Kako u mraku čitati pjesme? Imam pjesmu o tome kako pisati pjesmu u mraku, ali čitati… I još kad nije po srijedi metafora!? Iskusila sam to u petak, 5. kolovoza 2016. na ovogodišnjoj 26. Croatii redivivi ča-kaj-što u Selcima na Braču kad smo na čudesnome trgu od bijeloga bračkoga kamena, kao i cijeli otok, ostali samo pod zvijezdama.
Božica Brkan: čitanje u mraku / Fotografija Miljenko Brezak
Pomagali su nam svijetleći privremeno baterijskim svjetiljkama, mobitelima, fotoaparatima i tv-kamerama. Među tridesetak pjesnika bilo je nas troje kajkavaca – Marko Gregur, Vera Grgac i ja – čitala sam, sedmi put na ovoj manifeataciji, pozitivnom diskriminacijom dvije kajkavske pjesme), a oliveatus je Delimir Rešicki.
Poetska diskusija prije početka: Božica Brkan, Vera Grgac, Đuro Vidmarović, Zoran Bošnjak i bračni par Jurdana / Fotografija Miljenko Brezak
Na zidu od poezije uklesani su stihovi prošlogodišnjega ovjenčanika maslinovim vijencem Veselka Koromana: “Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima / obilje rana, obilje časti, obilje tuge./ Naroda što ima višu a plemenitu moć,/ ravnicu i more, knjige i anđele.”
Osnivač priredbe u sjećanje talijanske paljevine Selaca 1943. je Drago Štambuk, koji Zlatnu formula hrvatskoga jezika ča-kaj-što posljednjih godina nastoji zaštitit kao nematerijalnu baštinu.
20160808 Božica Brkan
Za uspomenu svi sudionici / Fotograija Miljenko Brezak
Prvi sam put 3. kolovoza 2016. gostovala na 26. Večeri na Brižićevin dvuorima u Preku na otoku Ugljanu. Sjajno sam se osjećala čitajući pjesme s kolegama pjesnicima, svojim kajkavcem Ernestom Fišerom, mladom Zadrankom Zoricom Antulov te čakavcima Tomislavom Meštrićem iz Kukljice na Ugljanu i Zvonkom Sutlovićem sa Iža. Što kajkavskima, što čakavskima, a što štokavskima, svatko se predstavio sa po šest pjesama.
Božica Brkan čita kajkavske pjesme, a mikrofon pridržava kavalir čakavski pjesnik Tomislav MeštrićPjesnici na balkonu-pozornici
Svoje je pjesme čitao i jedan od organizatora Robert Bacalja, koji je predstavio i sudionike, a poeziju Ante Gregova Jurina čitala je Milena Dundov. Uz drugo, pjevale su žene iz Udruge žena Luzor, na klaviru je muzicirao Tomislav Košta, a sudjelovali su i Marija Rušev, Predrag Režan, Jelena Rušev, Adela Novković itd. A poslije je publici ponuđeno domaće vino i kus (kruha), kao što se činilo nekad, primjerice poslije spovoda. Ova se zanimljiva kulturna priredba, spoj klasike i folklora, riječi odozgo i odozdo, održava u spomen stradanja 16 prečkih pralja, lavandiera, na uzburkanome moru pred Prekom na Dušni dan 1891. godine.
Priredba pod zvijezdama na Brižićevim dvorima
Jedinstvenom ugođaju pridonijeli su i brojna i predana publika i mjesto održavanja, odnosno prostor među kamenim zidovima drevnog doma Brižićevih i obitelji koje tu danas žive – Biloglav, Jurin, Čiklić. One su se odrekle svojeg mira, da se, kako rekoše domaćini, “uz njihov blagoslov poklonimo pjesničkoj riječi i pjesmi, da razbijemo ovaj trenutak naše svakodnevice i da se riječju naših pjesnika premjestimo u svjetove u njihove misli, sne i sve strepnje, emocije, strasti, ali i prostore ljubavi, njihove kulturne i prirodne krajolike. Nitko kao pjesnik ne može izreći sve naše strepnje, nadanja, progovoriti i o dobru i o zlu, uputiti na ljepotu i na sve pojave života, o prolaznosti, o vječnosti, o poštivanju, o hrabrosti, o dobroti, o ustrajnosti, o istini, o prijateljstvu, o majčinstvu, o roditeljstvu, o nadi, vjeri, i na sve ono što nas veseli ili pak u našem životu tjera na suze. Sve je u pjesničkim riječima jače, jasnije , jednom riječju preglednije, kao da je nacrtano s ljudskom porukom.”
Fotografija novinara i pjesnika Petra Tyrana iz bečkih Hrvatskih novina za uspomenu: stoje Robert Bacalja i Božica Brkan, a sjede Tihomil Maštrović, Ernest i Dragica Fišer
Mene je, dakako, najviše fasciniralo to kako je oživljen prostor, danas spoj modernih i klasičnih starih dalmatinskih kamenih kuća s boltama i stubama, iz vremena kada se, kao i u mojoj Moslavini, još živjelo u obiteljskim zadrugama.
Robert Bacalja s kolegama je organizirao i dalmatinski stol
Ondje u južnom dijelu Preka, bili dvori obitelji Dunatov, Mašina, Marcelić, Košta,Matacin, Markulin, onda Šoša, Lovrić, pa Brižić, Lončar i Stipanov, zatim Nižić i Gregov, pa onda Sorić, na Zmorcu (dio Preka prema susjednoj Poljani) Uhoda, Lucin, Klarin, Kuštera, Kačan-Zanov, Hordov, Bacalja i Fabulić i dr.To se najbolje vidi na slici koju je Dragutin Parčić snimio sa Školjića (tada je bio fratar trećoredac) od južnog Preka prema Zmorcu s terase samostana na Galevcu. Mislim da je ta slika i na internetu, a jedna je od prvih naših fotografija (snimljena 1862.). Inače, sav se društveni život odvijao u, kako bismo mi rekli, u “dvuoru”, ispričao mi je kolega Robert Bacalja.
Do novoga viđenja, srdačne zahvale i čestitke, Preko moje!
U Zagrebu prije polaska / Fotografija Miljeno Brezak
KajkavciBožica Brkan i Ernest Fišer sa suprugom krenuli na današnju književnu večer u Preku na otoku Ugljanu. Ova pjesnička Večer na Brižićevin dvuoru održava se kao spomen na stradale prieške lavadiere (pralje), a već u petak, 5. kolovoza Božica Brkan će tradicionalno sudjelovati i na 26. svehrvatskoj jezično-pjesničkoj manifestaciji Croatia rediviva ča-kaj-što.
Imala sam u planu, ali mi je jednostavno promaklo, kad sam radila u tada velikom dnevnom listu, predstavljati takozvane male, obične ljude koji nisu nimalo obični, jer su u svojim, malim sredinama napravili kojekva prava čuda i da njih nije, svijet bi nam svima bio mnogo siromašniji. Zamišljala sam kako bih predstavila jedan njihov dan, cijeli. Zapravo kako bih opisala kad stignu napraviti sve to što su napravili.
Jedna od takvih osoba u mome neiskazanom izboru – provlači se to povremeno kroz različite medije uglavnom s popularnim facama koji se susreću s drugim popularnim facama, kroz puno slika, čak i samo uz kratke potpisiće, ali slika tu ne govori tisuću riječi – bila bi, vidim po bilješkama, etnologinja Slavica Moslavac, koja je ravnateljica Muzeja Moslavine Kutina. I nije Moslavčanka, rođena, ali je za taj cijeli kraj učinila mnogo više od većine ondje rođenih. Ne bi im palo ni na pamet, a i ne bi im se dalo.
I sama poput izloška na svojoj izložbi. (Fotografija Božica Brkan)
Ne idem namjerno kopati po internetu, polici njezinih knjiga, nego nabrajam kako mi prvo padne na pamet. Ne šeta, ne zapisuje i ne skuplja samo građu po selima Moslavine, Posavine itd., nego, kad je pitaju, savjetuje kako da (pre)urede stare drvene građevine ili nošnje, a onda vježba lokalne plesače i pjevače (sve do svojih Rusalki!) čuvajući narodne plesove i napjeve te kreirajući nove, s kćeri brine i o narodnim glazbalima, a uz to organizira izložbe od ozbiljnih, poput čudesnih pregača (iz Croatine, sada đurđevačke zbirke!), ruži kao motivu na narodnome ruhu do izložaba-dosjetki kao što je bila ona s igrama i igračkama (drugačija od velebne zagrebačke, na koju je, nažalost, nisu pozvali) ili one nedavne u kutinskoj Galeriji izložbe vinorela, koji su nastajali unatrag pet godina na rubu kutinskog vinskog sajma, gdje je također vrlo aktivna, također prema njezinoj ideji. A dok se sjetim kako je samo teško u vinara se domoći vinskoga taloga…
Vetrenica iz moje pjesme na Slavičinoj izložbi. (Fotografija Miljenko Brezak)
Ne mogu ne sjetiti se predstavljanja moje zavičajne čitanke Oblizeki – Moslavina za stolom, kojoj je bila jedna od sedmoro recenzenata. Ne mogu zaobići ni Zbornik Moslavine, iako preskačem obilan popis knjiga, kataloga i drugih tiskovina iz njezina pera i računala. Sama čak ih i prelama. A ne mogu ne ispripovijediti kako joj nije bilo teško u kombiju voziti i dio izuzetne izložbe kruha otprije nekoliko godina u Katolički školski centar Don Bosco u Žepču na samo jedan dan, Dan kruha, kako bismo zajedno predstavili baštinu i Moslavinu. Naporno, ali nas je veselilo i više nego što smo mislile.
Njezin je tempo mnogima to much, nije ni svakome draga kao što je meni, ali njezin duh koji i vuče i gura vrijedan je poštovanja i valja joj skinuti kapu. Kad bih birala koju, neku lijepu, raskošnu halbicu punu svile i srme da se krasno drma kad, kao klincima posred Bosne, kao predvodnica, pokazuje moslavačko žetelačko kolo ili kakav drmeš. U svojem je kolu za sobom povela mnoge kojima i nije bilo do plesa ili im ples nije bio ni na kraj pameti.
Voljela bih biti baka da produžim i ja svoju vrstu. Da osjetim kako je to kad se nastaviš u drugom, u novom koljenu. (Iskusni tvrde da je ljepše biti baka nego i mama, djed nego i tata.) Voljela bih da nam izrode i dječaka i djevojčicu, možda još bolje malu ženu, makar nosila hlače. Kupila bih joj bistričku licitarsku bebu i meblin, osim crvenoga imaju sad i Barbie-rozasti. Čikačoke već sam nakupovala. Kupila bih joj svakako barbiku. Originalnu. (Čujem da su napokon i okrugle u modi, baš kao što je naš obiteljski oblik niski, okrugli, slavenski.) Bude li željela, i kuću i Kena i svakakve druge accessorye i gluposti. Što košta da košta. Bude li odabrala ne Mattelovu nego plagijat, neka joj bude i on!
Božica Brkan s čikačokom opjevanom u njezinoj istoimenoj pjesmi “čikačoka” (Kajkavska čitanka Božice Brkan, str.89) u Mariji Bistrici 26. lipnja 2015. / Fotografija Miljenko Brezak
Pregrizla bih (kao baka, jer kao mama već jesam!) i to što sam davno, kad još nisam bila ni mama, prije nego što smo se strasno zaljubili u sinovljeve muške legiće (sad valjda ima i ženskih legića!), pisala protiv barbikâ i uopće skupih brendiranih igračaka. Beba ionako ili je ili nije beba. A baš kanim potražiti negdje u ostavi ili garaži pospremljenu i svoju gumenu bebu Vesnu, proizvodnja slavne Biserke, jednu od moje samo dvije lutke u životu. Prva je bila Biserka od ljepljena kartona, koju san nazvala po svojoj miljenici, djevojci kojoj je mama šivala. Tko je Barbie kriv što je stara gotovo koliko i ja, a nije se, zahvaljujući neprobojnim membranama od društvenih uređenja, imovinskih neprilagođenosti, tradicije i osobnih ukusa dospjela probiti do mene ni djeteta ni odrasle žene?
Voljela bih biti baka napokon da unučad povedem u prirodu i učim ih kako plodove dature, kestena… pretvoriti u barbike i ine igračke te kako im u tek zametnutim klipovima, hibridnima, plesti Barbikine plavušaste kečke.
P.S. Nemam fotku, jer nemam barbiku. Tko ima, neka pofotka, pa doda uz ovaj tekst.
More i ja se pak nalukavamo kroz moju šumicu, oazu preostalu i iza apartmanizacije Malinske. Meni je dovoljno da znam da je more ondje, ponekad ga čujem kako šumi, udara u obalu, navlači se s galebima i kupačima. Malo plavoga i malo zelenoga meni je tu dovoljno. Izjutra se, zavaljena na balkonu, u hladovini, pitam koje bi ptice mogle danas navratiti. Posve sitne, one nalik kosovima i one šarene raskošno šarena repa. Neke kriče, neke pjevaju bajkovito. Moja Cirila birdwatcherica zacijelo bi se oduševila mojim pernatim šumskim blagom, a ja poznajem uglavnom vrapce i lastavice. Otjera ih sunce. Čak i galebovi šute. I naš psić Snupi volio ih je promatrati i osluškivati ležeći uza me. Ovoga ljeta prvi put neprestano zagledam hrastić, mediteranski, medunac. Neprestano ga odmjeravam s našim panonskim lužnjacima. Protegnuo se toliko da ima i osušenih grana. Prvi mi je put preselio pogled s mojega drveta, ne znam mu ni ime, u zagrljaju bršljana. Kad ga je već bršljan posve obuhvatio, netko ga je pri samome dnu presjekao – kad smo stigli pred našu šumicu, on je već umirao – i on se eto više od deset godina suši i svako ljeto slikam ga kojekakvim bojama – preselila sam i pastele i tempere i vodene – snimam ga, opisujem. U hropcu. A on je trebao biti zagrljaj smrti! Jako mi je bio zanimljiv. Kudgod idemo, gdjegod naiđemo, otad gledam kako bršljan isisava život i najstarijem stablu.
Prisjećam je se ne znajući raste li još ondje u zavičaju, gdje smo je ostavili, moja šumica, posred M. širinečke očevine, podivljala živica s vrbama, bagremima, grabovima, s flancima graba, lijeskom, kupinama i malinama, divljim jagodama…
Svojih drveta cijeli život nisam nakupila ni za dobar šumarak.
Prije širinečke šumice posadila sam još kao dijete marelicu u vrtu, bacila košticu od voćke koju sam jela pa je izrasla. Svojatala sam Balenovu (srušenu) agaciju i rušku koja valjda još rodi, pa ostavila mojem M., kao za sjeme, prastaru krušku medenu, a kad smo oko nje sve iskrčili, samo se prevrnula jer joj se u međuvremenu zdošlo korijenje. Sad se svaki put, kao za svagda, pozdravljam sa svojim borom na šetnici uz more prema Haludovu, jer mi se svaki put sve više učini nagnutim nad more. Protestirala sam kolumnistički što su u nekad u ulici Pere Cara, a sada Marijana Haberlea uz igrališta Kineziološkog fakulteta zapustili okoliš i drveta su izđikala u pravu zapuštenu šumu, u koju su počeli navoziti smeće, a sad vidim kako su lijepo očistili okoliš i samonikla drveta izgledaju kao isplanirana krasna mlada šuma.
A ova se naša otočka šumica zeleni ovoga ljeta kao nikad. Tko zna piše li itko bar e-mail o njoj Amerikancu čije je navodno vlasništvo, pupkovina s prekoocenskom starom domajom, i koji je nije htio prodati tako da nam je ostala kao malen zeleni otočić, ostatak cijele nekad raskošne mediteranske iskrčene šume na čijim su dubovima i šumskim duhovima podigli niz naših zgrada da su nam morali dati i vlastitu ulicu. Isprva smo viđali samo sve manje i manje stabala, nisu ostavili ni jedno.
Ako bismo naišli kasnoujesen, zimi ili rano u proljeće, imali bismo pogled na more, kroz gole grane, a onda po tlu sag od ciklama. Kao da je netko isplanirao park. Čak sam se bavila djetinjom mišlju da otkupimo šumicu kako je ne bi iskrčili i sagradili još apartmana. Najradije tu i pišem s pogledom na šumicu, na hrastić.
Onda je prije nekoliko godina susjed, domaći, pred svojom kućom s apartmanima za iznajmljivanje, i bez bršljana nekako, ali uspješno osušio najviše stablo – najviša stable uvijek i najviše smetaju – da bi probio ljepši pogled na more. Otad je svake godine nestajalo stablo po stablo, suši se kao slučajno. Valjda sve dok ne ostane samo goli pogled na more.
U “Hrvatskom slovu” broj 1108 od 15. srpnja 2016. objavljen je tekst Božice Brkan o zavičajnosti u književnosti, koji je autorica pročitala na predstavljanju drugog, proširenog izdanja zajedničke knjige Katarine Brkić i Đure Vidmarovića “Mojom Moslavinom” 29. lipnja 2016. u Kutini:
Šalabajzajući s kolegama po Kopačkome ritu, da sam mogla, najradije bih dotaknula svaki lopoč, lokvanj, šaš, bat.. I zagazila u baru. Voda je bila baš lijepo visoka. A nekoliko tjedana prije po Lonjskome polju, da sam mogla, pofotkala bih cijelu čredu, svaku kravu, svakog konja, tele, cujzeka… Ah, Panonka!
Između toga po zagrebačkom smo Bundeku kolega Đuro Vidmarović i ja štrapacirali po Floraartu sve do staroga rukavca ostavljena po strani kakav je nekad bio. Pobojala sam se da će moj Panonac upasti u žabokrečinom pokrivenu vodu u koju su se spuštale krošnje. Rođen u Piljenicama uz čudesnu Pakru i odrastao u Ilovi uz Ilovu, koja dijeli Slavoniju od Moslavine, fotografirao je do iznemoglosti i samo ponavljao: Takav je bio moj Trebež!Takav je bio moj Trebež! Nije imao pojma da mu je u susjedstvu i u uređenu Bundeku ostavljen komadić savskoga krajolika koji je odavno ustuknuo pred gradom. Tko ne zna, bračni par Wenzl ostavio je nešto šumaraka, topola i vrba i na mom Jarunu. Zimi se čine poput živih Kirinovih ilustracija za Priče iz davnine.
Trebež je prije nekoliko desetljeća, kada je socijalizam na Jelaspolju ambiciozno sijao i rižu, trebao postati plovni kanal od Petrokemije do Save. Ali nije. U najnovijoj knjizi Mojom Moslavinom, koju dijeli s kolegicom Katarinom Brkić, drugom proširenom izdanju zapravo, već sam pisala o najdojmljivijem Vdmarovićevu zavičajnom primjeru Trebež me prati kojega uspoređuje s ukroćenom Nevom, sapetom Moskvom, dobroćudnim Dnjeprom, Nilom, Dunavom, Savom, Vltavom, Gvadalkivirom, Rajnom, Seinom, slapovima Nijagare…, zakljujujući: Ali nigdje život i smrt, rađanje i umirnje/ nisu unišli u moju dušu kao na Trežebu/ koji živi u meni ikad ga nema.
Ali iz Rekvijema za Trebež – Trebež je bio utočište i pribježište, dolina snova zelenih. Bijasmo vječne ljudske paprati, nedostižna i trajna rijeka i njezine podatne obale. – ne mogu odabrati gdje je tuga najveća. Morat ću zagaziti u Trebež:
3.
Kad je ugledao prvi pomor – koprenu od mrtvih ljusaka što su prekrile vodu Trebeža – djed je pao u žitko blato obale. Bio je pijan tjednima, sve dok kolona bijelih leševa nije tiho isčezla, a miris njihova umiranja nije savladao dah mlade vrbe u prvom macanju.
Kada je krenuo drugi pomor, djed je prokleo tehniku, tvornicu i državu. Razbio je radio – jedinu vezu sa svijetom. Zaklao je kokoši i legao u svoju staru postelju. Nije se više trijeznio.
Treći pomor nije vidio. Odnijeli su ga tihog na samrti u grad trulim cestama.
Za djedom su šumjeli javori, topole i hrastovi. Posljednji jastreb letio je visoko iznad djedova doma.
U noći strašnog vihora munja je liznula stari krov. I danas na staništu mojih predaka raste visoka kupina, a tamo gdje gazih bosim nogama vide se zmijski tragovi.
U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu danas su, nažalost, zbog osjetljivosti materijala samo na jedan dan, predstavljeni Krležini autografi, strojopisi s ispravcima te prva izdanja njegovih proznih i dramskih djela iz fonda Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, u kojima lik žene redovito zauzima znakovit sadržajni i simbolički prostor. Bilo je izloženo i nekoliko fotografija Krleže te karikature Mirka Uzorinca iz fonda Grafičke zbirke NSK.
U centru pažnje: Krležini autografi,…(Fotografija Miljenko Brezak)Krlažin autograf Banketa na Blitvi (Fotografija Miljenko Brezak)
Točno u podne okupili su se poštovatelji velikoga pisca na događaju koji je i dio programa 5. festivala Miroslav Krleža, ove godine posvećenoga Krležinim stvarnim i imaginarnim ženama. Točno u podne govorili su dr. sc. Ivan Kosić, voditelj Zbirke rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, dr. sc. Lada Čale Feldman o Beli Krleži, a dr. sc. Irena Lukšić o Irini Aleksander.
Irena Lukšić, Ivan Kosić i Lada Čale Feldman (Fotografija Miljenko Brezak)Poštovatelji Krleže u NSB-u (Fotografija Miljenko Brezak)
Uz citiranje već objavljenih, najpredanija u nas istraživačica ruske emigracije ispripovijedila je niz još neobjavljenih, izuzetno zanimljivih podataka iz arhivskih i književnih materijala o ljevičarki 20-tih i 30-tih godina u Hrvatskoj prošloga stoljeća, blagajnici HKP, novinarki, špijunki Fajnbergovoj, Kunjinoj, Aleksander od Rusije do SAD. Što je irina bila Krleži, više ona njemu nego on njoj, nesuđena urednica, a i nesuđena gejša, kako je naziva gospon Krleža. Jedva čekam sustavnije objavljen tekst o Irini iz Irenina računala.
Goran Matović, autor i ravnatelj Festivala Miroslav Krleža u programskoj knjižici, uz drugo, piše:
Prilika za susret: književnice Božica Brkan i Irena Lukšić ispred NSB-a (Fotografija Miljenko Brezak)
Nova čitanja Krleže, dakako, na temelju postojećih interpretacijskih predložaka, potaknula su Festival Miroslav Krleža da svoje peto izdanje posveti Krležinim ženskim likovima gdje ćemo nastojati propitati zaključak Stanka Lasića o tome da se u središtu Krležine paradigme nalazi protagonist koji će tragati za smislom, apsolutom i pritom će se kretati od nekog autoriteta (od Pretpostavljenog, npr.Oca – obiteljskog, nacionalnog, vjerskog) k nekoj ljubljenoj osobi (Ženi): transgresija homo politicusa u homo eroticusa.
A poslije smo s mojom sjajnom Irenom i Matovićem popili kavu.
Sinoć, 29. lipnja 2016. predstavili smo u Kutini drugo, prošireno izdanje zajedničke knjige Mojom Moslavinom Katarine Brkić i Đure Vidmarovića, a izdavač je, kao i prije 25 godina prvoga izdanja, Ogranak Matice hrvatske Kutina.
Urednik KNjige Dragutin Pasarić i autori Katarina Brkić i Đuro Vidmarović (Fotografija Miljeko Brezak / Acumen)
Što je objavljeno u prvom, a što u drugome, proširenom izdanju knjige objavljene u razmaku četvrt stoljeća, te kako autori podijeliše svoje zajedništvo, analizirat će drugi. Usredotočena sam na Moslavinu, pitomu Moslavina, „pitomih ljudi majku”, kako je opisuje Brkićeva, odnosno na odnos dvoje pisaca, suzavičajaca (i mojih) prema zajedničkome zavičaju, kojima je on najzajedničkije, počevši, dakako, s toponimima (Lonja, Sava, Ilova, Trebež, Pakra, Čeprlin, Lonjsko polje, oboje Piljenice, Garić-grad… cijeli Vidmarovićev niz Mojom Moslavinom (minijature 2002. – 2015 . – Repušnica, Gračenica, Vlahinika, Popovača, garešnica, Zbjegovača, Kloštar Ivanić, Ivanić-Grad, Okešinec, Križ, Čazma…) i s ljudima (Katarina otac, Đuro djed, Katarina orguljaš Šandor, Đuro prijatelj Ivan, Katarina Đuro).
Božica Brkan o zavičajnosti u književnosti (Fotografija Miljenko Brezak / Acumen)
Do toga valja stići i preko odnosa dvoje pisaca jednoga prema drugome. Brkićeva govori o Vidmaroviću u više tekstova (o Piljenicama, Rijeka, šuma, nebo…), a uz drugo na str. 92. u pjesmi Pa to je Đuro (11. rujna 2011.) kaže: (…) On mene, nevidljivu, kakva sam bila u prvom,/ nije raspoznavao ni u gomili ni izvan nje./ Kako i bi./ Crna kuta i pletenice./ Zato nas danas stavljam u pjesmu,/ jer se u njoj ostaje. Vidmarović pak na str. 119. u jednoj od minijatura Mojom Moslavinom (minijature 2002.-2015.) govori o Brkićevoj: REPUŠNICA i Staro Brdo/ vinogradi i lonjski horizonti/ sjećanje na Katarinu K/ i zajedničke školske klupe/ i Katarinu B s kojom i danas/ dijelim književne i nacionalne/ ideale.
Knjiga Mojom Moslavinom je i obiteljski album, i arhiv, i vremenska škrinjica, i dnevnik. I herbar je (vrbe, jasen, hrast…) jer, prema Stanislavu Šimiću, najstalnije na “rodnoj grudi” žive biljke, a i rječnik, posebice zbog kajkavskoga idioma – na svojem repušničkom Brkićeva ima jednu pjesmu, a Vidmarović na ilovskom iz djetinjstva zapis POETICA KAJKAVIANA DE PAGUS ILOVA A. D. 1976. Tekstom autori čuvaju sjećanja, slike, zvuk, mirise.
Sličnost autorskih rukopisa u ovom tekstu o zavičaju izvire iz generacijske bliskosti – Brkićeva je rođena 1949., a Vidmarović 1947., zatim su imali sličnu sudbinu 1971., a potom su zajedničku knjigu napravili unatoč, primjerice, tome što nisu bili u istim strankama. Drugo su im isti, panonski krajolik i ljudi. Književnost je puna i poezije i proze koja, kao i Mojom Moslavinom, govori o zavičaju, o onome što je, rječnički rečeno blisko običaju, postojbini, domaji, domovini, navičaju, navici. Isto im je i protjecanje vremena (Brkićeva donosi cjelogodišnji kalendar, Vidmarović povijesnozemljopisnu kartu, i jedno i drugo puno je tjeskobe, tuge, dvojbi, sumnji… Recenzent Zdravko Gavran, uz ostalo, kaže: Ne ide Vidmarović dizdarovski „preko rijeke”, ali onkraj sluti.
Slika na naslovnici: Lonjsko polje (ulje na platnu) Mladena Mitra (Fotografija Miljenko Brezak / Acumen)Publika je s osobitom pažnjom pratila predstavljanje knjige (Fotografija Miljenko Brezak / Acumen)
Najveće razlike u tekstovima dvoje autora nalazim u poziciji pisca i čovjeka. Brkićeva piše poeziju i prozu, unatoč pozivu napiši koji težak stih ženski, cijeli život živjela je tu i tekstom gleda izbliza, u istome krajoliku i perspektivi, bezuvjetno, gotovo cijeli književni rad posvećujući Moslavini, Sveslavini, kako je naziva u jednome od tekstova. Zdravko Gavran bilježi uz prvo izdanje kako je tekst pun tihe, nježne, diskretne i sjetne poezije; pasatizam koji svjedoči poraz, a uz drugo dodaje neoromantizam i otvaranje prema nebu u smislu pejzaža i u smislu transcedencije.
Potpisi i posvete autora za sjećanje (Miljeno Brezak / Acumen)Potpisi autora s posvetom i na primjerku knjige za Božicu Brkan (Fotografija Miljenko Brezak / Acumen)
Vidmarović ovdje, izuzevši ilovskoga kajkavskog zapisa, donosi poeziju, mušku, kritičku, s pogledom nekoga tko je otišao iz zavičaja i gleda ga izdaleka, pomalo sentimentalno, ali neprestano intelektualno vrednujući, procjenjujući, uspoređujući, sumnjajući, prema Gavranu ekspresionističku poeziju. Najdojmljiviji je primjerTrebež me prati kojega uspoređuje s ukroćenom Nevom, sapetom Moskvom, dobroćudnim Dnjeprom, Nilom, Dunavom, Savom, Vltavom, Gvadalkivirom, Rajnom, Seinom, slapovima Nijagare…, zakljujujući: Ali nigdje život i smrt, rađanje i umirnje/ nisu unišli u moju dušu kao na Trežebu/ koji živi u meni ikad ga nema.
Mojom Moslavinom Katarine Brkić i Đure Vidmarovića nedvojben je doprinos književnosti i regionalnom kulturnom identitetu, dio onoga što u novije vrijeme Đuro Vidmarović i ja umjetnički ostvarujemo kao misiju za Moslavinu.
Moslavine kao formalne, administrativne regije nema gotovo stotinu godina. I kad imamo dobre pisce poput Slavka Kolara, Dubravke Ugrešić, nemamo ne samo zajedničku niti snažnu, a pogotovo ne prepoznatljivu zavičajnu književnost.
Podsjetnik koji to, na naše veselje, niječe je Moslavačka kajkavska lirika, antologiji sa šestoro autora dr. Dražena Kovačevića, također u izdanju Ogranka Marice hrvatske Kutina 2009. na predstavljanju koje po cijeloj Moslavini smo se i našli i iz koje je nastao i časopis Moslavačko zrcalo.
Udžbenici za prirdu i društvo Moj zavičaj početak su obrazovanja, upoznavanja svijeta, a danas su istoimene različite udruge i druge organizacije za njegovanje tradicije i baštine, restorani, također i knjige (Zavičaj, zaborav itd.). U naše globalno i digitalno doba i zavičaj se gleda drugim očima, gubi često osnovne značajke i rasprostire se i miješa s onim ostalim, ali, kao u Mojoj Moslavini, ostaje ishodište, nadahnuće, oslonac, temelj(ac). Stoga bih knjigu Brkićeve i Vidmrovića ponajprije determinirala kaozavičajnicu, starim izrazom za svjedodžba o zavičaju, poput domovnice.
Miroslav Krleža u Književnost danas napisa: Ranjeni, gorkih usta, mi priznajemo da je duboka mudrost u tome, da i kljuse za svojim zavičajem plače. Na ne tako rijetko i različitim povodima postavljeno pitanje Kako i zašto voljeti zavičaj? Katarina Brkić i Đuro Vidmarović, ne plačući za njim, daju svoj dojmljiv pjesnički odgovor, jedan od načina. Svaki svoj.
