljuje na dvjestotinjak stranica i u 300 primjeraka (u knjizi reprintirana Preobraženja 1920. tiskana su u 500 primjeraka!) uz financijsku potporu Grada Zagreba. S Ministarstvom kulture i medija RH i knjižnicama Društvo hrvatskih književnika očekuje više sreće u otkupu. Tek je u vijesti s predstavljanja na webu DHK skromno dodano: Inače, ovo je izdanje jedina knjiga koja je izašla ove godine u Hrvatskoj u prigodi ove velike književne obljetnice.

Pa gdje li su sad, primjerice, imućni svjetlonosci nacionalne kulture i tobože kreativne industrije s EU i inim skupim projektima da ABŠ – i ne samo njega! – kao razvikane strane suvremene pisce promoviraju nametljivim marketingom i promocijom, dizajnirajući ne samo knjige, nego majice i torbe imenom ABŠ i po kojim stihom, recimo…? Što nema ni jednog izbora makar na fejsu o najdražemu pjesnikovu stihu? Pa pjesnici su čuđenje u svijetu (Pjesnici)! Ti i ne slutiš/ moj povratak i moju blizinu (Povratak), Zgasnuli smo žutu lampu (Ljubav), Mi idemo u tamno neizvjesno (Put). Čovječe pazi / da ne ideš malen/ ispod zvijezda (Opomena)

Joško Ševo i predstavljači u DHK Tomislav Brlek, Slaven Jurić i ivica Matičević (Foto Miljenko Brezak)

Osjećam gorčinu, ponosna skromnim, a lijepim izdanjem o kojem su na nedavnom predstavljanju, osim urednika, govorili recenzenti teoretičar književnosti i komparatist  dr. sc. Tomislav Brlek, književni povjesničar i kritičar te priređivač knjige, teoretičar književnosti i komparatist dr. sc. Slaven Jurić, koji je knjigu oplemenio i pogovorom Geometrija mjesečara u kojem donosi što je tko pisao o poeziji ABŠ: U dinamičnom razgovoru njih su trojica pokušali pokazati u čemu je univerzalna vrijednost Šimićeve poezije, a napose koliko je inovirao i unaprijedio tadašnji modernistički poetski izraz i tehniku pjesničkog umijeća. Dr. sc. Jurić pritom je upozorio na binarnost, arhitektonsku jasnoću te simetričnost u izgradnji Šimićeva poetskog svijeta, na njegovo ritmičko i izražajno bogatstvo i vrlo strogo uređen slobodni stih kojeg je upravo Šimić uspješno uveo u hrvatsku poeziju

Probrana, vrlo zaintresirana publika (Foto Miljenko Brezak)

Pomalo sam žalosna što ABŠ nije, a sumnjam, ako već nije još koja knjiga ili književni i znanstveni događaj, da i hoće biti posvećena neka od emisija, kolumni, kritika koje se kao bave recentnom književnošću, jer ABŠ je itekako aktualan. Meni sve aktualniji. Od njega sam učila čitajući ga i slušajući ga. Jurić svoju analizu, uostalom, zaključuje: Vratimo li se stoga na početak ovih razmatranja, bez prevelikih izgleda da pogrešku može se prognozirati kako nema zebnje da će djelo Antuna Branka Šimića biti zaboravljeno ili da će nestati njegov izravni ili posredni utjecaj na razvoj hrvatske poezije.

A dok je Joško Ševo nizao Povratak, Moja preobraženja, Pjesnika, Mjesečara, Ljubav, Smrti, Pjesme jednom brijegu, Hercegovinu…, neprestano sam se vraćala kako je te stihove, sve napamet, dojmljivo govorio neostvareni glumac Marijan Belavić. Još sam bila gimnazijalka, taman je minulo Hrvatsko proljeće, a moj Veliki Brat Stjepan Kondres, zagrebački student stomatologije, i njegova ekipa studentarije već su me totalno zarazili ABŠ i plejadom sve ponajboljih hrvatskih pjesnika. Dodirivanje i istraživanje stvarne kulture u našoj moslavačkoj provinciji. Oni će uskoro doseći dob kad je ABŠ umro – 1925. u 27. godini – a ja ću nastaviti pisati.

Imam otad ne znam ni čijega dvotomnog Antuna Branka Šimića (jedna knjiga, čini mi se, nedostaje), jedan poezije a jedan proze, svaki više od 400 stranica, tvrdoukoričeni u crno platno s pjesnikovim crvenim potpisom, Znanje iz 1960., uredio i pripomene i pogovor napisao Stanislav Šimić…

U jednoj sam knjizi našla uz svoje novinske izreske o pjesniku iz različitih godina i odložen na piliru naštampan (nisam ga ja mogla naštampati na pisaćem stroju koji su mi moji darivali tek za punoljetnost!) nadgrobni govor tih godina šokovito preminulom vršnjaku. Citirali su ABŠ-ove stihove o smrti, negdje drugdje nešto sasma ljudsko, ovdje Smrt i ja: Smrt  nije izvan mene. Ona je u meni / od najprvog početka: sa mnom raste / u svakom času / Jednog dna / ja zastanem / a ona raste dalje / u meni dok me cijelog ne proraste / i stigne na rub mene. Moj svršetak / njen je pravi početak: / kad kraljuje dalje sama

Ne bih ruku dala u vatru, ali vidim da ja koja ne znam ni svoje, pjesme ABŠ još znam naizust. A nisu bile ni u zadaćama ni lektirne. Nisu na majicama, ali su u meni. I ne osjećam se usamljeno.

Vinko Brešić ili pišući o tuđim, ispisao i svoju autobiografiju – Umjesto kave 2. siječnja 2019.

Kao 212. u Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika (2018., urednik Ivica Matičević) Vinko Brešić objavio je knjigu Eseji o autobiografiji. Nakladnik u proslovu navodi: drugu u biblioteci, deset godina poslije Kritike. Ugledni član, književni povjesničar i sveučilišni profesor iz jednoga od svojih subspecijalističkih područja sad predstavlja zbirku eseja koji su nastajali tijekom autorova istraživačko-nakladničkog rada na usustavljaju ovoga tipa štiva u našoj kulturi i na njegovoj interpretaciji.

Ima li koga da ne zna kako je Brešić još 1997., poslije višegodišnjih istraživanja, objavio zbornik 157 autobiografija stotinu hrvatskih pisaca 19. i 20. stoljeća. Knjiga Autobiografije hrvatskih pisaca(i kasniji engleski prijevod Autobiographies by Croatian Writers), prema predgovoru Eseja o autobiografiji, ocijenjena je kapitalnim djelom (Helena Tomić Sablić), jedinstvenim znanstvenim i izdavačkim pothvatom (Mirjana Jurišić) monumentalnih dimenzija (Branimir Donat), koje uspostavlja korpus hrvatske autobiografije (Andreja Zlatar) i koje je izazvalo buru u našim spisateljskim redovima (Branka Džebić). Tada je u nas ta vrsta literature tek dolazila na svoje, ni izdaleka kao što je danas.

Brešić je od 2013. do 2015. u tri knjige objavio i Iz pr(a)ve ruke – Nove  biografije hrvatskih pisaca, novih 90 autobiografija suvremenih hrvatskih književnika svih naraštaja. Usput se različitim povodima posvećivao autobiografijama različitih autora, nekih i više puta – Josip  Kozarac, Ivana Brlić-Mažuranić, Milan Begović, Tin Ujević, Grigor Vitez, Viktor Vida, Josip Horvat, Zvone Črnja, Vesna Parun, Josip Pupačić, Ludwig Bauer, Stjepan Hranjec, Pavao Pavličić… Neka mi bude dopušteno da za svog favorita odaberem zapis o Bauerovojautobiografiji Od Ludwiga do Ljudevita i natrag (str. 164.-174.). Zanimljiv je i Črnja, a zanimljiv je i niz autora koji su, ponukani pisanjem za Brešića, napisali i samostalne autobigrafije poput Ivana Goluba.

Od dvadeset Brešićevih članaka o autobiografiji za knjigu je odabrano petnaest, kojima je pridodan i članak o autobiografiji kao ravnopravnome i autonomnome žanru iz Brešićeve Hrvatske književnosti 19. stoljeća (2015.) te bilješke uz autobiografije iz troknjižja Iz pr(a)ve ruke (2013.-2015.). Dakako, spomenuto nisu sva Brešićeva djela, ali me povod, izuzetno čitka, zanimljiva i vrijedna knjiga, na str. 246. i 247. vraća posve subjektivno zapisu uz moju autobiografiju Iz pr(a)ve rukea baš ponukana i zahvalna poticaju profesora Brešića, spremam se, osim književničke, napisati barem još jednu novinarsku i jednu gastroautobiografiju najmanje:

Božica Brkan, moj tekst i moj kontekt – Ili kak si prestreš, tak buš si i legla!

Autorica pripada među ona imena o kojima slušam desetljećima, ponekad nešto i pročitam i ne znajući da su Božica Brkan i Bianca Brandon, odnosno Ivan (Ivana, op. BB) Brezak jedna te ista osoba. Vrlo je vjerojatno da smo se tu i tamo mimoilazili, možda kretali u istome društvu, ali se nikada nismo upoznali. Sve donedavna kad mi je simpatična dama na Fra Ma Fu festivalu pristupila s mojom Knjigom o Virovitici moleći me autogram. Skoro sam pao sa stubišta virovitičkog kazališta, pa onda još jednom kad mi dama reče kako se zove! A da je naš neobični susret završio na predivan način, pokazuje upravo ova autobiografija, koja je moju novu suradnicu navela da „drugačije razmišlja o sebi“, (str. 137.)

20181218 – 20190102

Linkovi

U trećoj knjizi Vinka Brešića “Iz pra(v)e ruke” i autobiografija Božice Brkan

Hrvatska književnost u susjedstvu – Umjesto kave 4. lipnja 2018.

Šenoina zlatarova zlata – Umjesto kave 15. studenoga 2018.