Ne samo kao netko tko povremeno ima i vrlo bolnih problema s rukama, šakama, a od tjelesnih su mi organa životno presudne, ne preporučujem vam da se usredotočite u 10 razloga zbog kojih su vam ruke hladne (ima valjda, ali nisam tražila, i za noge!), pogotovo jer navodno ruke otkrivaju bolesti preporučujem izložbu fotografija Antuna Bukovca Ruke. Samo do 10. lipnja u Galeriji Kajkavskog spravišča u Ilici 34.
Antun Bukovec, portret s vlastite izložbe
Dade vam misliti.
Što vam govore ruke?
Što vama govore vaše ruke?
Ruke Antuna Bukovca
Toni, 1956. rođen u Zagrebu, predstavlja se autorski u posebnoj mapi i na ovoj izložbi sa 60 fotografija snimljenih u posljednjih nekoliko godina, kako kaže, prilikom snimanja brojnih i raznovrsnih kulturnih događanja. Posvećuje pozornost rukama umjetnika (književnika, likovnih umjetnika, glazbenika, glumaca…). kojima izvode svoja djela. Ruke – kao metafora stvaranja, čovjekov alat kojim stvara nove svjetove… Bukovec svojim fotografskim okom i umijećem bilježi čovjekovo najvrjednije sredstvo kojim ostavlja trag na svijetu…
U nekom životnom trenutku stvaranja/reprodukcije, uz druge, zabilježio je i ruke književnika Ludwiga Bauera te Sanje Pilić, fotografkinje Slavke Pavić (nedavno imala izložbu na istome mjestu!) , glumca Dubravka Sidora, umjetnika nakita Lazara Roka Lumezija, glazbenika Matije Dedića i, dakako, Darka Rundeka. Njegove i ruke pjevaju: Pa pusti da ti sviram/duša gine od tišine/ I ne boj se buke/ to što svira to su ruke…
S otvorenja: Antun Bukovec i Mate Matišić
Gornji ekstremiteti na tijelu čovjeka ili majmuna sa pet prstiju – palac, kažiprt, srednji prst, prstenjak i mali prst – kako ih opisuje Wikipedija, nadahnjivale su same. I za dječje pjesmice i za lektirne naslove i za uglazbljene pop-stihove i za fotografije koje su svojevrsni porteti, onakvi kakvim je osobu vidio fotoaparat Tonija Bukovca.
Književnik Ludwig Bauer uz Bukovčevu fotografiju svojih ruku na svojoj knjizi
Dade misliti. Jer već sutra tko zna kako će srebrni prsten tvoriti umjetnik nekoga novog naraštaja, kako će pisati književni tekst neki novi majstor Lujo Bauer ili prebirati gitarske žice netko tko mi neće biti vršnjak poput Rundeka i pjevati u čast rukama koje stvaraju. I koje svašta čine kao u noveli Ranka Marinkovića, objavljenoj u istoimenoj zbirci dvije godine prije mojega rođenja; a sada je skraćuju za one kojima se ne da čitati, ali ni pjevati, svirati, brusiti, fotkati… u:
Čovjek hoda prekriženih ruku na leđima i stavlja lijevu u naručje desne. Ruke se počinju prepirati kad lijeva ruka počne pjevušiti u naručju desne. Desna joj kaže da prestane, ali lijeva nastavlja iz inata i tu počinje prepirka oko teme koja je ruka korisnija…
Priuštila sam si veselje otkrivši u sebi kratkopričašicu, nema tome ni davno, u dobrom društvu od mladoga Marka Gregura do veterana Stjepe Martinovića. S tim sam gospodinom u šeširu, sad obično i s gitarom, davno u Vjesniku imala gotovo novinarski stol do stola (bila u stambenoj komisiji dok je on bio na stambenoj listi tako davno da su se još dijelili stanovi). A zatim smo se (i s generacijskim razmakom) razišli. Recimo, on bi o imidžu Hrvatske kao predstavnik Ureda Predsjednika Republike (i ne sjećam se kojega), a ja bih novinarski pratila i komentirala što se o tome priča. A zatim smo se našli u književnosti odnosno, kako on kaže za sebe, „u književničkom nastavku novinarske muke s riječima”, recimo na književnim tribinama i večerima, javnim čitanjima, raspravama o poticajima književnosti i ceowdfondingu za tiskanje vlastite knjige, objavi rezultata kratkopričaških natječaja poput Gradske knjižnice Samobor, Galovićevoj jeseni u Koprivnici, Turopoljskoj paculici u Velikoj Gorici, Večernjega lista, na Brodu kulture… Fascinira me koliko nađe poticajnih riječi za mlade kolege književnike, pogotovo one koji to tek imaju postati.
Stjepo Martinović, Marko Gregur i Kruno Lokotar u Gradskoj knjižnici Samobor / Fotografija Miljenko Brezak
Kopajući nešto o kratkim pričama i kratkopričašima otkrila sam kako sam spremila Stjepin uvod kao člana stručnoga ocjenjivačkog suda u knjigu 20 + jednu najbolju priču za ljeto 2016. (objavljena je i moja priča Post s onoga svijeta). Toliko sam to puta kretala objaviti, pa mi žao bilo što skratiti. I sam Stjepo, uostalom, kao nasljednik Ludwiga Bauera na selektorsko-redaktorskom stolcu, sam priznaje da bi mnogo lakše bio napisao priču za natječaj! pa i pobjedničku, kakva je bila moja Sponzoruša 2013. godine nego ocjenjivao, redigirao i još uvodio u knjigu. Razumjet će i ako nam je različita koncentracija na tekst, baš kao što su u vremenu žurbe i za pisanje i za čitanje s razlogom kratkih priča, važan faktor vrijeme i koncentracija – i pisca i čitatelja.
Stjepo Martinović: Svilarski posao
Razmišljajući o znamenitoj prvoj rečenici ovog uvodnika, sjetio sam se detalja iz nedavno odgledane tv-reportaže o Kanarskom otočju: ondje nekoliko marljivih žena i djevojaka prkosi cijelom svijetu – uzgaja bubu dudova svilca, odmotava tanašnu nit sa čahura što ih njegove gusjenice ispredu oko svojih tijela da bi se u njima sahranile… i darovale život novom leptiru. Savršeno znaju te vrijedne otočanke da su spale na bezmalo folklorni relikt, djelatnost tržišno uništenu sintetikom s istoga Dalekog Istoka (odakle u davnini i dudov prelac dođe), svele jedno drevno umijeće na egzotičnu pojavu nad čijim se platnima, obojanim ekstraktima bilja nabrana po kamenjaru, turisti više snebivaju nego dive, jer tko to još uopće radi?!
A tko danas-i-ovdje – iz shvatljiva razloga – još uopće piše, napinje maštu i ratuje s jezikom, stilskim alatima (neki i s običnim pravopisom), zapletima i raspletima u književnosti na umoru? Tko se hladne glave upušta u svilarenje riječima u zemlji koja se odrekla knjige i pismenosti, pa – uza sve talambase o obrani nacionalnog identiteta – zagazila u kolonijalnu ovisnost o stranim proizvođačima literarnoga teksta i podlegla palanačko-provincijalnim mjerilima po kojima su skandinavski krimi-šund, anglosaksonski trač-ljubići i patvorine „genijalnih“ kompilatora, mistifikatora, banalizatora… ne samo bolja beletristika od produkcije domaćih pisaca, nego i vrijedna državne potpore za izdavanje, otkupa za javne knjižnice i sl.?
Stjepo Martinović / privatni album
U takvoj klimi – ipak! – i dalje gurati jedinstven projekt kao što je Brod kulture / Brod priča otprilike je racionalno i unosno koliko i hraniti kanarske gusjenice dudovim lišćem, eda bi uzvratile najcjenjenijom prirodnom niti, sirovinom za stvaranje skupocjene i dragocjene svile… a priče što ćete ih naći u ovom zborniku odista jesu predivo skupocjeno i tkanina dragocjena iz istog razloga iz koga se znalci oduševljavaju proizvodima kanarskih svilarica: jer su jedinstvene, plod osebujnih doživljaja, ni najmanje industrijske, u smislu povodljivosti za trendovima na inozemnim tržištima. Žalim jedino što je stiglo premalo djela pisaca iz „regije“, te gotovo nijedna humoristička; humor je očito (pre)ozbiljan posao.
(…)
Stoga ćete ovdje naći žanrovski vrlo šarolik izbor, od anegdotalne do priče-rječice, tematski i stilski heterogen, pa ipak obilježen trima zajedničkim osobitostima: originalnošću i zanimljivošću, solidnom dramskom strukturom i vrijednim zanatskim pristupom. Teme, u rasponu od bajkovito klasičnih do tvrdo suvremenih, od dirljivo emocionalnih do oporo trezvenih, možda je bilo najlakše uskladiti, da bi zbirka bila zanimljivo ljetno štivo – knjiga za plažu – ali nikako ona koju će raskvasiti jesenske kiše. Kad je riječ o dramskoj strukturi, priznajem: poklonik sam kratke priče kao mini-romana, s jasno i dosljedno izvedenim uvodom/zapletom, kulminacijom/klimaksom i epilogom/raspletom – ne nužno tim redom, može i filmski ispremetanih kadrova, ali u čitkoj i karakterizacijom protagonista opravdanoj kauzalnoj sprezi. Taj kriterij nisam odrazio u odabiru priča ponuđenih žiriju, nego u mojim ocjenama – kao što vjerojatno čine i drugi prosuditelji.
Što se tiče razmatranja obrtničkih dosega autora, vjerojatno mi je najteže bilo sačuvati razinu i ugled ranijih izdanja ove zbirke eliminacijom priča onih autora koji su trebali dobro razmisliti je li to za njih. Naime, čini se da među našim ljudima vlada – u svjetlu stanja hrvatske knjige – ne baš lako objašnjiva pomama za pisanjem: parafrazirat ću poznatu da se u nas manje čita nego piše. Jesu li tome krivi mnogobrojni natječaji, ništa malobrojnije radionice kreativnog pisanja (od kojih su, teško mi se oteti dojmu, mnoge zapravo uvjeravaonice polaznika da će propisati)? Ili živimo godine u kojima nerazumno velik broj nâs nosi križ(a) tjeskobe i egzaltacije, depresije i euforije, koji nas tjera da se one sliju niz prste i pretvore u magičnu igru slova na računalnoj tastaturi?
Odgovore bi vjerojatno mogli ponuditi sociolozi, psiholozi, možda čak i politolozi… Šteta po kratku priču u Hrvata što je pala žrtvom masovne produkcije, koja se samo iznimno odražava kao arena u kojoj se, nesmiljenom konkurencijom, profilira nova kvaliteta. Te je kvalitete, međutim, nesumnjivo bilo u svih 25 priča probranih za žiriranje: četiri nećete naći između korica ove knjige, onoj koja je pobrala najviše bodova pripada lovorov vijenac – a sve ostale mogu se smatrati su-pobjednicama, jer nijedna nije suvišna, pa uvrštena radi popune broja! Svaka je osebujna svilena nit, svaka je ispredena, izatkana, obojena… specifičnim iskustvom, izvornim nadahnućem. I zato vrijedna pažnje, čitanja i razmišljanja!
