Žena je životu/ najveći imetak./ I ukras. I Majka./I vječni početak. – stihovi su Enesa Kiševića uklesani u mramor na zid u Prolazu hrvatskih pjesnika i nadjenuli naslov Žena je životu najveći imetak 32. Večeri hrvatske ljubavne poezije, krasnom završetku 32. Vrazove Ljubice.
Naslovnice zbornika ljubavnih pjesama čitanih na 30. i 31. Vrazovoj LjubiciLjubavna pjesma B. Brkan čitana na recitalu 2019.Dio pjesme B. Brkan čitane na recitalu 2020.Enes Kišević s pločom sa svojim stihovima / Foto Miljenko Brezak
Samoborci su uspjeli održati kontinuitet priredbe, a o uvjetima unatrag dvije godine – prošle pod maskama! – svjedoče sinoć odmah dva predstavljena godišnja zbornika recitala za 2020. i 2021. Objavljene su u njima i pjesme Božice Brkan, u prvoj ljubavni triptih: pjesma druga, rebra, a u drugoj reč kej je ne.
Skupina pjesnika kraj Ljubičina groba / Foto Miljenko BrezakDio publike na otvorenu sluša recital ljubavne poezije hrvatskih književnika / Foto Miljenko Brezak
Koliko se pjesnici u
Samoboru dobro osjećaju, govori i brojnost sudionika. Božica Brkan čitala je
najnoviju ljubavnu – ako napišem ljubavnu pjesmu.
Božica Brkan čita pjesmu na 32. Vrazovoj Ljubici / Foto Miljenko Brezak
ako napišem ljubavnu pjesmu može li mi ona zamijeniti ljubav
ako napišem ljubavnu pjesmu hoću li biti bliže da zavolim bliže da mene netko zavoli
ako napišem ljubavnu pjesmu hoću li bliže biti sreći
hoću li bliže biti boli
hoću li bliže biti dolasku
odlasku
rastanku
ako napišem ljubavnu pjesmu hoće li mi od pogleda na tebe zabridjeti vlasi prsai zaum i um
ako napišem ljubavnu
pjesmu
toliko dobru da me udari u pleksus
da ostanem bez daha kao kad tebe ugledam
hoću li samo napisavši je
napokon spoznati uzaludnost ljubavi
ako napišem ljubavnu pjesmu baš dobru ljubavnu pjesmu hoće li mi dostajati samo do ljubavi samo dok ne zavolim ili kao da neizlječivo volim do kraja života
Za listopadske ivanićgradske Bučijade, uz najnoviji broj časopisa Iris, predstavljen je i drugi svezak antologije hrvatskoga haiku-pjesništva Đurđe Vukelić Rožić Nepokošeno nebo 2 (An Antology od Crotian Haiku Poetry), izbor hrvatskih haiđina, zapravo izbor haiku, od 2008. do 2018. godine. Knjiga od 580 stranica velikoga formata naslovljena je prema haiku jednoga od začetnika te forme u nas Dubravka Ivančana: Ležim/ u travi. Nepokošeno/ nebo. Knjigu u izdanju Udruge Tri rijeke, Haiku pjesnici Otoka Ivanića iz Ivanić Grada već je nagradila The Haiku Foundation iz SAD.
Naslovnica nagrađene antologije haiku
Unutra sam dakako našla i naše majstore od Vladimira Devidea, Drage Štambuka, Tomislava Marijana Bilosnića… – ( Drago Štambuk čak piše uglednome predšasniku u haiku i inim japanskim vezama In memoriam: Devidiana, posvajanje beskraja!), ali i brojne druge mlade lavove i lavice sklone tome minijaturnom izrazu. Sve to niječe tvrdnju jedne navodno ugledne književnice kako haiku pišu oni koji ništa drugo pisati ne mogu. (Bojim se da sama nisam dovoljno disciplinirana ni slogovno – haiku je trostih gdje stihovi imaju redom 5, 7 i 5 slogova, ukupno između 12 i 20 slogova – a ni rimovno da bih uopće i pokušavala napisati haiku, ali izuzetno poštujem taj izraz.)
Sjajno je što su usporedo objavljeni haiku na hrvatskom i engleskom, što se meni osobito dopada, a ako je haiku čakavski ili kajkavski, trostruka je usporedna jezična objava tako da hrvatski dijalekti i standard komuniciraju kao nigdje. Regionalno, nacionalno i globalno. Čestitke! Moguće je!
Uz to, antologija donosi uvid u rad u nas te u aktivnosti hrvatskih autora po svijetu. U zadnjem desetljeću odnosno od 2008. do 2018. – a godina je trebala da se sve istraži i pripremi! – detektirano je 470 haiđina, što je vrlo široki kvantitativni temelj za kvalitativnu nadgradnju i selekciju, od kojih je biografijom, bibliografijom i radovima višejezično predstavljeno 198.
Zanimljivo je da autorica nabraja 823 nagrade koje iz svijeta stigle hrvatskim haiđinima (zbog čega neki Hrvatsku poimaju i velesilom haiku!) ističući kako ih je vjerojatno i više, jer dio pisaca ne prati haiku scenu niti sudjeluje u njoj, a vanjske su nagrade i manje dostupne.
Od devedesetih, kada se haiku pisao u 30 zemalja, do sada se proširio u čak 130! Kod nas je omiljen i piscima i čitateljima, pa ima i mnogo različitih događaja, natjecanja, susreta, zbirki i časopisa od Samobora, Ludbrega, Milne, Obrovca, Kloštra Ivanića i Ivanić Grada, Krapine, Goskog kotara, Rijeke, Pazina, Opatije…, ne računajući osnovne škole i dijasporu.
Odabirem i nekoliko haiku Iz Nepokošena neba 2, posve osobno.
Vladimir Devidé
Sjena penjača
oklijevajući, penje se
sjenom ljestvi
Tomislav Marijan Bilosnić
Crna balega
kad je od moje krave
čisto je zlato.
Siniša Matasović
besplatni oglas
grobno mjesto u Sisku
500 eura
Drago Štambuk
Nohton zglancan
stanijol Od ćukulate.// Noktom izglačan staniol od čokolade.
Krv i rizi. U peštu mušć i suhvice.// Krv i riža. U smjesi Matičnjak i grožđice.
Enes Kišević
u istoj košulji
dječak i vjetar šeću uz more
Dragutin Pasarić
mrzlina vetra
i Katrina Sveta
sneg prizivlju//
Sveta Kata
i hladan vjetar
dozivaju snijeg
