Više od dva sata čiste glazbe. Zaista dobre glazbe. Gabi Novak, Bisera Veletanlić, Matija Dedić i Vasil Hadžimanov. Ne znam što sam točno očekivala, ali ono što su te večeri sjećanja, sadašnjosti i budućnosti, kako reče gospođa Novak, izvela dvojica odličnih pijanista svjetske klase i dva plemenita glasa, bilo je još bolje od toga. Zanatsko umijeće i talent preštrikalisu i ono što smo nekad davno poznavali u nove, ne nužno savršene, ali svježe i sjajne improvizacije. Što bi rekao moj M.: I Arsen bi bio zadovoljan.
Baš smo podijelili dobar osjećaj oni s bine i mi u gledalištu-slušalištu Lisinskoga. Teško prepričati riječima, kao što baš govori o nečem drugom neki na TV-u. Naravno da HTV nije snimala. Natprosječno nije dobrodošlo. Ne znam je li na kocertu bio i koji kritičar, osim jednog fotića i eventualno koji novinar. Čak mi se i publika učinila drugačijom: ne možeš joj ni prići s ruke u zrak. Ali što zna pljeskati! Na prvim mjestima.
Očekivala sam samo nas metuzaleme i vremešne poštovaoce, a ono do nas i mladci. Recimo, momak jedva prešao dvadesetu netremice koncentriran kako se dva klavira nadmeću u vještini i kreaciji na licu mjesta u onome što upućeniji nazivaju spojem balkanskih ritmova i modernih stilova jazza, funkyja, world musica i što ti ga ja znam. (Bila sam koncentrirana što će svirati i pjevati Arsenovo.) Zagledan kako dvije sjajne dame glasom oblikuju ljepotu, u mraku pjeva s njima balade i Pamtim samo sretne dane. Dobro ne može biti nego dobro. Ma i samo na zagrebačkom proputovanju neobičnoga kvarteta. Ne dam se, pamtim samo sretne dane.
Moj me M. kao gimnazijalku vodio na Arsenov koncert u Gavellu. (Od tinejdžerske dobi meni nema do Arsena.) Trajao je toliko da smo jedva stigli na ponoćni vlak za povratak u našu provinciju. Tada sam prvi put Gabi vidjela uživo: prvi se put poslije Matijina rođenja popela na pozornicu, glasa čudesnog, bogme i linije u bijelom svilenom kompletu rukom oslikanom.
Otad je iza nas, a i iza nje cijeli životni luk, Arsena nema, a sin joj grmi na svom instrumenu, razmišljam na koncertu u Lisinskom iz sredine prvoga reda. (Kad M. časti, onda časti i pretjerivanjem, prvi je kupovao karte za koncert četvoro prijatelja, tete i nećaka te majke i sina.) Po običaju elegantna, sad dama u crnom, meni je baš lijepa (ne mogu nikako reći starica) i sada mi pjeva najbolje u životu. A Bisera Veletanlić podsjetila me na raskoš KornelijaKovačakoju sam propustila posljednja već tri desetljeća. A kao studošicu na posljednjem koncertu njegove Korni grupe u Domu sportova umalo su me stampedski pregazili i otad izbjegavam velike koncerte.
Teško je uspoređivati, ali meni je malisinoćnji koncert i bolji od onoga baš raskošnog Zagrebačke filharnomije posvećenoga mojem Arsenu.
20181106
