Ono što su tebi Oblizeki…, to su Slavici Etnografski zapisi…, rekao mi je jučer moj Miljenko Brezak dok smo udubljeni listali tek nam pristiglu, dan ranije otisnutu knjigu Slavice Moslavac Etnografski zapisipo Moslavini i širem zavičaju. Nakladnik Muzej Moslavine Kutina i njegova ravnateljica Jasmina Uroda Kutlić nisu se mogli na bolji način odužiti svojoj vrijednoj dugogodišnjoj zaposlenici i ravnateljici, koja potkraj godine odlazi u više nego zasluženu mirovinu. Ali, ni posvećena se etnologinja i istraživačica nije mogla ljepše oprostiti s temom svoga rada na gotovo 340 krasno uređenih, koloriranih stranica stručno i zanimljivo napisanoga i ilustriranoga teksta o svim aspektima života u moslavačkim krajevima odnosno Sisačko-moslavačkoj, Zagrebačkoj i Bjelovarsko-bilogorskoj županiji.
Naslovnica životnoga djela Slavice MoslavacPrva duplerica recenzije B. Brkan u knjigi S. Moslavac
Spomenar, album i povijesni dokument o nedavnoj prošlosti podsjeća istovremeno i na mnoge projekte u kojima smo uživali mi zaljubljenici, ali nikako ne samo mi, i na teme koje bi, da ih Moslavac nije ovjekovječila, bili zauvijek izgubljeni. Rado sam o izložbama, katalozima koji su ih pratili i sličnim Slavičinim uracima pisala pripominjući, pa i naslovljavajući tekstove nomen omen est. Moslavac, naime! Hvala Slavici što nam zavičaj održava tako živim i što je u kratko vrijeme ostvarila ovu, po mojemu, svoju po svemu dosad najbolju knjigu i što je tom zavičajnicom, kako sam svojedobno drugom prigodom prozvala knjige koje vjerodostojno oživljavaju zavičaje uopće, naše zezantsko naklapanje o Misiji Moslavina učinila vjerodostojnim i što je kulturni regionalni identitet već stotinu godina administrativno podijeljene Moslavine, posvjedočila zaista još živim. Mladi istraživači koji će naslijediti Slavičin naraštaj imaju pouzdane temelje za nastavak.
Slavica Moslavac i Božica Brkan, 13. svibnja 2019. / Fotografija Miljenko Brezak
Etnografski zapisi po Moslavini i širem zavičajuživotno su djelo Slavice Moslavac i ponosim se što sam imala priliku surađivati na toj monografiji kao recenzentica, citirana literatura, pjesmama i fotografijama. Kako nemamo neku regionalnu zajedničku nagradu (opsežnu i očigledno nimalo jeftinu knjigu zasad su kao projekt pomogli financijski Grad Kutina, Sisačko-moslavačka županija i Grad Popovača); kako nema ni osobe ni institucije ne samo u Moslavini kojoj knjiga ne bi trebala biti u knjižnici te reprezentativni dar i uspomena; kako, osim poštovanjem i dubokom prijateljstvu, nisam ni po čemu mjerodavna za to, predlažem Gradu Kutini da o skorašnjem Danu grada Slavici Moslavac dodijeli nagradu za životno djelo.
Za predstavljene i ubaštinjene, za one koje zanimaju detalji i daljni putokazi, sve do literature, kako knjiga tako i internetskih adresa, autorica izložbe etnologinja Slavica Moslavac – i sama čuvarica baštine, ne samo moslavačke – potrudila se popratiti je jednim od već, rekla bih, klasičnih, uobičajenih svojih izložbenih kataloga, zapravo knjiga. Muzej Moslavine može se zaista ponositi!
Slavica Moslavac s jednoga od baštinskih predavanja u Kloštar Ivaniću, na 2. Susretu crvene i bijele Moslavine, književne, u listopadu 2019. / Fotografija Miljenko Brezak
Ovaj se put osobito ponosim i ja, jer Slavica Moslavac u katalogu osobito pomno bilježi i moj rad, kako vezan uz zavičajnu gastronomiju, tako još više i uz onaj književni, također osobito vezan uz jezik i uopće uz moslavački zavičaj.
Iz kataloga: dio tekstova B. BrkanIz kataloga: naslovnice baštinskih knjiga B. Brkan
Uz različite citate iz mojih knjiga od Oblizeka – Moslavina za stolomdo Kajkavske čitanke Božice Brkani Života večnogate s internetskih stranica www.bozicabrkan.comi drugih – neke su dodatno navedene i u literaturi – objavljen je i moj za izložbu i prateći katalog Čuvari baštineposebno napisan esej Od privatnih uspomena do zajedničke baštine (od str. 85. do str. 90.).
Čuvari baštine? Bila sam jako radoznala što će sve biti izloženo na istoimenoj izložbi, otvorenoj u četvrtak, 5. studenoga 2019. u Galeriji Muzeja Moslavine uz Dan grada ili 763 godine Kutine. Autorici Slavici Moslavac, naime, nikad ne ponestane, ne nedostaje ni ideja, ni materijala, što svjedoče i izložba i katalog, prava knjiga od gotovo stotinu stranica. Iako po svome, ne baš dobrom običaju, u njemu nema biografije i bibliografije, jer nije stalo, svaka je stranica svojevrsna njezina biografija i bibliografija, priča, povijest o tome gdje je etnologinja sve istraživala, od literature do terena, gdje je govornike pronalazila i što zabilježila, što je i koga je otkrila, a koga nadahnula.
U surkama replikama s Erdoedyjevih crteža s početka 19. stoljeća Slavica Moslavac, Božica Brkan i Lana Moslavac / Fotografija Miljenko Brezak
Mnoge je iz njihove skromne posvećenosti, upornosti i strasne, zamozatajne ljubavi izvukla na danje svjetlo nadajući im novu vrijednost. Mnoge je, nisam ni pokušavala brojiti u katalogu, a to i nisu svi, naučila stari napjev, korak iz kola koje je davno negdje otrgla zaboravu i unijela u živu povijest, baš – baštinu. I prije nego što je baština postala modom, primjerice Europskom godinom baštine te množenjem proglašene nematerijalne i materijalne baštine na popisima poput onoga Ujedinjenih naroda.
Modna revija i kutinske ivančice / Fotografija Miljenko Brezak
Sve čineći s velikim poštovanjem, dajući se bez ostatka, Slavica Moslavac sve nas je ponovno okupila da se ne osjećamo uzaludni i osamljeni čudaci i zaljubljenici, nego s osjećajem da činimo nešto vrijedno i da to netko tko zna, a ona zna, poštuje. Gdje bi se, primjerice, moglo pokazati prastaro požutjelo narodno ruho, ako ne na modnoj reviji na otvorenju izložbe, za koju je ruho, što ga je pojelo vrijeme, najprije trebalo i revitalizirati, prekrojiti. Strast, struka i znanost. Hvala joj na tome!
Uglednoj moslavačkoj etnologinji čestitale su i kolegice i suradnice, vinkovačke Kreketuše / Fotografija Miljenko Brezak
Sama sam Slavicu Moslavac upoznala 2006. radeći na knjizi Oblizeki – Moslavina za stolom, za koju mi je bila jedna od recenzentica, zatim na Kajkavskoj čitanci Božice Brkan i knjizi Život večni. Sprijateljile smo se s velikim poštovanjem, radoholičarke, često smo se međusobno citirale u katalozima, surađivale u Zborniku Moslavinei često, s velikom radošću, a stjecajem prilika, zajedno gostovale odKutine, Novske ,Garešnice, Kloštar Ivanićdo Žepča, kamo smo doslovce vozili dio kutinske izložbe o kruhu Muzeja Moslavine Dok je kruha ikakva, nema glada nikakva. Bilo je zanimljivo gledati zbunjena lica graničnih službenika. Ako se igdje mogu uvrstiti, drugi me već jesu, u Čuvare baštine, gastronomija i jezik, Slavica Moslavac – nomen omen est– mnogo je šire i temeljitije, životni poziv. I još nije gotova!
Iz stare škrinje na danje svijetlo i reflektore javnosti uz poticaj Slavice Moslavac / Fotografija Miljenko Brezak
Tko će, jednom, nastavljati posao Slavice Moslavac, koji odavno nije samo posao etnologa s visoko postavljenom ljestvicom i stručnim kriterijima, moći se će koncentrirati na postojeće, što je sabrala, zabilježila u kojekakvim medijima, i na tome maštati i kreirati vlastite ideje, ako ih bude imao, prezentirati ovdje prikupljene čuvare baštine u svim medijima, od tekstilnih dijelova narodne odjeće do ciljano snimljenih edukativnih filmova. Želim da sve ima publiku poput primjerice putujuće Slavičine izložbe Pogled odozdoprikazane na 13 (!) mjesta. Dosad! Sve to govori i zašto sam prigodno, u čast Slavice Moslavac i naše baštine, a i sama time počašćena, odjenula repliku surke načinjenu prema Erdödyjevim crtežima spočetka 19. stoljeća.
Slavica Moslavac sa sabljom ljelja i u ozbiljnu znanost i na teren / Fotografija Miljenko Brezak
Slavica Moslavac s katalogom izložbe / Fotografija Božica Brkan
Za otvorenje izložbe Tradicijska arhitektura Moslavine i hrvatske PosavineSlavice Moslavac odnosno Muzeja Moslavine Kutina i Turističke zajednice Grada Kutine u petak predvečer 21. rujna 2018. s razlogom je odabran stari, obnovljeni trijem u kutinskoj Crkvenoj ulici, koju je dojmljivo opjevao moslavački spiritus movensDragutin Pasarić. Izložba se zatim seli u Galeriju, ponajprije sa 14 rollupova, bez drvene hiže dakako, ali sa sjećanjem kako bi u njoj valjalo, i za stalno urediti družinsku hižu.
Hologramski filmovi već su i prije osvajali osobito najmlađe u doznavanju kako se nekad živjelo, što se jelo a što odijevalo, na što se sviralo… Neće se prenijeti ni prigodno oživljeni predstavljeni narodni običaji tijekom godine oko obiteljske, zadružne kuće od Ivanja preko žetve do svadbe (Vokalni sastav Rusalke, KUD Ivančice i KUD Banova Jaruga).
No trajno zainteresiranim radoznalcima i potencijalnim istraživačima ostaje na 112 stranica bogat katalogTradicijska arhitektura Moslavine i hrvatske Posavine, kakvima Slavica Moslavac tradicionalno prati svoje izložbe. Podsjećam kako je jedna, zacijelo najpopularnija, Zaviri ispod, još na putovanju, već na sedmom mjestu u Đakovu. Tako su Kutinjani sjajno obilježili Godinu europske baštine, a prije toga i Dan građevinske etnobaštine u Krapju. Također i 55. godišnjicu etnoodjela Muzeja Moslavine oživjevši dojmljivo istraživačke obilaske etnologinje kojoj je prezime označilo i područje djelovanja i podsjetilo što je nekad postojalo u selima Potok, Donja Gračenica i drugima gdje više ne postoji te kako neka sela, primjerice Osekovo, nastoje sačuvati svoju živu prošlost, drvene hiže. Ako nema ljudi, zaključila je jednu izjavu medijima S. Moslavac, i vrijedni objekti izumiru.
Vrlo zainteresirana publika / Fotografija Miljenko Brezak
Slavica Moslavac znalački tumači:
„Pod tradicijskim graditeljstvom smatramo vjekovno preuzimanje i usmeno predavanje znanja, misli, stečenog iskustva, dakle svega onog što je čovjek smislio, ocijenio kao dobro i upravo kao takvo kulturno dobro predao budućim pokoljenjima. Tradicija je ovdje ujedno i oblik povijesnog svjedočanstva o cjelokupnosti ideja, običaja, vjerovanja jedne zajednice. Na području središnje Hrvatske, pa tako i Moslavine još uvijek se mogu naći značajni primjerci narodnog graditeljstva koji se naslanjaju na graditeljske tradicije u hrvatskoj Posavini s jedne te bilogorsko-podravske s druge strane.
Vez s vankuša na postelji u etnosobi / Fotografija Miljenko Brezak
To su objekti građeni od hrastovine, sječene u šumama koje se prostiru u naplavljenim područjima, uz rijeku Savu, Kupu, Lonju, Odru, te njihovim pritocima. Upravo te šume hrasta lužnjaka odlikuju se krupnim visokim, ravnim stablima, osobite kakvoće, otpornosti i trajnosti. U prošlosti je puk imao stanovita prava pri iskorištavanju šuma, tako da je za gradnju stambenih i gospodarskih objekata imao dozvolu sječe drva koliko mu je bilo potrebno. Za izgradnju nove kuće upotrebljavala se građa dovezena iz obližnjih šuma, a vrlo često i stara građa od rastavljenih drvenih kuća. Kuće su se preseljavale, prevlačile, s jednog mjesta na drugo vučom na drvenim valjcima.
Kako se nekad živjelo u drvenim hižama govore različiti izlošci, fotografije, filmovi, pjesme… / Fotografija Miljenko Brezak
Tradicijske drvene kuće, navodi etnologinja S. Moslavac, podijeljene su na prizemnice i katnice. Prizemnice mogu biti dvoprostorne i ako jesu tada je to stariji tip ili troprostorne – i jedne i druge najčešće imaju izvanjski ulaz sa ganjkom ili bez njega. U troprostornima je središnji prostor kuhinja, prema ulici je velika soba iža, a treća i zadnja prostorija je manja sobica, ižica. Prizemne drvene kuće imaju zidane temelje, a pod jednim dijelom kuće i podrume, koji su služili kao spremište za vino. Ulaz u stambeni objekt nalazi se s južne strane, a štiti ga natkriveni pristašek ili kapić, trijem sa ili bez rešetkastog ukrasa. Na kat se dolazi shodićem, tj. vanjskim, natkrivenim stepenicama, stubama ili štengama, držeći se za rukohvat – linu, koje vode na prvi kat, a predprostor na katu iz kojeg se ulazi u sobu ili družinsku hižu, je gang, ganjak, ganjerak ili grančerec. Raspored u kućama bio je strogo određen. Živjelo se na katu, dok su prostorije u prizemlju bile namijenjene za pohranu oruđa i sprava, najčešće su to dvije zatvorene prostorije tzv. šute koje dijeli središnja otvorena prostorija tzv. podšuta.
Prva soba do ulice iža ili družinska soba, ižica, najveća je prostorija na katu, u sredini je kuhinja, a na suprotnoj strani manja soba komora – u kojoj se spremala posteljina i odjeća. Na kraju hodnika bio je i zahod, šekret, koji je konzolno bio izbačen iz volumena kuće, osmišljen tako da fekalije padaju kroz šuplje deblo ili kroz vertikalnim daskama omeđeni prostor u zahodsku jamu pokraj kuće. Do sredine 19. stoljeća i stambeni i gospodarski objekti bili su pokriveni drvenim hrastovim daščicama, šindrom, a u 19. stoljeću dobiva građanski izgled, tj. šindru zamjenjuje biber crijep. Karakteristika prozora ili obloka tradicijskih kuća bez obzira na veličinu, odnosno da li su prizemnice ili katnice, uglavnom su bili mali, dvokrilni, unutarnja krila su se ostakljivala s jednim do dva šprljka, a vanjska krila bila su bez stakla, načinjena od dasaka i nazivana kapci.
Božica Brkan i Slavica Moslavac o životu u starim kućama kutinskome novinaru Nikoli Blažekoviću za fejs KuTina info / Fotografija Miljenko Brezak
Na proplancima i svježim krčevinama sjeveroistočne Moslavine gradile su se kuće od debelih hrastovih dasaka – daščare ili od brvna – brvnare, građene tako da se između vertikalnih stupova ugrade komadi kalanog drveta, a zatim s vanjske i unutarnje strane olijepe blatom. Ovaj način gradnje prizemnica, izduženog tlocrta, obvezatno podijeljenog u tri glavne prostorije: ognjenka, soba i komorak ili sobca, zadržao se sve do današnjih dana. U središnjoj glavnoj prostoriji boravilo se tijekom čitavog dana, tu su se obnašale razne svečanosti i vršili svečani obredi.
Seoska domaćinstva bila su smještena na užim parcelama, što dolazi do izražaja krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Gospodarske zgrade bile su grupirane u jednom ili dva niza smještenih uz rubne dijelove parcele. Čest slučaj bio je da se dvorište završava poprečno postavljenim štagljem, koji dijeli izgrađeni dio parcele od vrta i voćnjaka.“
Tako opisuje Slavica Moslavac o svemu tome detaljno i u bogato ilustriranome istoimenom katalogu na 112 strana, koji prati izložbu Tradicijska arhitektura Moslavine i hrvatske Posavine na kojem sam imala čast i surađivati tekstom i fotografijama. Tako je na str. 30. objavljena pjesme Ladlin iz zbirke Vetrenica ili obiteljskaarheologija (1990.), a od str. 93. do str. 99. Putovanje u zavičaj iz Kajkavske čitanke BožiceBrkan (2012.).
Također na stranici 92. uz Josipa Badalića u Deanovcu, Josipa Basaričeka u Ivanić Gradu i Božicu BrkanuOkešincu izdvaja nabrajajući kako su u objektima koje nose karakteristike tradicijskog graditeljstva živjele i osobe koje su ostavile značajan trag na političkoj, društvenoj, kulturnoj moslavačkoj sceni. Zahvalna sam na takvoj časti, također i dvama naslovima u popisu literature, uz uobičajen prigovor kako, poslije kratkog pregleda na engleskoj i njemačkom, Slavica Moslavac i ovaj put, očito prostor štedeći za prebogat materija, propušta objaviti jedino ma i najkraću autobiografiju.
U Crkvenoj 46 otvorena je drvena etno kuća i izložba Tradicijsko graditeljstvo Moslavine i Hrvatske Posavine.Autorica izložbe Slavica Moslavac i književnica Božica Brkan, govore o drvenim kućama, tradicijskom graditeljstvu, baštini….Autorica: Slavica Moslavac muzejska savjetnicaGlazbeni program: VS Rusalke, KUD Ivančice i KUD Banova JarugaOrganizator: @Muzej Moslavine i Turistička Zajednica Grada Kutine Osim promocije kataloga od 112 stranica, ispred trijema u Crkvenoj ulici u Kutini upriličena je etnografska izložba Tradicijskog graditeljstva Moslavine i Hrvatske Posavine, autorice Slavice Moslavac, koja će na 14 rollupova, slikom i riječju predstaviti pučke starine, stambene i gospodarske objekte u donjoj ili jugozapadnoj, kao i gornjoj ili sjeveroistočnoj Moslavini, te Hrvatskoj Posavini, kao i ostatke nekadašnjeg načina gradnje kao i života u tim prostorima. Kuća, trijem, trem, kuća na kat, čardak, je dom, prebivalište i utočište, a najčešći naziv za nju je hiža ili iža, jedinstveno je to mjesto sveukupnosti postojanja obitelji ili šire zajednice. U njoj se odvijaju svi životni procesi. U kući ili družinskoj hiži borave ukućani preko dana, a spavaju starci i djeca. Dvije su važne komponente za zajednički život: stol sa svetim i osobnim slikama, uspomenama iz prošlosti na zidu iznad njega, i drugo, zemljana peć, mjesto pripremanja hrane i izvor topline.U prigodnom glazbeno scenskom predstavljanju ivanjskih, svadbenih i žetvenih običaja sudjelovat će VS Rusalke, KUD Ivančice i KUD Banova Jaruga. A posjetitelji će imati prigodu razgledati Etno sobu priređenu upravo za ovu prigodu, a hologramskim pristupom bit će omogućeno pregledavanje i kratkih filmova o tradicijskom ruhu, pripremanju kruha, glazbenoj baštini, prvom spomenu imena Kutine i tradicijskom graditeljstvu.Tradicijska arhitektura Moslavine i Hrvatske PosavinePod tradicijskim graditeljstvom smatramo vjekovno preuzimanje i usmeno predavanje znanja, misli, stečenog iskustva, dakle svega onog što je čovjek smislio, ocijenio kao dobro i upravo kao takvo kulturno dobro predao budućim pokoljenjima. Tradicija je ovdje ujedno i oblik povijesnog svjedočanstva o cjelokupnosti ideja, običaja, vjerovanja jedne zajednice. Na području središnje Hrvatske, pa tako i Moslavine još uvijek se mogu naći značajni primjerci narodnog graditeljstva koji se naslanjaju na graditeljske tradicije u Hrvatskoj Posavini s jedne strane, te bilogorsko-podravske s druge strane. To su objekti građeni od hrastovine, sječene u šumama koje se prostiru u naplavljenim područjima, uz rijeku Savu, Kupu, Lonju, Odru, te njihovim pritocima. Upravo te šume hrasta lužnjaka odlikuju se krupnim visokim, ravnim stablima, osobite kakvoće, otpornosti i trajnosti. U prošlosti je puk imao stanovita prava pri iskorištavanju šuma, tako da je za gradnju stambenih i gospodarskih objekata imao dozvolu sječe drva koliko mu je bilo potrebno. Za izgradnju nove kuće upotrebljavala se građa dovezena iz obližnjih šuma, a vrlo često i stara građa od rastavljenih drvenih kuća. Kuće su se preseljavale, presvlačile, s jednog mjesta na drugo vučom na drvenim valjcima.Tradicijske drvene kuće su podijeljene na prizemnice i katnice. Prizemnice mogu biti dvoprostorne i ako jesu tada je to stariji tip ili troprostorne – i jedne i druge najčešće imaju izvanjski ulaz sa ganjkom ili bez njega. U troprostornima je središnji prostor kuhinja, prema ulici je velika soba iža, a treća i zadnja prostorija je manja sobica, ižica. Prizemne drvene kuće imaju zidane temelje, a pod jednim dijelom kuće i podrume, koji su služili kao spremište za vino. Ulaz u stambeni objekt nalazi se s južne strane, a štiti ga natkriveni pristašek ili kapić, trijem sa ili bez rešetkastog ukrasa. Na kat se dolazi shodićem, tj. vanjskim, natkrivenim stepenicama, stubama ili štengama, držeći se za rukohvat – linu, koje vode na prvi kat, a predprostor na katu iz kojeg se ulazi u sobu ili družinsku hižu, je gang, ganjak, ganjerak ili grančerec. Raspored u kućama bio je strogo određen. Živjelo se na katu, dok su prostorije u prizemlju bile namijenjene za pohranu oruđa i sprava, najčešće su to dvije zatvorene prostorije tzv. šute koje dijeli središnja otvorena prostorija tzv. podšuta. Prva soba do ulice iža ili družinska soba, ižica, najveća je prostorija na katu, u sredini je kuhinja, a na suprotnoj strani manja soba komora – u kojoj se spremala posteljina i odjeća. Na kraju hodnika bio je i zahod, šekret, koji je konzolno bio izbačen iz volumena kuće, osmišljen tako da fekalije padaju kroz šuplje deblo ili kroz vertikalnim daskama omeđeni prostor u zahodsku jamu pokraj kuće. Do sredine 19. stoljeća i stambeni i gospodarski objekti bili su pokriveni drvenim hrastovim daščicama, šindrom, a u 19. stoljeću dobiva građanski izgled, tj. šindru zamjenjuje biber crijepKarakteristika prozora ili obloka tradicijskih kuća bez obzira na veličinu, odnosno da li su prizemnice ili katnice, uglavnom su bili mali, dvokrilni, unutarnja krila su se ostakljivala s jednim do dva šprljka, a vanjska krila bila su bez stakla, načinjena od dasaka i nazivana kapci.Na proplancima i svježim krčevinama sjevero istočne Moslavine gradile su se kuće od debelih hrastovih dasaka – daščare ili od brvna – brvnare, građene tako da se između vertikalnih stupova ugrade komadi kalanog drveta, a zatim s vanjske i unutarnje strane olijepe blatom. Ovaj način gradnje prizemnica, izduženog tlocrta, obvezatno podijeljenog u tri glavne prostorije: ognjenka, soba i komorak ili sobca, zadržao se sve do današnjih dana. U središnjoj glavnoj prostoriji boravilo se tijekom čitavog dana, tu su se obnašale razne svečanosti i vršili svečani obredi.Seoska domaćinstva bila su smještena na užim parcelama, što dolazi do izražaja krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Gospodarske zgrade bile su grupirane u jednom ili dva niza smještenih uz rubne dijelove parcele. Čest slučaj bio je da se dvorište završava poprečno postavljenim štagljem, koji dijeli izgrađeni dio parcele od vrta i voćnjaka.Slavica Moslavac
Na izložbi Staklo i priča o staklu autorica Anite Pavo-Gadža i Slavice Moslavac u Galeriji Muzeja Moslavine Kutina u travnju 2018. izložena je na panou i moja pjesma Lakrimonij / Lakrimarij. Dio te vrlo zanimljive izložbe početkom lipnja moći će se vidjeti i u Kloštru Ivaniću. Osjećam ponos, ali i obvezu ispričati pozadinsku priču ne više samo o malo poznatome krhkom predmetu koji me je nadahnuo za pjesmu, nego još više o nastanku i oblikovanju pjesme te samome izrazu.
Božica Brkan i Slavica Moslavac na kutinskoj izložbi s pjesmon Lakrimonij / Lakrimarij Fotografija Miljenko Brezak
U odličnome izložbenomkatalogu, str. 21.-22. objavljena je također i moja pjesma:
lakrimonij / lakrimarij
udubljujemo se tobože
a uzgred
turistički akcelerirano
namjenski
sve kao shot cut
za kišice fjake između doručka plaže sieste
u muzejsku lokalnu storiju
vinodolski zakonik i frankopani začinjeni etno i artefaktima
kamena urna
rimska opeka
poklopac rimske amfore s verzalnim trima slovima
umalo odlična reklama za marku auta
tko li je u toj u povijesti nestaloj amfori i kamo prevozio maslinovo ulje vino
kamo su ishlapjele tekućine kad su izvađene iz mora
okrhci historije
i staklena posudica još cijela nemaš je što vidjeti što li su pospremali u nju tako krhku kako li je pretekla vjekove do našega zakopana u grobu uz nekoga od koga nije ostao ni prah začepljena čak je vidi se nešto u njoj nataloženo odonda možda sol suzna
zovu je lakrimonijem govori kustosica koncentrirano po tko zna koji put legenda ispisuje autoritativno nalaz iz rimskoga grada murula kraj stinice kod jablanca simetriju dva stoljeća stare i dva stoljeća nove ere lakrimonij suznik mogli bismo reći upotrebljavao se i za mirise opisuje legenda
odakle u novome u muzeju tko je u to krhko staklo spremao božao suze s kojom svrhom zašto je netko plakao zbog koga da bismo ih poslije stoljećâ mogli kroz staklo gotovo dotaknuti krhke
tko li je uopće izmislio lakrimonij tko li je poput zmijskoga otrova ili mljeziva muzao suze skupljao kolekciju suza čije i za koga
danas se toga uzaludnog predmeta nitko ne bi ni sjetio
nitko ni za čime ni za kime više i ne plače
plač je slabost plač je dijagnoza
radije redovito ujutro i uvečer ukapavamo umjetne suze
ili čitamo istoimenih valentovih 1000 stranica pisanih deset godina
ili tek puštamo sanremski hit iz mladosti bobia sola una lacrima sul viso
ili na natječaj za izbor lokalnoga suvenira prijavljujemo lakrimonij
od fine razgradive plastike koja će sve do doma turistima
dotrajati kao sjećanje na jug na malen grad sjevernoga jadrana
ili na vrijeme kad su još ljudi plakali
Novi Vinodolski, Crikvenica, Zagreb, Malinska – 20160604 – 20160714 – 20160716, Zagreb 20160719, 20160730, 20160731 – 20160801 – 20160802 – 20160809 –20170413 – 20160814 – 20170429 – 20170430
Post scriptum
U Muzeju Narone vidjela sam jednako malene, jednako krhke staklenke balzamarije. Nudili su ih i kao suvenir, ali unatoč dobroj ponudi, tog trena baš ni jedan nisu imali za prodati.
20170814
Naslovnica lijepoga kataloga lijepe izložbe
No, moram ispričati kako me je zaključujući izložbeni katalog 16. ožujka 2018. nazvala autorica izložbe etnologinja, viša kustosica Slavica Moslavac s pitanjem: što je lakrimonij, je li to neki moj neologizam, što može biti s obzirom na licentiu poeticu, ili se, sudeći po sadržaju, a na što su je upozorili arheolozi, ipak radi o lakrimariju?
Prisjetila sam se kako sam pri nastajanju pjesme nad bilješkama s crikveničkih Jadranskih pjesničkih susreta, kamo me je pozvala kolegica pjesnikinja, Carica, Ljerka Car Matutinović, u svibnju 2016. prekapala po rječnicima ne nalazeći tumačenja za lakrimonij. Izuzevši latinskih rječnika: lacrimula, -ae, f. = suzica.
Pregledala sam nakon gotovo dvije godine ponovno bilješke i i fotografije legende uz izloženi predmet i ne našavši nigdje njegovo ime, obratila se i Đurđi Krišković, ravnateljici i kustosici Narodnoga muzeja i galerije Novi Vinodolski, koja me je vratila – lakrimariju. Suočena sa slijepim ulicama kamo sam god krenula, obeshrabreno sam pomislila na novinarski tipić u svom blokiću, na Freuda i jedino mi preostalu kao očitu vlastitu nesvjesnu grešku ili u pisanju, lapsuscalami, zapravo u čitanju odnosno govoru, lapsus linguae, moga vrlo ispisanoga rukopisa. U brzini ostavismo lakrimonij, ali dodasmo sleš, kosu crtu i lakrimarij. Sad mi preostaje da popravim i grešku u sjećanju, lapsus memoriae. Zato ostavljam i hrvatski prijevod: suznik.
Pjesma u katalogu izložbe
A kad se nisam predala malodušju, tu, dakako nije bio kraj, jer na internetu su brojni lakrimariji. Čak i literarni, poput pjesme U zaljubljenostilakrimarijaIvice Prtenjače u sisačkome časopisu Riječ, ili Lakrimonija, knjige makedonskoga pjesnika Petrea A Andreevskoga, Zumpres 1999..
Fascinantno je da je Lakrimarijem prozvan i memorijalni park u spomen djeci poginuloj u Domovinskom ratu, a da se o tome ne zna. Dakako, rječnici ga ne tumače ili ga tumače. Možda je najzanimljiviji srpski Vukajlija s izrazom Evo ti epruveta, pa plači, koji, priznajem, nikad nisam čula, a koji bukvalno prevodi latinski lakrimarij. Ispreda kako su u devetom stoljeću, kada su muškarci u Italiji polazili u rat, svojim ženama obvezno ostavljali epruvete (lakrimarije) u koje će skupljati suze, kako bi, kad se vrate s bojišta, mogli vidjeti koliko su patile za njima. Priča govori o prijevarama: žene bi lakrimarij punile prokuhanom, posoljenom vodom. Lakrimarij se tako danas poput novokomponovanih cajki, turbofolka, vezuje uz takve lažne suze: Sada ovaj izraz ima drugo značenje. Koristi se kada vas neki osećajan lik spopadne sa svojim patetisanjem.
lakrimarij (latinski lacrima: suza), mala staklena, keramička, metalna ili alabasterna posudica široka kratka tijela s izduženim vratom. Služila je za pohranu mirisa i balzama korištenih u pogrebnim obredima. Čest je prilog u rimskim i ranokršćanskim grobovima, te se pogrešno mislilo da je služila za skupljanje suza za pokojnikom.
Ni jedno ni drugo ne ide u prilog moje pjesme, bila naslovljena Lakrimonijem ili Lakrimarijem ili njihovom dubletom. A kad već internet nema – od sada ima! – mojega inovativnog lakrimonija, jedva da i ima muzeja koji ne bi imao negdje na svome području iskopan lakrimarij. Osim onih u Novom Vinodolskom i u Naroni, našla sam i Muzej Istre, Muzej Slavonije i mnoge druge te meni najdraži, doduše neprovjereni podatak da je u antičkoj Siscii pronađeno čak sedam lakrimarija i to od ljubičastog stakla! Pomišljam kako moraju biti lijepi ti suznici i kako su ljudi, kao u mojoj pjesmi, ipak stvarno plakali. I još plaču.
Donje rublje i intimna higijena – rijetko obrađivana muzejska tema
Women`secret, Intimissimi, Tezenis, Yamamay, Lisca, Galeb,… svila, saten, biopamuk… ekstravagantno dizajnirani izlozi trgovina, izazovne ljepotice u prozornoj čipki na jumbo plakatima uz gradske prometnice, muški i ženski zadovoljni foto-modeli u pidžamama, spavaćicama, potkušuljama, grudnjacima ili gaćicama smiješe se s naslovnica na kioscima, vire s letaka iz poštanskih sandučića ili mazno šeću na TV reklamama…
I sve tako javno o pomno skrivenome. Zašto ne i u muzejima?!
Kasnih 1980-ih godina progovorilo se o spolnosti i magijskim simbolima plodnosti, pučkoj intimi utkanoj na zidnjacima i prekrivačima da bi se temi donjega rublja kao dijelu narodne, ali i suvremene svakodnevne odjeće muzeji vratili tridesetak godina kasnije zagazivši već jedno desetljeće u 21. stoljeće. Nakon Muzeja grada Šibenika i njihovoga otkrivanja „tajni starih tiramola“ odnosno donjega rublja šibenskih gospođa u prosincu 2011. godine te izložbe Gajba i tić – Pokriveno i raskrito u seksualnosti Istre, otvorene u pulskom Muzejsko-galerijskom prostoru Sveta Srca, (zbog interesa produžene do 18. travnja 2018.) još se jedan hrvatski muzej odvažio „zaviriti ispod“.
Radi se o etnografskoj izložbi i popratnome katalogu Muzeja Moslavine u Kutini Zaviri ispod: donje rublje i higijena (listopad – studeni 2017.) muzejske savjetnice i etnografkinje Slavice Moslavac. Autorica je u uvodnom poglavlju kataloga istaknula kako nema pouzdanih ni posve točnih podataka o donjem rublju i higijenskim navikama u moslavačkome, posavskome, banovinskom, bilogorskom i slavonskom kraju do polovice 20. st. jer kazivači „nisu bili razgovorljivi“ na tu temu. No, kao vrsna poznavateljica i dugogodišnja istraživateljica moslavačke etnografske baštine na terenu i u literaturi, uspjela je zorno opisati higijenske navike pranja i kupanja lica i tijela, održavanje čistoće odjeće, izradu, ukrase, vrste i namjenu muškoga i ženskog donjeg rublja kroz povijest. Podsjetila je na niz obreda (poput proljetnoga umivanja – ljubičanja), narodna pjevanja uz pranje rublja (Sjela Mara na kamen studencu, Svoju tajnu otkrila je zdencu!), vjerovanja i praznovjerja (dvije se osobe ne smiju istovremeno brisati o isti ručnik jer će izbiti svađa; za očuvanje dječje sreće čuva se pelena u kojoj je ono nošeno na krštenje), zdravstveno-higijenske poruke sa zidnjaka poput Čista djeca – čisti dom, to je drago srcu mom. Povijest donjega rublja upotpunila je nizom zanimljivosti poput onoga o doprinosu žena tijekom Prvoga svjetskoga rata koje su prestale kupovati korzete kako bi ostalo dovoljno metala za ratne potrebe ili da u isto vrijeme kada se podiže rub suknji i počinje zlatno doba haltera, u ruralnim sredinama žene svoje čarape preko koljena učvršćuju gumenim podvezicama – štrumpatlinima.
Uz dokumentarne fotografije muzejskih predmeta koje ilustriraju tekst, katalog izložbe donosi i reprodukcije likovnih radova s motivima donjega rublja te preslike reklama u časopisima. U prilogu kataloga je ilustrirani kataloški popis izložaka, sažetak na engleskome jeziku te literatura s popisom mrežnih izvora. A tu je i prigodna pjesma književnice Božice Brkan o majčinoj spavaćici na moslavačkoj kajkavštini Košula za noć;
(…) negda nanegda si mislim kak sem si čez tu spavaču / bližeša z materju neg igda / gda me je i nosila / da bi nam to platna amfučnoga bilo / i materina i moja / kej jena koža (…)
Uz katalog koji ostaje trajno na rukohvat njegovim čitačima, izložba će se moći razgledati i u Muzeju grada Đurđevca, Muzeju Đakovštine, Muzeju Staro selo Kumrovec te u Lipiku i Novome Sadu u nadolazećoj 2018. godini. (Snježana Radovanlija Mileusnić)
MOSLAVAC, SlavicaZaviri ispod : donje rublje i higijena / Slavica Moslavac ; al. ; prijevod na engleski Olga Friščić>.- Kutina : Muzej Moslavine, 2017.- 71 str. : ilustr. u boji ; 21 cm
Bibl. bilj. ispod teksta.- Literatura i izvori.- Summary. ISBN 978-953-7135-55-
Uz mnoge svoje izložbe etnologinjaSlavica Moslavacpripremila je i objavila vrlo zanimljive kataloge, a uglavnom ih je sama i uredila i grafički oblikovala. Nisam usamljena u pomisli kako je šteta što ih (još!) nije obuhvatila jedinstvenim radom, doktoratom, knjigom čime li. To prije što je i mnoge KUD-ove, pjevačke grupe dovela ne samo do pozornice pobrinuvši se za njihovu odjeću te glazbu i pjesme.
I uz izložbuZaviri ispod / donje rublje i higijena otvorenu 12. listopada 2017. u Galeriji Muzeja Moslavine Kutinaobjavila je istoimeni katalog, koji je mnogo više od prigodnoga i koji uz matični kutinski Muzej Moslavine, potpisuju i Muzej Grada Đurđevca, Muzej Đakovštine, Muzeji hrvatskoga Zagorja odnosno kumrovečki Muzej Staro selo, Gradska knjižnica i čitaonica Lipik, Posudionica i radionica narodnih nošnja Zagreb odnosno mjesta koja će izložbu ugostiti tijekom 2017. odnosno 2018. godine.
Na 74 stranice, ilustrirano brojnom fotografijama s izložbe te fotografijama izložaka, slijedi predstavljanje higijene lica, zidnjaka s klasičnim Ruka ruku mije, obraz obadvije!, prvo kupanje novorođenčeta, zatim pranje rublja i tijela, pripremanje domaćega sapuna , podsjećanje na reklame za plavi i crveni (!) radion, štirkanje… A onda slijede čipka te povoji, benkice, gege, zatim čarape, potkošulje, spavaćice i pidžame, korzeti, grudnjaci i gaće s razvojem od 1800. godine do današnjih tangica. Ne nedostaje ni kupaćih kostima i haltera iz ženskoga, a bome ni nakurnjaka iz muškoga ormara.
Presnimljeno iz kataloga
Već sam s izložbe predstavila kako su se umjetnici nadahnjivali donjim rubljem od likovnih (gips Zvonimira Gračana, pastel Želimira Šiška, akvarel Ivane Ožetski, kombinirana tehnika Vlatke Vidiček Dama, tempera Stjepana Dragičevića, crteži Zorke Sever itd.) do narodnih u pjevanim bećarcima na primjer, gdje je Slavica Moslavac ipak doma (sve do modne revije koja je na otvorenju dodatno oživjela izložbu!): U mog baće šlingovane gaće,/ A u hulje nema ni košulje. Zatim Imam kuma, a imam i kumu,/Kuma nosi gaćice na gumu. Moram se pohvaliti i da mi je na duplerici objavljena nova pjesma, kajkavska, ali s rječnikom košula za na noč.
Pjesma Božice Brkan u katalogu
Ne prvi put, Moslavac osim etnološke, kako bi htjelo reći zanimanje i životni poziv te autorice, prelazi i širi temu i antropološki. Tako izložbu zaista mogu obići ne zamo znatiželjnici, nego i školska djeca, kako vidim na fejsu.
Odličnom katalogu (engleski summary), koji je izuzetna vrijednost i samostalan, otisnutom u 500 primjeraka, što danas nije ni mala naklada, zamjerila sam propust, gotovo uobičajen u Moslavčeve, zacijelo zbog štednje, što je i ovaj put propustila objaviti vlastitu biografiju i bibliografiju. Nema zašto biti skromna. Pa sam je natentala da mi pošalje službenu biografiju-bibliografiju kako bi je, samo uz neznatna kraćenja, podijelila s poštovateljima i s onima koji će to, nema dvojbe, tek postati.
Ništa do gaća! Slavica Moslavac / Fotografija Božica Brkan
“Rođena sam 13. travnja 1955. u Kutini gdje sam završila osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu (Odsjek: povijest i etnologija), diplomirala sam 1980. i stekla stručno zvanje profesora povijesti i etnologije. Iste godine zaposlila sam se u Muzeju Moslavine na radnom mjestu kustosa etnološkog odjela, gdje radim i danas, ali kao etnologinja i muzejski savjetnik. Pet puta sam obnašala funkciju ravnatelja Muzeja Moslavine i to od 1991.-1995. i od 2000.-2016. g. Dobitnica sam Godišnje nagrade Grada Kutine za 2004.
U tridesetpetogodišnjem radu istraživala sam Moslavinu, Bilogoru, hrvatsku Posavinu, Banovinu i zapadnu Slavoniju. Objavila sam niz popularnih članaka, stručnih i znanstvenih tekstova, publikacija, kataloga, priručnika, razglednica i etnografskih mapa. Velik dio vremena posvetila sam izučavanju: folklornog i građanskog kostima Moslavine, ali i nacionalnih manjina naše županije, tradicijskoj i građanskoj arhitekturi Kutine, Moslavine i Posavine, glazbenoj baštini sjeverozapadnog dijela Hrvatske, dječjim igračkama i igrama, tradicijskim obredima i običajima. Od običaja moslavačkog kraja obradila sam gotovo sve godišnje i radne običaje: božićne, uskrsne, marijanske, ivanjske, jurjevske, martinske, prvomajske, vinsko-vinogradarske, pokladne, žetvene i dr.
Presnimljeno iz kataloga: kako se doma proizvodio sapun
Bila sam inicijator priredbe Dani kruha i kolača u Kutini, autor izložbi i prigodnih brošura pod nazivom Kruh naš svagdanji, Zlatom sjaji naše klasje, do Priče o kruhu ili Dok je kruhaikakva ne boj se glada nikakva. Moslavačko posavski običaji i vjerovanja, a u suradnji s Koncertnom direkcijom Zagreb i Hrvatske žetvene tradicije dvadesetoga stoljeća koja je osim u Zagrebu bila postavljena i u Kutini, Slavonskom Brodu, Đurđevcu, Koprivnici…
Od značajnih samostalnih radova izdvajam: Priručnik za rekonstrukciju moslavačke narodne nošnje (pisane dvojezično na hrvatskom i engleskom jeziku), obogaćen brojnim fotografijama i krojevima prema kojima se može napraviti i rekonstrukcija toliko potrebna za današnje folklorne skupine u izdanju Hrvatskog sabora kulture iz Zagreba (1999.). Etno mapu Ljubljeno moje moslavačko ruho (1995.), S onu stranu Savice, 2000., u izdanju Otvorenog pučkog učilišta iz Ivanić Grada, te etnografsko likovnu mapu Akvareli Sandora Erdödyja iz 1837. u izdanju Muzeja Moslavine, 2002., koja govori o najstarijoj moslavačkoj nošnji pronađenoj u kožnoj mapi iz 1854., a danas se čuva u Savaria muzeum Szombathelyu u Mađarskoj, slijede još dvije mape i to: 50. godina Muzeja Moslavine tiskane povodom 50. obljetnice rada i postojanja iz 2010. te Narodne nošnje Moslavine, Hrvatske Posavine i Banovine iz 2015. i mapu KUD Kloštar – 20 godina vjernosti tradiciji i zavičaju (2016.).
Fotografija s izložbe i iz kataloga
Autorica sam niz izložbi uz koje je tiskan i katalog-knjige: Godišnji ophodi plodnosti (2003.); Pisano i risano (2002.); Lončarstvo u moslavačkom kraju (2002.); Etnografska ostavštinaZorke Sever (2005); Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana (2005.); Građanski elementi u tradicijskom odijevanju (2006.); Kad zasvira lane moje (2007.); Radosnaje pjesma naša (2007.); Utkana ljubav (2007.), Život s vinogradom i vinom (2008.), Crvena i bijela Moslavina (2008.), Gospocke fele s Posudionicom i radionicom narodnih nošnji iz Zagreba (2007.); KUD Kloštar – baština zavičaja (2007.); KUD Ogranak seljačke sloge iz Posavskih Brega (2004.); Arhitektura u Crkvenoj ulici u Kutini (2006.)., Tradicijski vezovi nacrkvenom ruhu (2012.), Narodne nošnje nacionalnih manjina (2013.), Fotografije ‘z ladlina (2014.), Tradicijsko ruho – obiteljsko nasljeđe (2015.), Banova i ta tvoja sela (2015.), Božić uvrijeme Bonifacija Pavletića (2016.), Urodila žuta dunja (2012. i 2016.), Zaviri ispod, higijena i donje rublje (2017.).
Urednica sam, autorica tekstova i inicijatorica ponovnog izlaženja stručne publikacije Zbornika Moslavine II /1991-1992/; III /IV; 1993-1994./ V-VI /2003., VII /VIII 2004/2005; IX/X 2006/2007. godine, XI/XII 2008./2009; XIII 2012; XIV 2014; XV 2016. Autori tekstova su i brojni eminentni stručnjaci iz Kutine, Siska, Novske, Popovače i Zagreba. Inicijatorica sam i četiri godine urednica Pučkoga kalendara Sisačko-moslavačke županije, koji je počeo izlaziti 1999. za 2000. godinu.
Presnimljeno iz kataloga: razvitak gaća
Od izložbi s povijesnom tematikom izdvojiti ću: Milka Trnina – hrvatski slavuj, 1998., Izložba je postigla izuzetan uspjeh te obišla osam gradova i to: Kutinu, Križ, Ivanić Grad, Novsku, Bjelovar, Sisak, Novu Gradišku i Zagreb. Izložba Pučki kalendari, 1999. bila je predstavljena u Kutini, Đurđevcu i Novoj Gradišci, a govori o pismenosti hrvatskog seljaka i ulozi pisane riječi sredinom 19. stoljeća. Izložbom Čipka u Moslavini koja je bila postavljena u Kutini, Novoj Gradišci, Garešnici i Sisku predstavila sam čipku kroz povijesna razdoblja i kao ukrasni dodatak na folklornom i građanskom kostimu tijekom 18., 19. i početkom 20. stoljeća. Uz svesrdnu pomoć Turističke zajednice grada Kutine i Hrvatske žene tiskane su razglednice s narodnim nošnjama, kao i prva moslavačka mapa pod nazivom Ljubljeno moje moslavačko ruho, koja pored sažetaka na tri strana jezika: engleski, njemački i talijanski, sadržava dvadesetak listova color fotografija svečane, mladenačke, dječje, radne i žalobne odjeće. U izdanju Muzeja Moslavine, a uz pomoć Cards 2003, tiskano je Nasljeđe… turistička publikacija na hrvatskom, njemačkom i engleskom jeziku.
Istraživala sam povijest grada Kutine i tiskala set starih razglednica Kutine (dva puta). Autorica sam tekstova u Vodiču grada Kutine, pobjednica Kutinskog suvenira u izričaju dunje, muzejskih suvenira (preslice, soljenke – babe, škrinjice…). Bila sam aktivna sudionica-predavačica na Međunarodnom festivalu čipke u Lepoglavi 1998., na prvome Međunarodnom skupu amaterske glazbe u Fondettu u Francuskoj (predavanje o značajnim manifestacijama u Hrvatskoj i očuvanju kulturne baštine), na Međunarodnoj školi folklora na Badiji kraj Korčule, Kaštel Štafiliću, Pučišćima na Braču, Crikvenici, (od 1996….) niz godina izlažem praktični i teorijski dio o plesovima, pjesmama, običajima i nošnji Moslavine, Posavine, Turopolja, Banovine, Bilogore i zapadne Slavonije. Škola je u sklopu Hrvatske matice iseljenika iz Zagreba, koja je 2003. bila i suorganizator izložbe mađarskog slikara Sandora Erdödyja u Kutini, Popovači, Mohachu, Barcsu i Pecuhu (Mađarska) i Kumrovcu, te srednjovjekovnom gradu Podsredi u susjednoj nam državi Sloveniji.
Održala sam niz stručnih predavanja u Kutini, na Stručnom skupu Prijatelji baštine u Ivanić Gradu predavala sam o vrijednostima i očuvanosti baštine ivanićgradskog kraja (2003.), u Sisku: Narodne nošnje, nakit i oglavlja u Sisačko-moslavačkoj županiji (2001., 2002.. 2003.. 2004. te Moslavačkoj narodnoj nošnji, 2016.), u Okučanima stručni skup etnologa na temu obnove i rekonstrukcije narodnih nošnji održala sam predavanje U potrazi za baštinom, a u Žepču (Bosna i Hercegovina), 2015. predstavila izložbu Priča o kruhu ili Dok je kruha ikakva ne boj se glada nikakva, kao i dva predavanja na temu kruha te dvije plesne radionice s temom žetvenih običaja moslavačkog kraja. 2016. u Zagrebu u povodu 50. obljetnice Međunarodne smotre folklora na stručnom skupu etnologa održala sam predavanje o ulozi etnologa u stručnim komisijama, a u Etnografskom muzeju postavila izložbu Urodila žuta dunja /o dječjem svijetu tj. odjeći, igrama i igračkama u Moslavini, Hrvatskoj Posavini i Banovini te održala plesnu radionicu za djecu.
Bila sam predavač na seminaru folklora Slavonije, Baranje i Srijema 2000., 2001., 2002., 2004., 2006., 2008., 2011., 2013., 2014. i 2015., gdje su bile predstavljene sličnosti i razlike istočno moslavačkog te zapadnoslavonskog tradicijskog ruha i plesova duž Poilovlja, dječje igre i glazbala Bilogore i Moslavine te tradicijske frizure i oglavlja. Ostale plesne seminare održala sam u Zagrebu, Bjelovaru, Kutini, Čakovcu, Koprivnici i Sisku kao i u Rosenheimu u Njemačkoj. Voditeljica sam niz etnoloških radionica: ukrašavanje pisanica voskom (od 2000. održavaju se u Kutini, Banovoj Jaruzi, Ivanić Gradu, Popovači, Garešnici, Ivanić Gradu, Donjoj Gračenici…), izrada fašničkih maski, izrada tradicijskog nakita, božićnog nakita, plesne radionice…).
Vanjski sam suradnik HRT-a, bila sam stručni suradnik na snimanju filmova Moslavačke slike,Kutino – dunjo moja, Kutinska bajka, Božićni običaji, Život uz Savu, U ime škrleta, Tradicijske pregače – donacija Ivana Lackovića Croate, Moslavačka tradicijska berba, 45 godina Muzeja Moslavine, U potrazi za baštinom, Valentinovo, Spomenari-ljepote prošlosti…
Svoje znanstvene, stručne i publicističke članke objavljujem u Zborniku Moslavine, Muzejskim vjesnicima, glasilu muzeja sjeverozapadne Hrvatske od 10. do 22. broja, Vijestima muzealaca, Kaju časopisu za književnost, umjetnost i kulturu, Riječi iz Siska i Sisačkom godišnjaku, u brojnim katalozima skupnih ili autorskih izložbi, Pučkom kalendaru Bilogorsko bjelovarske i Sisačko moslavačke županije, Hrvatskom kajkavskom koledaru iz Čakovca itd.
Prošlost glazbene Moslavine ovjekovječila sam i nosačima zvuka zavičajne glazbe Vijenac žita, vijenac zlata u izvedbi KUD-a Husain, 2001., Široka je Moslavina-folklorna glazba Moslavine, 2008. u izvedbi isto KUD-a Husain, a nosač zvuka Volim milo, ma siroče bilo, 2014. u izvedbi KUD-a Kloštar iz Kloštar Ivanića. Aktivni sam sudionik brojnih folklornih priredbi, pjevačkih susreta, glazbenih festivala i drugih manifestacija, izložbe vina u Kutini, Festivala dječjeg folklora Hrvatske, koji se već 15 godina održava u Kutini, član brojnih izbora za najoriginalniju narodnu nošnju, snaha, djevojaka i baja od Kutine, Novske, Đakova, Starih Mikanovaca, Koške, Pleternice, Ivanić Grada, Grubišnog Polja, Volodera, Sunje, Novske, Krapja, Male Subotice, Samobora, Nove Gradiške…
Sva etnografska građa Muzeja Moslavine Kutina je inventarizirana, uvedena u muzejski program M++, i zbirke su od strane Ministarstva kulture RH registrirane kao kulturno dobro.
Kao ravnateljica Muzeja Moslavine od kapitalnih građevinskih radova ističem vrlo uspjelu sanaciju i adaptaciju bivše kurije grofova Erdödyja iz 18. stoljeća, danas Muzej Moslavine, u čijem su prizemnom dijelu smještene stalne novo postavljene zbirke i to: etnografska, kulturno povijesna i arheološka. Autorica sam etnografskog i prvoga kulturno-povijesnog stalnog postava, otvorenoga za građanstvo 2003. godine. Ali i vrlo dobro uređenu zgradu Galerije, bivšu građansku kuću obitelji Ausch, s kraja 19. stoljeća, danas se na katu nalazi stalni galerijski postav, dok se u prizemlju održavaju razni sadržaji: povremene izložbe i druge promocije.
Bila sam članica u Stručnom povjerenstvu pri Ministarstvu kulture RH za kulturno umjetnički amaterizam (u tri mandata), a sada sam u Povjerenstvu za polaganje stručnih ispita u muzejskoj struci za muzejsko zvanje kustos pri Muzejskom dokumentacijom centru u Zagrebu.
Sredstva za ovako značajne projekte uspjela sam osigurati od Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Ministarstva turizma Republike Hrvatske, Županije Sisačko-moslavačke, Zagrebačke banke, Popovače, Ludine, Ivanić Grada, Križa, Ludine, Čazme, Garešnice, Petrokemije, SELK-a i drugih sponzora i donatora.”
U srijedu, 26. travnja 2017. u 19 sati Muzeju Moslavine Kutina predstavit će etnografsku mapu koja sadržava brošuru o povijesti mjesta, običaja i tradicijskog ruha te 30-tak razglednica s fotografijama (odabir Slavica Moslavac i Marijana Bunjevac) osoba odjevenih u blagdansko, svakodnevno, dječje, muško i žensko ruho. U siječnju sam već predstavila to vrijedno izdanje.
Tradicijski obredi, osobito narodna nošnja, tradicijska glazbala i ples šireg kloštranskoga zavičaja, prema riječima autorice tekst profesorice Slavice Moslavac, etnologinje i muzejske savjetnice u kutinskome muzeju, malo su istraživani, prezentirani i publicirani:
Tek malobrojni zapisivači, stručnjaci-etnolozi, književnici, folkloristi kao i ostali zaljubljenici u baštinu, rijetko, skromno i sporadično su bilježili vrijednosti pučkog načina života, kao i njihovu duhovnu, te materijalnu ostavštinu. Usmena predaja koja djelomično živi u svakodnevnom životu Moslavaca, u posljednjih nekoliko desetljeća, omogućila je vrijednim članovima mjesnog KUD-a Kloštar iz Kloštar Ivanića, oživljavanje obreda i običaja vezanih uz pjesmu, ples, te tradicijsku odjeću, kao i uočavanje razlika svakodnevnog, obrednog ali i blagdanskog ruha. Predstavljaju se na brojnim susretima, smotrama, izborima originalnosti i drugim priredbama mjesnog, regionalnog i državnog izričaja.
Danas, moramo priznati, ističe S. Moslavac. da je mjesni KUD Kloštar iz Kloštar Ivanića, preuzeo vodeću ulogu čuvanja i prenošenja glazbene tradicije, narodnih običaja, ulogu i značenja tradicijskog ruha, vjerovanja i običaja budućim generacijama. Ne samo da je njeguje i prezentira, već raznim izložbama, revijama originalnosti i autohtonosti, publikacijama KUD Kloštar-baština zavičaja, 20. godina vjernosti baštini i zavičaju i nosačem zvuka „Volim milo, ma siroče bilo“ trajno je sačuvao vrijednosti folklorne baštine Moslavine.
Već nas danima, a pogotovo će nas u Velikom tjednu sve do Uskrsa – a katolički i pravoslavni ovoga se proljeća baš prigodno preklapaju – posvuda pratiti jaja, simbol života, bilo konzumeristički pripremljena na stotine načina, ma bila unaprijeđena u pisance na stotinu načina.
Sanja Benko Slavici Moslavac, Đuri Vidmaroviću i Božici Brkan predstavlja svoje unjetnički oslikane pisance / Fotografija Miljenko Brezak
Ni zgode s Agrokorom i Konzumom ne priječe kupnju i analize koliko ćemo potrošiti besparici unatoč. Kupuje se i prodaje, prodaje i kupuje! Pa kad vas onda Udruga Prijatelji Kloštra pozove baš na Cvjetnicu na još jednu od svojih prigodnih tematskih izložaba, pomislite najprije: Pa kak im se da!?
Suzana Đura i Angeline / Fotografija Miljenko Brezak
Na jedan su dan u Pučkome domu okupili Slavicu Moslavac i Muzej Moslavine Kutina, Udrugu Sveta Margareta iz Dubrave, Udrugu za autizam Zagreb, OŠ Braće Radić iz Kloštra Ivanića, Samostan sestara franjevki iz Kloštra Ivanića, Dražena Milenkovića iz Stare Kapele, Sanju Benko iz Žabnice, Suzanu Juričić iz Križa, Ivicu Gregorca iz Ivanić Grada te članove udruge predvođene Suzanom Đurom. To je, neovisno o dobi i motivima te stilu autora, više druženje i uglavnom iznošenje da se pokaže ono što se kreira, rijetko i prodaje. Na jedan jedini dan!
Suzana Juričić sa svojim čipkastim pisancima i detalj – čipkasti anđeo od ljuski dva jajeta/ Fotografija Božica Brkan
Toliki trud na radost i sebi i drugima! Zaista šteta što ima uglavnom malo publike, čak i za malo mjesto premalo, onoliko koliko bi zasluživao izloženi rad. Uz to, te su izložbe obično i dodatno vizualno i zvučno (Angeline!) ilustirane, izraz lokalnoga, baštinskoga, šire manje poznatog koje tu i tamo izroni uglavnom zahvaljujući takvim strasnim skromnim i ustrajnim zaljubljenicima.
Da nisam bila ondje, gdje bih doznala da i u mojoj Moslavini, a ne samo u Zagorju, uskrsna jaja ukrašavaju srčikom zukve odnosno sita? Ne znam gdje bi me oduševila u čipku satima izrezbarena krkha pačja jajčeka Suzane Juričić ili nesvakidašnje, običnom olovkom išarana slikarice i pjesnikinje Sanje Benko…?
Uskrsna jaja ukrašena i srčikom zukve odnosno sita Udruge prijatelja Kloštra/ Fotografija Miljenko Brezak
Usput vas etnologinja Slavica Moslavac, kao da je baš Moslavčanka, obavije stručnim zanimljivostima podsjetivši na drevne rime što su pratile lupanje pisanaca: Bogu belanjek, meni žutanjek, a vragu lupanjek. I kad nije vješt pisanju i risanju, čovjek se u danima Velike muke i u vlastitoj svakidašnjoj muci, a osobito sklon kreiranju nečega, osjeti manje sam, manje obeshrabren.
Hvala im na tome, pogotovo pri pomisli, kako bi majstorica Slavica rekla, da svak se želi okušati na krhkoj ljusci…
Malo je ljudi s maštom kakvu ima Slavica Moslavac, a još ih je manje koji, poput nje, maštu oživljavaju u različite projekte. Kako je etnologinja, muzejska savjetnica i do Nove godine i ravnateljica Muzeja Moslavine Kutina, početkom prosinca priredila je (samo) naslovom istu izložbu u Galeriji Kutini te Galeriji Stari grad Đurđevac koje traju do Tri kralja. Etnografska izložba Moslavački božićni običaji pokazuje božićne jaslice različite veličine i od različitog materijala, slikovne zapise, a na plakatima te tekstove vezane uz moslavačke božićne običaje koji su se u gradskim i seoskim sredinama održavali tijekom 19. i 20. stoljeća, tj. u vrijeme fra Bonifacija Pavletića.
Slavica Moslavac na izložbi o kruhu / Fotografija Božica Brkan
Tako izložbu i prati i zanimljiv katalog Božić u vrijeme Bonifacija Pavletića sa sažetkom na engleskom i talijanskom, kako bi očito pridonio poznavanju Bonifacija, proglašenoga Slugom Božjim, a koji je rođen u moslavačkom selu Zbjegovači 1864. godine (tada župa Kutina, a danas Ilova) a umro 1897. Domovinu je napustio kao mladi postolar, a potekavši iz slavenskoga svijeta za redovnički se put opredijelio u Grazu, germanskome svijetu, a glas svetosti zadobio je u latinskome svijetu, u Italiji, ponajprije u Rimu, osobitom žrtvom služeći potrebitim bolesnicima i nezbrinutoj djeci.
Uz to, katalog pripovijeda i zanimljive etnološke priče o Adventu ili Došašću, adventskom vijencu, moslavačkim običajima, znakovima Božića kao što su zelenilo, panj badnjak, božićna slama, božićne svijeće, božićno pecivo (božićnjak, božićnica, svetečna hlebovina), bor (jelka ili krispan), čestitke za Božić i Novu godinu, odjeća i kuglice i drugo ukrasi.
Slavica Moslavac opisuje:
Od svih običaja tijekom godine božićni običaji, kao dio zimskog godišnjeg ciklusa, obuhvaćaju najviše vremena, najbrojniji su i najraznovrsniji. Tu se međusobno prepliću stara pretkršćanska vjerovanja i kršćansko svetkovanje rođenja Isusa Krista – Božića. Te dvije razine običaja u višestoljetnom preplitanju u malim su se dijelovima stopile, pa su se brojni nekršćanski elementi prilagodili kršćanskom svjetonazoru.
Božićni običaji vezani su uz imena svetaca, a njihovi životni putevi protkani su brojnim vjerovanjima o njihovim dobročinstvima i čudoređu.
Svako dobro djelo se pamti. Upravo ta dobročinstva stvorila su niti povezanosti između nedodirljivih svetačkih života i života običnog naroda, koji ih počinje štovati, te njima u čast obilježavati njihove dane liturgijskim slavljem s jedne strane i pučkim običajima s druge strane.
U starom kršćanskom svijetu, pa i kod nas ima u božićnim običajima i pjesmama, tj. njihovoj biblijskoj fabuli ili simbolici, još dosta sačuvanih elemenata, u kojima se kriju ili zameci ili ostaci božićnih igara kao što su koledarski običaji s prigodnim pjesmama, kićenje jaslica, drvca i zelenila. Prostiranje slame po kući, spravljanje blagdanskih jela kao i čestitari u duhu narodne tradicije. Oni su isključivo bili muškarci, različitog socijalnog sastava i životne dobi, koji su pjevajući obilazili selo, zaustavljali se pred svakom kućom, čestitali kućedomaćinu, a za uzvrat bili darivani.
Uz običaj darivanja, bilo je uvriježeno izreći određenu formulu, svojevrsnu čestitku, tj. želju za dobrobit i blagostanje u narednom periodu.
Božićni običaji počinju na Svetu Barbaru /4.prosinac/ sijanjem božićne pšenice, ili od dana Svetu Lucije /13.prosinac/ i traju do Sveta tri kralja.
No trajno zainteresiranim radoznalcima i potencijalnim istraživačima ostaje na 112 stranica bogat katalog Tradicijska arhitektura Moslavine i hrvatske Posavine, kakvima Slavica Moslavac tradicionalno prati svoje izložbe. Podsjećam kako je jedna, zacijelo najpopularnija, Zaviri ispod, još na putovanju, već na sedmom mjestu u Đakovu. Tako su Kutinjani sjajno obilježili Godinu europske baštine, a prije toga i Dan građevinske etnobaštine u Krapju. Također i 55. godišnjicu etnoodjela Muzeja Moslavine oživjevši dojmljivo istraživačke obilaske etnologinje kojoj je prezime označilo i područje djelovanja i podsjetilo što je nekad postojalo u selima Potok, Donja Gračenica i drugima gdje više ne postoji te kako neka sela, primjerice Osekovo, nastoje sačuvati svoju živu prošlost, drvene hiže. Ako nema ljudi, zaključila je jednu izjavu medijima S. Moslavac, i vrijedni objekti izumiru.
