Potkraj 2016. godine Kloštar Ivanić, moslavačka Atena, obogaćen je čak dvjema zanimljivim baštinskim izdanjima. I veća si mjesta rijetko mogu tako što priuštiti, kako zbog novca – ovdje je posrijedi u oba slučaja općinska potpora – a još više jer nemaju ljudi koji bi se s toliko predanosti posvećivali vlastitoj i to lokalnoj baštini. Ta tko će, ako neće oni!? Bravo!
Najprije je u povodu Mjeseca knjige Udruga Prijatelji Kloštra u Pučkome domu organizirala četverodnevnu izložbu Priča o kloštranskom trsju te uz nju na tridesetak stranica objavila i istoimenu knjižicu, svojevrsni tematski katalog o kloštranskome vinogorju, vinogradima i klijetima, obradi vinograda i njezi vina te navodeći vinogradarske obitelji Laušin, Kožarec, Pajur, Šipuš, Šumelić-Potočki, Šušković-Femenić, Klun, Rotkvić-Marković-Pavanić i Kožić, Tupek, Đurić, Kramar…
Zašto Priča o kloštranskom trsju? U predgovoru Suzana Đura odgovara: Zato što mi se čini da pomalo nestaje naše kloštransko trsje (naše gorice). Vraćajući se 55 godina unatrag, kada je tek došla živjeti u Kloštar, prisjeća se kako pred stambenim naseljem uzmiču vinogradi koji se spominju još 1246. godine u povelji koju je zagrebački biskup Stjepan II. izdao opaticama smještenima u Kloštru, spominjući kako, uz drugo, daje sve desetine istanovnika novoga naselja Ivanić kako od žitarica, tako od vina i praščića i janjaca i jestvina i pčela i kokoši i desetinu od lana, što je kita zovu, i od manjih stvari što se običavaju pojedinačno desetinati i desetinu od svih naših vinograda u naselju…
A zatim je KUD Kloštar o obljetnici osnutka 1997. objavio mapu sa tridesetak listova 20 godina vjernosti tradiciji i zavičaju s opsežnim predgovorom, objavljenim u posebnoj knjižici, etnologinje i muzejske savjetnice Slavice Moslavac, ravnateljice Muzeja Moslavine Kutine, te Marijane Bunjevac. To je izuzetno važno, ne samo kao kronološki podsjetnik o aktivnostima kloštranskih kudovaca, koji su uz drugo moslavačku folklornu baštinu ovjekovječili i na nosaču zvuka Volim milo, ma siroče bilo, nego, kako uvodno piše Moslavčeva, zato što su tradicijski obredi, osobito narodna nošnja, tradicijska glazbala i ples šireg kloštrankog zavičaja vrlo malo istraživani, prezentirani i publicirani.
Tek malobrojni zapisivači, stručnjaci-etnolozi, književnici, folkloristi kao i ostali zaljubljenici u baštinu, rijetko, skromno i sporadično su bilježili vrijednosti pučkog načina života, kao i njihovu duhovnu, te materijalnu ostavštinu.
Uz fotografije zaista krasnih sačuvanih nošnji predstavljena je i kratka povijest današnjega Kloštra Ivanića, izrasloga imenom dakako iz samostana (klaustar, klošter), prvi put pismom spomenutoga 1093. Zatim KUG Kloštar, pa tradicijsko ruho i tehnike tkanja, pa ženska, muška i dječja narodna nošnja (crveno gizdavo i belina!), te plesovi, pjesme i glazba odnodno sve ono što je odavno, i kad se sačuva, uglavnom, u najboljem slučaju, hobi i lijepo sjećanje,
I da nema svakodnevno sve brojnijih, sve užasnijih novih vijesti o izbjeglicama, tko bi mogao zaboraviti izbezumljenu ranjenu djecu netom izvučenu iz ruševina grada nekoga egzotičnog imena i povijesti iz pretpovijesti ili na obalu mora koje je progutalo i njih i cijeli čamac? Najmanje je godina – već i godina i pol, bome! – kako mi se po računalu vuče ciklus o ljudima koji pješače od nemila do nedraga bježeći od sebe k nama, dok se mi ograđujemo od njih žilet-žicom i humanitarnim akcijama hodanja kilometrima dužinom žice.
Tako sam još u listopadu započinjala tekst i neprestano ga odgađala završiti, kao da sam znala da će do kraja 2016. stići 60 i nešto ljudi jedva živih u kombiju 19., pa 20., pa 21. prosinca 2016., a i da će se nastaviti sa 1917. s ubojstvom u Poljskoj, prebijanjem kod nas koji smo navodno na izbjeglice osjetljivi.
Ne, istina, tim ljudima, a sve manje i nama – najpreciznije rečeno – da je čitaju, utjeha bi bila aktualna poput novinarskog izvješća ili reportaže uživo posve nesvakidašnja nova Ljevakova, zapravo prva knjiga Izbjeglištvo u suvremenom svijetu Duška Petrovića. Ne poznajem čovjeka, pa ne mogu prosuditi je li uvjerljivosti pridonijelo što je i sam izbjeglica iz Sarajeva te aktivist, volonter i istraživač na licu mjesta. na balkanskoj ruti ili svestranost i predanost koja ju je učinila dojmljivim interdisciplinarnim doprinosom razumijevanju rasprave o migracije i izbjeglišta.
Podnaslovom Od političkih utemeljenja do biopolitičkih ishoda autor, inače antropolog i etnolog te asistent na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, navodi nas na pravac svoje znanstvene analize, ali tekst je mnogo širi, mnogo plastičniji od samo ravnodušnoga, suhoparnoga znanstvenoga. Ne bih mogla izreći ukratko bolju ocjenu od dr. sc. Ines Price:
Djelo ima izniman znanstveni doprinos, kako po relevantnosti u domaćoj znanstvenoj zajednici nedovoljno zastupljene teme, tao i po opsegu teorijskoga dometa te vrijednosti neposredno dobivene empirijske građe i njezinom analitičkom uklapanju.
Nakanivši čitati, nisam mislila kako će me, jer mi tema zapravo osim po širem interesu nije bliska, navesti na upoznavanje s mnogim novim pojmovima, primjerice biopolitika te termin biopolitičko stanje posudbi od hrvatskoga filozofa Žarka Paića, mojega zavičajca. I provesti me kroz povijest filozofije i mnoge moderne autore te navesti na razmišljanje o odnosu prema smrti, samoubojstvu, o zastrašujućem procjepu između čovjeka i Boga i koječemu. Kojekakvim temama 21. stoljeća, za koje nisam ni pomišljala da bi bile bitne i nama dolaznicima, rekla bih svojevrsnih izbjeglicama iz 20. stoljeća.
Da se nisam upustila u 440 stranica Petrovićeva teksta, vjerojatno ne bih tako skoro doznala ni da se, neovisno na sve seobe, osvajanja i bježanja u povijesti, moderni izbjeglice – s kojima se ovih dana igramo do crnjaka kako su to ljudi koje svi izbjegavaju – mogu računati tek od 1675., kada su izbjegli hugenoti protjerani zakonskim aktom prvi puta nazvani izbjeglicama.
Da nisam čitala Petrovića, kako bih se udubila u to da je princip građanstva ključan u fenomenu izbjeglištva i da je to bitno moderan fenomen, iako su matične političke zajednice bile prisiljene napuštati različite skupine ljudi i pojedinci i prije masovne pojave izbjeglica početkom 20. stoljeća. U 19. stoljeću u već moderniziranoj Europi skupine i pojedinci prisiljeni su bježati uglavnom iz političkih razloga te su se često doživljavali kao žrtve političkoga egzila. Od istočne Europe, Čilea, arapskih zemalja, Bliskoga istoka…
Izbjeglice su uglavnom anonimni pojedinci ili nacionalno definirane skupine koje napuštaju političke zajednice i mjesta boravka i stanovanja zbog razvoja specifičnih okolnosti. (str. 281.)
Knjiga je znanstvena, ali to nije znanost pisana dosadno nego čitko, vrlo modernim stilom, neopterećeno, čak i kada se naslanja na Hannah Arendt. Do toga da me izaziva da se ponovno udubljujem u istoimeni film o toj filozofkinji iz 2012. Margarethe von Trotta s Barbarom Sukowom u naslovnoj ulozi, iako sam ga gledala nekoliko puta, a sve da pokušam prokljuviti što je i kako je žena radila (a bogme i što je radio Eichmann, čije je suđenje pratila, stvarajući od Židova u najblažoj varijanti izbjeglice, ljude bez mjesta na zamlji).
Daje Petrović misliti, primjerice o strahu od postojanja manjina, o humanosti i humanitarnosti i sličnim temama koje nas dnevno opsjedaju toliko da su izgubile sva svoje, pogotovo dubinska značenja.
Da za Petrovićevu knjigu napišem prvo pa muško, netko bi se mogao ustobočiti zbog seksizma, ali i prva jest i odlična jest. I valja nam je čitati, čitati, čitati. Povijesno i suvremeno, zemljopisno i geopolitički, ljudski.
Preosimo Televizija Zapad – Našim krajem 28.12.2016.:
https://www.youtube.com/watch?v=tJTZaFK0HSI / od 7. minute prilozi o Božemu pasecu, Nadi Lozar – Tomašić, našoj udruzi, KUD – u Mihovila Krušlina i Božićnom koncertu u Šenkovcu…
BOŽICA BRKAN, zapisi za portret» prva je verzija dokumentarca, koji je Miljenko Brezak napravio prema ideji književnika, književnog kritičara i diplomata Đure Vidmarovića. Sa 34 minute trebao bi prerasti u opsežniji film o književnici i novinarki Božici Brkan, jer, kako u uvodnim kadrovima govori Palma Klun Posavec, «život je Božice Brkan od mlade pjesnikinje, novinarke i urednice Vrta do književnice toliko interesantan da zahtijava neku dokumentarnu obradu».
U filmu o Božici Brkan uz Moslavčane Đuru Vidmrovića, Palmu Klun Posavec, Tomu Benka i Dragu Pasarića, govore njezina nastavnica hrvatskoga u osnovnoj školi u Križu Vera Vuković, književnica Irena Lukšić, dugogodišnja suradnica na gastroprojektima Ivanka Biluš, književnica Božica Jelušić, antologičar prof. dr. sc. Joža Skok, prof. dr. sc. Zvonko Kovač, dugogodišnja suradnica, jezikoslovka, redaktorica i autorica udžbenika Maja Matković, književnik Marko Gregur…
«BOŽICA BRKAN, zapisi za portret» prigodno je prvi put prikazan kao uvod u književnu večer s književnicom i novinarkom Božicom Brkan u organizaciji Knjižnice Donja Stubica u Majsecovu mlinu u Donjoj Stubici 21. listopada 2016. u povodu Mjeseca hrvatske knjige 2016.
Malo je ljudi s maštom kakvu ima Slavica Moslavac, a još ih je manje koji, poput nje, maštu oživljavaju u različite projekte. Kako je etnologinja, muzejska savjetnica i do Nove godine i ravnateljica Muzeja Moslavine Kutina, početkom prosinca priredila je (samo) naslovom istu izložbu u Galeriji Kutini te Galeriji Stari grad Đurđevac koje traju do Tri kralja. Etnografska izložba Moslavački božićni običaji pokazuje božićne jaslice različite veličine i od različitog materijala, slikovne zapise, a na plakatima te tekstove vezane uz moslavačke božićne običaje koji su se u gradskim i seoskim sredinama održavali tijekom 19. i 20. stoljeća, tj. u vrijeme fra Bonifacija Pavletića.
Slavica Moslavac na izložbi o kruhu / Fotografija Božica Brkan
Tako izložbu i prati i zanimljiv katalog Božić u vrijeme Bonifacija Pavletića sa sažetkom na engleskom i talijanskom, kako bi očito pridonio poznavanju Bonifacija, proglašenoga Slugom Božjim, a koji je rođen u moslavačkom selu Zbjegovači 1864. godine (tada župa Kutina, a danas Ilova) a umro 1897. Domovinu je napustio kao mladi postolar, a potekavši iz slavenskoga svijeta za redovnički se put opredijelio u Grazu, germanskome svijetu, a glas svetosti zadobio je u latinskome svijetu, u Italiji, ponajprije u Rimu, osobitom žrtvom služeći potrebitim bolesnicima i nezbrinutoj djeci.
Uz to, katalog pripovijeda i zanimljive etnološke priče o Adventu ili Došašću, adventskom vijencu, moslavačkim običajima, znakovima Božića kao što su zelenilo, panj badnjak, božićna slama, božićne svijeće, božićno pecivo (božićnjak, božićnica, svetečna hlebovina), bor (jelka ili krispan), čestitke za Božić i Novu godinu, odjeća i kuglice i drugo ukrasi.
Slavica Moslavac opisuje:
Od svih običaja tijekom godine božićni običaji, kao dio zimskog godišnjeg ciklusa, obuhvaćaju najviše vremena, najbrojniji su i najraznovrsniji. Tu se međusobno prepliću stara pretkršćanska vjerovanja i kršćansko svetkovanje rođenja Isusa Krista – Božića. Te dvije razine običaja u višestoljetnom preplitanju u malim su se dijelovima stopile, pa su se brojni nekršćanski elementi prilagodili kršćanskom svjetonazoru.
Božićni običaji vezani su uz imena svetaca, a njihovi životni putevi protkani su brojnim vjerovanjima o njihovim dobročinstvima i čudoređu.
Svako dobro djelo se pamti. Upravo ta dobročinstva stvorila su niti povezanosti između nedodirljivih svetačkih života i života običnog naroda, koji ih počinje štovati, te njima u čast obilježavati njihove dane liturgijskim slavljem s jedne strane i pučkim običajima s druge strane.
U starom kršćanskom svijetu, pa i kod nas ima u božićnim običajima i pjesmama, tj. njihovoj biblijskoj fabuli ili simbolici, još dosta sačuvanih elemenata, u kojima se kriju ili zameci ili ostaci božićnih igara kao što su koledarski običaji s prigodnim pjesmama, kićenje jaslica, drvca i zelenila. Prostiranje slame po kući, spravljanje blagdanskih jela kao i čestitari u duhu narodne tradicije. Oni su isključivo bili muškarci, različitog socijalnog sastava i životne dobi, koji su pjevajući obilazili selo, zaustavljali se pred svakom kućom, čestitali kućedomaćinu, a za uzvrat bili darivani.
Uz običaj darivanja, bilo je uvriježeno izreći određenu formulu, svojevrsnu čestitku, tj. želju za dobrobit i blagostanje u narednom periodu.
Božićni običaji počinju na Svetu Barbaru /4.prosinac/ sijanjem božićne pšenice, ili od dana Svetu Lucije /13.prosinac/ i traju do Sveta tri kralja.
Matica hrvatska Sisak od 1969. godine objavljuje ugledan časopis za književnost, kulturu i znanost “Riječi” (glavna i odgovorna urednica Đurđica Vuković). U broju 4. za 2016. godinu donosi niz zanimljivih i lijepo prelomljenih tekstova.
Tema broja je rad Želimira Janeša, rođenoga Siščanina o kojem piše Boris Varga, Cjelina jedan autor posvećena je Seadu Begoviću. Uz niz proznih, pjesničkih I esejistički naslova, uz druge, u cjelini Kritika / prikaz/ osvrtĐuro Vidmarović objavljuje članak “Povratak Božice Brkan moslavačkoj kajkaviani/ uz pevcov korak/kajkavski osebušek za eu” (str. 171.-175.).
Jasna Horvat i Božica Brkan: razgovor o izdanjima Uruge Ivana Perkovca / Fotografija Miljenko Brezak
Nisam sigurna da bi, da se održavalo u isto vrijeme negdje u središtu Zagreba, predstavljanje knjige Boži pasec Nade Lozar-Tomašić imalo toliko publike kao u petak, 16. prosinca 2016. navečer u Ključu Brdovečkom, uza samu Suklu, kako ti kajkavci ikavci zovu Sutlu. Uza samu granicu sa Slovenijom ne žive postrani nego vrlo kreativno družeći se i likovom.
Izdanja Udruge Ivana Perkovca
U Društvenom domu Mihovila Krušlina tražio se stolac više. Udruga Ivana Perkovca za očuvanje kajkavske ikavice i promicanje zavičajne kulturne baštine objavila je ne samo s Institutom za jezik Rječnik kajkavske donjosutlanske ikavice, svojega zavičajnog govora, jednoga od zaštićenih na nacionalnom popisu nematerijalne baštine, nego, uz drugo, sad već i treću knjigu rođene Ključanke, rođene 1950 godine, koja je počela stvarno pisati tek u mirovini, kad joj se i život smirio, a kako je sama napisala, jedini joj je motiv jezik. Jesu li otuda pjesme Riči nafčene, Moj i naš kaj, Kaj je kaj?, Laš?, Lipa naša rič…
Proslava 100. rođendana Stjepana Jakševca
Jasna Horvat s knjigom koju je uredila / Fotografija Miljenko Brezak
Poslije zbirki Sve moje ljubavi (2012.) i Osjećaji duše (2014.) upravo objavljenu Božji pasec – prema pridodatom rječniku znači Duga – imala sam priliku govoriti o njoj uz urednicu knjige i predsjednicu Udruge Ivana PerkovcaJasnu Horvat i recenzenta Branka Pilaša. Sudjelovali su također KUD Mihovil Krušlin, Dražen Mihok, djevojčice Tara, Patricia i Terezia, Ivica Ivanković i Ivančice te, dakako, autorica.
Ivica Ivanković i Ivančice / Fotografija Miljenko Brezak
Povod je bio 100. rođendan Stjepana Jakševca, antologijskoga pisca za djecu i autora tekstova brojnih popularnih pjesama od NaSljeme na Sljeme do Imela majka sineka tri te čovjeka koji je nadahnjivao da se ne zaboravi stari zavičajni govor, njihov dijalekt. I neće, sudeći prema tome kako surađuju od najmlađih do najstarijih te kakvi stihovi nastaju.
I više od uspomena iz života
Gospođa Nada Lozar-Tomašić piše najčešće o obitelji, domovini, vjeri, ljubavi, pa i ponečemu drugome, kako na standardnom hrvatskom jeziku tako i na kajkavskoj ikavici.
Branko Pilaš / Fotografija Miljenko Brezak
Branko Pilaš u trećoj knjizi Božji pasec nalazi samo nastavak onoga što je čitateljima podarila u prvoj i drugoj knjizi, pjesnikinjine uspomene iz života. Rekla bih: i više od toga.Jasna Horvat u pogovoru knjige u potrazi je za prirodnom i pjesničkom dugom, o povezanosti kiše i duge, neba i ljudi:
Duga je jedna od najljepših nebeskih pojava. Odraz je to svjetlosti u kapljicama vode u zraku, vidljiv ljudima leđima okrenutim Suncu. Kad nakon kiše i tmastih oblaka zasja Sunce pa u igri sunčeve svjetlosti i vodenih kapi nastane ta najčudesnija prirodna pojava, ona uvijek izaziva ushićene poglede i radost na ljudskim licima, (…) za koju predaja kaže da krajevi njezinih lukova pokazuju gdje je skriveno blago; ako pak prođemo ispod duge dohvatit ćemo sreću!
Božica Brkan o Božjenm pasecu kao zavičajnici
Dosegnuti svoj boži pasec
Pita se je li uopće moguće dotaknuti dugu te je li prolazak ispod duge samo tek želja, priča, legenda ili za one maštovitije i nešto više. Ponekad je korisno početi i maštati jer je svijet mašte možda (naglasak je na onom „možda“) bolje mjesto za življenje, zaključuje Jasna Horvat sigurna da je Nada Lozar-Tomašić uspjela protrčati ispod duge i našla svoje sretno mjesto te da ćemo zbog toga, od sada i svi mi ostali, s više vjere, a možda i čežnje, pogledom neprestance pretraživati nebo nakon svojih teških, oblačnih i tmurnih dana, nevremena i oluja… te pronaći i dosegnuti svoj boži pasec…
No, čak i u naslovnoj i uvodnoj pjesmi Boži pasec Nada Lozar-Tomašić pjeva:
Nadina unučica Tara čitala je također bakinu pjesmu / Fotografija Miljenko Brezak
A tu je i KAJ –
Rič drobna i mala,
Kaj bi h srca onih,
Kaj tu živiju
Lakše stala.
Autorica čita svoju pjesmu / Fotografija Miljenko Brezak
Kao prilog tome dodajem riječi Jasne Horvat koja autoricu opisuje kao jednu od rijetkih izvornih govornica kajkavske ikavice koja i piše svoje najljepše stihove na ovome zaštićenome govoru (…) te se tako može svrstati uz bok pjesniku Stjepanu Jakševcu – i njemu i Ivanu Perkovcu posvećuje po pjesmu, op. B.B. – i drugim brojnim stvaraocima koji su ikafskom riči izrazili svoje osjećaje duše i ikafsku rič prenijeli u svijet.
Naizmjence standard i kajkavska ikavica
Nada Lozar-Tomašić, Božica Brkan, Ivica Ivanković, Jasna Horvat, g. Ivanković i Branko Pilaš / Fotografija Miljenko Brezak
Ocjenjujem da su joj najosebujnije pjesme napisane upravo zavičajnim govorom. Čitatelji kojima je kajkavska ikavica manje poznata mogu se poslužiti i rječnikom. Kajkavcima će biti bliski tipični deminutivi, npr. domek, sunčeko, falaček, pucica, fertunček…, a moram skrenuti pozor da se autorica opredijelila za obezvučeno pisanje, što katkad otežava čitanje. No – čitajte naglas i slušajte se!
Od ukupno 130 pjesama 55 je pisano kajkavskom ikavicom, iako sam imala dojam da one prevladavaju. S obzirom da iz vlastita iskustva znam da jedne teme imam za standard a druge rezervirane za svoj kajkavski, kekavicu, na pitanje izrijekom Nada Lozar-Tomašić odgovara mi kako piše kako joj sine, da je pokušala čak i prevoditi, ali da ne ispada dobro, nego čak grozno, očajno. Pjesme su joj, tumači, nastajale pojedinačno, ali su urednički slagane tematski, a cjeline u zbirci također su naslovljene naizmjence standardom i kajkavskom okavicom: Dodir sjete, H špampetim zelenim, O more, more,Cinkuš zvoni, Balada o jednoj ljubavi i Ladlini u srcu. Pjesnikinja će u pjesmi H riči živiš, uz drugo, napisati:
Autorica potpisuje knjigu / Fotografija Miljenko Brezak
Rič nam triba
Kak i jilo,
Jilo za tilo
A rič za dušu
U pjesmi Prolazno, Nada Lozar-Tomašić zapisala je: Sve je prolazno…/ Prolaznost je zasigurno prolazna… ali snaga prave, lipe riči/riječi ostaje:
Riči
Čudaj lipih riči
Ja sam dobila,
F srčeko jih posadila,
Kaj jih nigdar ne bi pozabila.
Tribalo mi je dost da razmem
Da se riči kak slatkiši diliju,
Kaj ljudi veliju uno kaj ne misliju,
Z lažimi svojimi druge raniju.
Čudaj lipih riči
Kaj sam jih posadila
Rodom nisu rodile,
Kaj nisu bile mladice
Sprheni drač su bile.
Nemrem nikak razmit
Zakaj je ljudim lakše
Pikeči drač kak pušlec roš podelit,
Kat je za sreču triba jako malo,
Ze srca po istini povidana
Prava, lipa rič.
Božica Brkan i Nada Lozar-Tomašić s kinčem, radom gospođe Nade / Fotografija Miljenko Brezak
20161202 – 20161203 – 20161217
link:
Televizija Zapad / od 7. minute prilozi o Božemu pasecu, Nadi Lozar – Tomašić, našoj udruzi, KUD – u Mihovila Krušlina i Božićnom koncertu u Šenkovcu…: https://youtu.be/tJTZaFK0HSI
TV Zapad emitirala je emisiju “‘Kak je lepi naš Kaj’ s književnicom Božicom Brkan” (urednik Filip Borelli, snimatelj Zoran Cvetko). Zahvaljujemo nadahnutoj ekipi.
Možete je pogledati na https://youtu.be/Ka8dAxUs3Zg
Poslije četvrt stoljeća objavljeno, drugo prošireno izdanje knjige “Mojom Moslavinom” Katarine Brkić i Đure Vidmarovića, nakon Kutine predstavljeno je u ponedjeljak 28. studenoga 2016. u Društvu hrvatskih književnika brojnim prijateljima i poštovateljima autora.
O knjizi su govorili Josip Sanko Rabar, recenzent Zdravko Gavran i Božica Brkan (Tekst kao zavičajnica) te u ime izdavača Ogranka Matice hrvatske u Kutini Dragutin Pasarić. Pjesme je čitala dramska umjetnica Dunja Sepčić, a tribinu je vodila Lada Žigo Španić.
Dramska grupa – Mala škola kekavice Društva Naša djeca Vladimir Nazor Križ u nedjelju 27. studenoga 2016. na 24. Kajkavijadi u Varaždinskim Toplicama izvela je baštinsko-ekološki igrokaz “Žabari jel žabe na kolec” Božice Brkan. Nastupilo je trinaest skupina iz kajkavskih mjesta cijele Hrvatske.
Mali Križani na pozornici Kajkavijade / Fotografija Božica Brkan
Voditeljica Dramske grupe Marica Kukor uvježbala je četrnaestoro dječaka i djevojčica, koji su odlično igrali na zavičajnom ididomu kajkavskoga, osobito po zamisli autorice oživjevši igru iz prve polovice 20. stoljeća “Žabe na kolec”. Prabake, bake i mame potrudile su pripremiti im krasne moslavačke narodne nošnje.
I ove godine prepuna dvorana Kajkavijade / Fotografija Miljenko Brezak
Na pozornici su se predstavili: Jana Krivec, Zara Broz, Mik Pavlić, Katarina Šatović, Dora Diklić, Josipa Čukelj, Korana Salopek, Borna Živković, Matko Kepe, Melania Bosnić, Ana Telinec, Hana Hršak, Tamara Martinjak i Lana Okanović.
Autorica igrokaza “Žabari jel žabe na kolec” Božica Brkan i odlični mali glumci sa svojom voditeljicom Dramske grupe Maricom Kukor poslije premijere / Fotografija Miljenko Brezak
“Žabari žabe na kolec” bit će izvedeni i u Križu 5. prosinca 2016. u 18 sati u Domu kulture Josip Badalić.
20161127
Link na video zapis premijerne izvedbe igrokaza “Žabari jel žabe na kolec” na 24. Kajkavijadi:
Najprije je u povodu Mjeseca knjige Udruga Prijatelji Kloštra u Pučkome domu organizirala četverodnevnu izložbu Priča o kloštranskom trsju te uz nju na tridesetak stranica objavila i istoimenu knjižicu, svojevrsni tematski katalog o kloštranskome vinogorju, vinogradima i klijetima, obradi vinograda i njezi vina te navodeći vinogradarske obitelji Laušin, Kožarec, Pajur, Šipuš, Šumelić-Potočki, Šušković-Femenić, Klun, Rotkvić-Marković-Pavanić i Kožić, Tupek, Đurić, Kramar…
Zašto Priča o kloštranskom trsju? U predgovoru Suzana Đura odgovara: Zato što mi se čini da pomalo nestaje naše kloštransko trsje (naše gorice). Vraćajući se 55 godina unatrag, kada je tek došla živjeti u Kloštar, prisjeća se kako pred stambenim naseljem uzmiču vinogradi koji se spominju još 1246. godine u povelji koju je zagrebački biskup Stjepan II. izdao opaticama smještenima u Kloštru, spominjući kako, uz drugo, daje sve desetine istanovnika novoga naselja Ivanić kako od žitarica, tako od vina i praščića i janjaca i jestvina i pčela i kokoši i desetinu od lana, što je kita zovu, i od manjih stvari što se običavaju pojedinačno desetinati i desetinu od svih naših vinograda u naselju…
A zatim je KUD Kloštar o obljetnici osnutka 1997. objavio mapu sa tridesetak listova 20 godina vjernosti tradiciji i zavičaju s opsežnim predgovorom, objavljenim u posebnoj knjižici, etnologinje i muzejske savjetnice Slavice Moslavac, ravnateljice Muzeja Moslavine Kutine, te Marijane Bunjevac. To je izuzetno važno, ne samo kao kronološki podsjetnik o aktivnostima kloštranskih kudovaca, koji su uz drugo moslavačku folklornu baštinu ovjekovječili i na nosaču zvuka Volim milo, ma siroče bilo, nego, kako uvodno piše Moslavčeva, zato što su tradicijski obredi, osobito narodna nošnja, tradicijska glazbala i ples šireg kloštrankog zavičaja vrlo malo istraživani, prezentirani i publicirani.
Uz fotografije zaista krasnih sačuvanih nošnji predstavljena je i kratka povijest današnjega Kloštra Ivanića, izrasloga imenom dakako iz samostana (klaustar, klošter), prvi put pismom spomenutoga 1093. Zatim KUG Kloštar, pa tradicijsko ruho i tehnike tkanja, pa ženska, muška i dječja narodna nošnja (crveno gizdavo i belina!), te plesovi, pjesme i glazba odnodno sve ono što je odavno, i kad se sačuva, uglavnom, u najboljem slučaju, hobi i lijepo sjećanje, 
Fotografije / Miljenko Brezak
