Nisam sigurna da bi, da se održavalo u isto vrijeme negdje u središtu Zagreba, predstavljanje knjige Boži pasec Nade Lozar-Tomašić imalo toliko publike kao u petak, 16. prosinca 2016. navečer u Ključu Brdovečkom, uza samu Suklu, kako ti kajkavci ikavci zovu Sutlu. Uza samu granicu sa Slovenijom ne žive postrani nego vrlo kreativno družeći se i likovom.
U Društvenom domu Mihovila Krušlina tražio se stolac više. Udruga Ivana Perkovca za očuvanje kajkavske ikavice i promicanje zavičajne kulturne baštine objavila je ne samo s Institutom za jezik Rječnik kajkavske donjosutlanske ikavice, svojega zavičajnog govora, jednoga od zaštićenih na nacionalnom popisu nematerijalne baštine, nego, uz drugo, sad već i treću knjigu rođene Ključanke, rođene 1950 godine, koja je počela stvarno pisati tek u mirovini, kad joj se i život smirio, a kako je sama napisala, jedini joj je motiv jezik. Jesu li otuda pjesme Riči nafčene, Moj i naš kaj, Kaj je kaj?, Laš?, Lipa naša rič…
Proslava 100. rođendana Stjepana Jakševca
Poslije zbirki Sve moje ljubavi (2012.) i Osjećaji duše (2014.) upravo objavljenu Božji pasec – prema pridodatom rječniku znači Duga – imala sam priliku govoriti o njoj uz urednicu knjige i predsjednicu Udruge Ivana Perkovca Jasnu Horvat i recenzenta Branka Pilaša. Sudjelovali su također KUD Mihovil Krušlin, Dražen Mihok, djevojčice Tara, Patricia i Terezia, Ivica Ivanković i Ivančice te, dakako, autorica.
Povod je bio 100. rođendan Stjepana Jakševca, antologijskoga pisca za djecu i autora tekstova brojnih popularnih pjesama od Na Sljeme na Sljeme do Imela majka sineka tri te čovjeka koji je nadahnjivao da se ne zaboravi stari zavičajni govor, njihov dijalekt. I neće, sudeći prema tome kako surađuju od najmlađih do najstarijih te kakvi stihovi nastaju.
I više od uspomena iz života
Gospođa Nada Lozar-Tomašić piše najčešće o obitelji, domovini, vjeri, ljubavi, pa i ponečemu drugome, kako na standardnom hrvatskom jeziku tako i na kajkavskoj ikavici.
Branko Pilaš u trećoj knjizi Božji pasec nalazi samo nastavak onoga što je čitateljima podarila u prvoj i drugoj knjizi, pjesnikinjine uspomene iz života. Rekla bih: i više od toga.Jasna Horvat u pogovoru knjige u potrazi je za prirodnom i pjesničkom dugom, o povezanosti kiše i duge, neba i ljudi:
Duga je jedna od najljepših nebeskih pojava. Odraz je to svjetlosti u kapljicama vode u zraku, vidljiv ljudima leđima okrenutim Suncu. Kad nakon kiše i tmastih oblaka zasja Sunce pa u igri sunčeve svjetlosti i vodenih kapi nastane ta najčudesnija prirodna pojava, ona uvijek izaziva ushićene poglede i radost na ljudskim licima, (…) za koju predaja kaže da krajevi njezinih lukova pokazuju gdje je skriveno blago; ako pak prođemo ispod duge dohvatit ćemo sreću!
Dosegnuti svoj boži pasec
Pita se je li uopće moguće dotaknuti dugu te je li prolazak ispod duge samo tek želja, priča, legenda ili za one maštovitije i nešto više. Ponekad je korisno početi i maštati jer je svijet mašte možda (naglasak je na onom „možda“) bolje mjesto za življenje, zaključuje Jasna Horvat sigurna da je Nada Lozar-Tomašić uspjela protrčati ispod duge i našla svoje sretno mjesto te da ćemo zbog toga, od sada i svi mi ostali, s više vjere, a možda i čežnje, pogledom neprestance pretraživati nebo nakon svojih teških, oblačnih i tmurnih dana, nevremena i oluja… te pronaći i dosegnuti svoj boži pasec…
No, čak i u naslovnoj i uvodnoj pjesmi Boži pasec Nada Lozar-Tomašić pjeva:
A tu je i KAJ –
Rič drobna i mala,
Kaj bi h srca onih,
Kaj tu živiju
Lakše stala.
Zavičajnica poput one moslavačke
Tu pjesničku dugu, taj božji pasec, književni privid uokviren zavičajnim, krajolikom i jezikom, i zbog tema i zbog jezika, ocijenila bih baš onako kako sam ocijenila drugo izdanje knjige Mojom Moslavinom Đure Vidmarovića i Katarine Brkić (Ogranak MH Kutine) – zavičajnicom.
Kao prilog tome dodajem riječi Jasne Horvat koja autoricu opisuje kao jednu od rijetkih izvornih govornica kajkavske ikavice koja i piše svoje najljepše stihove na ovome zaštićenome govoru (…) te se tako može svrstati uz bok pjesniku Stjepanu Jakševcu – i njemu i Ivanu Perkovcu posvećuje po pjesmu, op. B.B. – i drugim brojnim stvaraocima koji su ikafskom riči izrazili svoje osjećaje duše i ikafsku rič prenijeli u svijet.
Naizmjence standard i kajkavska ikavica
Ocjenjujem da su joj najosebujnije pjesme napisane upravo zavičajnim govorom. Čitatelji kojima je kajkavska ikavica manje poznata mogu se poslužiti i rječnikom. Kajkavcima će biti bliski tipični deminutivi, npr. domek, sunčeko, falaček, pucica, fertunček…, a moram skrenuti pozor da se autorica opredijelila za obezvučeno pisanje, što katkad otežava čitanje. No – čitajte naglas i slušajte se!
Od ukupno 130 pjesama 55 je pisano kajkavskom ikavicom, iako sam imala dojam da one prevladavaju. S obzirom da iz vlastita iskustva znam da jedne teme imam za standard a druge rezervirane za svoj kajkavski, kekavicu, na pitanje izrijekom Nada Lozar-Tomašić odgovara mi kako piše kako joj sine, da je pokušala čak i prevoditi, ali da ne ispada dobro, nego čak grozno, očajno. Pjesme su joj, tumači, nastajale pojedinačno, ali su urednički slagane tematski, a cjeline u zbirci također su naslovljene naizmjence standardom i kajkavskom okavicom: Dodir sjete, H špampetim zelenim, O more, more, Cinkuš zvoni, Balada o jednoj ljubavi i Ladlini u srcu. Pjesnikinja će u pjesmi H riči živiš, uz drugo, napisati:
Rič nam triba
Kak i jilo,
Jilo za tilo
A rič za dušu
U pjesmi Prolazno, Nada Lozar-Tomašić zapisala je: Sve je prolazno…/ Prolaznost je zasigurno prolazna… ali snaga prave, lipe riči/riječi ostaje:
Riči
Čudaj lipih riči
Ja sam dobila,
F srčeko jih posadila,
Kaj jih nigdar ne bi pozabila.
Tribalo mi je dost da razmem
Da se riči kak slatkiši diliju,
Kaj ljudi veliju uno kaj ne misliju,
Z lažimi svojimi druge raniju.
Čudaj lipih riči
Kaj sam jih posadila
Rodom nisu rodile,
Kaj nisu bile mladice
Sprheni drač su bile.
Nemrem nikak razmit
Zakaj je ljudim lakše
Pikeči drač kak pušlec roš podelit,
Kat je za sreču triba jako malo,
Ze srca po istini povidana
Prava, lipa rič.
20161202 – 20161203 – 20161217
link:
Televizija Zapad / od 7. minute prilozi o Božemu pasecu, Nadi Lozar – Tomašić, našoj udruzi, KUD – u Mihovila Krušlina i Božićnom koncertu u Šenkovcu…: https://youtu.be/tJTZaFK0HSI
Fotografije / Miljenko Brezak
