Autor: bozica

Na književnoj večeri prošloga petka u Donjoj Stubici gospođa Marija Krušelj iz Udruge Stubička baština, s kojom sam surađivala na Hrvatskom obiteljskom tradicijskom vrtu, Hrvatskom vrtu perunika i na Stubičkim obliznekima, darivala me je keramikom Ljerke Njerš Perunika te sadnicom citronke s njihova nedavnoga 20. sajma tradicionalnih sorta u dvorcu Golubovec.

Ta je starinska ranozimska sorta kruške podrijetlom iz Amerike. Otkrio ju je rasadničar Kieffer, prema kojem ima i drugo ime, a prvo je matično stablo dalo plodove 1863.

Zanimljivo je kako su je u nas zbog uske visoke krošnje sadili ne samo u voćnjake nego i u drvorede uz puteve. Nekoliko godina prije Drugoga svjetskog rata zasađen je jedan s obje strane ceste od Svetoga Ivana Začretja do Krapine, itekako je vidljiv, jer je i do danas sačuvano pola stabala.

Moju sadnicu citronke udomili smo u Moslavini, u Križu, zasadivši je u voćnjaku obitelji Benko – Kepe. Zahvaljujemo na dobrodošlici staroj sorti. Prijatelj Tomo kaže da ju bumo brali spol, kak se to kod nas veli. Ako ne mi, ako se primi, zadužujem Tomine unuke Matka i Matea.

20161024

Vidim sinoć prikazat će Korczaka, pa zasjednem pred televizor. Kak su se sjetili Wajde, mislim, kad ono: umro. Umro? Ja da ne znam da je Wajda umro? I to još 10. listopada u 91. godini? Zato mu HTV i posvećuje na Drugome kasni film i Dodatke. Da ne trošim toliko vremena i novca na medije, medije zapravo, da budem informirana, ne bih žalila, ali moram valjda početi čitati osmrtnice (Selma Mijatović, Ignac Kulier…). I najbolji jedva da se odrade.

Ne dam da me prekrije bijes. Wajda, zbog kojega sam uz komparatistiku 1974. upisala polonistiku, to nikako ne zaslužuje. Koliko je to davno bilo, moram se podsjetiti zašto i odmah čujem pana Andrzeja iz arhiva kako 1979. u 3-2-1 kreni govori zašto radi filmove na poljskom, za svoju poljsku publiku, jer, kaže, jezik nije samo jezik nego sporazumijevanje. Četvorica specijalista novovjekih govore kako je on naveo druge da razumiju Poljsku i Poljake. Govore o tome markantnom umjetniku koji je najprije htio biti slikar, o velikom redatelju velike kinematografije, a ja se prisjećam kako sam Pepeo i dijamant, poput Korczaka također crno-bijeli, gledala jedno 12 – 13- 14 puta, svaki put zagledana kako poljski James Dean Cybulski umire u bijelim plahtama na sušenju, na gnojištu. Spominju utjecaj na jugo crni val. Tu se više prisjećam kako sam bila osupnuta kad sam napokon Wajdu uspjela dohvatiti za (telefonski!) intervju a Andrzej tako dobro, bolje nego ja poljski, govori, on bi rekao serbsko-chorwacki, koji je naučio snimajući u Jugoslaviji čini mi se Vrata raja.

Ali nije mi žao zbog polskiego, jer sam Wajdu gledala i u teatru, čak i Dostojevskoga (polonistika me je s komparatistikom tu najviše spojila, jer je Solar moderni roman tumačio vezom Cervates – Dostojevski – Kafka, a Dostojevski su bili Demoni, Zli dusi, a ne, kako biste pomislili, Zločin i kazna.)

Wajde sam se najviše zbližila i s poljskom književnošću. Polonist Kozina spominje kako je od pedesetak filmova čak tridesetak oslonio na književne predloške. Govore o njegovoj igri mačke i miša s cenzurom, prepoznajem sve više detalja iz autobigrafske i u nas prevedene knjige Film i ostatak svijeta, pa je dohvaćam, još jednom, stalno mi stoji na stoliću. Zbog Wajde sam radila reportažu i iz Lođa, bila i na snimanju nekog filma. Zbog Wajde sam se dograbila s profesorom Peterlićem i na ispitu iz filmologije izvukla bijednu trojku. Mislim da je bio uvjeren da želim analizirati baš Čovjeka od mramora, jer ga nije gledao, ne shvaćajući koliko sam se namučila stojeći u dugome redu, kolejki, samo da bih se domogla karte. Nije uopće htio slušati kako me se dojmila Wajdina autoironija u filmskome komentiru socrealističkih žurnala i inih filmova na vlastiti račun.

A kako sam tek bila vesela kada sam na nekom satelitu uhvatila posve svježega Pana Tadiju, višesatnoga u stihu. I Mickiewicz bi bio zadovoljan, sigurna sam. Zašto mi nemamo takvih filmova, takve kulture prema vlastitoj kulturi? Pa mi se vrte Brezik, Obećana zemlja, Gospođice iz Wilka… Nekako pomišljam kako većina naših filmaša nije ni pročitala toliko romana ukupno, a kamoli hrvatskih, koliko je Wajda poljskih adaptirao za film i kazalište. Mi i globalnoga Shakespearea, onoga iz Globea, umijemo iščerečiti, što veći, to snažnije, jer naša nam književnost i naše bolne teme nisu dovoljno inspirativni, snažni. Što bismo govorili hrvatski, kad možemo barem engleski?

Kako smo mali, neobrazovani, nedorasli svojim katynima, korczacima (i to prije Schindlerove liste!), a i vlastitim velikanima. Pa mi se ne usuđujemo opredijeliti tko su između nas ti veliki, a u svojim se jamama samo valjamo. Raspredaju četvorica specijalista kad je Wajda bio najveći, pedesetih ili devedesetih, govore kako je dugo stvarao, kako je dobio Oscara, nabrajaju filmove. Wajda, čovječe, ma što mi mislili, Ti si svoje učinio; sad je red na nama, koliko možemo. Barem gledati, barem vidjeti.

20161023

 

Slavljeničkim danom hrvatske književnosti nazvao je akademik Viktor Žmegač predstavljanje njemačkoga prijevoda Krležinih Balada Petrice Kerempuha / Die Balladen des Petrica Kerempuh (DHK, biblioteka Most, Zagreb, 2016.) u Društvu hrvatskih književnika u petak 14. listopada 2016.

Osim Žmegača, koji je napisao i pogovor u knjizi, na predstavljanju su sudjelovali i urednik Davor Šalat, etnolog i antropolog dr. sc. Tomislav Pletenac, voditeljica Lada Žigo i dramska umjetnica varaždinskoga HNK-a Beti Lucić te, dakako, književnik i prevoditelj Boris Perić.

Sad ću napokon znati o čemu pjevaju Balade, govorila je Žmegačeva kći prevoditelju dok joj je potpisivao knjigu. Dosad su Balade bile prevedene na talijanski, ruski, češki, francuski, mađarski i slovenski, a na njemački ih je, također za Most osamdesetih godina, Ina Jun-Broda prevela tek fragmentarno. Perićev integralni prepjev (i komentare!) Žmegač ocjenjuje virtuoznim.

Da se uopće upusti u taj posao Perića je ponukala prošlogodišnja antologija kajkavkih pjesnika Moderne kroatische kajkavische Lyrik u izboru Ernesta Fišera, također za Most, u kojoj je bilo i nekoliko balada. (Dopuštam sebi podsjećanje na vlastiti ponos što sam ne samo u istome jeziku nego i u istoj antologiji s Krležom.) 

U kratkom je vremenu Petrica Kerempuh progovorio na njemačkom standardu, Hochdeutschu.

Die Balladen des Petrica Kerempuh Žmegač ocjenjuje jedinstvenim djelom hrvatske književnosti, singularnim djelom kako ga naziva u širem smislu, a istodobno i paradoksalnim djelom koje nije napisano ni na kojem jeziku nego na posebnome Krležinu idiomu. Ističe osobito posebnu Krležinu igru jezikom, u povijesti književnosti nazivanom makaronštinom (prema tal. književniku Macaroniju), obično korištenom u humorističkom, ludističkom diskursu. Kod Krleže nema karakter igre, nego je riječ o duboko ozbiljnom djelu, krvavom.

Da čujete samo kako Planetarium, Das Planetarium recimo, zvuči na njemačkom, koji je Periću i drugi materinski jezik. No, prepjevom Balada morao je, kako kaže, i drugi put očiti njemački. Očito se isplatilo. Pogotovo za hrvatsku književnost.

Kojega smisla ima uopće u modernome svijetu prepjevavati, prevoditi Krležu? Kako bi Žmegač rekao, dok ima čitatelja, dok čitatelji žele učiti Krležin neponovljivi jezik, ima i smisla. A od 1936., kada su u Ljubljani Balade prvi put objavljene, do današnjih dana imaju čitatelja, pa onda i smisla.

Posežem za Ladom Žigo i njezinim citatom Eca kako je jezik Europe – prevođenje. Pogotovo je to važno za Krležine Balade okarakterizirane i alegrijskom kompletnom kartografijom Europe. Prevoditelj Boris Perić ustrajno i razlogom govori kako Krležu teba čitati manje dogmatski. Po meni: Krležu jednostavno treba čitati!

20161018

link

http://www.bozicabrkan.com/b-brkan-u-najnovijoj-antologiji-hrvatske-kajkavske-lirike/

 

 

Subotnje poslijepodne – državni praznik s rijetkim zastavama – proveli smo nesvakidašnje, pomalo egzotično. U podrumu Crnoga mačka, kafića na Podolju nedaleko Bolnice Sestara milosrdnica. Sa desetak očito vrlo zainteresiranih slušajući uvodno predavanje dr. sc. Branimira Vidmarovića u temu Evolucija kineske vanjske politike od kraja Drugoga svjetskog rata do danas: strategija, ciljevi, problem. Nazvao ga je dvosemestralnim kolegijem.

Očito ambiciozan i podržan od roditelja – majka prof. dr. sc. Natalija Vidmarović predaje na slavistici Filozofskoga fakulteta sveučilišta u Zagrebu, a otac Đuro Vidmarović je veleposlanik, osnivač HDZ-a, profesor povijesti i filozofije, književnik i književni kritičar – Branimir je u Moskvi diplomirao i doktorirao međunarodne odnose i diplomaciju na Državnom institutu za međunarodne odnose, a, kako kaže, isprva iz čiste egzotike, usredotočio se na istraživanje kineske vanjske politike i problema sigurnosti u Istočnoj Aziji te se specijalizirao za japansko-kineske odnose.

Vratio se u domovinu, ali baš u nevrijeme, kad njegovi i manje obrazovani vršnjaci za poslom odlaze iz nje. I, kako još nije osigurao stalan posao, a primjerice Fakultet političkih znanosti i Diplomatska akademija MVP-a nemaju prostora za njegove teme, dr. sc. Vidmarović odlučio je taj prostor sam stvoriti i osvojiti dijeleći svoje znanje o danas izuzetno važnoj temi međunarodnih političkih odnosa i to u prostoru koji, kako bi se to reklo, ne pripada znanstvenoj zajednici. Bar nije do njegove generacije, koja se ne miri s nemogućim, pa osmišljava drugačije od prethodnih naraštaja te znanje pa i znanost, ako drugdje ne može, predstavlja gdje može – u kafiću i na internetu. HR2.0 – Lijevak znanja kod Mačka.

Želim Branimiru da na svakoj subotnjoj temi ima sve više slušača, da mu podrum Crnoga mačka postane pretijesan, jer Kina je sa svojom nekoliko tisućljeća dugom i zapadnoj civilizaciji još poprilično stranom poviješću, kulturom, jezikom, filozofijom i inim zaista zanimljiva i za budućnost svijeta, nas barbara, još kroatocentristički i eurocentristički poput pustinjaka zagledanih u vlastiti pupak, izuzetno važna tema, koja može i koja treba zanimati svakoga tko kao građanin svijeta želi ostvariti karijeru bilo kao novinar, gospodarstvenik, diplomat…, ili je samo zaljubljenik u putovanja ili je tek student koji se još ili pak, kako smo imali u subotu, bivši hrvatski veleposlanik u Kini Antun Babić, koji ima iskustvo višegodišnjega života u najmnogoljudnijoj zemlji.

Dr. sc. Branimir Vidmarović sada na zagrebačkome Konfucijevu institutu osvježava znanje kineskoga koji je imao priliku učiti i boraveći u Pekingu i Šangaju za vrijeme studija.

Vrijedno i zanimljivo, ali ne samo osobno predavaču i slušačima, nego i Hrvatskoj koja se valjda od silne brige za raznorazne uhljebe i prosječnike ne uspijeva posvetiti već postojećim svojim specijalistima. Čak ih niti već gotove učinkovitije iskoristiti!

20161008 – 20161010