Svako jutro poput unučića iskapim, zapravo baš eksnem na Fejsu novi haiku Siniše Matasovića. Najčešće nemam dvojbe s emotikonima: ma o čemu bio, nasmiješi mi dan. Tako je i s knjigom Noću za šankom(Sisačka udruga za promicanje alternative i urbane kulture, Stupno, siječanj 2020., urednik i dizajn Žarko Jovanovski) s prikupljenim tim haiku te prevedenim, kak se to šika, usporedo na engleski Late Night at the Bar(autorova, kako kaže, slobodna improvizacija ostvarena uz asistenciju nekoliko bliskih prijatelja: Sanje Domenuš, Sanje Frei i Denisa Vidovića), ali prijateljstvom i na ukrajinski Вночі за шинквасом(Jurij Lisenko). Kad se haiku ionako klasično čita dvaput, on će i triput, ali da ne bude dosadno. Uz to, nevelikoj knjižici povećava već multimedijalnu čitanost.
Naslovnica sa 17 čaša piva pjesnički posloženih u haiku formaciju 5-7-5 meni je duhovita, ali kako za razliku o haiku i Sinišine poezije pivo baš i ne pijem (na Oblizekima se vidi da volim o njemu pisati i sljubljivati ga, ne više od toga, ali imam kome darivati majicu Save Water, Drink Beer.). Ti su mu haiku takvom, očekivano ni malo prozračnom opremom te predgovorom samoga autora te (Žarka) Jovanovskog i pogovorom Mihe Zadnikara – koji se prilično dobro izvukao:
Autoru Matasoviću sam jednom rekao, vidjevši svoju čestu realnost promotora iza šanka: „Kada porastem, bit ću intendant najboljeg jazz kluba za svijetu, a tamo će na zidovima bti okačen izbor tvojih haikuja.“– po mojem prilično zagušeni.
Haiku su koliko konzervativnim, propisanim oblikom toliko i tematski načelno nježnija pjesnička forma, ma koliko nas Sinišini ubijali teškim (ne samo) sisačkim socijalnim temama. Vidim po uhekima na knjigici maloga formata sa 80 stranica da bi ih najradije iscitirala većinu od pretpostavljam ne slučajno odabranih 69. Bole, bole u različitim organima od mozga, srca, do želuca, ali su duhoviti i puni kojekakvih životnih sokova poput guzatihSinišinih pjesama (koje su me natentale da razmotrim uopće ulogu guze u hrvatskoj književnosti) i ne možete ih prestati čitati zbog banalnih osjećaja kao što su radoznalost, pristojnost, ljepota.
Nekako mi sve dosad nije bilo jasno zbog čega se Marijan Grakalić vrlo bijesno narogušio na Matasovićevo, što bi Zadnikar rekao, posebno umijeće šankiranja, spominjući zbog šanka valjda, čak i kopiranje. Da baš! Ma koliko bio vrijedan, mladi je Siniša dovoljno lijen da, čak i ušančen, ne bi prepisivao kad sam može bolje. I to mnogo bolje i od ne baš malobrojih koji se svako malo busaju međunarodnim priznanjima za haiku. Zacijelo haiku i ne šalje na takva odmjeravanja, jer se svaki dan odmjeravaju multimedijalno, na društvenim mrežama i brojnim čitanjima koje uglavnom sam, podržan književnim prijateljima – u mnoštvu sebi može pripisati i otkriće nekoliko vrlo zanimljivih talenata – neprestano organizira i smišlja projekte.
Siniša Matasović je spiritus movensknjiževne scene, kako, a na što se ja ježim, običava nazivati svoje krugove ne samo u Sisku i svojoj Sisačko-moslavačkoj županiji, nego i po Hrvatskoj i internacionalno. Vuče za sobom mnoge mlade talente, od kojih je neke i naveo da propišu i objavljuju, jer nije od hrastova ispod kojih ništa ne raste. Ne znam gubi li time ili ga to obogaćuje, jer, potpisujem, dobar tekst je dobar tekst. Da sam za to mjerodavna, dodjeljivala bih mu još manje para ili bih mu ih uskratila, ta previše je sad i taj Ogranak DHK, i dugogodišnja tribina Matice hrvatske Stihovnica, i Siniša Matasović vam predstavljaNarodne knjižnice Vlado Gotovac Sisak, pa Zalogaj poezije… Još je i urednik u časopisu Riječi i Balkanskom književnom glasniku te pokretač i glodur Alternatora, Katica za sve za umnožene knjižne naslove Sisačke udruge za promicanje alternative i urbane kulture u biblioteci Teatar piva itd. Prije Noću za šankomobjavio je zbirke pjesama Sisak se uspješno pretvara da spava(2015.) i Tvoj novi dečko(2016.) te roman Nećak(2016.).
Stjecajem okolnosti iščitavajući usporedo i jednu izuzetnu knjigu Približavanje zore: Put 88 hramovaMaje Klarić (Kulturna udruga Fotopoetika, Šibenik, 2019., urednik Kruno Lokotar), koja pješači Japanom odnosno Shikokuom ispisuje hibrid vrsta i istočne i zapadne polovice naše civilizacije. Nalazeći kako zen i haiku mnogo toga imaju zajedničko, kaže:Kad bih morala opisati Japan u svega nekoliko riječi, učinila bih to kroz haiku. Mnogi su pisali o fascinaciji modernoga/suvremenogaglobala tom drevnom strogo propisanom malom formom, uz ostalo i kao kondenzatu primjerenom suvremenoj dokolici i elektroničkim medijima, ali Klarić piše:
Haiku je kratka pjesnička forma od 17 slogova, ali koja čak i u tako stisnutom obliku može obuhvatiti cijeli svijet. Redovito je vezan uz prirodu i godišnja doba, koja bi prema pravilu u njemu trebala biti naznačena. Opisuje atmosferu, ugođaj, trenutak u vremenu, daje naznake događaja i kulisu zbivanja te poziva čitatelja da sam u tome pronađe smisao.(…) Haiku je povijesno značajan i po tome što odbacuje profinjeni jezik plemstva te radije koristi svakodnevni govor.
Najvažnijim nalazim u cjelini posvećenoj baš tanki i haiku: Glavna poruka i jednog i drugog je u tome što nisu rekli. Valjda sam si iz Shoguna Jamesa Clavela davno i trajno nacijepila tu filozofiju kao pijenje čaja iz prazne šalice, ali, tko voli, na ovdašnjim meridijanima i paralelama dopuštam pivo i kriglu, zašto ne? Licentia poetikarječitosti onogačega nema.Jest da naša hodajuća hodočasnica na japanskom putovanju duljem od onoga od Camina de Santiaga, kazuje i:
Poezija nas spašava od činjenica, od krutih podataka. U njoj umjesto tvrdnji pronalazimo nagovještaje i slutnje, i objeručke pristajemo na nedorečenost. Pristajemo na mogućnost različitih interpretacija. U njoj smo slobodni od zadanih okvira, od prihvaćenih analiza. No, dodaje i: Pjesnik je htio reći ono što je čitatelj htio reći.
Kada sam krenula odabirati haiku za primjer, ušančila sam se tako nad knjižuljak da sam se jedva othrvala što bih citirala, a sve da ne nametnem čitatelju što je to Matasović htio reći. Čitatelju, reci si sam!
Siniša Matasović
valja se tiho
kao iskusna kurva
posavska jesen
predgrađe siska
očaj lebdi nad cestom
tik prije smrti
ples prije zore
u naručju mjeseca
breze na vjetru
usta na usta
osuđeni na propast
pisci i boce
nije sve sivo
zimi ispod snijega
ima i crnog
besplatni oglas
grobno mjesto u sisku
petsto eura
napuhan pjesnik
preselio u zagreb
struže oblake
voćke u cvatu
potreba za samoćom
ne pitaj razlog
uklonjen grafit
na ulazu u sabor
svi ste vi pizde
hrvatski cvrkut
ptice šutke pjevaju
diljem njemačke
eto ga piše
pročitao tri knjige
vrhunski pjesnik
žalostan božić
duše mladih borova
lete u nebo
uhodan biznis
književnost i klanovi
hrvatska posla
znalački šuti
ispružen pod tratinom
besmrtni pjesnik
20200715 – 2020717
