Autor: bozica

Ovo je vrijeme da čovjek poludi./ Tko nije lud, nije normalan./ Postanu jedno demoni i ljudi./ Samo slovo dijeli riječi / ljudi i ludi… Da je samo taj pripjev, lajtmotiv, što li je već, potekao, iz Pacijenata, mjuzikl bi, kako se to kaže, imao umjetničko opravdanje. A kako ne bi bio još dublji kad smo u Lisinski i stigli iz kao pacijenti naše svakidašnje ludnice.

Usporedo su u vijestima taman naklapali jesu li psihijatar i njegovi uz silenzio stampa konačno ispregovarali i ispogađali ulazak u vladu, što nakon tjedana kampiranja novinara pred kojekakvim vratima, uz pretrčavanja nelogičnija od luđačkih maestralnih stampeda na bini, nije još objavljeno ni danas. Kako je ovo s vratima Kafka uživo, ne mogu odoljeti ni drugoj usporedbi: u mjuziklu u nekom ugovoru ima točka 6. i 7., ako se ne varam, nastupanje tobože izliječenoga kvarteta po vinskim podrumima, što osobito zanima (ne)izliječenu alkoholičarku, a što je trijezno otprilike koliko i neki od onih političkih mostnih pregovaračkih sedam uvjeta.

Publika se na sjajne citate i opservacije i na vlastiti račun u tekstu (libreto Miro Gavran, tekst Vjekoslava Huljić), glazbi (Tonči Huljić), čak i pokretima (redatelj Igor Barberić) i mogla samo gorko smijati (i na vlastiti račun!) i pljeskati na otvorenoj sceni. Kao što I jest. Da ne spominjem urnebesne narodne mudrosti sestre Irme. Prije nego se vrati u naš reality show, u vanjsku psihijatrijsku kliniku u kojoj nas ne liječe glazbom nego svim sredstvima, bespoštedno masiraju na različite druge načine. S jednakim (ne)uspjehom. Riječima jednoga od likova, sve je izmanipulirano, čak i publika.

 

Ali su se zato izvođači majstorski potrudili, a taj su, kako reče Valentina po čemu je prepoznala pacijenticu-sestru, mošus i formaldehid, silan trud i znoj, prepoznali i gledatelji. Iako, kako bi rekla Valentina, u mjuziklu se gluma ne računa, i gluma i ples i pjevanje osvajali su, čak i u sporednijih likova. A Hana Hegedušić kao Valentina, Hrvoje Foretić kao dr. Lovro i Damir Kedžo kao Robert stvarno su bili dojmljivi. Štoviše, po glavoj temi, glazbenome broju Srce za vodiča, Hana i Hrvoje su mi i pjevački dojmljiviji od već hita u izvedbi meni miloga Petra Graše i Hane Huljić. Kad je još sve uigra, ujednači i pročisti, više tehnički i ritmički, mogu igrati dugo i široko – i scena je pokretna, rekla bih! – liječiti nas glazbom.

Velik je trud uložen u mjuzikl Pacijenti. Nedvojbeno! Svatko je od sebe – a kreirali su ga vodeći majstori u svome poslu – dao najbolje i želi još više, jer su se i 6. listopada u zagrebačkom Lisinskom, na prvoj ili drugoj reprizi jer premijera je bila dva dana ranije, autori strateški podijelili po gledalištu, očito kako bi još tesali detalje koje uoče, a kojem im čovjek u takvoj hitnji i ne može zamjeriti. Zadnji sam put u Lisinskom od mjuzikala gledala ili Jaltu ili Gubec-bega, pa im proričem i želim njihov, pa i veći uspjeh od njihova. I međunarodni.

Post scriptum:

Inače to ne radim, ali kada sam ušavši u palace Lisinski spazila kolegu Miru Gavrana i suprugu mu dramsku umjetnicu Mladenu Gavran, poželjeli smo selfić kao sjećanje na večer. (Konkuriramo tako mojemu omiljenom suradniku iz mladih dana i jednome od mojih pacijenata Romeu Ibriševiću, koji je fotkao za odličan katalog!) I drago mi je, jer bila je to baš lijepa večer. Hvala kolegi Gavranu i cijeloj ekipi Pacijenata!

20161006 – 20161007

Crowdfunding nije ‘laka lova’ ni salata od krumpira, nego ozbiljan proces!
Tu opremu teksta Mie Biberović na Netokraciji preuzimam, sebi prigodno hranjivo, za geslo, ali i kao pereks za izuzetno zanimljivu priču, koja je krenula tako što mi je kolega po oba pera, i novinarskom i književnom, Stjepo Martinović u inboks fejsa strovaljačio poslovnu ideju sa svojeg zida: Šaljem ti info o mom pokušaju crowd-fundinga!

Dakle, Stjepo Martinovich Der Echte na svome je zidu napisao:

Draga fb-prijateljice, dragi fb-prijatelju – biste li bili spremni poduprijeti dovršavanje moga romana FRANKENSTEINOVA BRAĆA i njegovo i izdavanje pretplatom od 75 kn? Za taj novac (50% prodajne cijene po izlasku romana iz tiska) dobit ćete svoj primjerak čim se osuši tiskarska boja na njemu… Ova sinteza ljubavne i policijske priče, koje se isprepliću kao “zmije kad se pare”, kako reče prijateljica koja je pročitala nekoliko poglavlja, imat će oko 250 stranica, a mogao bi izaći početkom prosinca ove godine. Na mom zidu možeš pročitati sinopsis i dio recenzije Lade Žigo – učlaniš li se (pozitivnim odgovorom na ovaj upit), slijede upute uplatu.
Zahvaljujući na potpori, srdačno te pozdravljam!
Stjepo Martinović

Odmah sam mu napisala kako sam, što se crowdfundinga tiče, skeptična. Imala sam čast, naime, ne jednom, prisustvovati predstavljanju i tiskanih knjiga čak s bardom Dragutinom Tadijanovićem i nekoliko akademika u prvom redu, koje nikad poslije nisu ugledale svjetlo dana.Kad mi je prije nekoliko godina moj kućni majstor i regionalni stručnjak za IT industriju netokrat Ivan Brezak Brkan došao s idejom da crowdfundingom skupimo lovu za objavu moje skupe, a potencijalno visokonakladne knjige, očito sam ga pogledala s toliko skepse da nije bio ubičajeno uporan.

No, da bih podržala kolegu Stjepu u – ne samo! – njegovu pionirskome nastojanju, predložila sam mu – i sad to činim – da nešto udrobim na svojim medijima. Dakako da sam nakanila krenuti klasičnom, edukativno, tumačeći značenje same riječi, ali u rječnicima je nema, jer je prenova, iako se zapravo radi o modernoj pretplati. Onda sam se sjetila da bi stvar puno bolje mogao pojasniti moj potomak, specijalist. A Ivan Brezak Brkan, ne budi lijen, iz susjedne zemlje gdje prodaje svoje nauke otpovrnuo mi je:

Nemaš što biti skeptična, sad je to već uobičajan format financiranja 🙂

I, spomenuvši kako je nekima bio i ambasador, naredao mi je brat-bratu desetak linkova, ne rekavši ali očigledno misleći nek se stara sama instruira. Pa nek si tražim. Tak mi i treba. Pa nisam li ga točno tako i uputila, ne da mu baš ulovim svaku ribu nego da ga uputim u tajnu ribolov kojekakvih riba!? I tako dođosmo do Crowdfunding nije ‘laka lova’ ni salata od krumpira, nego ozbiljan proces! 

Tako sam surfajući i stigla do također Netokracijina teksta kako je 2015. bila zanimljiva godina za crowdfunding, kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj. Što se tiče grupnog financiranja u Lijepoj našoj, blog Hrvoja Hafnera Crowfdunding.hr ponovno je proveo istraživanje i otkrio kako je samo u prošloj godini prikupljeno više sredstava nego ukupno u svim prethodnim kampanjama. Naime, za hrvatske je projekte do danas prikupljeno gotovo 10 milijuna kuna, a 5,3 milijuna prikupljeno je samo u 2015. godini.

Netokracija je također pisala i o iskustvu Trilleniuma:

Iako se u jednom trenutku činilo kako neće, hrvatski Trillenium uspio je u sklopu svoje crowdfunding kampanje na Seedersu skupiti više od 2 milijuna kuna za svoju platformu za kupovanje u 3D okolišu, za što je bilo potrebno više od 5000 funti u Facebook Adsima te više od 1200 poslanih emailova. U razgovoru za Netokraciju, Prpić otkriva kako u jednom trenutku nije bio siguran da će kampanja proći!

Zahvaljujući Netokraciji uputila sam se i u vrijedno knjižno iskustvo kolege novinara Olega Maštruka:

Novinar, fotograf i putopisac Oleg Maštruko zaželio se nove avanture i dalekih krajeva. Nakon što je lani obišao Pamir, ove godine želi u izgubljeno kraljevstvo Lo, točnije u pokrajinu Mustang (ne, nema veze s konjima ili automobilima) smještenu u današnjem Nepalu. Kako bi uspio u svom naumu, i ove je godine pokrenuo kampanju na Indiegogou, koja je već na svom 16. danu.

Kad sam se umašila, počela sam po internetu o tome pronalaziti tekstova i drugdje:

Oleg Maštruko putem Indiegogo prikupio potrebna sredstva za novu knjigu. Nakon uspješne kampanje “Without People” u kojoj je skupio preko 10.000 dolara, Oleg Maštruko pokrenuo je novu kampanju za novu knjigu.

A dok ja istražujem i analiziram okolo, Stjepo Martinovich Der Echte prije manje od 24 sata na fejsu javlja:

Eto, dragi prijatelji… broj upisanih interesenata za moj novi roman FRANKENSTEINOVA BRAĆA primakao se na samo 12 (dvanaest) minus potrebnog; dakle, još dvanaestoro vas može se – uplatom 75 kn (nakon obavijesti da je dosegnut kritični broj) – priključiti budućim čitateljima knjige…

Želim Stjepi uspjeh Frankesteinove braće, i literarni, a osobito financijski. Ponajviše da sama prema crowdfundingu – kad ga već nema u rječniku, pojednostavljeno: pretplati – koji mi je poslovno posve logičan i pošten i novinarski i književno, ne budem nevjerni Tomo. Čitatelji, gledatelji i ini konzumenti koji te žele platiti nisu nevažni. Pogotovo jer je po istome principu isfinanciran upravo premijerno i s uspjehom prikazan film Gazda, koji, iako nije o Ivici Todoriću, nisu htjeli financirati, distribuirati, a niti o njemu pisati svi oni kojima je to posao procijenivši očigledno da bi im moglo poslovno odmoći.

A kako ono bijaše? Crowdfunding nije ‘laka lova’ ni salata od krumpira, nego ozbiljan proces! Obožavam ozbiljne procese.

korisni linkovi:

• http://www.netokracija.com/crowdfunding-osnove-48717
• http://www.netokracija.com/crowdfunding-hrvatska-istrazivanje-2015-112605
• http://www.netokracija.com/stemi-indiegogo-pauk-robot-109157
• http://www.netokracija.com/crowdfunding-convention-marko-gregovic-107531
• http://www.netokracija.com/trillenium-2-milijuna-kuna-seeders-106338
• http://www.netokracija.com/oleg-mastruko-crowdfunding-nepal-117887
• http://www.crowdfunding.hr/urednik-mreze-oleg-mastruko-pokrenuo-crowdfunding-kampanju-za-fotoknjigu-2419
• http://zimo.dnevnik.hr/clanak/oleg-mastruko-putem-indiegogo-prikupio-potrebna-sredstva-za-novu-knjigu—414146.html
• http://www.crowdfunding.hr/

20161003 – 20161006

 

Dar kreatorice brendova Filke Vigne Somek i slikarice Jagode Kaloper meni: dizajn etikete za našu kućnu rakiju. BOŽICA u tri okusa. Jagodu nismo planirali niti je tada bila popularna voćka. Na očevini mojega Miljenka u Širincu uspjeli smo uzgojiti i proizvesti sve tri, ali smo kruškovaču i trešnjevaču uspjeli popiti prije nego što smo je etiketirali. Takve su to količine bile! A onda smo prodali i voćke i Širinec.

Šljivovicu Božicu potočili smo javno na predstavljanju mojega prvog romana “Lift, politička melodrama” u Klovićevim dvorima 1993. ili 1994. i još čuvamo veliku staklenku za Ivanovu svadbu. Ako ne ishlapi. Zatrpasmo je ne u zemlju nego u papire. I pijemo danas s mišlju na onu koja je crnom tušem i drvenim bojicama oslikala etiketu. Tada svjetski trendovski. Sjećanje sa žalom na milu damu, glumicu i slikaricu.

20161003

Od jučer znam da su stanovnici Zlatara – Zlatarščani i Zlatarščanke. Imala sam razloga da to doznam: ondje smo u okviru tradicionalnih Dana kajkavske riječi Zlatar 2016. u Gradskoj knjižnici Zlatar, a zalaganjem Udruge “Miljenko Mlakar” predstavili moj roman “Ledina”. Koliko sam upućena, imala sam čast biti predstavljena kao prva književnica kajkavka izvan Zagorja.

Zapravo, o romanu je ponovno nadahnuto govorio knjiženik, književni kritičar, političar i veleposlanik Đuro Vidmarović, a ja sam čitala svoje tekstove na kekavici. Dakako, i iz romana. Iskoristili smo priliku da zagorske kajkavce upoznamo podrobnije s tim mojim zavičajnim moslavačkim idiomom kajkavskoga.

Usput smo razglabali i o tome je li to dijalekt ili jezik i o sličnim temama, o značenju riječi osebušek i oblizeki, za koje se nadamo da su ušle u standard, o gastronomiji, vrtlarstvu… I o novinarstvu, jer je na književnu večer iz Varaždina stigla i Karmen Gumbas, dugogodišnja dopisnica Vjesnika i moja redakcijska kolegica.

Uz drugo, oduševila nas je Jana Krušelj, učenica drugoga razreda, muziciranjem na violončelu, kao i natprosječna brojnost vrlo raznolike, radoznale i strljive publike, osobito mlade, gimnazijalaca. Večer je, a i prigodni razgovor za kulturnu emisiju Radija Zlatar, odlično vodio kolega Željko Slunjski, inače član udruge kojoj predsjeda njegova supruga Božena Slunjski, koja nas je pogostila i odličnom večerom iz svoje kuhinje, u kojoj je prednjačio, dakako, zagorski puran s mlincima.

Gradonačelnik Stanko Majdak, također kolega po peru, može se ponositi svojim gradom i rezultatima svog i truda svojih sugrađana, Zlatarščana.

20160922

Link:

http://www.zlatar.hr/2016/09/autorska-vecer-bozice-brkan/

Brod knjižara – Brod kulture već se poslije ovoljetne plovidbe odavno usidrio, izbljeile su nam uspomene i sa slavljeničkoga crvenoga tepiha, a tek sam sad imala priliku prolistati zbornik priča s ovogodišnjeg natječaja. Preporučujem bez dvojbe knjigu “20 + 1 priča za ljeto 2016.”

Baš sam zadovoljna njome, ne samo zbog toga što je ocjenjivački sud sastavljen od organizatora i uglednih književnika – među kojima su i pobjednici iz prijatlejih godina Igor Gerenčer, Ludwig Bauer, Dubravko Torjanac i Stjepo Martinović – od brojnih priča uvrstio i moju “Post s onoga svijeta”, nego što se tu ima što pročitati. I to ne samo jednoga ljeta! Ovoljetna je pobjednica priča “Otok” Marije Rakić-Mimica.

20160915