Božica Brkan / Umjesto kave – Stranica 12

Kej je meni vetrenica? – Umjesto kave 24. travnja 2021.

Ti si u stvari vetrenica, zapisao mi je da ne zaboravim(o) moj Miljenko Brezak u kontekstu čuvarice baštine, 9. travnja 2015. Ne mogu se više sjetiti kojim povodom. Natrapala sam na to pripremajući se za ovogodišnju Noć knjige 23. travnja 2021., u kojoj Knjižnica Sesvete i ove godine održava 14. Sesvetski pjesnički maraton.

Vetrenica, Slavica Moslavac i Božica Brkan u Galeriji Muzeja Moslavine u Kutini, 12. studenoga 2011./ Fotografija Miljenko Brezak

Kao i prošle godine, 13. virtualni maraton, za razliku od prethodnih, i ovogodišnji Maraton bit će u virtualnom obliku: pjesnici se javljaju pisanim te pjesmama snimljenim u audio i video formatu, koji će biti objavljeni na posebnoj mrežnoj stranici. Zahvaljujem organizatorima Ivanu Babiću i Mihaeli Bily iz Knjižnice Sesvete, Knjižnice grada Zagreba.

Božica Brkan s vetrenicom izloženom u Podravkinu muzeju prehrane u Koprivnici, 13. listopada 2014./ Fotografija Miljenko Brezak

Za ovogodišnji Maraton odabrala sam pročitati pjesmu Vetrenica nastalu 1986./1987. i objavljenu prvi put u zbirci na kekavici Vetrenica ili obiteljska arheologija, CIP, 1990., a poslije u Kajkavskoj čitanki Božice Brkan, Acumen, Zagreb, 2012., pomoćnome sredstvu u nastavi hrvatskoga jezika za srednje škole. Vetrenica nije vjetrenjača, nego je vjetrilica, ne rešeto nego primitivni stroj za čišćenje žita od primjesa.

Božica Brkan s vetrenicom na imanju Večenajevih u Goli, 22. travnja 2018./ Fotografija Miljenko Brezak

Iz djetinjsta sam se sjećala jedne potrgane, koja me se očito dojmila dovoljno i da je opjevam i da prema njoj naslovim prvu pjesničku i uopće prvu knjigu, koju je uredio Milivoj Slaviček, a objavio zagrebački CIP.

S dobroočuvanom vetrenicom u Hiši vridnosti u Petrovu Selu u mađarskom Gradišću 10. studeni 2017. / Fotografija Miljenko Brezak

Poslije sam tijekom života na vetrenicu nailazila na najmanje očekivanim mjestima i tek sam ih se sada, u potrazi za ilustracijom čitanja mladalačke pjesme u Noći knjige 2021., kada smo u arhivu odvrtjeli fotografije sjetila i mjesta i ljudi i primitivnog stroja za pročišćavanje čistog zrna, onoga što vrijedi od neželjenih, bezvrijednih primjesa: na imanju Zrno Zlate Nanić u Habjanovcu; sa Slavicom Moslavac u Galeriji Muzeja Moslavine Kutina 2011. na izložbi o kruhu; s gradišćanskim Hrvatima u Hiši vridnosti u Petrovom Selu u Mađarskoj 2017.; s pjesnicima sjeverozapadne Hrvatske koje je predvodila Božica Jelušić na imanju Večenaj u Goli 2018. Povod da razmislimo kako nam u mnogočemu vrijedne stvari često promaknu, izgube se, nestanu. Povod da se možda i rastužimo. Ali i da se razveselimo kao što sam se ja sa svojom Vetrenicom, za koju sam i zaboravila da je dvostruko antologijska, sve misleći kako je prošla ispod radara, sve dok je i sama nisam ponovo otkrila. Treba život povremeno dobro sprevetrati.

Božica Brkan
vetrenica

komej je mir miroveni vlezel pod sušu
mej kostravu i rasparene vagere
sanduk z vojkami kak su z česme peska dovezli
klepca na kuse
kamen za zelje namakati (bogzna de se to zmoglo)
zubače troje rogle i mačku za z zdenca vedrice vaditi
koser
nekakov voder

mej duhu po otave i po tikvajna
z kosajne
po skučenom slivošu
po nekve tuftene tuha
i nekej tak luple kej da bi je pretepal
vetrenica je pod sušu sama opsebe zavetrala
minteres zasečkala

i tere tere kak da se oče zatreti
dere dere kak da se oče podreti

z vetrenicu veter vetra veter vetra vetrenicu
sim tam sim tam sekam nikam
klati greštva
steple preteple nateple

čez reške
poskrivečki počkomečki v zaveterju mešetari
rešeto zbira
pušča zemle ušor jemle
mele mele se zatere
ni mu dosti nikadar
teple teple se zateple
se poteple kak se steple
kej da mene dela zdela

zrno pleva zrno pleva
pleva zrno žitek snet
vrti se vreteno vrti se vrtilo
se legiče se prehiče
trople trople komej sople
kej to fuca kej frduca
sa sipliva
kej tak cokče kej tak cmokče
kej tak cmače
z čim lamače
veter hoble kej da zoble
zrno pleva zrno pleva
žitek kukol žitek cicor
žitek grahor žitek slak
zrno zrno zrno zrno
kej da se čislo razišlo
če je zrno još ne zrno
plajda ga oče v zemlu zabiti
vrabec ga oče z zemle skluvati
zelenoga ga oče mraz pofuriti
zelenoga tuča společi miš spodgristi črv sprepiškati
vetrenica z plevu otpuhnuti
dodrla se prepušča
zrno pleva zrno pleva
pleva zrno žite snet
drmeš drmaš drmeš drmaš vetrenica
zrno pleva zrno pleva
žitek kukol žitek cicor
žitek grahor žitek slak

lajaj lajaj samo lajaj
zalajana zatrajanka
trajaj trajaj če kej imaš
ofurdana macafura

šali se veli
nedej bog takve šale
ona guče guče guče
guče žitek guče snet
jel tak i tak veli
se se to sprejari
džurašini brunčenaki jambreki leši kumpesi
tuzli saboli brkani
se pomalo tak to ide
senak se na svoje zide
viš
rešeto broji
pušča zemle ušor jemle
mele mele se zatere
vetrenica z vetrom vetra z vetrom vetra vetratra

Okešinec – Zagreb, X. 1986. – IX.1987.

Vetrenica na naslovnici Kajkavske čitanke Božice Brkan u dizajnu Jenia Vukelića

Objavljeno u antologiji kajkavske poezije 20. stoljeća Rieči sa zviranjka prof. dr. Jože Skoka, Zagreb, Disput, 1999., str. 327.-329.; u antologiji Kajkavska lirika Moslavine Dražena Kovačevića, Matica hrvatska – Ogranak Kutina, Kutina 2009., str. 129.-131.

Naslovnica prve knjige poezije Božice Brkan, dizajn Filka Vigna Somek

manje poznati pojmovi
vetrenica – vjetrilica, vijača (Stari Perkovci kod Slavonskog Broda, Tea Klaić), vjetrovnjača (Čađavica, Josip Ivanković), jednostavan stroj za čišćenje žita od primjesa. Dr. Vinko Mandeković (Naše žitarice, knjiga I, Naklada Društva Svetojeronimskoga, Pučka knjižnica, knjiga CXCV, Zagreb, 1917.) piše:
„…Dobiveno žito neka se prije vjetrenja prospe krupnim sitom. Sito valja dobro okretati i češće se rukom uvjeriti nema li još zrnja u njemu. Time se riješimo mnogo suvišnog, pa i vjetrenje ide brže.
Izmlaćeno se žito bacalo prije lopatama protiv vjetru i na taj se način čistilo od pljeve
i sitne slame. Laganu je pljevu i slamu odnio vjetar, a teže je zrno palo posebice kao pročišćeno. U mnogim se krajevima još i sada tako radi. Veliki je dobitak kod ovog bacanja, što najkrupnije žito ode najdalje, jer je najteže, pa se ne može posebice posušiti i upotrijebiti za sjetvu kao izvrsno sjeme.
U naprednijim krajevima naći ćeš gotovo u svakom selu po koju vjetrilicu. Njome ćeš moći u svako vrijeme obaviti onaj isti posao, za koji bi inače morao čekati povoljan vjetar. Ona radi daleko jeftinije, brže i čišće, nego što se može napraviti vijanjem. Vjetrilica zaprema malo mjesta, a nije baš osobito ni skupa, pa ne bi smjelo biti boljeg gospodara, koji je ne bi nabavio…
Provjetreno žito nije posvema čisto. Ono je doista očišćeno od slame, pljeve i drugog smeća, ali ima u njemu svakovrsnoga korova, koji je često i škodljiv, pa obara cijenu žitu. Zaboravljeno i nepročišćeno zrnje ne bi se uopće smjelo upotrijebiti za sjeme, jer će polje zaraziti korovom, koji će silno sniziti buduću žetvu. Dobar će gospodar nastojati da očisti svoj prirod i onaj koji je određen za sjeme i onaj što će otići u trgovinu…”
česma tur. – Česma, također Čazma, lijevi pritok Lonje
Džurašini, Brunčenaki, Jambreki, Leši, Kumpesi, Tuzli, Saboli, Brkani – neke od starih, već i nestalih okešinečkih graničarskih obitelji

N1 kao breaking news – Umjesto kave 27. ožujka 2021.

Moć navike: ma što radila, jer želim biti u toku, pa i kad radim nešto što zahtijeva punu koncentraciju, a da me ne ometa buka vanjske stvarnosti, već mi je pet godina zvučna kulisaN1. Preko A1 – zapravo, na tome sam kablu još od B-neta – koji ih navodno prestaje emitirati za koji dan. Moj radni dan započinje s Novim danom, a otprilike završava s Newsroomom, sa po kojim filmom i serijom i nekom drugom TV-emisijom između i poslije.

Doznam li kako ću ih pratiti ako ih skinu s travnjem, prebacit ću se na neki drugi kabel ili već nešto, jer oni su po mojoj konzumerističkoj, ali i profesionalnoj novinarskoj mjeri. Uz još s nekim, sve rjeđim kolegama novinarima iz drugih medija, njima i njihovim 5W vjerujem i kad donose nešto s čime se ne slažem. Toliko da sam Tihomira Ladišića i Hrvoja Krešića predlagala za Novinara godine u izboru našega Hrvatskoga novinarskog društva i glasala za njih. O stilogenosti Ranka Stojanca mogu se pisati znanstveni radovi. U mladima poput Ane Mlinarić, Katarine Brečić, Elvira Mešanovića… – nekamo se odmetnula maestralna Nina Kljenak – vidim budućnost novinarstva, ne samo hrvatskoga; Iva Puljić Šego duplo je bolja negoli u Večernjaku, a Domagoj Novokmet i nekoliko kopalja bolji negoli na HTV-u. Ozbiljno, kompetentno, ustrajno i u realnom vremenu. Uporno. Znaš kad je vijest, a kad komentar.

I da će caru kad je gol, reći da je gol, neovisno o ljutnji cara. Neovisno je li on u Banskim dvorima ili u nekoj banijskoj Vukojebini, neovisno u cik zore ili kasno navečer, u pet minuta ili u cjelodnevnom breaking newsu. Ne gledaju, imam dojam, kad je kraj smjene. Ne znam kako će sudar, u kojem nedvojbeno ima i ekonomije i politike, završiti, ali i eventualna moguća nastala crna rupa u emitiranju ili nedostojnom zamjenom o svim izravnim i neizravnim sudionicima govori više od cjelodnevnog breaking newsa. Ostavila bih ne naših uobičajenih prigodnih pet minuta gromoglasne tišinenego – crnu tišinu. Prime timekao u Prime Timeu!

Možda će se tada napokon govoriti o stanju u medijima i medijskoj industriji, kako se to kaže, u Hrvatskoj od početka 21. stoljeća. Eto, kolege su me preko WhatsAppa podsjetile da se 22. ožujka napunilo desetljeće od onoga velikog štrajka u Večernjaku – otišla sam iz redakcije početkom 2010., ali sam se 2011. priključila podržavajući kolege u zahtjevima – i odlučni i ustrajni sindikalist Anton Filić odnosno Sindikat novinara Hrvatske izdali su prigodno priopćenje, izuzetno zanimljivo i analitičko ne samo o Večernjaku i Večernjakovim vlasnicima nego i o medijskoj slici u nas odnosno, priča o korupciji, kriminalu i izvlačenju novca.Slavite li, zezam nekadašnjega kolegu, dovoljno mladoga da će mirovinu morati zaraditi negdje drugdje a ne u novinarstvu. Nemamo razloga slaviti, govori mi, nego se samo sjećamo kako smo bili hrabri i kako danas kolege koje su bili štrajkbreheri vide posljedice nesudjelovanja u borbi za naša prava. Meni je danas posve jasno da hrvatskoga novinarstva više nema, dodaje gorko, jer i spomenuto priopćenje od svih je medija prenio samo – Narod.hr . Nadam se da mu se, u međuvremenu, netko pridružio.

A tiskovine, TV i radijske stanice i kuće, kanali ovakvi i onakvi, internetski poduzetnici i influenceri neka se redizajniraju, broje konzumente i klikove, udio u svojoj branši, svijetom uzimaju nagrade za redizajn i kojekakve marketinške projekte, neka potencijalnim pretplatnicima nude brda i doline, neka nam najstora Beškera uvjetuju cijelim besplatnim kopipejstanim e-kioskom. Ma neka spominju javni interes, ja se kao pojedinačni, natprosječno izbirljiv konzument koji ništa ne traži badava, samo nadam da ću kad-tad, možda i vrlo brzo, kad ispropadaju bahati monopolisti koji se ne libe da im žrtve postanu i vlastiti mediji, kad iz podzemlja izmile tajni vlasnici ne samo pola radijske Hrvatske, kad se promijene pretpotopni zakoni, neuređeno tržište i mnoge druge stvari, pa i u mom novinarskom cehu, na nekom od nacionalnih frekvencija, kanala, aplikacija, podcastova, društvenoj mreža čega li, naći i svoju odabranu zvučnu kulisu.

Miroševićeve monografije o autohtonim vinima – Umjesto kave 12. ožujka 2021.

Da napokon sjednem van, na terasu, na novozagrebačku kavu, imala sam dobar motiv: prof. dr. sc. Nikola Mirošević opet je okupio ekipu da napravi knjigu o još jednoj, šestoj autohtonoj, sorti vinove loze, pošipu sa svoje rodne Korčule. Zadnja je objavljena također o autohtonom korčulanskom grku Lumbarajski grk / od psefizme do naših dana, Nova Stvarnost u Biblioteci Hrvatska baština i Udruga vinogradara i vinara Grk-Lumbarda i Općina Lumbarda, 2012. Imala sam čast surađivati na svih šest, od prve Dingač / Priča o velikom hrvatskom vinu, Golden marketing – TTehnička knjiga i Udruga vinogradara i vinara Dingač Potomje, 2008. Nikola Mirošević imao je startno u glavi 12 knjiga o 12 sorti, a dvojim da će netko nastaviti onih šest preostalih: vugavu, babić, malvaziju, portugizac, pušipel ili pošipel (koji, s razlogom, radije zovem moslavac) i škrlet.

Naslovnice monografija dosad pet autohtonih sorti vinove loze i vina nastale pod vodstvom prof. dr. sc. Nikole Miroševića / Foto Miljenko Brezak

Da se objavi prvih šest trebalo je petnaestak godina, a mijenjali su se izdavači (prve četiri objavio je Golden Marketing-Tehnička knjiga, a petu Nova Stvarnost s pripadajućim udrugama, a da se i ne spominju raznorazni financijeri. Uza spomenute: Vrbnička žlahtina – Plemenitost otoka Krka, Golden Marketing – Tehnička knjiga i Poljoprivredna Vrbnik, 2010.; Iločki traminac / Princ s Principovca, Golden Marketing – Tehnička knjiga, 2010.; Kutjevačka graševina / Nadarbina Zlatne doline (Vallis aurea), Golden Marketing – tehnička knjiga i Udruga Vinogradar i vinara Kutjevo i Kutjevo d.d.

Nikola Mirošević i Božica Brkan ili kava o pošipu s posvetom, Novi Zagreb, početkom ožujka 2021. / Foto Miljenko Brezak

Samo je profesor Mirošević, autor i urednik brojnih naslova, a sa Zdenkom Turkovićem autor i Ampelografskoga atlasa, znanjem i ugledom ustrajavao okupljajući ekipu na temi.

Počašćena sam što imala priliku sudjelovati obično u povećoj skupini posvećenih odabranih specijalista s puno prefiksa i sufiksa i, ako zbog ničega samo bih se zbog toga, a pogotovo da moj tekst ne zaostane za njihovim autorskima, ako je ne bih poznavala, trudila istražiti lokalnu tradicionalnu i modernu kuhinju uz promišljanja što bi se najbolje moglo sljubiti s obično već poznatim vinima. Čini mi se da sam se, kako je odmicalo vrijeme i kako su se njegovala vina sve češće sve boljih i raznolikijih izvedbi, a i jela, kad je god bilo prilike, radovala novim kušanjima. I iskušenjima! Osjećala sam se kao u najboljim godinama Vegetina TV-serijala Male tajne velikih majstora kuhinje: da bi mogla pisati, moraš kušati, koliko pravih bečkih sve do Beča, pravih recenzija (onda je takvih bilo i u umjetnosti!) bez nametanja piarovskih i sponzorskih zahtjeva.

Dakako da smo u zagrebačkom proljeću uz tekst, razmijenili i nešto knjiga te karton odličnih južnodalmatinskih vina, pa i pošip Merga Victa, krasne etikete (i vjenčić suhih smokava upleten s lovorom te lumbliju iz zamrzivača!). Hvala Profesore! Koliko su se samo promijenili vinogradari i vinari, ne samo generacijski, koliko se promijenila tehnologija, uživala bih i ne pišući.

Pozdrav s Korčule: pošip, lumblija, suhe smokve… / Foto Miljenko Brezak

Ali namamila sam se Vučićevim cirkusom s istarskom malvazijom, zaboravivši da smo trebali, ali nismo objaviti monografiju i o njoj. Nije pao dogovor, čak i je i gastronomski dio trebao pisati lokalni kolega koji kao bolje poznaje stanje, ali i da sam ne jednom pisala o tome vinu. Šteta da malvazija nema svoje monografije u našem nizu, jer bih je rado kao informaciju poslala u Beograd, kao što sam slala još neke naše knjige. Osim toga upravo je istarska malvazija primjer i kako se rade i dobra vina, a još više i dobar PR. Znate ono: IQ, Istrian Quality?

Sad jedva čekam da s korčulanskom Udrugom društva prijateljaVino u tradiciji življenja, nazvanu prema istoimenoj izložbi u Blatu 1995., uspijemo privesti kraju knjigu o pošipu, kao i prije, usporedo s hrvatskim i engleskim tekstom i odličnim fotografijama Maria Hlače. A dopuštam si s veseljem citirati pjesmu Mare Mirošević iz knjige Putujem kroz vrijeme, Vlastita naklada, Zagreb, srpanj 2018., koju mi je Profesor darivao usput:

POŠIP

Sazvučje mirisa,
okusa i boje.
U zagrljaju zemlje crvene
zove, nudi i opija
ptice, kukce i ljude…
Plodan i raskošan
pošip diše.
Gošćica, kupina, maslina
u životnom okružju pošipa.
Miris pretočen
iz kadulje, popunca, mirte
u opstojnosti življenja,
s pošipom
i uz pošip.

20210309 – 20210312

Poziv na kavu – Umjesto kave 4. ožujka 2021.

Nameračila sam, a da se još nije ni znalo kada će se s to gopreseliti u kafiće i barem terase, pisati o kavi. Kad me je još u veljači fejs podsjetio na punu godinu od kave u našem Vivasu prije Milkina putovanja u Istambul, taman na početku korone, na zadnju uoči lockdowna, smislia sam pereks. I kad me danas podsjeća na kavu na istom mjestu iz 2015., osjećam se jednako kao prema kavi koje sam se količinski odrekla zbog jedne i sadržajno zbog druge dijagnoze. Kad sam se mogla odreći kave, za koju sam mislila da je stalan sadržaj mog života, pratiteljica od rane mladost, pa sam i blog okrstila Umjesto kave, mogu eto i ne otići na kavu van ni u ponedjeljak, ni u utorak, ni u srijedu, a ni u četvrtak. Pijem svoju kavu, pišem svoju Kavu i mislim kako nema više povratka na staro. Skoro? Nikad više!

Zatvorena sam, rijetko izlazim, zbog dobi i dijagnoza; nisam još imala koronu a nisam se još uspjela ni cijepiti. Ne hrlimo, ali odgovorno smo dvaput odabrali ostati i dodatno zatvoreni, za svaku sigurnost, svoju i tuđu. Oko nas je bilo i bolesti i smrti i cijepljenja prije reda. Razmišljam, međutim, a o tome se malo govori, kako ćemo zbog svih silnih dezinficijensa i ubijanja ne samo loših nego i dobrih bakterija i virusa postati još osjetljiviji. I lakovjerniji, vidim. Po e-razglednicama odasvud koje bi valjda trebale govoriti o neustrašivosti, čemu li. Možda o načinu da se kakti najlakše preživi?

Poziv na kavu, dan prvi / Fotografija Franck

Influenceri, digitalni nomadi i ini zagledani u nadgradnju – ali u uže shvaćenu kulturu, pa ni onu pop! – nego u rijetko kome dohvatnu odjeću i obuću, kozmetiku, putovana, iće i piće.., već su u niskom startu, selfiji i naslikavanje pustinjakova pupka valjda treba početi, ako već nije, kao i priredbe za mase s obzirom na učestala noćna tehno-drndanja u našem jarunskom susjedstvu; kao i marketinške kampanje poput Franckova kreativnoga nagradnog natječajas darivanjem potrošača i, kako ističu, njihovih omiljenih kafića, prigodno, u povodu otvorenja terasa, u kojem možete osvojiti vrijedan poklon paket proizvoda za sebe i kavu za svoj omiljeni kafić. Trebate samo…

Kava s prijateljicom Milkom u Vivasu, 4. ožujka 2015. / Fotografija Miljenko Brezak

Kakva jesam, kvarim zabavu i odmah pomišljam na one koji si poslije tužne pandemijske i još i potresne godine, u ovom našem novom normalnom,ne mogu više priuštiti ni kavicu s prijateljem ili su rastuženi kojekakvim crnim vijestima, pa i ne prate ni nagradne natječaje. Čudim se kako nije organiziran niti jedan s cjepivom. Čudim se što se lova – gadni milijuni nečega – troši na PR za proizvode kojih nema negoli da se nešto stvori, stvarno potrebno, nasušno; na proizvode kojih nije ni bilo na tržištu ili su nestali s njega, ali se spominju sve nekakvi noviji brendovi, dok veliki svjetski prešutno krepavaju poput dinosaura skupa s lancima razmetljivih dućana bez čijih reklama nisu mogle ni jedne novine, a kamoli glossy. Pogledamo li ikad kroz prozor? Pogledamo li katkad u vlastito zrcalo? Suočimo li se sa stvarnošću? I stvarnost kao da nam je otišla u virtualno, u to go.

U najnovijem PR-u iz Francka, koji je u međuvremenu imao i uspjelih poslovnih poteza s to go, pišu:

Dio dnevnoga rituala mnogih Hrvata koji bez nje ne mogu zamisliti svoj dan, a koliko uživaju ispijati svoj omiljeni crni napitak baš u kafiću pokazalo je i prošlogodišnje istraživanje agencije Hendal i Francka provedeno za vrijeme prvog lockdowna. Rezultati istraživanja pokazali su kako je za vrijeme lockdownačak 44 posto građana nedostajalo ispijanje kave u kafićima, a 47 posto ih je izjavilo kako će odmah u prvom tjednu kada se otvore ugostiteljski objekti, popiti kavu upravo tamo.

Kavica u Vivasu 2015.: Milka Bunjevac, Miljenko Brezak i Božica Brkan

Da su mene onda anketirali, povisila bih taj postotak zaklevši se na kafenisanje. Sad se pitam s uobičajenim vidimo se na kavi, a stvarno nikoga precizno još i ne pozvavši na kavu zbog opreza s dnevnom kovid-statistikom: hoće li ubuduće dio mojega životnog stila uopće biti svakidašnje ispijanje kave?

Zavičaji, naše male Atlantide – Umjesto kave 22. veljače 2021.

Još davno prije pandemije korone, potresa i koječega, 27. studenoga 2018. u Društvu hrvatskih književnika, održan je znanstveni skup Pola stoljeća časopisa Kaj u hrvatskoj znanosti i kulturi (Kaj – pedesetletnica, 1968.-2018.) u prigodi dvostrukog slavlja – 50-letnice časopisa Kaj i 45-letnice njegova nakladnika Kajkavskoga spravišča. I konačno ovih dana stiže na 230 stranica bogat dvobroj časopisa za književnost, umjetnost i kulturu broj 5-6 za 2020. s prigodnim uvodnikom glavne i odgovorne urednice Božice Pažur, jedinoga časopisa cjelokupnosti kajkavskoga govornog područja.

Od trinaestoro mjerodavnih sudionika znanstvenoga skupa (dr. sc. Božica Pažur, dr. sc. Ivo Kalinski, mr. sc. Ivan Zvonar, mr. sc. Željko Vegh, Božica Jelušić, prof. dr. sc. Denis Peričić, dr. sc. Boris Beck, dr. sc. Emilija Kovač, dr. sc. Mijo Lončarić, akademik Mladen Obad Šćitaroci, prof. dr. sc. Bojan Bojanić Obad Šćitarci, dr. sc. Mario Kolar i Marija Roščić Paro) predstavlja niz vrijednih tema s područja suvremene i starohrvatske književnosti i jezikoslovlja, graditeljskoga naslijeđa i vrtne arhitekture, likovnosti te, na kraju, statistiku Kaja i nastavak bibliografije časopisa od 2011. do 2018.

Sa znanstvenog skupa u DHK: Marija Roščić Paro, Ivo Kalinski i Božica Pažur / Fotografija Božica Brkan

Velik višedesetljetni trud kajovki i kajovaca i napokon onaj uložen u podsjećanje na njega, a osobito na ljude koji su nam ga nesebično darivali na stranicama utoplio me i ljutoj zimi i tmurnim vremenima unatoč. Osobito želim podijeliti radost što sam se našla u vrlo zanimljivom tekstu pjesnikinje Božice Jelušić, eseju Zavičaji, naše male Atlantide. Sažetak kaže

kako je naslov posuđen od Veselka Tenžere, istaknutoga esejista i literata, pratitelja književnosti u „Vjesniku“, 80-tih godina. Metaforički, zavičaj u ruralnim regijama doživljen je kao „potonuli svijet“, koji pjesnici oživljavaju svojim stihovima. Pri tom se odabrani autori (Pavić, Golub, Dolenec-Dravski, Jembrih, Petrović i Brkan) opserviraju kao „čuvari jezika“, njegovatelji tradicijskog „gartlica“ i glasovi koji pomažu rekonstrukciji „Atlantie“ potonule u zaborav. Njihovi pjesnički opusi pars pro toto svjedoče o dimenazijama i ljepoti nekadašnje duhovne, jezične i materijalne cjeline naših zavičaja./ Ključne riječi: zavičaj, ruralne regije, potonuli svijet, tradicija, kajkavski govori, umjetnost kao način svjedočenja o nestalim i nestajućim vrijednostima!

Da tko drugi piše ovaj tekst, zacijelo bi i Jelušićka u njemu imala svoju Atlantidu, a ovako opisuje svakoga od odabranih pjesnika zaključujući kakocijela ova plejada radi na „rekonstrukciji Atlantide“, pa se u konačnici ne bojimo „bijelih mrlja“ ni izgubljena pamćenja, na mjestu gdje stoji naš jedini i nezamjenjivi zavičaj. Ponosim se što me prethodnica, imenjakinja s kojom dijelim ponajmanje svoje jezike, uvrstila u odabrane i što, uz drugo, piše:

Dio eseja Božice Jelušić o zavičajnim kajkavskim Atlantidama

BOŽICA BRKAN donosi moderan leksik, ulazi u složenu problematiku današnjice, teme su joj urbane, često gorke, kritički intonirane. Duboko je zagrabila u ratnu i poratnu problematiku, s jasnim mirotvornim i altruističkim akcentima. Osjećaj zavičajnosti, kroz opise njenog djetinjstva, „preslikava“ se na cijeli svijet. A u tim živahnim i uvjerljivim opisima, ispada iz „etno-korica“, okrećući se lirskim inventurama: korespondira s domom, susjedima, obitelji. Istodobno, regenerira dobrovoljnost i dobrohotnost, u kojima prevladava „optimizam memorije“. Sočnost života i filozofska pomirenost pružaju si ruke, pa iskustvo i mudrost nisu u zavadi, već ruku pod ruku idu prema kompromisu. Valja istaći i njene osebujne „gastrolatrijske bravure“, gdje se duh zavičaja osjeća kroz hedonizam, čime nadvladava melankoliju. U krugu života svi smo u velikom mlinu (vetrenici), gdje se kukolj čisti od zdravoga žita. Fatalistički se u njenoj optici mirimo sa životom i smrću: „se pomalo tak to ide/ senak se na svoje zide/ viš rešeto broji/ pušča zemle ušor jemle/ mele mele se zatere/ vetrenica z vetromv vetra z vetrom vetra vetra/ tratra“.

20210219

Ja sam dotepenka – Umjesto kave 20. veljače 2021.

Ja sam dotepenka. U Zagrebu drugo i ne mogu biti, iako neprestano u Zagrebu živim od rujna 1974. i mogla bih zacijelo u Klub Zagrepačana. Onih što jednako cijene i one rođene tu i s višegeneracijskim agramerskim korijenima i nas dojdeke, uglavnom probrane odasvud. Nemam komplekse, jer otkad pamtim zaljubljena sam u zrinjevačke magnolije i kane, u Maksimir i Zoo, čak i u Kustošiju dok se još od tramvaja dalje pješačilo, a mlijeko su u kanticama na biciklu dovozile i od kuće do kuće razlijevale kumice mlekarice, po ulici se iz košara prodavalo pe-ci-vooooo. A kao Vjesnikov gradskić propješačila sam ga uzduž i poprijeko.

Kolaž aktualnih naslova iz različitih medija / Miljenko Brezak

Moj je prvi identitet graničarka – u mojemu rodnome moslavačkom selu Okešincu vjerojatno su domoroci već izumrli i raselili se, napisala sam se nešto o tome – a čak se i moj sin, rođeni Zagrepčanin, odaziva na to. Oduvijek sam, čak i u tvrdoj Jugoslaviji, Hrvatica, vrijeđala sam se kad smo na aerodromskom prolazu morala na Non-EU, a prvi sam se put Europljankom identificirala ne u Australiji, nego u – New Yorku. Ugledavši na francuskom veleposlanstvu uz njihovu trobojnicu i plavi barjak sa žutim zvjezdicama.

Predugi pereks za dotepenku odnosno dotepenca, ovih dana najučestaliju na tražilicama, k tome još iz mojega materinkog i tatinskog jezika, kajkavska riječ, neprevediva – a i zašto bismo je za standard uopće prevodili kad je možemo posuditi? – jer pejorativna kakva jest udara onako kako i baš onako kamo treba, bolje od ijedne, ako samo jedna i postoji, slična bliskog značenja.

Dama koja je dotepencaubacila u središte pozora valjda svih ča-kaj-štokavaca, neovisno o opredjeljenjima i medijskom opredjeljenju, i sama se našla izvrijeđanom kao dotepenka. Iako živi od upotrebe riječi i navodna je medijska stručnjakinja, iskazala se pogrešnom, promašenom upotrebom, očito joj zanimljive riječi, i našla se prozvana čak za kulturni rasizam i primitivizam. Umjesto da stvar piarovski pokrpa i prizna da je nevješto promašila ceo fudbal, sama sebi podmetnula nogu, obrušila se na medijsku harangu, spinove, cipelarenje… A ja samo vidim da je zapasala medijskog prostora i više nego li mu se nadala. Ali posve ugušila cilj, željenu temu s cijepljenjem preko veze.

Meni je dovoljno zato da su najvrsniji i među Zagrepčancima, ne rođenjem nego svojim odabirom, mnogi u koje se ugledam. Da ne idem dalje od književnosti, primjerice oni koji su grad književno nezaboravno uzdigli, i Šenoa, i Matoš, i Zagorka i mnogi mladi.

20210219

Kad Jura Gašparac lovi antikvitete – Umjesto kave 12. veljače 2021.

U gledanoj rubrici Lov na antikvitete (dodajem: i onim što/tko će to tek postati!) u emisiji Dobro jutro, Hrvatska (urednica Mirela Micek, voditelji Ivana Vilović i Mirko Fodor) na prvom programu HTV-a u subotu 6. veljače 2021. ugostio me je kao čuvaricu baštine njezin dugogodišnji kreator i doajen na području antikviteta Jura Gašparac. Poslovično u smokingu s leptirkom (ako ne pokazuje goli torzo!).

Iz Lova na antikvitete u Dobro jutro, Hrvatska: Jura Gašparac, Božica Brkan i Ivana Vilović (S HTV-a presnimio Miljenko Brezak)

Pripovijedali smo i čitali moje kekavske pjesme o fašniku, tradicionalnim običajima ophoda i maskiranja te hrani u to oskudno zimsko vrijeme, neposredno prije ulaska u korizmu, post, odricanje i introspekciju uoči Uskrsa.

Domaćin u smokingu J. Gašparas s B. Brkan (S HTV-a presnimio Miljenko Brezak)

Ilustrirali smo priču kraflama uživo, pola vijeka starom crvenom dugoselske Gorice (i nju je povijest također otpisala!), inače banjicom iz naše studentske sobe bez frižidera, tabletićem s vezenim motivom s mojih Oblizeka te drugim mojim knjigama. A zatim i fotografijama slastica iz duboke masti od spuščanaca, trešča ili podrapanih gača do slavonskih listarića i dalmatinskih fritula i hroštula, pa sve do kolumbijskih churra, a da ne spominjem vremeplov fašničke povorke iz mojega Okešinca u Križ s paljenjem lutke fašenjka koji je, utvrđeno je na suđenju, uvijek za sve kriv. Jako lijep odjek. Neki su se raspitivali za kontakte, jer da imaju nešto što bi moglo zanimati gospona Gašparca.

Prugodna adventska elegancija iz Klovićevih dvora prije pet godina: Jura Gašparac i Božica Brkan (Fotografija Miljenko Brezak)

Kako i ne bi, kad je, tvrdi, Jura Moslavinu zavolio preko mojih tekstova, a zahvaljujući tome smo i surađivali, primjerice prije pet godina na adventskoj izložbi antikviteta koju je organizirao u Klovićevim dvorima, gdje sam na njegov poziv publiku odvela u povijest zagrebačkih adventskih slastica. Potom smo se i naslikavali do mile volje u inscenaciji krasnih komada starinskoga mebla što ih je sam odabrao za ugođaj. Dojmljivo je da u cijelom Zagrebu nisam uspjela naći slastičare koji bi nam ispekli zamišljene starinske slastice: ili to ne peku ili, rjeđe, nisu imali vremena od narudžaba!

Okešinske mačkare u Križu vjerojatno 1987. godine (Fotografija Miljenko Brezak)

Okešinčani u Križu još na gumenjaku ranih osamdesetih 20. stoljeća: četvrta slijeva Jelica Brkan, Božičina mama

Nije zgorega podsjetiti da je Jura Gašparac začetnik sajma antikviteta na Britancu, prije osam godina adventskih izložbi u Zagrebu koje su se prelile u nagrađivan ulični Advent. Nisam ni pomislila kako je prošlo već petnaestak godina od dojmljiva serijala 45-minutnih emisija Lov na Antikvitete, koji je Gašparac radio također za HTV. Rado bih, ali po njegovu mišljenju nije uputno, šire pisala o zbirkama poput čestitki, posuđa i drugoga, što ih je Jura Gašparac prikupio znanjem i zaraznom zaljubljenošću, predanošću i upornošću. Skidam kapu Juri što nas šarmantno i nenametljivo okuplja da se zagledamo u svijet oko sebe, pa i onaj prošli, i da ne propuštamo doznavati i vrednovati što je od toga trenutačna modna, tržišna, a što, i kad je potisnuta i zaboravljena, čak nešto sitno i maleno – neprocjenjiva trajna vrijednost.

Kućni antikvitet: pola stoljeća stara banjica za mast, proizvod propale dugoselske Gorice (S HTV-a presnimio MIljenko Brezak)

20210211

https://we.tl/t-KerQ5i8Yr9

Kaj bi štela? – Umjesto kave 28. siječnja 2021.

Kaj bi štel? Udara s naslovnica dnevnih novina. Ma nema standarda kojim bi se to izreklo preciznije, ubojstvenije. Bit će valjda na našim brojnim studijima novinarstva i komunikologije i stilističkih analiza, povod je tu. Umalo sam se navukla na veselje, da kroz tiskarsku boju ne probija politički kal, kaljuža u kojoj su se dečki zaigrali. Tak mali Iveki zamišljaju demokraciju sebi za po doma. Za to ne moraju nužno biti Zagorci rođeni z malom maturom. Takva borba za zagorske brege iole pametnome i poštenome – ima toga još! – priziva samo suze za zagorske brege, ali ne šlager s krapinskoga festivala, jer ima toga i u drugim našim dijalektima, idiomima, samo što još uglavnom nije snimljeno i što lokalnih zavičajnih govora ima sve manje u medijima.

Jedna od dojmljivih naslovnica / Fotografija Božica Brkan

Kao književnica i novinarka oslonila sam se na dugogodišnje praćenje medija iznutra i na spoznaje iz ankete što sam je tada vodila sa pedesetak utjecajnih novinara, urednika, književnika. Ukratko, vrlo porazno stanje uopće o zavičajnim govorima u medijima, čak i lokalnima, napose kajkavskima. Dobrim primjerima navela sam tada Slobodnu Dalmaciju i Novi list te zanimljive primjere s različitim govorima iz reklama Zagrebačke pivovare i Hrvatske lutrije.

Te, 2015. konstatirala sam kako je unatrag pet godina sve uočljivije:
a – dvojbe ima li više zavičajnih govora u medijima, ali i prevaga i zanimljivije korištenje čakavice;
b – Slobodna Dalmacija i Novi list zorno njeguju lokalne govore (za kajkavski nemam sličnih ni toliko ni tako dobrih primjera)
c – središnje nacionalne novine Večernji list, Jutarnji list, 24 sata, Telegram, tjednici zavičajne govore koriste sve rjeđe do izuzetno rijetko i sve nespretnije,
prepričava se više kao eksces.

Oprimjerila sam, recimo, naslovnicama 24 sata, Bandićevim Idemo delat! i nakon uhićenja Zakaj baš ja? Tugaljivo i sentimentalno prisjetila sam se tada i drugih zanimljivih primjera, pa i kako je u dobra stara vremena u više od dvadeset svojih lokalnih izdanja Večernjak njegovao i kolumne na lokalnim govorima.

Što ima novo u pet idućih, sad već i tih još pet prošlih godina? Slobodna još redovito poseže za lokalizmima barem u naslovima, Novi list održava još redovito tjedni prilog Beseda (iz koje su Kastavci prošle godine potakli nacionalnu akciju neobaveznih satova zavičajnih govora, ali je i razgovor o tome odgodila korona, online nastava, potres…). Lokalnim govorima u zaštićenoj nematerijalnoj baštini uz bednjanski govor, čabarske govore, govor Huma na Sutli,govor otoka Suska, govor posavskoga sela Siče, govor Starih Perkovaca, govor zadarskih Arbanasa, govor grobnička čakavština (Grobnik), istro-rumunjski govori, kajkavski donjosutlanski (ikavski) dijalekt, splitski govor (splitska čakavština), štrigovska skupina govora, žminjski govor…pridružila se i Zlatna formula hrvatskoga jezika ča-kaj-što Drage Štambuka. Od kraja prošle godine na internetu, uz kvazirječnike na društvenim mrežama, imamo i Rječnik hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika.

Prije punih pet godina (organizatori skupa Hrvatska udruga Muži zagorskog srca iz Zaboka i Društvo za kajkavsko kulturno stvaralaštvo iz Krapine još skupljaju novc da otisnu knjigu!), zaključila sam kako unatoč tome što je dobio certifikat međunarodno priznatoga književnog jezika, kajkavski je sve manje u široj medijskoj komunikaciji, više rezervatski. I kroz zavičajne govore. I kroz umjetnost i dokumentarne teme kroz koje se i inače najviše pojavljuje. Pojavljuje se ponajmanje sustavno, uglavnom povremeno i prigodno, s ograničenim dometom, bilo da funkcionira kao jezik, dijalekt, idiom odnosno zavičajni jezik (pojedinačni mediji, osobe, događaji, uglavnom s povodom). Procijenila sam važnim da ostaje zabilježeno (npr. rječnički inventar) te da komunikacija ostaje u knjižničnim arhivama te na webu (npr. radijske i tv emisije, tisak, školski i drugi projekti o zavičajnim rječnicima, tematske web stranice, privatni Facebook itd.). Predložila sam temeljito istraživanje i analize. Poželjno, ali očito i nemoguće da potekne iz samih medija.

Kak ne bi!? A kaj bi ja štela? Pa da ne mora biti stvarno velika svinjarija poput najnovije, slučajno oroslavke, da sve naslovnice progovore kajkavski. Makar zbog primjera za stilističku analizu.

Rječnik kajkavskoga književnog jezika i na webu – Umjesto kave 27. siječnja 2021.

Po društvenim mrežama volim zagledati što ima u raznoraznim, sve novijim kajkavskim grupama. Rijetko uočim nepoznatu mi riječ ili frazu, jer što je više takvih grupa, a pogotovo članova, to je više tople vode. To se nikako ne može reći za Rječnika hrvatskoga kajkavskog književnog jezika, koji se otprije prošloga Božića može pretraživati i na webu, zahvaljujući Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje. S ponosom ističu kako je taj, danas jedan od njihovih strateških projekata započet još 1936. kada je na sjednici tadašnjeg Historičko-filologičkoga razreda HAZU odlučeno da se Rječnik hrvatskoga kajkavskoga književnog jezikao bjavi kao samostalno leksikografsko djelo, koje je Institut nastavio i odvajanjem od Akademije 1996.

Jezikoslovci podsjećaju kako je 1880. u HAZU, tada još JAZU, pokrenut Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika– objavljen u 23 toma! – u kojem su zastupljeni štokavski i čakavski pisani izvori, ali se ubrzo uvidio nedostatak kajkavskih književnih izvora. Postojale su različite ideje kako da se to ispravi, pa je od 1936. do 1963. pregledano oko 500 različitih naslova, što tiskanih, što rukopisa. Do sedamdesetih godina 20. stoljeća više od desetak jezikoslovaca odabiralo je riječi i analiziralo ih semantički, morfološki i sintaktički, a zatim se sve pomno obrađivalo i razvrstavalo. Riječi su pospremljene u 256 kutija prosječno sa po 300 kartica! Jedan od prvih voditelja rada na Rječniku akademik Božidar Finka (moj profesor na novinarstvu!) zapisao je kako je ispisano od 800.000 do milijun listića, a sadašnja voditeljica projekta Rječnika kajkavskoga hrvatskoga jezika dr. sc. Željka Brlobaš podsjetila je u Jutarnjem listu kako su objavljivanju samostalnoga kajkavskoga rječnika osobito pridonijeli utjecajni akademici Miroslav Krleža i Antun Augustinčić. Kajkavci, dakako. Uostalom, uz različite druge knjige, pisma, oglase, priručnike o uzgoju dudova svica i slične, jedan od važnih izvora rječnika su i Krležine Balade Petrice Kerempuha. U rječnik je ugrađen znanstveni posao mnogih ljudi, od koji je nekima rječnik bio i cjeloživotni posao.

Godine 1984. objavljen je prvi svezak Rječnika s riječima od slova a do cenina. Do početka devedesetih novi je svezak izlazio svake dvije, a poslije svake tri godine. Do 2017. je objavljeno 14 svezaka, a nedavno je završena priprema 15. sveska. Svaki se svezak sastoji od 240 dvostupačnih leksikografskih stranica. Tri sveska čine jednu knjigu, do sada su kompletirane četiri, a objavom posljednjega sveska bit će završena i peta. U Institutu procjenjuju da će Rječnik u konačnici imati barem šest knjiga. Više od 50.000 kajkavskih natuknica sada je dostupno i za pretraživanje na domeni kajkavski.hr, a prema najavama ravnatelja Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Željka Jozića. posao nastavljaju s nadom da će projekt završiti za idućih 10 – 15 godina.

Donji dio stranice kajakvskoga rjenika na stranici Insituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje

S razlogom podsjećaju kako u suvremenoj dijalektologiji postoji mnogo mjesnih govora koji imaju i svoje rječnike, a Rječnik hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika rječnik je jezika koji je imao status standardnoga od sredine 16. do sredine 19. stoljeća, kad je usvajanjem Gajevih osnova temelj za književni jezik postalo štokavsko narječje. Na kajkavski.hr mogu se naći svi izvori, 441 djelo, na temelju kojih je Rječnik nastajao. Sve su riječi transkribirane na suvremeni slovopis.

Zanima li vas više, u Rječniku hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika možete potražiti značenja riječi koje vas zanimaju, zatim o njegovim suradnicima/težakima vu ovem poslu i autorima/rečnikopiscima

Vernakularna stilistika – Umjesto kave 25. siječnja 2021.

Iako me i dijalektologija i stilistika baš zanimaju, sumnjam da bih se zainteresirala za Vernakularnu stilistiku, knjigu Joška Božanića, da o tome izdanju Književnoga kruga Split, Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Splitu i Katedre Čakavskoga sabora Split uobičajeno strastan i poticajan tekst za Jutarnji nije pisao moj omiljeni kolega Inoslav Bešker (zbog kojega taj list još i kupujem) uoči zagrebačkoga predstavljanja. Bio mi je to posljednji izlazak između poduže zimske boljetice i onoga prvog lockdowna2020. Knjiga je objavljena 2019. Pogotovo su me zainteresirali recenzenti najavljeni za večer u Ogrizoviću Jasne Kovačević – govorio je samo Krešimir Bagić, vrlo zanimljivo – taman je u Vijencu predstavio kritiku antologije Svjetlaci Tonka Maroevića, o kojoj je već krenula polemička anketa Artikulacija o izostanku dijalektalnih pjesnika, pa mi je i to bio dodatni poticaj – i tumačenje kako u hrvatskoj stilografskoj literaturi vernakularna stilistika ima minoran status. Prvi sam se put uopće i susrela s riječju vernarularna, što, prema Hrvatskome jezičnom portalu, znači koja pripada, koja se odnosi na domaće ljude, na autohtono stanovništvo; domorodačka.

Iako većina hrvatskih građana jesu izvorno dijalektalni govornici čakavskih, kajkavskih i štokavskih vernakularnih idioma, a tri najveća hrvatska grada središta kajkavskog (Zagreb) i čakavskog (Split i Rijeka) idioma, iako je recentna pjesnička produkcija na čakavskom i kajkavskom vernakularu u Hrvatskoj enormna, vernakularna stilistika u Hrvatskoj gotovo da ne postoji. Ovaj rad je rasprava o ulozi i značaju vernakularne stilistike unutar hrvatske dijalektologije koja također zanemaruje stilističku razinu izraza, a isto tako unutar hrvatske stilistike koja zaobilazi vernakularne tekstove.U najavi Prolegòmena za vernakularnu stilistiku citiran je hrcak.srce.hr :

Autor posebnu pozornost posvećuje pitanju odnosa hrvatskog standardnog idioma i organskih idioma štokavskih, čakavskih i kajkavskih tekstova, te tekstova čija je stilska razina uvjetovana dijakronijskim pomakom. Autor polazi od teorije recepcije kako bi razmotrio razne pozicije primatelja poruke uvjetovane raslojavanjem idioma na sinkronijskoj i dijakronijskoj osi. Rasprava otvara i pitanja stilistike govora, stilistike kolokvijalnog teksta, stilistike tekstova u dijakronijskom odmaku, stilistike organskih idioma. Rasprava problematizira pitanje statusa čakavskog i kajkavskog idioma kao dijalekata / narječja u odnosu na štokavski jezični standard hrvatskoga jezika. Ova studija tematizira i pitanje odnosa umjetničke i pučke pjesničke produkcije na organskim idiomima, pitanje odnosa klišeiziranih poetizama i kreativne intenzifikacije dijalektalnog izraza, pitanje regionalizacije dijalektalne književne produkcije u odnosu na reprezentativnu nacionalnu književnu produkciju. Autor na kraju interpretira nekoliko kraćih tekstova na čakavskom, kajkavskom i štokavskom idiomu kako bi na ovim primjerima demonstrirao interpretacijske modele vernakularne stilistike.

S prošlogodišnjega predstavljanja u Ogrizoviću: Krešiir Bagić i Joško Božanić / Fotografija Miljenko Brezak

Knjiga je, pročitah kasnije u predgovoru, nastala u okviru znanstveno-istraživačkoga projekta Joška Božanića Jadranka priča – interdisciplinarno istraživanje jadranskih narativa ADRIANA i zapravo je sveučilišni udžbenik, potreban autoru kao profesoru stilistike, koji je u svoju nastavu uvodio i interpretacije dijalektalnih tekstova, najčešće čakavskih. Primijetio je da su interpretacije dijalektalnih tekstova u hrvatskoj filologiji rijetke, da se većina stilističara rijetko ili nikada ne bavi dijalektalnim (i zargonskim!) tekstovima, a dijalektolozi pak stilističkim interpretacijama. Zato je Božanić – rođenjem čakavac i govornik jednoga organskog cokavskog govora otoka Visa, komiškoga, na kojem je objavio i prvu pjesničku zbirku – nakanio interpretirati različite tipove vernakularnih tekstova: pjesničkih i proznih, sinkronijskih i dijakronijskih, književnih i neknjiževnih, usmenih i pisanih, koje je uzeo, kako kaže, kao istraživanje i još neprepoznato stilsko bogatstvo i izazov za interpretatorsko umijeće stilističara.

Iz Ogrizovića prije korone: Jasna Kovačević pozdravlja goste Krešimira Bagića i Joška Božanića / Fotografija Miljenko Brezak

Uz drugo, stilistički interpretira Galiotovu pesanVladimira Nazora, Zapis o životu na dubrovačkiki jedrenjacima iz 19. stoljeća (s navodno najboljim, suptilnim i začuđujućim opisom mora), Račun majstora Hermana Kraleca leta gospodnjega ajntauzendosemstošezdesetdrugega,Tužbalicu urbanog bića za jedan glas Tahura Mujičića, Ludia intervala Zdravka Stanojevića, Mali otok, pa se ljulja pučkoga pjesnika Tonija Cukrova, Dizdarov sepulkralni jezik stećaka, izabrane poslovice. Meni su krasne mediteranske usmene priče, facende, ali i opore dalmatinske zezancije, mudrosti (kojima su se više bavili folkloristi nego jezikoslovci!) poput one, vrlo aktualne Gira se je s girun pekla, a jelna druguj ni virovala. Svakako zanimljivo i korisno za čitanje, a onima zainteresiranima za jezik osobito Epilog: opstanak hrvatskih vernakularnih idioma i perspektiva revernakularizacije standardnoga hrvatskog jezika.

Joško Božanić čita na svome komiškom predanoj publici / Fotografija Miljenko Brezak

Hvala i Beškeru na Božaniću, a i Božaniću, Pranjkovićevu studentu, na knjizi i na večeri uz nju iza koje mi je ostalo, recimo, ne samo kako izumiranjem mali jezici gube ulogu koju su imali u kulturi svojih (također malih!?) naroda i kako s njima izumiru i cijeli svjetovi kojima pripadaju. Možemo li to, pomišljam, povezati i s nestajanjem ne samo lokalnih imena za biljke i životinje nego i cijelih vrsta? Ili s jačanjem umjetne inteligencije s čime prorokuju ne samo gubitak jezika nego i pamćenja govoreći kako danas slijepi usmeni Homer ne bi imao šanse ni s Ilijadomn i s Odisejom preživjeti tisućljeća? Jer mladima danas, unatoč svim pričateljima i profesionalnim pričačima/brbljavcima, nema danas tko ispričati priču. Mogu povjerovati u paradoks da unatoč najvećem broju informacija imamo i (sve manje relativnu!) najmanju informiranost. S obzirom da se do polovice stoljeća prognozira izumiranje polovice svih svjetskih jezika, je li nam perspektiva monolingistička budućnost? Budućnost? Je li obrana naših malih jezika i obrana svijeta?