Iako nas grije i pregrije da se ni danju ni noću živjeti ne može, da ne pomaže ni klima ni svlačenje, istinsko osvježenje stiglo mi je ovih dana s tek otisnutom novo knjigom Slavice Moslavac nakladnika Vokalne skupine Rusalke. Čestitke autorici koja uvijek, i kad pomislite da je već rekla sve što je imala, izraste s novom temom, nedovoljno obrađenom u stručnoj literaturi, a pogotovo za običnoga čitatelja tek izdaleka zainteresiranoga za vlastitu prošlost. Klasično: zanimljiv tekst prate i brojne, uglavnom prvi put objavljene fotografije, autoričine ali i brojnih izvora (Ivan Mužek, Ana Prelac, Jasna Dročić, Sanja Tomašinec, Jasminka Dragić, Josip Sraka), pogotovo govornika od kojih mnogi više i nisu među nama. Dokaz je toga vremena kada se istraživalo terenski, a ne samo citirala dostupna literatura, i kad se prikupljalo i ponovno otkrivalo da se sačuva svakidašnji život i ljepota koja ubrzano nestaje. Pokušat ću vam prenijeti ljepotu i važnost toga izdanja i svoje oduševljenje i recenzijom, koju je autorica, uz onu Sanje Tomašinec, objavila i u knjizi. I moje pjesme haljina za snove i košula za na noč.
Riznica tradicijskoga zimskog ruha Slavice Moslavac novi prilog ne samo moslavačkoj etnoriznici
Zaviri ispod, više od petnaest puta u zemlji i u inozemstvu predstavljeno multimedijalnom izložbom i uprizoreno na popratnoj „modnoj reviji“ te uknjiženo i dokumentirano u TV filmu, tek je etnološkim i antropološkim i sociološkim prikazom rublja osvijestilo što nosimo iznad. A tek pošto nam je Slavica Moslavac izložbama i knjigama Iz albuma Sandor Erdödyja, (2003.); Tradicija i umjetnost, tkanje, vezovi, boje i ornament (2021.); Moslavac, Slavica; Zorke Sever, umjetnica našeg kraja (2024.); Etnografski zapisi po Moslavini i širem zavičaju (2020.) predočila kakva nam je odjeća uopće, zainteresirala nas je nevelikim rukopisom bogato dokumentiranim ilustracijama i za temu zimskoga narodnog ruha. Posebice, ne bez razloga, odabravši termin riznica.
To prije što se uglavnom prigodno narodno ruho oživljava u ljetnoj varijanti, vjerojatno iz ekonomskih razloga. Prisjećam se kako se primjerice dječje ruho predstavlja najjednostavnije, bijelo, bosi. Slatko jest, ali… Tek nam TV serije, primjerice turske, prikazuju kako se u siromašnim obiteljima obuća – jedne cipelice, opanci, čizme… – u obitelji prelaze s djeteta na dijete: iz jedne školske smjene u drugu ili se obuća nasljeđuje po uzrastu, kako tko preraste i doraste. Prisjećam se, uostalom, svojih kekavskih pjesama i romana o sramoti kada malena Jelica, moja mama, želeći se u školi pohvaliti, gura noge ispred prvog reda, pa je zatječe učiteljičino pitanje: Jelice, zašto su ti kupili tako velike cipele? Nije mogla izgovoriti: Da ih naslijedi Janica, mlađa sestra. Obuća, osobito skuplja, zimska itekako se čuvala i mnogi su odrasli prohodali cijeli život u jednim ili dvama parima svečanih opanaka, a pogotovo čizama. Danas pak članovi KUD-ova desetljećima plešu u jednoj obući.
„Narodnu nošnju i ostale tekstilije danas isključivo čuvaju i održavaju članovi kulturno-umjetničkih društava, rijetki pojedinci, vlasnici privatnih zbirki, Muzej Moslavine u Kutini i Gradski muzej Sisak“, zaključuje Slavica Moslavac. Započinje analizu konstatacijom: „Stil odijevanja hrvatskoga seljaštva krajem 19. i početkom 20. stoljeća razlikovao se od načina odijevanja ostalih društvenih slojeva. Brojna tradicijska obilježja, prepoznatljiva u kroju, materijalu i načinu urešavanja, zadržala su se iz duboke starine. Istovremeno, na njemu uočavamo brojne promjene, koje su posljedica utjecaja različitih europskih povijesnih kulturnih stilova i oponašanja onovremene mode građanskoga društvenoga sloja. Razvoj i promjene narodnoga ruha početkom 20. stoljeća omogućili su izmijenjeni društveni, socijalni i ekonomski uvjeti. // Razvojem industrije i trgovine jača i kupovna moć seoskog stanovništva, kojem tržište nudi nove sirovine za proizvodnju odjeće. Zanimljivo je da su promjene obuhvatile najprije mušku odjeću.“
Zašto, preporučujem Slavičino razmatranje u kojem se ispomaže ne samo obiljem literature, nego, ponovno i njih bližeći našemu vremenu kojem su uglavnom malo ili nimalo poznatih izvora 19. i 20. stoljeća – Sandora Erdödyja, Nikolu Arsenovića, Katu Jajnčerovu, Đuru Stjepana Deželića i Stjepana Šajnovića, Ivana Milata i drugih. Oduševljavaju i likovno, a i jezično, što meni, manje upućenoj ali radoznaloj, kompariranjem dosadašnjih izvora otvara nove prozore u vlastitu prošlost. Primjerice u svojem sam Okešincu iz očeva rječnika davno pribilježila kesige kao visoke cipele, gležnjače, a u Slavice otkrivam citat iz „Odgovora na njeka pitanja družtva na Povijestnicu i starine – jugoslavenske“, Ivanić Grad, 24. rujna 1860. godine Đure Deželića: „…a na nogama crvene, rjeđe bijele čarape, kesige s franđama od crvene, žute ili crne kože.“
Da i ne spominjem priče o međuutjecajima na mijene te osobito začudne nazive danas, nažalost, uglavnom zaboravljenoga tradicijskog ruha kojega i komadi sve rjeđe nadahnjuju za modne citate kao svojedobno obilno i uspješno u Rikarda Gumzeja ili Siščanke Sanje Tomašinec – bunda zvana menten, bunda, (a)cabajka i rekleci, mandalinka, surka, šuba, binjuši i matlike (binjiš i matlika), čurak, zobun (zogun), lajbek (lajbec), šubara, čizme, lačice (čarape) i kabanica, (h)alja, aljina, s rukavima. Uz njih vezujemo – govorim to kao kći selske šnajderice fascinirana krojevima, bojama, zvukom i opipom – sukno, vunu ili pliš, koji najbolje štitili od hladnoće, ali i glot (klot), damast, saten, saten svilu, pamuk… te skupocjene gumbe, pozamenterijske vrpce i gajtane zbog koji su postajali skupi i gizdavi. Ni tada još, ni zimi, nije manje važno, Moslavac zaviruje ispod: Gaće se nisu nosile.