Čuvši, dan iza, 17. svibnja 2021., samo sam otvorila novi dokument. Tekst. A nisam mogla baš ništa napisati. Ni plakati, samo me je gutilo. Morala sam razmisliti i kad sam zadnji put bila tako žalosna. Kad mi je umrla mama? Kad je iznenada otišla fascinantna prva najuzornija hrvatska seoska žena Štefica Krčmar? Ili moslavački spiritus movens Dragutin Pasarić? Uvijek iznenada. Kao da je ponovno otišla Irena Lukšić. Nismo bili u Zagrebu, ali su me doma za čitanje po povratku, odmah do ruke, čekale zadnje Zlatarskeiskrice, koje mi je poslao očekujući kolegijalno mišljenje. Vidjela sam u Jutarnjem i natječaj za najbolje školske novine i kanila sam ga podsjetiti da ih pošalje i ponovno, koji već put razvali. Na Lidranu je već razvalio. I drugo, i kao najbolji knjižničar u nas. A onda… prepoznala bih ga i noću, moj omiljeni Kobaličin šešir na fotki gdje Denis Vincek potpisuje mi svoju knjigu, pofotkao nas moj Miljenko Brezak, a i naš Večernji list kao izvor navodi Facebook. Kolega Željko Slunjski citira me pišući in memoriram čovjeku sa pet indeksa.
Denis Vincek upisuje posvetu na svoju knjigu / Fotografija Miljenko Brezak, 11. srpnja 2019.
Pisala sam višekratno o njemu, o onome što radi, 2019. Denis Vincek Vinc – mentorske iskrice iz školske knjižnice te 2020. o Odličnom novinarstvu u kratkim hlačama pa smo se fotkali tu u susjedstvu u Tesla’su. Prije u Vivasu, kad je sve po dvaput dolazio sa svojim učenicima prikupiti materijal na školske novine. Prepoznali smo se ponovno prije koje godine, on mlađi gotovo dvadeset godina, mogla bih mu biti mama. Kad smo oboje bili u Večernjaku, uredila sam i objavila u Vrtu, obično na naslovnici ili duplerici, nekoliko njegovih lijepih reportaža, stilogenih, iz njegova Zagorja ili s Paga. Za duplericu. Kad me zvao da bi me njihove Iskrice intervjuirali, pristala sam i, što ne bih ni za koga, na fingiranje kako me u kontekstu izgovorenoga o ocjenjivanja hrane mlate kulenom (upotrijebili smo jeftiniju seku!). Sa svojim učenicima dolazio je dvaput, na razgovor na fotkanje, usput. Piće, slastice, zezanje. (Njegov ravnatelj još mi duguje štrukle.)
Smilio mi se kad bi mi, čak i u meni nevjerojatna vremena, poslao pitanje o kuhanju juhe – odmah sam otvorila fajl za kuharicu-početnicu (ako je ikad napišem, bit će njemu posvećena), o temperaturi na kojoj se pere šareno ili bijelo rublje, o tome kako ga je najbolje objesiti. Ostavši sam, morao je sve životne banalije naučiti preko noći. Na fejsu se još vrte njegove vešmašine i na balkonu suši rublje. Razvaljivala me je njegova gotovo dnevnička upornost i trud za nekoliko nas najupornijih pratitelja. Nije se ni trudio da nas namnoži. Fascinirao me je zahvalan za tanjur tople savijače sa sezonskim voćem. I silan trud i ideje za kreaciju i međunarodnu suradnju s učenicima, za poučavanje kolega. Spremao je nebrojena predavanja online, kad više nije išlo uživo. Učitelj!
Već mi nedostaje. Denis Vincek, Vinc nije uspio pročitati moji novi roman u nastajanju u kojem sam važan muški lik nazvala po njemu, dopustio mi je. Korona ga je pomela u 49. Nije prvi, ali više od drugih natjerao me je da se ponovno udubim o smislu: tko smo, što smo, zašto smo? I nikako da se odmaknem od pomisli koliko (nam!) je još mogao dati…
Više od dvadeset pjesnika u petak, 28. svibnja 2021. čitalo je svoje pjesme na Stihovnici Siska, ali na gostovanju u Zagrebu, u velikoj dvorani palače Matice hrvatske. Centrala je udomila sisački Ogranak, jer je prostor sisačke Matice hrvatske poslije potresa označen crvenom naljepnicom. I prije zagrebačke, nedavno su na prvoj sisačkoj Stihovnici uživo pjesnici pjesme govorili usred dana, na otvorenu, uz Kupu, sa svojim ruševnim domom u pozadini. I sinoć je više pjesnika svoje stihove posvetilo potresom oštećenim i još neobnovljenim gradovima – Sisku, Petrinji, Glini. I selima. Tamošnji su književnici s gostima već krenuli svojom Sisačko-moslavačkom županijom s predstavljanjima autora i knjiga.
A na kraju su pjesnici časkom, za snimanje, skinuli maske / Foto Miljenko Brezak
Želeći ohrabriti
kolege, pjesnici i pjesnikinje od Zagreba do Pakraca pokušali su uzvratiti trud
Siščanima, koji su trenutačno, unatoč potresu i epidemiji, i dalje poeziji i
književnosti jedan od najpredanijih i najzanimljivijih gradova u zemlji, koji
se provincijskim pogledima i nezainteresiranosti opiru raznovrsnim stilovima,
brojnošću izdanja i priredaba. Uskoro, primjerice, slijede jubilarni 25.
Kvirinovi poetski susreti iz kojih je prije jedanaest godina i nikla vrlo
popularna Stihovnica prema ideji Đurđice Vuković, a sada je vodi Siniša
Matasović okupljajući raznovrsne stvaraoce i uživo i online i u tiskovinama, od
spomenutih projekata matičara do Sisake udruge za promicanje alternativne i
urbane kulture te Ogranka Društva hrvatskih književnika s novljanskim Književnim
tabureom i pokretnim Književnim kompasom.
Propisno epidemiološki, do daljnjega: odlična publika sami sebi / Fotografija Miljenko Brezak
Događaj nije, nažalost, zbog epidemioloških mjera, mogao biti otvoren za javnost, a pjesme stare te iz tek objavljenih ili knjiga u nastajanju na međusobnu su radost razmijenili: Božica Brkan, Željko Buklijaš, Đurđica Vuković, Goran Gatalica, Diana Burazer, Ljerka Car Matutinović, Branko Tompa, Maja Gregl, Sanja Domenuš, Ines Kosturin, Hrvoje Marko Peruzović, Josipa Marenić, Denis Vidović, Sanja Bužimkić, Tin Lemac, Senka Slivar, Matko Baković, Marijana Petrović Mikulić, Željko Maljevac, Dubravka Matić, Asja Bužimkić, Nikica Krajina i Siniša Matasović.
Božica Brkan čita pjesmu / Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan zadnji
je put uživo prošle godine čitala pjesme u Glini, a sada sa Siščanima prvi put ponovno
uživo. Odabrala je dvije pjesme iz knjige Obrubljivanje Veronikina rupca ili
Muka 2013., DHK, Mala knjižnica 2014.: postaja XIII: tramvajom od
postaje do postaje i postaja III: pain – bol.
postaja XIII: tramvajom od postaje do postaje
v tramvaju se vozeč z jenoga kraja grada na drugi z jenoga posla na drugi na crno neg kak gledim črez jobluk nemam kej videti al kej bum imam te postaji kej jezuš kristuš na kalvarije če morem kratim si vreme i čitam novine prek ramena jel one kej daju zabadava kak treba meditirati iti na jogu pilates i to kojekej jel gledim črez jobluk če stojim gledim jel bu koje mesto de bi si sela grdo mi gležni otekavaju i boliju nejdem više ni k doktorice kej mi i more reči niš kej i sama ne znam da srcu dam (i moj je joča radi njega otišel raneše) bogme bi me imelo za kej boleti da mu dam i tak si vreme kratim gledim kej je na rasprodaje kej buš dobil če kupiš to i to ak si si mislil kak se mi bumo lepo naspominali prevaril si se ja se samo tak vozim z tramvajom više je moje stanic postaj neg je postaj tvoje muke i dati prav velim ni ne znam gda sem pod svojem raspelom opala kak i ti pod svojem prvi put i kulko sem put opala ne dvaput i triput mene se je i tak navek zdiči i raspinali su me to ti bole znaš neg i sama ja i bez suda i bez krivde još sem si i mislila da buš je stavil al de bi i tebe su se oni mi se vidi prek bližeše primeknuli 20130123 – 20130130
postaja III: pain – bol
v noči muzejov su me jemput poslali na ispomoč v muzej suvremene umetnosti sem čistila kej bi da imam čas imelo bi se tam kej videti ne mi tam ni grdo bilo delati ne bi se niš bunila da su me i ostavili se ti je lepo toplo i lepo čisto zemeš usisavač i vlečeš ga za sobu malo z krpu i eto ti posla moliš boga da kiša i sneg ne curiju da imaš mejne posla a da tam nes bila ne bi vidla kej ti se čoveku da sega setiti ja to niš ne razmem tu umetnost kremšnite su znesli samo za gledeti morem ti reči da su moje doma gda je ja fino napravim lepše od te niove i moja se je dugo je več nes delala nema me ni doma a nemam ni komu dece ne a moj ne voli niš z kremama koji štrudlin kraflin poje
te nekakov isti stilinović* ti je napravil jenu bol pain tulko engleski z škole znam i kojekakve druge šali se su to mene šale i kej da bi bil nekakov rečnik dictionary dictionary of the pain sve na engleskom sve global na jene je kockice kej za čovječe ne ljuti se pisalo bol kak god ju hitiš i kak god opane ne ni jen ni šest neg bol pain
dictionary so they say is the equivalent of the world the word is equivalent of the pain te stilinović veli da nekakov j r jiménez veli nothing will finish my pain just as it exists for no reason
a ja velim kremšnita – bol
20130106 – 20130118 – 20130123
* izložba u Muzeju suvremene umjetnosti, retrospektiva Mladen Stilinović Nula iz vladanja 2012
Gledam neki dan na Trećem kasnonoćne Rane radove i film zagrebačkih studenata režije, glume itd. Nisam pribilježila imena, žao mi je, nisam očekivala svoju temu. U filmu neprestano plače dijete. I kad se mama i tata seksaju, dijete plače, pa plače, pa se savjetima miješa mama-punica, pa raspravljaju o tome koliko djece imati i imati li ih uopće. Tko je imao maleno dijete, zna o kakvim dvojbama govorim. U jednom trenutku premorena nestrpljiva mama uključuje fen. Kao gun kod O.K. korala. A dijete i dalje plače… Koliko samo naziva ima za takvo plakanje! Bez suza.
Prepoznajem detalj, i prije sam negdje čitala o tome, ali – ne uključuju usisavač. To je valjda nešto generacijski. Meni novo. Uključivali su ga i našemu najmlađem potomku. Različite zvukove iz maternice. I, na kraju, i – usisavač. Protiv grčića, protiv plača. Dok mama i tata nisu skužili – ti pametni telefoni: za sve postoji aplikacija – da na internetu, youtubu, već postoje sati i sati snimljenog zvuka usisavača. Nasnimale druge bespomoćne mame (za društvene mreže koje Jelena Veljača maestralno naziva mamećim grupama). Navodno učinkovito. Zzzzzzzzzzz.
Našoj je generaciji usisavač bio želja i cilj, borac protiv prašine, pa kad smo se namučili s vrećicama ovakvim i onakvim, kupovali smo usisavače na paru, na vodu, ekousisavače, pa za stol, pa za auto, pa… Najfascinantnije mi je bilo kad sam doznala da se za film prašina i paučina napravo usisavačem naopako, nemam pojma kako. Ne volim usisavač ni čuti. Dosta mi ga i pravopisnoga: usisavač, usisivač, usisač...
Prošloga je petka – srećom sam ih preduhitnila Oblizekima, posve neupućena – ekipa ministrice poljoprivrede s ekipom Splitsko-dalmatinske županije otvorilaotvorila Muzej masline u Klisu te uručila ugovore o potpori iz Programa ruralnog razvoja dijelu korisnika, pri čemu je ukupna vrijednost odobrene potpore putem šest novih ugovora veća od 3,1 milijun kuna. U nedvojbeno predizborni stranački PR vladajućih odlično se uklopio jedinstven projekt koji ne može ne uspjeti nego samo oduševiti posjetitelje. Mogu to ustvrditi i kao jedna od autorica monografije Maslina i maslinovo ulje / Božji dar u Hrvata / Olive and Olive oil / A Gift grom God to the Croats, 2011. i kao koautorica monografske kuharice Mediteran za stolom, 2003., koja je i hrvatska jela prvi put i uvrstila u mediteransku kuhinju. Nadam se da će ih na imanju Polićevih Stella Croatica odnosno Stela Mediteranea ispod kliške tvrđave već ovoga ljeta napokon ponovno biti i u tisućama.
Dio postava Muzeja masline / Foto Miljenko Brezak
Ne vjerujem da su nacionalni i regionalni vođe poput mene zanovijetali što su u čudesnom privatnom muzeju, krasnome projektu poput onih posvećenih oldtajmerima ili propalim ljubavnim vezama, sve legende, opisi na engleskom. Možda je prevladala želja inozemnoga dizajnera da tekst u odličnome konceptu ne zaguši izloške, ali na tom me je mjestu više nego ikad prije osupnula spoznaja kamo nam ide materinski jezik, neovisno je li standard ili čakavica, kajkavica ili štokavica. Dugogodišnji znanac i vlasnik, uz drugo i branitelj iz Četvrte gardijske, Andrija Polić ne mora podatak da se hrvatski tekst uz druge svjetske jezike može pratiti pomoću mobitela i QR codea braniti nacionalnim, domoljubljem i rodoljubljem, jer dostaje i kako su 2019. oborili vlastite rekorde sa nekih 50.000 posjetitelja, od kojih je čak 95 posto došlo iz inozemstva! To tek osupne, zar ne?
Marin Jerković i Božica Brkan pred 1300 godina starom maslinom iz Kaštel Štafilića / Foto Miljenko Brezak
Marin Jerković, voditelj kompleksa Stella Croatica, objasnio mi u pripremama za otvorenje:
Muzeja masline sastojat će se od pet dijelova. U prvom dijelu predstavljamo povijesni razvoj maslinarstva na Mediteranu, s naglaskom na utkanost masline u brojne kulture mediteranskih naroda, s prikazom proizvodnje na malo, koja je bila prisutna u Hrvatskoj dugi niz godina. Drugi dio svojevrsna je oda maslini kao stablu, uz prezentaciju nekih značajnijih sorti maslina u Hrvatskoj. Nakon tranzicijske video sobe, ulazi se u svijet modernog načina prerade maslina i vrsta maslinova ulja. Posljednji dio muzeja oslonjen je na načine prepoznavanja istinskoga ekstra djevičanskog maslinovog ulja te na zdravstveni aspekt, odnosno blagodati konzumiranja takva ulja, kao jednoga od oslonaca preporučene mediteranske prehrane.
Kušanje na imanju pripremljene hrane s maslinovim uljem Stelle Croatice / Foto Stella Croatica
Čestitke i dobre želje, uz nadu da će krasno osmišljen i dobro vođen posao sladak poput njihova smokvenjaka ili bobića, uspješno nastaviti. Sladeći se odličnim dalmatinskim proizvodima, ne mogu se, pomalo s nelagodom, ne prisjetiti začetnika u tim proizvodima i poljoprivrednoj sadnji SMS-a i još jedne hrvatske ideje i sudbine Srđana Mladinića.
Jučer sam s publikom javno na fejsu podijelila dvije fotografije i napisala:
Usporedba: rad od doma za porodiljskog/rodiljnog. Godina 1987. Ivan Brezak Brkan spava u maminu, mojem naručju, dok telefonom nešto dogovaram. Godina 2021. Tata Ivan Brezak Brkan žuri obaviti neki posao s usnulim Adrianom Brezakom Brkanom u naručju. Samo je u međuvremenu tehnologija napredovala od čuvenoga, sad muzejskoga crvenog telefona Iskra s dugom žicom do Iphonea s internetom i koječim, umalo ureda. Dosad 4 dijeljenje, 182 lajka i 26 komentara. Uz mnoštvo gifova-kjudića, i vrlo zanimljivih razmišljanja poput:
Zamišljam fotku za cca 30 godina kada će Adrian držati u naručju svog bebača i raditi od doma. Kakva će tada tehnologija biti. (Jasmina Reis)
Ovo je prekrasna slika, kako vrijeme leti, eto vidi se ta obiteljska nota. (Anđelka Blažuna)
1987. : Božica Brkan i Ivan Brezak Brkan2021. : Ivan Brezak Brkan i Adrian Brezak Brkan / Foto Božica Brkan
Književnica Maja Kušenić Gjerek ugostila je Božicu Brkan u srijedu 12. svibnja 2021. u 20 sati u polsatnoj emisiji iz ciklusa Poezija u eteru na Radiju Glas Podravine. U tome ciklusu uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske Kušenić Gjerek predstavlja hrvatske pjesnikinje i pjesnike (dosad, uz druge, i: Ana Horvat, Ružica Cindori, Andrijana Kos Lajtman, Diana Burazer, Ljerka Car Matutinović, Sanja Pilić, Marija Lamot, Ivana Šojat, Marina Šur Puhlovski, Darija Žilić, Maja Tomas, Tomislav Domović, Darko Pernjak, Tomislav Marijan Bilosnić te Ivan Babić).
Uz biografiju i kratak razgovor, Brkan je čitala svoje
kajkavske pjesme postaja XV: molitva
matere kristušove, ta moja kej pesma i doveka, a urednica
emisije pročitala je njezine pjesme štiklice, sve passent i haljina
za snove te za završnicu svoju recentnu pjesmu.
Maja Kušenić Gjerek uredila je zbirku pjesama Brkanove obrubljivanje
veronikina rupca/ muka 2013 (rukopis nagradili Pasionska baština i DHK), koja
je objavljena 2014. u Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika.
Ti si u stvari vetrenica, zapisao mi je da ne zaboravim(o) moj Miljenko Brezak u kontekstu čuvarice baštine, 9. travnja 2015. Ne mogu se više sjetiti kojim povodom. Natrapala sam na to pripremajući se za ovogodišnju Noć knjige 23. travnja 2021., u kojoj Knjižnica Sesvete i ove godine održava 14. Sesvetski pjesnički maraton.
Vetrenica, Slavica Moslavac i Božica Brkan u Galeriji Muzeja Moslavine u Kutini, 12. studenoga 2011./ Fotografija Miljenko Brezak
Kao i prošle godine, 13. virtualni maraton, za razliku od prethodnih, i ovogodišnji Maraton bit će u virtualnom obliku: pjesnici se javljaju pisanim te pjesmama snimljenim u audio i video formatu, koji će biti objavljeni na posebnoj mrežnoj stranici. Zahvaljujem organizatorima Ivanu Babiću i Mihaeli Bily iz Knjižnice Sesvete, Knjižnice grada Zagreba.
Božica Brkan s vetrenicom izloženom u Podravkinu muzeju prehrane u Koprivnici, 13. listopada 2014./ Fotografija Miljenko Brezak
Za ovogodišnji Maraton odabrala sam
pročitati pjesmu Vetrenica nastalu 1986./1987. i objavljenu prvi put u
zbirci na kekavici Vetrenica ili obiteljska arheologija, CIP, 1990., a
poslije u Kajkavskoj čitanki Božice Brkan, Acumen, Zagreb, 2012.,
pomoćnome sredstvu u nastavi hrvatskoga jezika za srednje škole. Vetrenica
nije vjetrenjača, nego je vjetrilica, ne rešeto nego primitivni
stroj za čišćenje žita od primjesa.
Božica Brkan s vetrenicom na imanju Večenajevih u Goli, 22. travnja 2018./ Fotografija Miljenko Brezak
Iz djetinjsta sam se sjećala jedne potrgane, koja me se očito dojmila dovoljno i da je opjevam i da prema njoj naslovim prvu pjesničku i uopće prvu knjigu, koju je uredio Milivoj Slaviček, a objavio zagrebački CIP.
S dobroočuvanom vetrenicom u Hiši vridnosti u Petrovu Selu u mađarskom Gradišću 10. studeni 2017. / Fotografija Miljenko Brezak
Poslije sam tijekom života na vetrenicu nailazila na najmanje očekivanim mjestima i tek sam ih se sada, u potrazi za ilustracijom čitanja mladalačke pjesme u Noći knjige 2021., kada smo u arhivu odvrtjeli fotografije sjetila i mjesta i ljudi i primitivnog stroja za pročišćavanje čistog zrna, onoga što vrijedi od neželjenih, bezvrijednih primjesa: na imanju Zrno Zlate Nanić u Habjanovcu; sa Slavicom Moslavac u Galeriji Muzeja Moslavine Kutina 2011. na izložbi o kruhu; s gradišćanskim Hrvatima u Hiši vridnosti u Petrovom Selu u Mađarskoj 2017.; s pjesnicima sjeverozapadne Hrvatske koje je predvodila Božica Jelušić na imanju Večenaj u Goli 2018. Povod da razmislimo kako nam u mnogočemu vrijedne stvari često promaknu, izgube se, nestanu. Povod da se možda i rastužimo. Ali i da se razveselimo kao što sam se ja sa svojom Vetrenicom, za koju sam i zaboravila da je dvostruko antologijska, sve misleći kako je prošla ispod radara, sve dok je i sama nisam ponovo otkrila. Treba život povremeno dobro sprevetrati.
Božica
Brkan
vetrenica
komej je mir miroveni vlezel pod sušu
mej kostravu i rasparene vagere
sanduk z vojkami kak su z česme peska dovezli
klepca na kuse
kamen za zelje namakati (bogzna de se to zmoglo)
zubače troje rogle i mačku za z zdenca vedrice vaditi
koser
nekakov voder
mej duhu po otave i po tikvajna
z kosajne
po skučenom slivošu
po nekve tuftene tuha
i nekej tak luple kej da bi je pretepal
vetrenica je pod sušu sama opsebe zavetrala
minteres zasečkala
i tere tere kak da se oče zatreti
dere dere kak da se oče podreti
z vetrenicu veter vetra veter vetra vetrenicu
sim tam sim tam sekam nikam
klati greštva
steple preteple nateple
čez reške
poskrivečki počkomečki v zaveterju mešetari
rešeto zbira
pušča zemle ušor jemle
mele mele se zatere
ni mu dosti nikadar
teple teple se zateple
se poteple kak se steple
kej da mene dela zdela
zrno pleva zrno pleva
pleva zrno žitek snet
vrti se vreteno vrti se vrtilo
se legiče se prehiče
trople trople komej sople
kej to fuca kej frduca
sa sipliva
kej tak cokče kej tak cmokče
kej tak cmače
z čim lamače
veter hoble kej da zoble
zrno pleva zrno pleva
žitek kukol žitek cicor
žitek grahor žitek slak
zrno zrno zrno zrno
kej da se čislo razišlo
če je zrno još ne zrno
plajda ga oče v zemlu zabiti
vrabec ga oče z zemle skluvati
zelenoga ga oče mraz pofuriti
zelenoga tuča společi miš spodgristi črv sprepiškati
vetrenica z plevu otpuhnuti
dodrla se prepušča
zrno pleva zrno pleva
pleva zrno žite snet
drmeš drmaš drmeš drmaš vetrenica
zrno pleva zrno pleva
žitek kukol žitek cicor
žitek grahor žitek slak
lajaj lajaj samo lajaj
zalajana zatrajanka
trajaj trajaj če kej imaš
ofurdana macafura
šali se veli
nedej bog takve šale
ona guče guče guče
guče žitek guče snet
jel tak i tak veli
se se to sprejari
džurašini brunčenaki jambreki leši kumpesi
tuzli saboli brkani
se pomalo tak to ide
senak se na svoje zide
viš
rešeto broji
pušča zemle ušor jemle
mele mele se zatere
vetrenica z vetrom vetra z vetrom vetra vetratra
Okešinec – Zagreb, X. 1986. –
IX.1987.
Vetrenica na naslovnici Kajkavske čitanke Božice Brkan u dizajnu Jenia Vukelića
Objavljeno u antologiji kajkavske
poezije 20. stoljeća Rieči sa zviranjka prof. dr. Jože Skoka,
Zagreb, Disput, 1999., str. 327.-329.; u antologiji Kajkavska lirika
Moslavine Dražena Kovačevića, Matica hrvatska – Ogranak Kutina, Kutina
2009., str. 129.-131.
Naslovnica prve knjige poezije Božice Brkan, dizajn Filka Vigna Somek
manje poznati pojmovi vetrenica – vjetrilica, vijača (Stari Perkovci kod Slavonskog Broda, Tea Klaić), vjetrovnjača (Čađavica, Josip Ivanković), jednostavan stroj za čišćenje žita od primjesa. Dr. Vinko Mandeković (Naše žitarice, knjiga I, Naklada Društva Svetojeronimskoga, Pučka knjižnica, knjiga CXCV, Zagreb, 1917.) piše: „…Dobiveno žito neka se prije vjetrenja prospe krupnim sitom. Sito valja dobro okretati i češće se rukom uvjeriti nema li još zrnja u njemu. Time se riješimo mnogo suvišnog, pa i vjetrenje ide brže. Izmlaćeno se žito bacalo prije lopatama protiv vjetru i na taj se način čistilo od pljeve i sitne slame. Laganu je pljevu i slamu odnio vjetar, a teže je zrno palo posebice kao pročišćeno. U mnogim se krajevima još i sada tako radi. Veliki je dobitak kod ovog bacanja, što najkrupnije žito ode najdalje, jer je najteže, pa se ne može posebice posušiti i upotrijebiti za sjetvu kao izvrsno sjeme. U naprednijim krajevima naći ćeš gotovo u svakom selu po koju vjetrilicu. Njome ćeš moći u svako vrijeme obaviti onaj isti posao, za koji bi inače morao čekati povoljan vjetar. Ona radi daleko jeftinije, brže i čišće, nego što se može napraviti vijanjem. Vjetrilica zaprema malo mjesta, a nije baš osobito ni skupa, pa ne bi smjelo biti boljeg gospodara, koji je ne bi nabavio… Provjetreno žito nije posvema čisto. Ono je doista očišćeno od slame, pljeve i drugog smeća, ali ima u njemu svakovrsnoga korova, koji je često i škodljiv, pa obara cijenu žitu. Zaboravljeno i nepročišćeno zrnje ne bi se uopće smjelo upotrijebiti za sjeme, jer će polje zaraziti korovom, koji će silno sniziti buduću žetvu. Dobar će gospodar nastojati da očisti svoj prirod i onaj koji je određen za sjeme i onaj što će otići u trgovinu…” česma tur. – Česma, također Čazma, lijevi pritok Lonje Džurašini, Brunčenaki, Jambreki, Leši, Kumpesi, Tuzli, Saboli, Brkani– neke od starih, već i nestalih okešinečkih graničarskih obitelji
Knjižnica Sesvete i ove godine u sklopu 10. Noći knjige 23. travnja 2021., između Dana hrvatske knjige i Svjetskoga dana knjige, održava 14. Sesvetski pjesnički maraton.
Za razliku od prethodnih, kao i prošlogodišnji 13. virtualni maraton i ovogodišnji je u virtualnom obliku: više od 120 pjesnika sudjeluje pjesmama pisanim te snimljenim u audio te video formatu, koji su objavljeni na posebnoj mrežnoj stranici https://sites.google.com/view/14sesvetskipjesnickimaraton/home/ Uz druge, i Ivan Babić, Ljerka Car Matutinović, Tomislav Marijan Bilosnić, Marija Lamot, Sonja Manojlović, Siniša Matasović, Josip Pavičić, Mile Pešorda, Sonja Zubović, Nikola Đuretić…Zahvaljujem organizatorima Ivanu Babiću i Mihaeli Bily iz Knjižnice Sesvete, Knjižnice grada Zagreba.
Božica Brkan pročitala je pjesmu Vetrenica nastalu 1986./1987. i objavljenu u zbirci Vetrenica ili obiteljska arheologija, CIP, 1990. Vetrenica je vjetrilica, primitivni stroj za čišćenje žita od primjesa.
Na Tribini Društva književnika u srijedu 21. travnja o temi Zašto digitalna knjiga u Hrvatskoj još nije u trendu? raspravljaju književnici Božica Brkan i Hrvoje Kovačević te knjižničarka Davorka Semenić Premecaktivna članica Hrvatskog čitateljskog društva. Voditeljica tribine Lada Žigo Španić sa svojim sugovornicima pokušava osvijetliti problem naše digitalne knjige s aspekta književnosti, knjižnica, izdavaštva itd. te protumačiti zašto kod nas digitalna knjiga još nije aktualna.
Sudionici govore o tome koji su projekti digitalne knjige u nas pokrenuti, zašto nisu uspjeli, zašto kaskamo za svijetom u kojem ima mnogo online knjižnica i knjiga, kakvo je stanje s autorskim pravima, koje podatke o digitalnoj knjizi imamo na razini Knjižnica grada Zagreba i mnoge druge zanimljivosti.
Članak Marinka Krmpotića o novom romanu Božice Brkan prenosimo sa stranice https://www.novilist.hr/ostalo/kultura/knjizevnost, objavljen 31. ožujka 2021.:
Marinko Krmpotić / Roman probvokativna naslova i neobične radnje: Čitali smo knjigu “Generalov sin, Srbin a Hrvat
Već od naslova novi je roman hrvatske književnice Božice Brkan zanimljiv i provokativan, a te naslovom naslućene odrednice svoju potvrdu dobivaju i tijekom čitanja pri čemu će, ovisno o osobnim stavovima i pogledima na život, za jedne ovaj roman biti suvremena bajka, za druge nerealan prikaz stvarnosti, za treće recept o mogućem suživotu Hrvata i Srba… U svakom slučaju, teško će tko ostati ravnodušan, pa je već i to dobra preporuka za ovo djelo.
Središnju priču autorica je osmislila oko lika Zorana, sina nekadašnjeg generala JNA. Čuveni general, inače jako cijenjen u tom pograničnom dijelu Hrvatske i Srbije gdje je s obitelji živio, umro je prije početka rata, a njegov je sin Zoran odabrao vojsku svog oca te za Domovinskog rata sudjelovao u aktivnostima protiv hrvatske strane da bi po pobjedi hrvatskih snaga otišao s bratom, sestrom i majkom Hrvaticom živjeti u Beograd. No, u Hrvatskoj je ostalo njihovo veliko imanje. Vila, kako je zovu u tom kraju, budi veliko zanimanje potencijalnih ulagača pa Zoran iz Beograda kreće prema svom nekadašnjem zavičaju, riješen prodati sve i steći od davne prošlosti barem neku korist za sebe, sestru i brata.
Novootkriveni brat
Prema Hrvatskoj Zoran putuje mučen spoznajom koju mu je desetak dana ranije na samrti povjerila majka. Riječ je o njegovom podrijetlu jer mu general, rekla mu je majka, nije pravi otac. Njegov je biološki otac, također već pokojni, Stipa, muž njihove susjede Janje s kojom su ostali u odličnim odnosima, ujedno i otac dvaju mladića koji su sudjelovali u Domovinskom ratu, pri čemu je jedan poginuo, a drugi – Tomislav – istaknuo se kao jedan od najhrabrijih ratnika s hrvatske strane.
Zoran se, dakle, u Hrvatsku vraća sa spoznajom da je i sam Hrvat (koliko god tog trenutka bio uvjeren kako je po očevoj strani Srbin te se Srbinom i osjećao) te da mu je brat čovjek koji mu je na ratištu bio s druge, »ustaške« strane. Baš zbog toga, tijekom puta Zoran se predomisli te odluči imovinu ne prodati, već je obnoviti i pokrenuti neki posao.
Po dolasku u Hrvatsku Zoran o svemu obavijesti Janju i Tomislava, a njihove su reakcije, usprkos početnoj Tomislavovoj šokiranosti jer mu je brat »četnik«, pozitivne. Dapače, Tomislav odlučuje pomoći svom novootkrivenom bratu te, svjestan da se Zoran u ratu ponašao profesionalno, ne samo da zaustavlja eventualne napade, kritike i prigovore, već sa skupinom svojih suboraca okupljenih u braniteljskoj udruzi, pomaže Zoranu u obnovi Vile u kojoj će, planiraju, zajedno pokrenuti poslove vezane za turizam, kulturu, poljoprivredu, stočarstvo…
U toj im se ideji pridružuje i Zoranova unuka, tinejdžerica Hana, koja rado dolazi na ljetne praznike iz Beograda te odlučuje ostati i pomoći djedu. Pomoći će i Goga, nekadašnja Zoranova ljubav iz tog kraja, kao i njena kći, a takvo priklanjanje ideji zajedničkog rada dvoje novopronađene braće bez riječi ostavlja i onaj nasilni, agresivni i pretjerano nacionalistički nastrojeni dio branitelja pa roman završava svojevrsnim happyendom jer dva dojučerašnja protivnika i smrtna neprijatelja zajedno grade bolju i ljepšu budućnost.
Uvjerljivi likovi
Priča je originalna i zanimljiva te dobro ispričana pa tjera čitatelja da sazna »što je bilo dalje«. Koliko je realna i moguća, sasvim je drugo pitanje. Odnos prema bivšem časniku JNA kakav je opisan u ovom romanu možda je moguć u nekim dijelovima Hrvatske, ali teško u pograničnim dijelovima gdje je mržnje još uvijek jako puno. No, umjetničko je pravo i sloboda stvoriti ovakve okvire priče koja, što je možda i njen najbolji dio, donosi vrlo uvjerljive i životne likove.
Tako je u Zoranu vrlo dobro iskazana dvojba čovjeka koji je cijeli život do tog trenutka bio uvjeren kako je jedne nacionalnosti, a sad saznaje potpuno suprotno pri čemu tu drugu nacionalnost, najblaže rečeno, nije volio. Dvojbe, istina druge vrste, muče i Tomislava koji je svjestan da mu je Zoran brat po ocu, ali puno napora treba uložiti da bi prihvatio kako mu je rođeni brat bio s druge strane bojišnice i borio se na strani omrznutih mu Srba. Vrlo je dobro izgrađen lik i jednostavne Janje, kao i mlade Hane, a isto umijeće koje iskazuje u gradnji pozitivnih likova Božica Brkan pokazuje i kod negativaca pri čemu je, primjerice, lik Truta klasičan primjer »velikog« hrvatskog rodoljuba koji mašući zastavama, vješajući krunice i križeve na retrovizor u automobilu i urlikanjem domoljubnih pjesama uspješno prikriva svoju temeljnu želju da na tome – dobro zaradi!
Isto tako, iako je riječ o sporednim likovima, sjajno su oslikani likovi Zoranovog brata i sestre, koji zaluđeni srpskim nacionalizmom nikako ne mogu prihvatiti da im je brat po majci – Hrvat. Roman je dobar i u prikazu suvremene hrvatske stvarnosti, posebno onog njenog dijela vezanog za ulaganja sumnjivih pojedinaca u različite »projekte« pri čemu im je uvijek cilj samo prijevara naivnih i vlastita što veća zarada. Dobro su uočeni i brojni pokušaji i mešetarenja s najrazličitijim poslovima od turizma i ekologije preko odlaganja otpada do nazovi poljoprivrede i stočarstva, pri čemu sve te raznolike poslove uvijek vode jedni te isti ljudi kojima, očigledno, struka nije bitna, ali novac jest. Sve u svemu, roman provokativna naslova i neobične radnje istodobno je i dobra drama i društveni roman kroz koji su dobro uočene određene društvene negativnosti i jasno upućeno na način kojim ih se može mijenjati i poboljšavati stanje. Nažalost, sve je to, bar za sada, samo fikcija. Knjigu je objavio Acumen d.o.o. iz Zagreba.
