Autor: bozica

 

Slavljeničkim danom hrvatske književnosti nazvao je akademik Viktor Žmegač predstavljanje njemačkoga prijevoda Krležinih Balada Petrice Kerempuha / Die Balladen des Petrica Kerempuh (DHK, biblioteka Most, Zagreb, 2016.) u Društvu hrvatskih književnika u petak 14. listopada 2016.

Osim Žmegača, koji je napisao i pogovor u knjizi, na predstavljanju su sudjelovali i urednik Davor Šalat, etnolog i antropolog dr. sc. Tomislav Pletenac, voditeljica Lada Žigo i dramska umjetnica varaždinskoga HNK-a Beti Lucić te, dakako, književnik i prevoditelj Boris Perić.

Sad ću napokon znati o čemu pjevaju Balade, govorila je Žmegačeva kći prevoditelju dok joj je potpisivao knjigu. Dosad su Balade bile prevedene na talijanski, ruski, češki, francuski, mađarski i slovenski, a na njemački ih je, također za Most osamdesetih godina, Ina Jun-Broda prevela tek fragmentarno. Perićev integralni prepjev (i komentare!) Žmegač ocjenjuje virtuoznim.

Da se uopće upusti u taj posao Perića je ponukala prošlogodišnja antologija kajkavkih pjesnika Moderne kroatische kajkavische Lyrik u izboru Ernesta Fišera, također za Most, u kojoj je bilo i nekoliko balada. (Dopuštam sebi podsjećanje na vlastiti ponos što sam ne samo u istome jeziku nego i u istoj antologiji s Krležom.) 

U kratkom je vremenu Petrica Kerempuh progovorio na njemačkom standardu, Hochdeutschu.

Die Balladen des Petrica Kerempuh Žmegač ocjenjuje jedinstvenim djelom hrvatske književnosti, singularnim djelom kako ga naziva u širem smislu, a istodobno i paradoksalnim djelom koje nije napisano ni na kojem jeziku nego na posebnome Krležinu idiomu. Ističe osobito posebnu Krležinu igru jezikom, u povijesti književnosti nazivanom makaronštinom (prema tal. književniku Macaroniju), obično korištenom u humorističkom, ludističkom diskursu. Kod Krleže nema karakter igre, nego je riječ o duboko ozbiljnom djelu, krvavom.

Da čujete samo kako Planetarium, Das Planetarium recimo, zvuči na njemačkom, koji je Periću i drugi materinski jezik. No, prepjevom Balada morao je, kako kaže, i drugi put očiti njemački. Očito se isplatilo. Pogotovo za hrvatsku književnost.

Kojega smisla ima uopće u modernome svijetu prepjevavati, prevoditi Krležu? Kako bi Žmegač rekao, dok ima čitatelja, dok čitatelji žele učiti Krležin neponovljivi jezik, ima i smisla. A od 1936., kada su u Ljubljani Balade prvi put objavljene, do današnjih dana imaju čitatelja, pa onda i smisla.

Posežem za Ladom Žigo i njezinim citatom Eca kako je jezik Europe – prevođenje. Pogotovo je to važno za Krležine Balade okarakterizirane i alegrijskom kompletnom kartografijom Europe. Prevoditelj Boris Perić ustrajno i razlogom govori kako Krležu teba čitati manje dogmatski. Po meni: Krležu jednostavno treba čitati!

20161018

link

http://www.bozicabrkan.com/b-brkan-u-najnovijoj-antologiji-hrvatske-kajkavske-lirike/

 

 

Subotnje poslijepodne – državni praznik s rijetkim zastavama – proveli smo nesvakidašnje, pomalo egzotično. U podrumu Crnoga mačka, kafića na Podolju nedaleko Bolnice Sestara milosrdnica. Sa desetak očito vrlo zainteresiranih slušajući uvodno predavanje dr. sc. Branimira Vidmarovića u temu Evolucija kineske vanjske politike od kraja Drugoga svjetskog rata do danas: strategija, ciljevi, problem. Nazvao ga je dvosemestralnim kolegijem.

Očito ambiciozan i podržan od roditelja – majka prof. dr. sc. Natalija Vidmarović predaje na slavistici Filozofskoga fakulteta sveučilišta u Zagrebu, a otac Đuro Vidmarović je veleposlanik, osnivač HDZ-a, profesor povijesti i filozofije, književnik i književni kritičar – Branimir je u Moskvi diplomirao i doktorirao međunarodne odnose i diplomaciju na Državnom institutu za međunarodne odnose, a, kako kaže, isprva iz čiste egzotike, usredotočio se na istraživanje kineske vanjske politike i problema sigurnosti u Istočnoj Aziji te se specijalizirao za japansko-kineske odnose.

Vratio se u domovinu, ali baš u nevrijeme, kad njegovi i manje obrazovani vršnjaci za poslom odlaze iz nje. I, kako još nije osigurao stalan posao, a primjerice Fakultet političkih znanosti i Diplomatska akademija MVP-a nemaju prostora za njegove teme, dr. sc. Vidmarović odlučio je taj prostor sam stvoriti i osvojiti dijeleći svoje znanje o danas izuzetno važnoj temi međunarodnih političkih odnosa i to u prostoru koji, kako bi se to reklo, ne pripada znanstvenoj zajednici. Bar nije do njegove generacije, koja se ne miri s nemogućim, pa osmišljava drugačije od prethodnih naraštaja te znanje pa i znanost, ako drugdje ne može, predstavlja gdje može – u kafiću i na internetu. HR2.0 – Lijevak znanja kod Mačka.

Želim Branimiru da na svakoj subotnjoj temi ima sve više slušača, da mu podrum Crnoga mačka postane pretijesan, jer Kina je sa svojom nekoliko tisućljeća dugom i zapadnoj civilizaciji još poprilično stranom poviješću, kulturom, jezikom, filozofijom i inim zaista zanimljiva i za budućnost svijeta, nas barbara, još kroatocentristički i eurocentristički poput pustinjaka zagledanih u vlastiti pupak, izuzetno važna tema, koja može i koja treba zanimati svakoga tko kao građanin svijeta želi ostvariti karijeru bilo kao novinar, gospodarstvenik, diplomat…, ili je samo zaljubljenik u putovanja ili je tek student koji se još ili pak, kako smo imali u subotu, bivši hrvatski veleposlanik u Kini Antun Babić, koji ima iskustvo višegodišnjega života u najmnogoljudnijoj zemlji.

Dr. sc. Branimir Vidmarović sada na zagrebačkome Konfucijevu institutu osvježava znanje kineskoga koji je imao priliku učiti i boraveći u Pekingu i Šangaju za vrijeme studija.

Vrijedno i zanimljivo, ali ne samo osobno predavaču i slušačima, nego i Hrvatskoj koja se valjda od silne brige za raznorazne uhljebe i prosječnike ne uspijeva posvetiti već postojećim svojim specijalistima. Čak ih niti već gotove učinkovitije iskoristiti!

20161008 – 20161010

Ovo je vrijeme da čovjek poludi./ Tko nije lud, nije normalan./ Postanu jedno demoni i ljudi./ Samo slovo dijeli riječi / ljudi i ludi… Da je samo taj pripjev, lajtmotiv, što li je već, potekao, iz Pacijenata, mjuzikl bi, kako se to kaže, imao umjetničko opravdanje. A kako ne bi bio još dublji kad smo u Lisinski i stigli iz kao pacijenti naše svakidašnje ludnice.

Usporedo su u vijestima taman naklapali jesu li psihijatar i njegovi uz silenzio stampa konačno ispregovarali i ispogađali ulazak u vladu, što nakon tjedana kampiranja novinara pred kojekakvim vratima, uz pretrčavanja nelogičnija od luđačkih maestralnih stampeda na bini, nije još objavljeno ni danas. Kako je ovo s vratima Kafka uživo, ne mogu odoljeti ni drugoj usporedbi: u mjuziklu u nekom ugovoru ima točka 6. i 7., ako se ne varam, nastupanje tobože izliječenoga kvarteta po vinskim podrumima, što osobito zanima (ne)izliječenu alkoholičarku, a što je trijezno otprilike koliko i neki od onih političkih mostnih pregovaračkih sedam uvjeta.

Publika se na sjajne citate i opservacije i na vlastiti račun u tekstu (libreto Miro Gavran, tekst Vjekoslava Huljić), glazbi (Tonči Huljić), čak i pokretima (redatelj Igor Barberić) i mogla samo gorko smijati (i na vlastiti račun!) i pljeskati na otvorenoj sceni. Kao što I jest. Da ne spominjem urnebesne narodne mudrosti sestre Irme. Prije nego se vrati u naš reality show, u vanjsku psihijatrijsku kliniku u kojoj nas ne liječe glazbom nego svim sredstvima, bespoštedno masiraju na različite druge načine. S jednakim (ne)uspjehom. Riječima jednoga od likova, sve je izmanipulirano, čak i publika.

 

Ali su se zato izvođači majstorski potrudili, a taj su, kako reče Valentina po čemu je prepoznala pacijenticu-sestru, mošus i formaldehid, silan trud i znoj, prepoznali i gledatelji. Iako, kako bi rekla Valentina, u mjuziklu se gluma ne računa, i gluma i ples i pjevanje osvajali su, čak i u sporednijih likova. A Hana Hegedušić kao Valentina, Hrvoje Foretić kao dr. Lovro i Damir Kedžo kao Robert stvarno su bili dojmljivi. Štoviše, po glavoj temi, glazbenome broju Srce za vodiča, Hana i Hrvoje su mi i pjevački dojmljiviji od već hita u izvedbi meni miloga Petra Graše i Hane Huljić. Kad je još sve uigra, ujednači i pročisti, više tehnički i ritmički, mogu igrati dugo i široko – i scena je pokretna, rekla bih! – liječiti nas glazbom.

Velik je trud uložen u mjuzikl Pacijenti. Nedvojbeno! Svatko je od sebe – a kreirali su ga vodeći majstori u svome poslu – dao najbolje i želi još više, jer su se i 6. listopada u zagrebačkom Lisinskom, na prvoj ili drugoj reprizi jer premijera je bila dva dana ranije, autori strateški podijelili po gledalištu, očito kako bi još tesali detalje koje uoče, a kojem im čovjek u takvoj hitnji i ne može zamjeriti. Zadnji sam put u Lisinskom od mjuzikala gledala ili Jaltu ili Gubec-bega, pa im proričem i želim njihov, pa i veći uspjeh od njihova. I međunarodni.

Post scriptum:

Inače to ne radim, ali kada sam ušavši u palace Lisinski spazila kolegu Miru Gavrana i suprugu mu dramsku umjetnicu Mladenu Gavran, poželjeli smo selfić kao sjećanje na večer. (Konkuriramo tako mojemu omiljenom suradniku iz mladih dana i jednome od mojih pacijenata Romeu Ibriševiću, koji je fotkao za odličan katalog!) I drago mi je, jer bila je to baš lijepa večer. Hvala kolegi Gavranu i cijeloj ekipi Pacijenata!

20161006 – 20161007

Crowdfunding nije ‘laka lova’ ni salata od krumpira, nego ozbiljan proces!
Tu opremu teksta Mie Biberović na Netokraciji preuzimam, sebi prigodno hranjivo, za geslo, ali i kao pereks za izuzetno zanimljivu priču, koja je krenula tako što mi je kolega po oba pera, i novinarskom i književnom, Stjepo Martinović u inboks fejsa strovaljačio poslovnu ideju sa svojeg zida: Šaljem ti info o mom pokušaju crowd-fundinga!

Dakle, Stjepo Martinovich Der Echte na svome je zidu napisao:

Draga fb-prijateljice, dragi fb-prijatelju – biste li bili spremni poduprijeti dovršavanje moga romana FRANKENSTEINOVA BRAĆA i njegovo i izdavanje pretplatom od 75 kn? Za taj novac (50% prodajne cijene po izlasku romana iz tiska) dobit ćete svoj primjerak čim se osuši tiskarska boja na njemu… Ova sinteza ljubavne i policijske priče, koje se isprepliću kao “zmije kad se pare”, kako reče prijateljica koja je pročitala nekoliko poglavlja, imat će oko 250 stranica, a mogao bi izaći početkom prosinca ove godine. Na mom zidu možeš pročitati sinopsis i dio recenzije Lade Žigo – učlaniš li se (pozitivnim odgovorom na ovaj upit), slijede upute uplatu.
Zahvaljujući na potpori, srdačno te pozdravljam!
Stjepo Martinović

Odmah sam mu napisala kako sam, što se crowdfundinga tiče, skeptična. Imala sam čast, naime, ne jednom, prisustvovati predstavljanju i tiskanih knjiga čak s bardom Dragutinom Tadijanovićem i nekoliko akademika u prvom redu, koje nikad poslije nisu ugledale svjetlo dana.Kad mi je prije nekoliko godina moj kućni majstor i regionalni stručnjak za IT industriju netokrat Ivan Brezak Brkan došao s idejom da crowdfundingom skupimo lovu za objavu moje skupe, a potencijalno visokonakladne knjige, očito sam ga pogledala s toliko skepse da nije bio ubičajeno uporan.

No, da bih podržala kolegu Stjepu u – ne samo! – njegovu pionirskome nastojanju, predložila sam mu – i sad to činim – da nešto udrobim na svojim medijima. Dakako da sam nakanila krenuti klasičnom, edukativno, tumačeći značenje same riječi, ali u rječnicima je nema, jer je prenova, iako se zapravo radi o modernoj pretplati. Onda sam se sjetila da bi stvar puno bolje mogao pojasniti moj potomak, specijalist. A Ivan Brezak Brkan, ne budi lijen, iz susjedne zemlje gdje prodaje svoje nauke otpovrnuo mi je:

Nemaš što biti skeptična, sad je to već uobičajan format financiranja 🙂

I, spomenuvši kako je nekima bio i ambasador, naredao mi je brat-bratu desetak linkova, ne rekavši ali očigledno misleći nek se stara sama instruira. Pa nek si tražim. Tak mi i treba. Pa nisam li ga točno tako i uputila, ne da mu baš ulovim svaku ribu nego da ga uputim u tajnu ribolov kojekakvih riba!? I tako dođosmo do Crowdfunding nije ‘laka lova’ ni salata od krumpira, nego ozbiljan proces! 

Tako sam surfajući i stigla do također Netokracijina teksta kako je 2015. bila zanimljiva godina za crowdfunding, kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj. Što se tiče grupnog financiranja u Lijepoj našoj, blog Hrvoja Hafnera Crowfdunding.hr ponovno je proveo istraživanje i otkrio kako je samo u prošloj godini prikupljeno više sredstava nego ukupno u svim prethodnim kampanjama. Naime, za hrvatske je projekte do danas prikupljeno gotovo 10 milijuna kuna, a 5,3 milijuna prikupljeno je samo u 2015. godini.

Netokracija je također pisala i o iskustvu Trilleniuma:

Iako se u jednom trenutku činilo kako neće, hrvatski Trillenium uspio je u sklopu svoje crowdfunding kampanje na Seedersu skupiti više od 2 milijuna kuna za svoju platformu za kupovanje u 3D okolišu, za što je bilo potrebno više od 5000 funti u Facebook Adsima te više od 1200 poslanih emailova. U razgovoru za Netokraciju, Prpić otkriva kako u jednom trenutku nije bio siguran da će kampanja proći!

Zahvaljujući Netokraciji uputila sam se i u vrijedno knjižno iskustvo kolege novinara Olega Maštruka:

Novinar, fotograf i putopisac Oleg Maštruko zaželio se nove avanture i dalekih krajeva. Nakon što je lani obišao Pamir, ove godine želi u izgubljeno kraljevstvo Lo, točnije u pokrajinu Mustang (ne, nema veze s konjima ili automobilima) smještenu u današnjem Nepalu. Kako bi uspio u svom naumu, i ove je godine pokrenuo kampanju na Indiegogou, koja je već na svom 16. danu.

Kad sam se umašila, počela sam po internetu o tome pronalaziti tekstova i drugdje:

Oleg Maštruko putem Indiegogo prikupio potrebna sredstva za novu knjigu. Nakon uspješne kampanje “Without People” u kojoj je skupio preko 10.000 dolara, Oleg Maštruko pokrenuo je novu kampanju za novu knjigu.

A dok ja istražujem i analiziram okolo, Stjepo Martinovich Der Echte prije manje od 24 sata na fejsu javlja:

Eto, dragi prijatelji… broj upisanih interesenata za moj novi roman FRANKENSTEINOVA BRAĆA primakao se na samo 12 (dvanaest) minus potrebnog; dakle, još dvanaestoro vas može se – uplatom 75 kn (nakon obavijesti da je dosegnut kritični broj) – priključiti budućim čitateljima knjige…

Želim Stjepi uspjeh Frankesteinove braće, i literarni, a osobito financijski. Ponajviše da sama prema crowdfundingu – kad ga već nema u rječniku, pojednostavljeno: pretplati – koji mi je poslovno posve logičan i pošten i novinarski i književno, ne budem nevjerni Tomo. Čitatelji, gledatelji i ini konzumenti koji te žele platiti nisu nevažni. Pogotovo jer je po istome principu isfinanciran upravo premijerno i s uspjehom prikazan film Gazda, koji, iako nije o Ivici Todoriću, nisu htjeli financirati, distribuirati, a niti o njemu pisati svi oni kojima je to posao procijenivši očigledno da bi im moglo poslovno odmoći.

A kako ono bijaše? Crowdfunding nije ‘laka lova’ ni salata od krumpira, nego ozbiljan proces! Obožavam ozbiljne procese.

korisni linkovi:

• http://www.netokracija.com/crowdfunding-osnove-48717
• http://www.netokracija.com/crowdfunding-hrvatska-istrazivanje-2015-112605
• http://www.netokracija.com/stemi-indiegogo-pauk-robot-109157
• http://www.netokracija.com/crowdfunding-convention-marko-gregovic-107531
• http://www.netokracija.com/trillenium-2-milijuna-kuna-seeders-106338
• http://www.netokracija.com/oleg-mastruko-crowdfunding-nepal-117887
• http://www.crowdfunding.hr/urednik-mreze-oleg-mastruko-pokrenuo-crowdfunding-kampanju-za-fotoknjigu-2419
• http://zimo.dnevnik.hr/clanak/oleg-mastruko-putem-indiegogo-prikupio-potrebna-sredstva-za-novu-knjigu—414146.html
• http://www.crowdfunding.hr/

20161003 – 20161006