Hvatam(o) rok za nekakav natječaj i svaki dan gledam(o) da nisu Ministarstvo kulture i(li) Grad Zagreb možda objavili rezultate prošlogodišnjega natječaja za književnost i tiskanje knjiga. Koliko smo vremena utrošili u pripremu materijala za više projekata, vjerojatno sam nekoliko ideja mogla i finiširati. Kada sam otišla u mirovinu – čim sam mogla, napunivši 30 godina staža i 55 godina života, bit će baš sad 10. veljače punih sedam godina, nenadano i sebi samoj, ali to radosnije, skrenula sa s novinarstva, ne odričući ga se, ali odbivši pisati uprazno, i zamišljenih projekata koji bi donosili novac u one koji novac kao troše, u lijepu književnost, u vlastitu mladost. Pa samo ću objaviti štokavske pjesme, jer iako su sve uglavnom objavljene nisu bile i uknjižene. Pa sam htjela vidjeti tko i što sada piše, pa sam slala na natječaje i štokavske i kajkavske, i pjesme i priče i roman i… Kad bi neki moj tekst nagradili, uvijek bih se nekako čudila. Sad mi se više i ne čini slučajem, kao i istraživanje u tekstu. To oduvijek volim. Pa ja sam Solarov đak!
Uza sve drugo, ako nisam imala stvorila sam si i medije i uspjela sam objaviti u pet prvih godina sedam knjiga od kojih smo, ne računajući VBZ i DHK, za pet izdavač. Glavninu smo toga sami i financirali. Tek smo za posljednji natječaj prvi put slali i materijale za rukopise nekoga drugog, jer mi smo poslije brojnih mojih kod drugih izdavača objavljenih, čak i visokonakladnih knjiga, uglavnom kuharica iz nekoga drugog života, postali i izdavačkom kuć(ic)om da ne bih, nestrpljiva, morala čekati godinama da mi netko stvarno samo pročita rukopis, otisne knjigu, organizira promociju i PR, i da mogu dati knjigu kome želim a da je ne moram kupiti te hoće li mi ili neće i za eventualno prodane primjerke isplatiti honorar.
Uz ne jedan mi tekst u računalu stoji oznaka u radu. Uz većinu tekstova, kao i uz ovaj, stoji mi niz američki, računalski napisanih datuma. Dok se ne objavi, u radu je.
Boris Perić sa svojim njemačkim prijevodom Balada Petrice Kerempuha / Fotografija Božica Brkan
A za ovaj mali selfić, pogled unatrag rekla bih za nekadašnje novine, moram zahvaliti kolegi Denisu Peričiću, s kojim se često susrećem što na stranicama časopisa, a što na književnim događajima i kojega, mislim, poznajem mnogo dulje i bolje od nekoliko puta što smo se stvarno susreli. Baš mi je stigao najnoviji Kaj, 2016., broj 5. – 6., pa se veselim što mi na natječaju odabranu priču najavljuju objavu u idućem broju, a onda listam i uživam tko je što napisao od mojih. I nađem u cjelini Prijevodne korelacije (mora to biti dosjetka urednice Božice Pažur, jedne od nas tri kajkavske Božice: Jelušić, Pažur i Brkan!) krasan Peričićev naslov Glavni junak Balada Petrice Kerempuha Miroslava Krleže odnedavno se zove – Boris Perić. Donosi i nekoliko odabranih prevedenih balada. Jako sam ponosna na Krležu, Perića i izdavača knjige, svoje Društvo hrvatskih književnika. Narasla je iz antologije kajkavske poezije na njemačkom, objavljene u časopisu Most / The Bridge (u kojoj su, na veliku radost, i Peričićeve, a i moje pjesme!).
Pa, kao gledam tv i čitam, a onda mi dioptrija počne rasti ne samo zbog toga nego zbog Peričićevih fusnota, koje mi je urednica već i najavila, ali drugo je kad piše crno na bijelom, pa vidim kako u fusnoti 5. među medijskim osvrtima Denis Peričić navodi: «izdvajamo i «nemedijski», no javni i napose autorski osvrt Božice Brkan «Umjesto kave 18. listopada 2016.: petrica kerempuh govori Hochdeutsch!»,
Ako se ne varam, netko, pa makar i u fusnoti, prvi put citira moju Kavu! Moj blogić, a da nisu Oblizeki! Eeee… Hvala, Peričiću.
A onda dalje u fusnoti 28. reda, kako kaže, nule dodijeljene kajkavskim, kajkavološkim, krležološkim i krležofilskim naslovima, među kojima, uz sjajan prijevod Balada navodi odbijenice, uza sve druge, ako vas zanima, sve stoji na webu mjerodavnoga Ministarstva, na popisu za tisak knjige Božice Brkan (među kojima i signifikantan naslov Zeleni barjak / Premijera Vučjaka u Hrvatskom narodnom kazalištu) – taj se spominje i u odbijenim autorskim književnim potporama – te knjiga Đure Vidmarovića Književno djelo Božice Brkan između estetike i valorizacije i afirmacije… (sve Acumen d.o.o.) zaključujući: Eh, pa otkad su to Krleža i kajkavska književnost – «državni neprijatelji»?!
Božica Brkan uz radni stol Miroslava Krleže na Gvozdu 2011. / Fotografija Miljenko Brezak
Kao da sam time dobila i više od očekivanih kuna. Odnosno kao kad su mi 2012. na predstavljanju romana Rez / Leica-roman u 36 slika rekli javno kako je roman dvije godine ranije na natječaju VBZ-a umalo osvojio onda još 100.000 za neobjavljeni roman. Samo neka imam snage napisati ono što mi je u radu, a ako već ne sve što mi je u glavi. I snage da ne odustanem od zicflajša.
I tamam dok cizeliram vlastita slovca, trebim tipiće, stiže mi jutros sjajna vijest da smo dobili ovogodišnju potporu Ministarstva za tisak moje knjige kratkih priča Umrežena.
A u paru mi je sa zbirkom kratkih kajkavskih Život večni, koja, opet, nije dobila ništa. I ne žalim se! Zasad imam snage za zicflajš.
Toliko je, ne samo ovih dana, izrečeno o prof. dr. sc. Predragu Matvejeviću.
O Gospodinu. O Drugu. O intelektualcu.
Ali još kao da mi nedostaju izrečene neke riječi. One neke prave. Poput isprike.
Tražim.
I ponovno čitam. Ima se što!
Predrag Matvejević i Božica Brkan na promociji njezinog romana “Rez” / Fotografija Miljenko Brezak
Zahvaljujem na ohrabrenju što je našao vremena da navrati u Ogrizović na promociju mojega romana «Rez / Leica-roman u 36 slika», VBZ, 2012.
Mirno počivao.
Objavio je 123, možda već i 124 knjige, a koliko je svestran, baš renesansno, ponajaprije književnik američke biografije, rekla bih vrlo vješt marketingu, toliko je ambiciozan i svjestan lokalne zavisti zbog je, uvjeren je, poprilično prešućivan. U srijedu, 1. veljače 2017. na 18. tribini inozemne Croatice u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici prvi ga je put ozbiljnije u Zagrebu predstavila njegova vrlo uspješna prevoditeljica na španjolski dr. sc. Željka Lovrenčić. Djela su mu prevedena na 14 jezika, na jednako toliko i njegov glasoviti «Tigar», preskočivši kontinente, ponajprije zahvaljujući upravo hispanističkome svijetu ne samo u Europi nego i u Južnoj Americi i Meksiku.
Tomislav Marijan Bilosnić nezaobilazno i o zbirci pjesama Tigar / Fotografija Miljenko Brezak
Prenosim s veseljem s toga predstavljanja ulomke razgovora mojih dvoje prijatelja.
Svestran si umjetnik. Čime se sve baviš?
Svestranost nije odlika suvremenoga svijeta, ponajmanje je to pozitivna kategorija, pa sam se dugo mučio s dokazivanjem svega onoga što radim, ponekada sam čak i svjesno „zanemarivao“ ili podređivao jedan interes drugome kako bi se bar uočio put kojim idem. Bilo je dosta vrlo negativnih reakcija, na granici prijetnje, da se odlučim što sam, recimo književnik ili slikar. Kako sam počeo pisati i slikati još krajem osnovne škole, ali baviti se i drugim najrazličitijim zanimanjima, u ranoj mladosti su me uspoređivali s tužnim Gašom, likom koji je mnogo toga želio i pokušavao ali mu ništa nije polazilo za rukom. Potom su jedni govorili (ili pisali) da sam dobar pjesnik, a drugi obrnuto, da sam dobar slikar. Prešućivanja je bilo na sve strane, ali ne i negativnih kritika, ponajmanje takvih koje bi na bilo koji način pokušale činjenično, znanstveno, estetski, ili bilo kako drukčije, osporiti moje djelo. Više ih se bavilo samnom, nego li mojim djelom. Iako sam napisao sedam knjiga poema, možda najviše od svih suvremenih autora, zbog mog interesa za haiku svrstali su me u autore kratke forme. Tek sad kada sam i sâm došao pred živi zid života, ponetko me iskreno, a ponetko stidljivo naziva renesansnim čovjekom. A sve je zapravo moglo biti jednostavno. Uz svoje učitelje i profesore, koje često spominjem, mene je vjerujem, kao i većinu ljudi, odgojio zavičaj, topos, mjesto rođenja. Rođen sam na selu, u Zemuniku, i kao dijete od prvih dana spoznaje svijeta gledao sam oko sebe ljude, to što rade i čime se sve bave, ljudi koji žive u prirodi i od prirode, oru njive, siju žito, pšenicu, kukuruz, sade krumpir, povrće, uzgajaju voće, vinograde i masline, proizvode vino i ulje, sami melju brašno, mijese tijesto i peku kruh, sami se brinu o ogrjevu, timare životinje, hrane perad, blaguju i svetkuju, pa sam i ja tako htio živjeti, raditi i djelovati u svome poslu i poslanju, od svega pomalo. Moja prva novinska rubrika u „Vjesniku“ zvala se „Odasvud ponešto“. U međuvremenu sam radio kao konobar, kombajnista, pratitelj kamiondžija, strojarski tehničar, pomoćni zidarski radnik, knjigovođa, kao buntovnik dogurao sam do zvanja „pomoćnika zapisničara“ (jedinog tako sistematiziranog radnog mjesta u bivšoj Jugoslaviji), bježao sam od kuće, želio biti pilot, pokušavao glumiti u filmu, ali i na daskama koje mi eto nisu život značile, bio sam manager rock-grupama, jedno sam vrijeme slovio kao atletski talent, okušavao se u politici u doba Hrvatskog proljeća i završavao u zatvoru, a konačno sam u slobodnoj državi Hrvatskoj postao i novinar, osnivao i uređivao novine, tjednike i dnevnike, radio stanice, biblioteke, pokretao domaće i međunarodne udruge, da bih u jednome trenu postao i direktor „Maloprodaje“ svojedobno najveće zadarske trgovačke tvrtke „Zadranka“ s više od tisuću i po zaposlenih radnika, što je bilo svim mojim književnim kolegama nezamislivo, poglavito dragom i dobrohotnom akademiku Tonku Maroeviću koji je moju biografiju iz tih razloga usporedio s biografijom američkih pisaca. A najviše i najčešće od svega sam putovao, dok nisam imao putovnice gotovo sam propješačio Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, a kada sam konačno dobio putovnicu u svojim sam lutanjima dospio do ferganske pustinje, od Amerike i Kanade do vrhova Tien Schana, od skandinavskih polarnih noći do afričkih prostranstava. Danas se bavim vinogradarstvom i maslinarstvom, razmišljam o sadnji novog vinograda. I, sve to vrijeme sam pisao (i pišem!), surađivao svugdje gdje su mi htjelo objaviti tekst.
Božica Brkan i Tomislav Marijan Bilosnić s dijelom njegovih knjiga na predstavljanju / Fotografija Miljenko Brezak
Kao književnik okušao si se u svim književnim rodovima. Koji ti je najbliskiji?
Pa možemo krenuti redom, pisao sam i pišem poeziju, pjesme u prozi, pjesme za djecu, konkretističku poeziju, crtice, kratke priče, romane, prozu u najširem smislu značenja, oglede, recenzije, eseje, putopise, feljtone, povjesnice, dnevnike, radio drame, tv serije, kolumne, vijesti, novinske tekstove,zapise iz svakodnevnoga života, reportaže, prevodio sam, a napisao sam i prvu knjigu kod nas o ekologiji („Okrugla kanta za smeće“). Ali, pisao sam i epp tekstove, vodio i jednu marketinšku radio emisiju, sastavljao naručene govore, nekrologe, in memoriame, čak sam drugima pisao školske zadaće i ljubavna pisma. Dakle, pisao sam sve što se pisanjem zove, što ostavlja trag na čistom bijelom papiru, u bilježnici ili knjizi. Iz svega proizlazi da sam ipak najviše, ili jedino pjesnik. Da to nisam kako bih se uopće i upustio u avanturu pisanja meni svojstvenu.
Kolege književnici prije predstavljanja slijeva nadesno: Božica Brkan, Đuro Vidmarović, Tomislav Marijan Bilosnić, Željka Lovrenčić, Dubravko Jelačić Bužimski i Josip Sanko Rabar/ Fotografija Miljenko Brezak
Autor si više od 120 knjiga. Kad i gdje pišeš?
Trenutno autor sam 123 tiskane knjige, koje obuhvaćaju moje pjesništvo, poeme, haiku, prozu, književnost za djecu, putopise, kritike, publicistiku, povjesnice, likovne monografije i moje prevedene knjige, ali tu je i osam knjiga koje su napisali drugi autori, posvećenih mom umjetničkom portretu i promišljanju mojih književnih djela. U mjesecu siječnju ove 2017. godine tiskane su mi četiri knjige: monografska knjiga „Vinkovo u Stankovcima 2“ obima 280 stranica, zbirka pjesama „Molitve“ za koju sam 2009. godine dobio Nagradu Tin Ujević objavljena je na slovenskom jeziku u Ljubljani, gdje je ovih dana i predstavljena, a u međuvremenu se pojavila i knjiga mojih kolumni „I korov i kukolj“ na 220 stranica. Ne govorim slučajno broj stranica, a mogao bih govoriti i brojeve vezane za poglavlja ili broj pjesama, kao i svemu drugome što je vezano za numerologiju koja u mome djelu igra veliku ulogu. Tako je četvrta knjiga tiskana ove godine zbirka pjesama s naslovom „Sto pjesama o tijelu“ sa šest ciklusa u kojima se nalazi po dvanaest ili devetnaest pjesama. S Božjom pomoću, ove jubilarne godine, kada obilježavam 70. obljetnicu života i 50. godišnjicu umjetničkog djelovanja, ne mislim stati na dosegnutom broju ni objavljenih knjiga ni održanih samostalnih izložaba.
A kad i gdje pišem? Pišem stalno, u svako doba dana i noći, i na svakome mjestu. Za stolom u vrijeme objeda, ili u krevetu usred noći kada se probudim iza sna. Pišem u autobusu, avionu, na brodu, nekada sam s uzbuđenjem pratio ritam kloporanja vlaka na željeznim tračnicama, a danas se znam uhvatiti kako u vožnji automobila bilježim riječi ili misli na kakvu ceduljicu pričvršćenu za upravljač. Često mi je pri ruci diktafon kojega nosim sa sobom, kao i obaveznu bilježnicu za bilješke. Jednom sam tako napisao knjigu vozeći se od Zadra do Kopenhagena, a drugi puta danima hodajući ulicama Zadra. Tamo gdje živim, ranije na Ižu, ili Zadru, danas u Zemuniku, moji su stolovi pretrpani knjigama, bilješkama i papirima, toliko da im ponekad ne možete ni prići. Stan u koji su dolazile stotine posjetitelja, danas je pretjesan i za jednoga. Trenutno u Zemuniku pišem (ili slikam) na devet stolova, a svaki je predodređen (i priređen) za neku od tema, književnih žanrova ili likovnih ciklusa koji me trenutno zaokupljaju. Postoji kod mene ta pikasovska navada da kad napunim jedan prostor mijenjam ga za drugi koji je prazan, i da ne bi bilo zabune tu završava svaka sličnost s Picassom, ja to ništa nisam ni kupio ni napravio od književne zarade, sve sam naslijedio, pa sam od konoba, šupa, skladišta, napuštenih zidina, koje sam najčešće sâm svojim rukama i uz pomoć prijatelja obnavljao i pretvarao u radne prostore u kojima sam stvarao i unosio knjige, slike, filmove, fotografije, dokumente i poneki suvenir.
Nisam vjerovao, pa ni danas nisam potpuno siguran da se poezija može prevesti. Rijetki su takvi zvjezdani trenutci kao što se meni dogodilo sa Željkom Lovrenčić koja je prevela moju zbirku „Tigar“ na španjolski jezik. Da to nije ono što sam ja napisao, a možda i više, „Tigar“ u hispanskome svijetu ne bi polučio ni približan uspjeh. Ovako tigar umjesto Azije naseljava prostor od Španjolske do Južne Amerike, bezobzirno prelazeći podignuti zid između Amerike i Meksika.
Tomislav Marijan Bilosnić i dr. sc. Željka Lovrenčić, pjesnik i prevoditeljica njegovih djela na španjolski / Fotografija Miljenko Brezak
Ali, krenimo redom. Najprije mi je nabrojati jezike na kojima se može naći neko moje djelo, bilo cijela prevedena knjiga ili tek možda jedna pjesma, neki tekst. To su engleski, španjolski, portugalski, njemački, talijanski, francuski, albanski, turski, makedonski, romski, slovenski, nizozemski, japanski, rumunjski, bugarski, mađarski, poljski, ruski. Prva moja prevedena knjiga je zbirka pjesama Il capricorno alato (u izboru i prijevodu Giacoma Scottija, Napoli, 1983.), a trenutno posljednja je zbirka Molitve (u prijevodu Brane Senegačnika, Ljubljana, 2017.). U međuvremenu prevedene su mi i objavljene zbirke pjesama Koji jedu ribe, Tigar, izabrane pjesme Kucano srebro, haiku zbirke Velebit, Kalendar sna, Osamljeno drvo, roman Ispovijed isuvišna čovjeka, publicistika Materada mojih uspomena. A u ciklusima na drugim jezicima prevedene su i objavljene zbirke Kuća, Vrt, Odisej, Afrika i poema Vukovar. Zbirka Koji jedu ribe prevedena je u cijelosti na četiri jezika, albanski, talijanski, engleski i turski.
Ovdje mi je kazati i slijedeće, svi ovi prijevodi došli su nekako sami po sebi, nikako mojom zaslugom, više Božjom providnošću. Uglavnom ni jedan prijevod (osim „Tigra“ u dva slučaja, na engleskom i španjolskom) nije sufinanciran ni od koga, niti je bio dio bilo kakve razmjene, ili sličnog institucionalnog dila. Neoprostivo bi bilo reći kako su prevoditelji prepoznali moja djela, pa neka to pokaže vrijeme.
Dio prigodno izloženih knjiga Tomislava Marijana Bilosnića / Fotografija Miljenko Brezak
Tvoja poetska zbirka „Tigar“ doživjela je svjetski uspjeh. Na koje je jezike ona prevedena i gdje je sve predstavljena?
Tigar je najprevođenija moja zbirka, a moguće i najprevođenija zbirka u Hrvatskoj, u cijelosti ili u izborima do sad je objavljena na četrnaest jezika. Uz hrvatski, to su engleski, španjolski, talijanski, njemački, portugalski, makedonski, albanski, slovenski, romski, bugarski, rumunjski, mađarski, a konačno, „Tigar“ je preveden i na kajkavski i gradišćanskohrvatski. Čekam čakavsku rič! Za Tigra sam dobio i dvije međunarodne nagrade „Crvenu ružu Elbasana“ u Albaniji i „Ilinden“ u Makedoniji. Riječ je o jedinoj hrvatskoj zbirci pjesama u cijelosti prevedenoj na romski jezik, ne najmnogoljudniji, ali na najrašireniji jezik na svijetu. U Sjedinjenim Američkim Državama u godini objave (2012.) „Tigar“ je bio uvrštena među 18 knjiga koje se preporučaju. U hispanskome svijetu i jeziku, drugom po veličini iza kineskoga, „Tigar“ je doživio takav uspjeh da je to u našim prilikama i neprimjereno isticati. Željka i ja znamo koliko nam ne vjeruju, ali znamo i sve ono što zbog jala okoline nismo kazali. Pjesme iz „Tigra“ objavljene su na više hispanskih strana, između ostalog i na portalu Društva čileanskih književnika, gdje su po broju ulazaka nadmašile i interes za pjesme jednog Garcije Lorce. Jedna od pjesama iz zbirke „Tigar“ uvrštena je i u školske programe, ne u Hrvatskoj – u Čileu!
Izjava Lini Kežić za Vijesti iz kulture HRT-a / Fotografija Miljenko Brezak
„Tigar“ je predstavljen u Skopju, Tirani, Draču, Elbasanu, Tetovu, Prištini, Salamanci, Avili, Bukureštu, Beču, Šopronu, Koljnofu, Mostaru, Poreču, Taru, Zadru, Zagrebu, na Međunarodnoj pjesničkoj manifestaciji „Goranovo proljeće“, ali i u mome Zemuniku pred studentima croatistice iz dvadeset i dvije zemlje svijeta. Konačno, bibliografija ove zbirke obuhvaća više stotina stranica, njega ćete naći na mrežnim stranicama od Japana i Kine, preko Norveške, Španjolske i Italije, do Kolumbije, Čilea, Argentine, Venezuele, Kube i Sjedinjenih Američkih Država.
Poznat si i izuzetno cijenjen i kao autor haiku poezije. Japanci je ocjenjuju najboljim ocjenama.
Ovo bi mogla biti zasebna tema. Među prvima sam u Hrvatskoj prihvatio i pisao haiku, odmah poslije Ivančana, Tonči Petrasova Marovića, i jasno neizostavnog Vladimira Devidea, u vrijeme kada se to još smatralo ludošću. Kao takav napisao sam i kratki pregled povijesti hrvatskog haiku.
Objavio sam osam haiku zbirki, od čega su četiri prevedene, a haiku mi je preveden na japanski, engleski, albanski, nizozemski, francuski, slovenski, makedonski. Uvršten sam u više od četrdeset haiku antologija, panorama i zbornika u svijeta, kao i onu najglasovitiju antologiju Koko Kato „Four seasons“ (Četiri godišnja doba), te u europsku haiku antologiju, u Parizu, u Francuskoj, tiskanoj tri godine prije nego je Hrvatska primljena u EU, iako u toj antologiji nema ni jedne druge zemlje koja nije članica Unije. Napisano je više je od 150 kritičkih prikaza na moj haiku. U vodećim časopisima u Japanu i u Americi haiku mi je visoko ocijenjen, i nagrađivan. Japanska državna televizija snimila je zaseban film „Stazama hrvatskog haiku“ (73 minuta) u kojem govori o mom haiku. Iz Japana i Amerike u Zadar su osobno dolazili ugledni pojedinci iz haiku svijeta, kao Charles Trumbull, urednik najpoznatijeg haiku časopisa u zapadnome svijetu „Modern Haiku“ u Americi i Mitsunobu Aonashi iz Japans, upoznati me i susresti se samnom kao haiku majstorom. Zapravo, međunarodnu popularnost i stekao sam putem haiku, najprije zbirkom ”Velebit” prevedenom na engleski i albanski jezik, koju je kritika uglednog japanskog časopisa ”Ko” i američkog ”Modern Haiku” ocijenila visokom ocjenom, a potom Državna japanska televizija snimila dugometražni tv film u Zadru 2003. godine ”Stazama hrvatskog haiku”.
Željka Lovrenčić i Tomislav Marijan Bilosnić / Fotografija Miljenko Brezak
I slikar si…
Moj slikarski opus može se usporediti s književnim. Upriličio sam osamdeset samostalnih izložbi fotografija i slika, i to u tehnici suhog i masnog pastela, monotipije, grafike, crteža, ulja, akvarela, s isto toliko ili više tematskih likovnih ciklusa. Konačno objavio sam sedam slikarskih monografija: “Metamorfoze”, “Cvijeće ravnokotarskih vila”, “33”, “Pollockova svjetlost”, “Maske i lica”, “Mediteranski pastel” i ”Duhovi sa zadarskog Foruma”, te fotomonografiju “Skriveno kameno blago”, kao i pjesničke monografije s Antom Stamaćem i Zlatkom Tomičićem. Napravio sam omaž Jacksonu Pollocku ciklusom ulja nazvanim „Pollockova svjetlost“, ali moj umjetnički uzor je Pablo Picasso, baš kao i Pollocku. Kubistički pristup vidljiv je ne samo u mome slikarskom djelu, već i u fotografiji, pa i poeziji, a od svega toga ima nešto i u mom načinu života. Danas je poznato i prihvaćeno ono što mi se nekad najviše spočitavalo, i zbog čega sam osporavam, a to su stalne metamorfoze, zapravo činjenica kako svakim svojim novim djelom (bilo knjigom, bilo izložbom) uvijek iznova krećem u rješavanje nekog novog tematskog i formalnog problema. Sklona točnim odrednicama, konačnim sudovima, svrstavanju u unaprijed definirane pretince, s takvim kao ja kritika nije znala što bi, pa je pristupila najjednostavnijem i u hrvatskim prilikama najčešćem rješenju – prešućivanju. No nisu izdržali toliko koliko sam ja mogao trpjeti i čekati, uživajući u svojoj energiji.
Taman uspijete iščitati jednu, a Drago Štambuk ispjeva novu zbirku pjesama. Najnovija je Hram na stijeni, objavljena u Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika. U DHK je i predstaviše na Svijećnicu akademik Mladen Machiedo i Davor Šalat te urednik dr. sc. Antun Pavešković i autor.
Drago Štambuk čita / Fotografija Miljenko Brezak
Ta Štambukova brazilska knjiga sadržava 80 pjesama u prozi (svaka sa po 16 redi) i ne nadajte se, moram se složiti s tvrdnjom predstavljača, čitanju s pola pažnje i lakoj zabavi, površnome užitku, jer to je poezija gusta, kojoj je šarm, kako reče Machiedo, i stanovita neodgonetljivost.
Svi predstavljači slijeva nadesno: D. Šalat, M. Machiedo, D Štambuk, A Pavešković i L. Žigo Španić / Fotografija Božica Brkan
Koji nešto bolju poznaju pjesnika, moći će se zabaviti otkrivajući njegove kriptosignale (o, da i Brač i ča-kaj-štohttp://www.bozicabrkan.com/hrapocusa-vitalac-i-zlatna-formula-ca-kaj-sto/!), a koji bi čitali, da se domognu knjige – uz vječni Crni val, dakako, koji nije u knjizi, a kojim je završio predstavljanje – preporučujem svojevrsnu vježbu iz brazilskoga portugalskoga (od portugalskoga sama prigodno znam jedino obrigado – hvala!):
Prva riječ koju naučih u Brazilu bila je pessoa – osoba.
A druga: sobrevivencia – preživljavanje. Slučajno ili
neslučajno, tek osobno preživljavanje ili preživljavanje
osobe obilježi i dade značaj mojemu boravku i služenju u
ovoj dalekoj zemlji. Možda udjela u svemu ima lokacija
glavnoga grada Brazilije, smještenoga na rubu džungle,
jer šuma podučava upravo o preživljavanju, propadanju
i iznovnom rađanju u vlazi biljnoga humusa. Slijedile su
riječi beleza – ljepota, potom tranquilidade – smirenost,
napokon gentileza – nježnost. Sveukupno pet riječi koje će
uvijek podsjećati me na ovu prostranu, zagonetnu zemlju
i bit će ključevi moji za njeno dušno otvaranje i poniranje
u nju. Svaka zemlja ima, nijem, ključne riječi – one koje
stalno drži na vrhu jezika i služe joj kao signali ili ticala za
razumijevanje strancima koji propadaju bez njinog znanja
i puonutrenja.
Na sam rođendan osnivača Dragutin Pasarića u subotu 28. siječnja 2017. u njegovoj rodnoj Repušnici održana je već 16. Manifestacija Budućnost na rubu močvare posvećena 2. veljače, Međunarodnom danu močvarnih staništa.
Publika / Fotografija Miljenko Brezak
Bio je to povod da uz sve drugo, poslije Kutine i Zagreba, predstavimo 2. izdanje knjige “Mojom Moslavinom” Katarine Brkić (rođena Repušnjača) i Đure Vidmarovića. Baš me je veselilo o toj zavičanici, kako sam knjigu već nazvala, ovaj put govoriti s pogledom o Lonjskom polju u tekstu dvoje pjesnika.
Predstavljači: Božica Brkan, Katarina Brkić, Dragutim Pasarić i Đuro Vidmarović / Fotografija Miljenko BrezakO Lonjskom polju i Parku prirode Lonjsko polje: Đuro Vidmarović, Ivor Stanivuković i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Novinarka i književnica Božica Brkan koja je ujedno i članica stručnog savjeta udruge VANG koja kroz programski strukturirane edukativne sadržaje zainteresirane pojedince nastoji potaknuti na razvoj nove generacije neovisnog i kreativnog novinarstva, osvrnula se za Fairpress na najgledanije emisije u prosincu 2016. godine
Gledamo što gledamo, a što gledamo mnogo govori o nama. Tvoje lice… : Šarmantne zabave, umivene i ne agresivne i preglupe, podjednako zanimljive i opuštajuće za sve (uzrast, spol, obrazovanje itd.) na TV-u uopće nema. Javna TV misli da je iznad toga, pa se valjda odrekla vrlo gledanih martijevskih laganica, sve do plesanja i pjevanja sa zvijezdama (možda je uzmanjkalo zvijezda, jer se na svim kanalima vrte jedne te iste). Što da uopće gledate nedjeljom navečer kad nema dnevnih političkih tupilica? Dnevnik Nove TV…: Nova TV najmanje gnjavi, priča magazinski, human story i sl. Ljudi vole priču. Vole podijeliti stvarne muke s nekim. Informativno novinarstvo totalno se raspalo.Sudbina – Prestala gledati nakon dijela prve epizode. Uobičajena turska sapunica (predvidljivi likovi, radnja, lijepi glumci itd.) u uobičajeno vrijeme poslije dnevnika. Ljudi nemaju u to vrijeme ništa bolje za odabir. Profesionalno odrađeno, vrlo visoka produkcija, predvidivo i korektno, ali ništa više od toga, ništa zahtjevno. Farma: Snima se u mom kraju, rade na tome ljudi koje poznajem, ali ne mogu to više gledati. Pokušala sam, ali ne mogu. Očito primjereno najnižim porivima i masi. I navijanju tko će dobiti veliku lovu. Umivena bedastoća.
Brkan se osvrnula i na utjecaj najgledanijih emisija na živote djece i odraslih.
Začudim se što i HRT ima usred dana, kad je moguće da su djeca sama doma, inače dobre filmove na kojima stoji informacija da se ne preporučuje mlađima od 12 g. Pretpostavljam da i Tvoje lice, i Farmu, i Sudbinu, pa i Dnevnik – ako ne i nešto gore – djeca gledaju ili s roditeljima ili sama s TV, u svojoj sobi. Čak i TV-emisije za djecu odnosno nešto što hini školski program, i kad su zanimljive i za odrasle, glumataju kao da se radi zabavni show. Mora li baš sve biti zabavno? U svim medijima nedostaje, a na TV se osobito vidi kako nema informacija nultog stupnja, objektivnih ili kvalitetne razmjene mišljenja, kad se već svaku večer na svim kanalima o nečemu trabunja. Formati se očito moraju puniti! Sve je postalo marketing, o čemu govori upravo najveća gledanost valjda i najskupljih emisija s reklamama sve duljim. Usred filma, prije dnevnika itd.
Najveća gledanost Nove TV proistječe iz poštovanja gledatelja, objašnjava Brkan. Npr. kako da odličan Downton Abbey bude gledan kad ga, iako na HTV 1, odsele iznenada u ponoćni termin?
Ne mogu se načuditi što također turska sapunica Ranjena ljubav na RTL-u krene i ničim izazvana, osim valjda mjerenjem gledanosti, ide odjednom samo poslijepodne i što je seljakaju u razmaku od dva sata bez ikakve najave gledateljima ili s pogrešnim najavama. Može biti kvalitetnija koliko hoće, kad joj ne daju daha. To je inače ozbiljan i stalan problem RTL-a. Zapravo, prisjećam se da su tako ubijali novine i magazine koje vlasnici nisu htjeli. Uspjeli su!
Kada govorimo o medijskoj pismenosti, Brkan smatra da je nekoliko naraštaja izgubljeno (kao i u pismenosti u užem smislu!), što se po njoj vidi iz glumatanja i istih ograničenih nekoliko fraza kada i u najobičnijim anketama gledatelji trebaju sami nešto izreći za kameru, mikrofon. Od malih nogu djeci valja približavati medije kao sredstvo i medije kao sadržaj. Dati im mogućnost da uspoređuju sami, najkvalitetnije i najbedastije, počevši sa selfijem. Mislim da će, ukaže li im se nenametljivo, bez zabrana, ali kontrolirano, ovisno o uzrastu, prepoznati ono što je važno. Najveći je problem što nedostaje kriterija i medijski opismenjenih eduktora, pogotovo za elektroničke medije, jer većina, htjela – ne htjela, potječe iz vremena tiska. Ali tko bi se bavio medijskom pismenošću, kad se ne opismenjujemo ni za život s vlastitim tijelom, a onda, da bismo bili valjda manje nesretni, i misli pustimo na TV-pašu.
Svaka priča o njemu započinje s time kako nije bilo vlasti koja ga nije zatvarala. Svaka si je našla razloga da se zbog nečega obračuna s profesorom slavistike, pjesnikom prevoditeljem, književnim i likovnim kritičarom, esejistom publicistom i dramskim piscem, kako ga opisuje Wikipedija. Kao partizan završio je u nacističkom logoru, a zbog kontrarevolucionanih stihova na Golom, otoku Grguru preciznije. Od toga meni je još zanimljivija bila životna ljubavna priča vršnjaka moje mame, kavalira koji uvijek skida kapu, uz naklon.
Joja Ricov govori svoje stihove uz šum Pakre kraj vodenice u Piljenicama 9. travnja 2016. / Fotografija Miljenko Brezak
Upoznala sam ga zahvaljujući zajedničkom prijatelju Đuri Vidmaroviću na pjesničkom susretu Rijeka, šuma, nebo u Piljenicama. Govorio je napamet tekstove uz rijeku Pakru, nadglasavajući se s jednim od mlinova, on na govoru svojih Kali, ja na svojem jokešinskom kajkavskom, kekavici. Nastavio se Miljenku Brezaku da ga snimi pred raskošnom magnolijom u cvatu. Bilo je to prošloga proljeća, u travnju. Kako smo obično zaduženi za prijevoz starijih kolega, nerijetko zaglibimo negdje u njihovim sjećanjima. Baš novinarski uvijek imam još pitanja i potpitanja. On je mene pitao o braći Brkan, zadarskim čudesnim fotografima-umjetnicima, koji mi, nažalost, uvijek dodajem, nisu ništ. Posvjedočio mi je, recimo, kako je njihov otac odbio Paveliću biti endehazijski ministar i kako je zbog toga iste noći morao nestati. Da ga ne proguta noć. Uživala sam u raspravi kako da objavi – nije, dakako, uspio! – zamišljen kao dvotomni, prijevod antologije talijanske poezije i, s ponosom što se ne da dekoncentrirati, u njegovim diskusijama u Društvu hrvatskih književnika koje su od starinskoga uznositog govora obično postajale Poezijom Samom. Nikad nisi siguran govori li pjesmu iz mladosti ili ju je skrojio upravo sad, stojeći svima nasuprot.
Joja Ricov.
Samo je tijelom bio sitan. Rodio se 24. ožujka 1929. u Kali (čudesne li, pravopisu nasuprotne, poput njega samosvojne, tvrdoglave deklinacije) na otoku Ugljanu, gdje se danas opraštamo s njime.
Pjesnik i magnolija / Fotografija Miljenko Brezak
MARABUNTA
Mladić korača ulicom nijem kao stabla. S mržnjom
moga brata, s očajem moje majke, s gnjevom
mojih očeva. Prestat će i moja povijest i bit će kao da nikada
nisam bio ja , štene ulice. Moj dan, psalam nedostižni
korablja plamena.,
mračno je od vitanja i svjetlost se više ne
javlja. Šine, vlažna zemlja i krv
preko usana, mladići ušutkani u drvorede, jablani preko njiva.
Vidim crninu kako se spušta na predgrađa
plamsa zapjenjeno more
bezdan u koji tonu dogorjeli naši sni
i uzdasi i naricanja
djevojke ugašene u ljubavi s njihovom
ljepotom koja se nastavlja u vodoskoke i kad sunce
riče i kad zemlja
urliče urlik preko svemira
pišem ždrijelo crvenoga
boga epohu gazdinstva laži
i orgije i kastu
o crni blagdane nijeme spepeljele zemlje
mauzoljeu krilati
obmana obmana obmana svijet koji živim
jastreb izbezumljeni između mjeseca i provalije
pauci užasa grizu obzorje
marabunta i smrtonosne gusjenice
o jablani
o vodoskoci oči moje zgusnute u narikače
u pragovima stoji i zavija moja
smrt prije sunca.
Novine u kojima sam radila – pradavno, još u 20. stoljeću! – čitala sam straga: Vjesnik od Reisingerova Pere, a Večernji od Voljevičina Grge. Od karikatura u onima jedva još živim novinama preživjeli su, koliko se mogu sjetiti, Puntarićev Felix u Večernjaku svaki dan i povremeno u SlobodnojDalmaciji Marušić. Karikatura je, čini mi se katkad iščezla, a karikaturom je postalo sve ostalo.
Miljenko Brezak: Bez riječi (1978.)
Prisjetila sam se toga pripremajući tekst, koji nikako da završim, o izložbi karikatura svoga Miljenka Brezaka u Piljenicama, rodnome selu našega prijatelja književnika, književnog kritičara, povjesničara i veleposlanika Đure Vidmarovića, na Četvrtim susretima Rijeka, šuma, nebo, što ih, prema njegovoj ideji, organizira Ogranak Matice hrvatske u Lipovljanima poduprt susjednim ograncima iz Kutine i piljeničkom Udrugom žena Mlinarice.
Miljenko Brezak: Bez riječi (1978.)
Branimir Petrović rođen u Piljenicama
Uz pjesnike, slikare, pjevačke zborove, folklorne skupine u travnju 2016. godine imali su Susreti i posebnu, neobičnu, potezom olovke, tuša ili flomastera duhovitu crtu – karikaturu. Dragutin Pasarić u katalogu za nju napisao je:
Razlog? U Piljenicama je rođen karikaturist Branimir Petrović (Piljenice, 2. XI. 1888. – Commugny, Švicarska, 21. VI. 1957.). Školu primijenjene umjetnosti završio je u Zagrebu. Kao student objavljivao je karikaturu u Koprivama i Suvremeniku. Od 1911. živio je u Parizu, potom u Ženevi, gdje je za dnevne listove crtao karikature istaknutih osoba iz svijeta glazbe i politike. Od tog autora, poznatoga na domaćoj i međunarodnoj sceni karikature, ponikla je i ona za hrvatsku književnost glasovita s likom hrvatskoga pjesnika Antuna Gustava Matoša.
“Četvrti susreti Rijeka, šuma, nebo” u Piljenicama 9. travnja 2016.: Miljenko Brezak, Dragutin Pasarić i Mladen Mitar o karikaturi / Fotografija Božica Brkan
Četvrtim susretima Rijeka, šuma, nebo
2107. je 60. obljetnica smrti velikoga karikaturista
Godine 2017. šezdeseta je obljetnica smrti Branimira Petrovića. Povod je to da u Piljenicama ozbiljno razmišljaju da s Društvom hrvatskih karikaturista nekako odaju spomen svome slavnome sumještaninu. Godine 2016. naoko slučajno već su učinili i prve skromne, ali ipak konkretne korake. Nakon što su prijašnjih godina o Branimiru Petroviću održana predavanja i pošto je o njemu pisano u mjesnoj literaturi, prvi put Susret je obogatila i omanja izložba karikatura Miljenka Brezaka, koji s Piljenicama prijateljuje ponajprije fotoaparatom i kamerom. Dragutin Pasarić pripovijeda:
Miljenko Brezak: Karikaturna bilješka iz 1977. (?) – Božica Brkan, Hrvoje Hitrec i Irena Lukšić
“Slučajno, u prijateljskom razgovoru o karikaturi i mogućem susretu karikaturista u Petrovićevu rodnom selu, otkrio mi se da se i sam ne samo bavio, već i na novinskim stranicama javnosti predstavljao karikaturom. I tako iz sačuvane arhive, a što je osobito zanimljivo među starim karikaturama su i one vezane uz danas poznate hrvatske književnike Hrvoja Hitreca, Irenu Lukšić i Božicu Brkan, glumca Martina Sagnera u liku Dudeka (neka sličanost s Petrovićem, dakako za lokalne prilike), a tu je i svježa karikatura Đure Vidmatovića… Sve, nadamo se, možda uvod za neka buduća okupljanja hrvatskih karikaturista uz ime slavnoga Branimira Petrovića.”
Dudek na karikaturi Miljenka Brezaka, objavljenoj na natječaju za TV karikaturu godine u tjedniku “Studio”, broj 780 od 17.3. do 23.3.1979., str. 77.
Povjesničar umjetnosti i slikar Mladen Mitar majstorski o karikaturi
Tako je ponajprije idejom i marom moslavačkoga Spiritusa movensa, povjesničara i novinara, kroničara i uopće sveznadara o tome kraju Dragutina Pasarića, prvi put u mjesnome domu kulture u rodnome mjestu karikaturista Petrovića predstavljena i jedna izložba karikatura. O malenoj, nepretencioznoj izložbi kao poticaju za budućnost, generacijama koje će u malome mjestancu Piljenice možda tek inicirati događaj u spomen na velikoga Branimira Petrovića govorio je profesor povijesti umjetnosti i slikar Mladen Mitar, voditelj Galerijskog odjela Muzeja Moslavine Kutina:
Karikaturni diptih Miljenka Brezaka: BB i MB, 4. lipnja 1978. u Kranju
«Izložba je postavljena vrlo skromno, ali to ne umanjuje njezinu vrijednost. Ovdje je riječ o jednom zanesenjaku, koji je po zanimanju diplomirani ekonomist koji kao student sedamdesetih godina, uz fotografiju, kreće i u karikaturu. Vjerojatno je imao dobrog profesora umjetnosti – dakako, akademskog slikara Ivu Radoševića, op.a. – pa je ponio taj zanos i to divljenje.
Karikatura je jedna od najzahtjevnijih formi zato što je mala, minijaturna, u smislu likovnih poruka. Ne može se tu govoriti o nekoj likovnosti kao umjetničkom djelu, ali je vrlo peckava i opasna. Zbog te karikature mnogi su znali zaglaviti u zatvorima. Jedan Honore Daumier bježao je u Švicarsku, jedan Annibale Carracci, veliki talijanski slikar bavio se također karikaturom. Uostalom i sam pojam karikatura potječe od talijanske riječi caricare, što znači naslagati, natovariti, pretjerati.
Često ljudi misle da je karikatura iskrivljavanje nečijeg lica ili da je njezino izazvati smijeh. Karikatira je puno više od toga! Karikatura može biti u jednom nizu s jednom izvrsnom porukom, konceptualna, može biti portretna, može biti socijalna, ekološka, dakle različite tematike. (…) Te karikature često su popraćene tekstom, koji se također vrlo vješto uklapa u ono što je kadar. Najsnažnije su one karikature koje govore vizualnim porukama, dakle bez riječi. Minimalno, kako mi znamo povjesničari umjetnosti kazati, manje je više.
Miljenko Brezak: karikaturni portret Đure Vidmarovića (2016.)
Miljenko je uspio u nekoliko momenata to pokazati. Đuru Vidmarovića prikazao je jednom obrisnom stiliziranom linijom u nekoliko poteza. U nekoliko crtica. To je minimalistički izraz obrisnom linijom bez puno pripovijedanja, naracije, ali ovdje je sve u karakteru i portretirani je vrlo prepoznatljiv.
Ali nije u karikaturi cilj samo prepoznatljivost. Ona bi morala govoriti nešto više od prepoznatljivosti! Što se događa u biti, najednostavnije je objasniti djeci ili ako netko želi vježbati što je karikatura, najjednostavniji recept je naglasiti disproporcije koje vidimo u onoga tko pozira. Znači ako ima veliki nos, naslikamo još veći; ako ima bradu spuštenu, uvučenu, još ju više uvucimo. Znači: iskarikirajmo.
Caricare, talijanska riječ znači naslagati, nadomjestiti, dakle još hipostazirati te dimenzije koje nisu pravilne na ljudskom liku. Veliki majstor Leonardo Da Vinci, možemo se vratiti u renesansu, bio je izvrstan karikaturist. Radio je likove po placu, kada bi sreo zanimljive ljude, portretirao bi ih, ali je nakon toga morao imati dobru kondiciju, jer je morao bježati pred njima.»
Caricare nepromijenjeno od Da Vincija do danas
Mladen Mitar ispripovijedio je kako se od renesanse do našega vremena u nekoliko stotina godina malo toga promijenilo. Naveo je vlastito iskustvo. Petnaest je godina radio je u kutinskoj gimnaziji. Radeći dosadna izvješća o izostancima učenika, koliko opravdanih a koliko neopravdanih, uzimao bi olovku i crtao karikature kolega. Ima, otkrio je, još desetak-petnaestak tih karikatura. «Ne umišljam da sam Leonardo», dodao je potom profesor Mitar ne mogavši se načuditi što je i on, poput slavnoga umjetnika, morao trčati i ispričavati se duboko uvrijeđenim kolegama profesorima: «Oprostite, ma nije mi bila namjera da vas ja uvrijedim, ja sam želio samo neke osobine istaknuti.» A to je, tumači, bilo dvadeseto stoljeće.
Miljenko Brezak: karikaturni autoportret za Facebook iz 2013.
Karikatura se baš olako ne prihvaća, posebno socijalna i politička, ona koja je peckava, tumači dalje Mladen Mitar. Kažu: u malim bocama leži špirit. Tako i u maloj likovnoj formi leži snaga. Na primjer, tumači, Miljenko Brezak radi svoju autokarikaturu. Tu je došlo do jedne ekspresije, do gomilanja crtovlja i najneposrednije reakcije, tu je upravo pokazao najveću sposobnost, kad se nađe šuma linija to mi nazivamo seizmografijom srca. Strukture najbolje denunciraju stanje duše. Kod Đure je vrlo zahtjevno, ovo je bilo daleko teže riješiti kod Đure nego ovo kod samoga tebe. Zašto? Zato što je to minimalizam. Kao u poeziji. Kao u romanu. Bilo čemu. Minimalno, a poslije će maksimalno. To je jedna fraza naša povijesno-kritičarska, ali zaista je to zahtjevno i ja ti se divim, rekao je Miljenku Brezaku, koji je potom ispričao kako mu je prije tri godine nedostajala fotka za fejs, pa je črčkao i eto autokarikature, a kod Đure je tu malo kravate, čošak revera, cvikeri i usta.
Magistar ekonomije s fotoaparatom, olovkom i kistom
Obrazovanjem magistar ekonomije, Miljenko Brezak rođen 1950. u Širincu u Moslavini, odrastao je uz Plavi vjesnik. U osnovnoj školi i gimnaziji u Križu osobito zanimanje pokazuje prema glazbi (učitelj Dragutin Popović), likovnom iskazu (profesor povijesti umjetnosti akademski slikar Ivo Radošević) i fotografiji (Fotoklub u osnovnoj školi nastavnika matematike Stjepana Miščančuka). Tijekom studija vodi Fotoklub Ekonomija na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Uz fotografiju i fotokarikaturu kratko vrijeme crta karikature bez riječi.
Miljenko Brezak uza svoje karikaturne uratke u Piljenicama/ Fotografija Božica Brkan
U novije se vrijeme, kaže, ne odvaja od malog digitalca, a iz analognog doba fotografije nastoji kvalitetnije presložiti kutije crno-bijelih i kolor negativa. Ideja o povratku, oživljavanju karikature u Moslavini ponukala ga je da u arhivskim kutijama potraži i gotovo četrdesetak godina neotvarana dva-tri fascikla skica, karikatura i časopisa, u kojima su neki od njegovih karikaturnih pokušaja i objavljeni (tjednik Studio, tvornički list DIP-a Novoselec, humoristički tjednik Čvorak…).
Crna ovca, karikatura Miljenka Brezaka za natječaj časopisa “Studio”, broj 772. od 20.1. do 26.1. 1979, str. 81.
Crne ovce ovoga svijeta ne gledaju TV i ne snimaju selfie
Kako je istakao profesor Mitar, Miljenko Brezak je neke stvari anticipirao od 1979. , ovo je sada 2016., navodeći karikaturu koja obrađuje televiziju, odnos čovjeka i medija. To je za mene jedna koncepcija, tumači Mitar, ovo ako možeš pokazati, ovo je izvrsna karikatura bez puno riječi, samo ovo, ni ja ne gledam TV. Pogledajte ovo crtovlje koje asocira na one prugice, pogledajte ovce, taj socijalni moment nekoga tko se razlikuje od svih drugih. Znači ne uvažavamo ga i on postaje crna ovca. Sebe gledam u obitelji kao crnu ovcu, moji svi gledaju fimove, serije, a ja se spakujem u podrum za štafelaj. To je velika razlika. Ja sam se često našao u ulozi ove crne ovce.
Gosti Susreta imali su priliku u Galeriji Muzeja Moslavine obići 4. Likovni trienale Moslavine te vidjeti ondje radove Predraga Lešića o selfiejima, uočiti kako može biti britka kritika i slikara i karikaturista. Kritika koja može izazvati smijeh, ali malo kiselog smijeha ima u svemu tome.
Miljenko Brezak: fotokarikatura, objavljena u humorističkom mjesečniku “Čvorak” broj 5 od 1.1.1977., str. 9.
Najveći gaf – preduga pauza u stvaranju
Miljenko Brezak se, prema riječima Mladena Mitra, duhovito koristi i fotografijom, u fotokarikaturi intervenira na fotografiji da bi dobio željeni efekat, odnosno proizveo određenu poruku. Fotografija jednoga teleta postaje fotografija robijaša. To je kontekstualizirano, treba malo pročitati tekst, pa ćete, dodaje, onda doći do spoznaje. Mladen Mitar zaključuje:
Karikaturni komentar Miljenka Brezaka, objavljen u rubrici “Tušem” u tvorničkom listu DIP NOVOSELEC, broj 5 za lipanj 1979., str. 8.
Služi se i otiskivanjem novčića, raznim trikovima tih likovnosti, njegov Don Quijote nosi ogromnu olovku, napada neke imaginarne svjetove, bori se, olovka je uvijek jedno od najefikasnijih sredstava, najubojitijih sredstava, oružja koje može bolje rezati nego mač.
Miljenko Brezak: Bez riječi (1978.)
Smatram da ovaj naš karikaturist napravio veliki gaf, jednu grešku – jednu veliku pauzu. A ja bih ga nagovorio da nastavi tamo gdje je stao sedamdesetih godina.»
M. Brezak: «Ako kome zatreba karikatura, samo recite…»
Miljenko Brezak na to je uzvratio kako mu je izvlačenje na danje svjetlo karikatura nastalih prije 40 godina i pogotovo riječi stručnjaka koje ih prate vrlo pretenciozni. Ali, priznaje, i vrlo ugodni. «Nemam nikakve ambicije s karikaturom», dodao je, «samo smo prekapali neke kutije velike naše obiteljske arhive. Lijepo je čuti da nije promašeno ono što si davno radio.» Obrazlaže kako je za nastanak većine izloženih karikatura povod bio neposredan. «Časopis Studio raspisao je natječaj za Karikaturugodine, ja sam nacrtao Dudeka, ovce… Što sam nacrtao, to sam i poslao i sve je objavljeno. Te je godine pobijedio odličan Mojmir Mihatov.» Zaključio je:«Poslije bih tu i tamo ponešto naslikao, pa i karikaturu. Pa i krajem sedamdesetih u vojsci, kad sam radi spominjanja drila na jednoj karikaturi izloženoj na panou dospio na raport, gdje su me uvjeravali kako toga u JNA nema. Ne znam hoću li napraviti još koju karikaturu. Ali ima jedna pjesma, napisala ju je naravno moja Božica Brkan, koja kaže: če me bu baš ko i iskal, ja bum i nemu pesmu napisala mam. Da je parafraziram – sad sam ja postao malo prepotentan – ako kome od vas zatreba karikatura, samo racite, ja ću ju probati nacrtati.»
Uz Sašu, Aleksandra Antolovića, ne ide mi kurtoazija. Nikako. Uz njega mi zaista, po mjeri ljudskoj, ide ona što govori da se tko smo bili doznaje tek pošto odemo.
Saša sa kćerkom i suprugom i Božica Brkan na predstavljanji knjige “Iz dugoselskih starih kuharica” / Fotografija Miljenko Brezak
Rijedak čovjek, rijedak intelektualac. Ponajmanje zato što je u svojoj knjižnici uDugom Selu, koju je godinama vodio, napravio listu čekanja za čitanje mojega romana Ledina. On ga je htio pročitati prije negoli smo ga predstavili u njegovoj knjižnici i ocijenio jako dobrim. Vrijednim da ga preporuči. Čudila sam se, jer obično mnogi koji bi trebali, knjigu ne pročitaju. On ti je takav, uvjeravo me je moj M. koji ga je poznavao iz višegodišnje suradnje. Ono što nikome nije ni padalo na pamet, Saša je pokretao i – ostvarivao. Povijest i kulturu čupao iz zaborava na vrlo zavidnoj razini.
Saša s unukom i suprugom i Božica Brkan na predstavljanju “Vrbovečke kuharice 2” u sklopu manifestacije “Kaj su jeli naši stari” u Vrbovcu ujesen 2016. godine / Fotografija Miljenko Brezak
A meni je onda bila jasnija sklonost tamošnjega čitateljstva, iako sam često i u Pučkome otvorenom učilištu gostovala kao književnica i novinarka. Dugoselci s ponosom ističu kako je ravnatelj njihove knjižnice unatrag 20 godina sa 15.000 fond knjiga povećao na 70.000 naslova. Otvoreni su glazbeni i dječji odjel, zbog manjka prostora izdvojen i na posebna kat, a knjižnica je dobila i dvoranu za organiziranje izložbi, književnih večeri i drugih kulturnih događanja. Tako su dobili prostor za lijepu čitaonicu i arhiv knjižnice.
Sjećam se i kako su sjajno predstavili izuzetno vrijednu knjigu njegove supruge Vesne Vladić Iz dugoselskih starih kuharica, na kojoj se naradilo pola njegove obitelji. Na ponos Duoga Sela! Malo se koji grad poput Dugoga Sela, njemu najviše zahvalivši, može podičiti unatrag petnaestak godina i Zavičajnom zbirkom te, što je mene osobito oduševilo, zavičajnom bibliotekom sa dosad otisnutih 56 (!) naslova. Iza Saše, uza sve drugo, jedna je knjiga u tisku, a pred završetkom još tri. Taj rođeni Siščanin, strasni i katkad tvrdoglavo uporan profesor komparatitike i bohemistike te bibliotkarstva, imao je samo 55 godina.
Potkraj 2016. godine Kajkavsko spravišče objavilo je nakon četiri godine (!?) još jednu u nizu svojih začudnih dvojnih kajkavsko-čakavskih knjiga. Možda to zamjetnijih što rjeđe izlaze!? Godine 2004. pokrenulo je, naime, biblioteku KAJ & ČA: Susreti, a autorica koncepcije, programa i Biblioteke je dr. sc. Božica Pažur.
U Biblioteci je objavljeno dosad sedam knjiga:Kaj & Ča prožimanja i perspektive, knjiga programatskog sadržaja o suradnji dvaju sabora – Kajkavskog spravišča i Čakavskog sabora (2004.), zatim Glagoljska početnica (3. izdanje, obnovljeno i prošireno, 2010.) Frane Para, akademskoga slikara grafičara, koji potpisuje i likovnu opremu biblioteke, te pet pjesničkih zbirki (kajkavski pjesnik i čakavski pjesnik!): Božica Pažur / Daniel Načinović: Manutekstura (2006.); Ivo Kalinski / Vladimir Pernić: Cicirici & senjali (2007.); Joško Božanić / Zvonko Kovač: Co, kaj? (2009.); Stanislav Petrović / Miroslav Sinčić: Zvoni & vitar (2012.); Božica Jelušić / Ljerka Car Matutinović: Kanat & kesnokrič (2016.).
Ta posljednja meni je osobita radost, jer je u njoj upareno pjesništvu dviju ne samo mojih prijateljica – prvoj pristaje ime Domina Terrestra (Gazdarica) što joj ga je, kao vlasnici dvora Barnagora u Čepelovcu, nadjenuo Đuro Vidmarović; a drugoj Carica, ne samo prema prezimenu – nego ponajprije odličnih hrvatskih pjesnikinja, koje su imale i o čemu i kako pjevati kako na standardu tako i na svojim zavičajnim jezicima, Jelušićeva na kajkavici, a Car Matutinović na čakavici. Ova uknjižena usporednica po tridesetak pjesama njihovw su prigodne bilance kojima i više od govorenja godi čitanje. Po mogućnosti naglas. Odabrah od svake po jednu.
Ljerka Car Matutinović čita / Fotografija Božica Brkan
Ljerka Car Matutinović
Ala, hote videt kako pomivan pijati
Ala, hote videt kako pomivan pijati
kako jih držin v rukah ko da su
sveti, držin jih atento da ne zfuznu
z ruk… Kuliko muk kolo tej pijati…
I ča jih je, mat moja mila, sa sila…
Kulika pojid kolo stola i jila i pijati!!!
A ja jih pomivam videt hote kako jih pomivan va dišeći brbulj toćan lustran i ogljedujen brižna meštrica od pijati, inkantana zasen zamurana aš će moj fanat z njih jist i z gušton jih oblizat…
O, mila moja mat, kulikodela ken ne vidiš kraja kuliko besed case s pijati va brbulju toćaju…
Morda me Onde Gore čeka bokunić raja kakov lipi kantunić brez pijati ke treba prat, aš anjeli se to žvelto zjuštaju i pomivajuć kuntenti kantaju…
A ja jih hote videt videt hote
kako jih s pacijncun pomivan
luštran oninečin i divinan…
