Kaj, časopis za književnost, umjetnost i kulturu u broju 1-2, godište XLIX. (br. 338-339/ sv. 234) na str. 131.-134. objavljuje kritiku romana Ledina Božice Brkan – Čega je se bilo na jene Ledine Brkanove i okolo ne iz pera Katarine Brkić.
Link:
Katarina Brkić: Čega je se bilo na jene Ledine Brkanove i okolo ne
Učinila sam to! Jesam! Stala sam na crveni tepih u čast 10 godina Broda knjižare – Broda kulture i njegova organizatora Igora Gerenera te umjetničkog kapetana Ludwiga Luje Bauera, Lidije Dujić i drugih, kolega koji su brinuli da taj Brod plovi i kad nije vrijeme od navigavanja. U čast truda te mecena i sponzora što od književnosti, knjige i kulture nisu odustali i kad je cijelo društvo, čak i resorno, mjerodavno ministarstvo to učinilo odnosno kad se cijela nacionalna kultura budžetski svela na manje od pola posto, a obrazovanje na ne mnogo više.
Unatoč tome što inače mislim (da mislim!) o red carpetu i redkarpetašima, osjećam kako sam imala čast stati na slavljenički tepihić, koji pravi selebritići i popapučeni opanci zovu red carpetom uglavnom misleći da je to po onoj nekoj tv emisiji. Bilo je pred Muzejom za umjetnost i obrt čak i fotića (i poslije nešto objava, čak i u Vijestima iz kulture na HTV-u). Iako nije bilo sponzorskih klajdi, svečanih brendirnih odijela i skupog nakita, besplatnih frizura i šminke, bilo je skupih auta koji su nas dovezli, holivudski lijepih golih leđa, frakova u kombinaciji s tenesicama, šarma muškoga i šarma ženskoga i dobroga društva. (Usput, meni je poslužila moja svečana uniforma iz šnajderaja Stolnik, u ormaru mnogo prije od predsjedničine inauguracije.) Bilo je zanimljivih izvedbi i ugodnih razgovora. Ništa pretenciozno. Ali nisam se osjećala ni kao kulisa ni kao statist.
Iako su i ovaj put javno zamjećeniji mlađi, vitkiji i ljepši, čovjek se zaista dobro osjeća okružen sa pedesetak – šezdesetak najboljih kratkopričaša i njihovih priča. Osjećam se ponosno što su i moje priče objavljene u pola objavljenih knjiga među 20+1 najbolje priča za ljeto… i što sam bila i dijelom velike posade koja je plovila od mjesta od mjesta osvjedočivši se kako neki imaju smisla da turističku ponudu obogate kulturom i nama, a neki nam doslovce, iako možda nemaju ni knjižnicu ni knjižaru, ne daju ni privezati Brod. Pogotovo jer je vezan uz knjige i kulturu.
Ponajmanje zbog toga što je komunističke boje i jer je održan 2. lipnja 2016., slavljenički književnički crveni tepih shvatila sam i kao svojevrsni protest, zapravo cinizam i satiru na vlastiti račun i naznaku o tvrdoglavoj plovidbi dalje. Sretno more!
20160602 – 20160607
Božica Brkan
link
Od. 2. do 5. lipnja 2016. održani su 15. Jadranski književni susreti u Crikvenici, koje je u rodnome gradu osnovala ugledna hrvatska poetesa Ljerka Car Matutinović. Društvo hrvatskih književnika i Gradska knjižnica Crikvenica organizirali su još jedan zanimljiv kulturni događaj, a jubilarni je i prvi put bio međunarodni.
Uz hrvatske književnike Ljerku Car Matutinović, Dubravka Jelačić Bužimskoga, Ivana Babića, Božicu Brkan, Zlaticu Balas i Ingrid Divković, sudjelovali su i Marina Moretti i Augusto Debernardi iz Italije. Uz drugo, pisci su bili gosti i škola, srednje Dr. Antuna Barca i osnovne Zvonka Cara te su obišli Novi Vinodolski i Vinodol. S gostima s Gjalskoga iz Zaboka prisustvovali su i dodjeli Mićeg sunca i Malog sunca, literarnih nagrada za učenike crikveničkih osnovnih i srednjih škola. Književna nagrada Crikveničko sunce ove je godine uručena književniku Dubravku Jelačiću Bužimskom.
20160607
http://dhk.hr/dogadanja/hrvatska/crikvenicko-sunce-dubravku-jelacicu-buzimskom
Pjesma Božice Brkan “Najsretneša postaja” objavljena je u zborniku 35. Recitala suvremenoga kajkavskog pjesništva “Dragutin Domjanić” u Svetom Ivanu Zelini 2016. naslovljenoj “Su senje zbilam potrošene?”, koju je priredio dr. sc. Ivo Kalinski, predsjednik ocjenjivačkoga suda u kojem su bili i prof. dr. Joža Skok i dr. sc. Božica Pažur. Na natječaj se odazvalo 102 autora sa 442 pjesme, a za objavu u zbirci odabrano je 70.
Božica Brkan
najsretneša postaja
(ciklus anno domini 2016)
kam je to svet zašel
da tem ludem kej ni v križ ne verujeju a
svoj teški beteg nosiju
svoj križni put hodiju
gladnem i žedžnem
pred vraksigajebi kulko još postaji
najprvo daju da si mobitele vštekaju v struju
da moreju
nekomu nekam
ni ne znaju komu i kam
poslati sms instagram facebook
selfie svoj žalosni
internet je zajne
(baš kak v reklame za nekej
nesu ju oni ni mogli videti
humanitarne televizore jim nesu dospeli nastaviti)
najsretneše mesto
najležeša postaja
20160129 – 20160313 – 20160314
Prenosimo: http://www.sisak.info
U ugodnoj atmosferi sisačke Knjižnice u petak, 27. svibnja ugostili su hrvatsku književnicu, novinarku i autoricu knjige Ledna Božicu Brkan i Đuru Vidmarovića, književnoga kritičara, povjesničara, pisca i prevoditelja, političara i diplomata te Tanju Vadlu, profesoricu hrvatskoga jezika koja je teorijski pristupila obradi istoimena romana i predstavila ga publici.
Đuro Vidmarović upoznao je prisutne sa specifičnostima i vrijednostima samoga djela, naglasivši da je autorica iz rodnoga sela ponijela kompletni rječnik i strukturu rečenice čime je oživjela „mrtvi“ jezik svoga kraja, očuvavši tako tradiciju svojega podneblja.
Na samome je kraju i sama autorica pročitala ulomke/cjeline iz romana, dočaravši kajkavski, odnosno moslavački kekavski dijalekt kojim piše.
Na kraju je priutne potaknula na razmišljanje što pojedinci mogu učiniti u svrhu obnove vlastitoga identiteta.
U ugodnoj atmosferi sisačke Knjižnice u petak, 27. svibnja ugostili su hrvatsku književnicu, novinarku i autoricu knjige Ledna Božicu Brkan i Đuru Vidmarovića, književnoga kritičara, povjesničara, pisca i prevoditelja, političara i diplomata te Tanju Vadlu, profesoricu hrvatskoga jezika koja je teorijski pristupila obradi istoimena romana i predstavila ga publici.
Đuro Vidmarović upoznao je prisutne sa specifičnostima i vrijednostima samoga djela, naglasivši da je autorica iz rodnoga sela ponijela kompletni rječnik i strukturu rečenice čime je oživjela „mrtvi“ jezik svoga kraja, očuvavši tako tradiciju svojega podneblja.
Na samome je kraju i sama autorica pročitala ulomke/cjeline iz romana, dočaravši kajkavski, odnosno moslavački kekavski dijalekt kojim piše.
Na kraju je priutne potaknula na razmišljanje što pojedinci mogu učiniti u svrhu obnove vlastitoga identiteta.
Tanja Vadla, prof., izrekla na predstavljanju romana Ledina Božice Brkan u Gradskoj knjižnici Vlado Gotovac u Sisku:
Božica Brkan: Ledina
„Sjećanje – kakve li čudne stvari! – ne registrira konkretno trajanje, trajanje u smislu kakvim ga poima Bergson. Ne mogu se nanovo doživjeti okončana trajanja. Mogu se samo zamišljati, zamišljati na pravcu apstraktnog vremena, lišenog svake zgusnutosti, u kojem nailazimo na lijepe fosile trajanja, konkretizirane dugim prebivanjima. Uspomene su nepokretne i toliko čvršće koliko su bolje smještene u neki prostor.“
Ove riječi francuskog filozofa Gastona Bachelarda podsjetile su me na Ledinu, roman Božice Brkan, u kojem autorica poetizira ledinu/zemlju/ imanje/ prostor koji su nekad davno naselili njeni preci i na njemu sagradili hižu. Rađali su se oni tamo, umirali, ženili, selili i vraćali se, ali hiže više nema. Ostala je ipak ona ledina (dugo neobrađivano, travom zaraslo, zatabano zemljište), mitski topos, nukleus iz kojeg će izniknuti koloplet priča odnosno čitava jedna obiteljska saga obitelji Brkan.
Taj prostor sjećanja obuhvatit će nekoliko stoljeća, desetke generacija, mnoštvo pojedinačnih sudbina ispričanih iz ženske perspektive: iz perspektive Mare koja zapalila je staju i pobjegla u Ameriku, Barice koja dijelila je njenu sumornu izbjegličku sudbinu, možda Matije koja se prva doselila na ledinu bježeći iz Bosne pred Turcima, Katarine, Julče, Janče, Jele- žena koje su ispovijedajući sebe preuzele vlastitu priču, ispričale svoju osobnu povijest pričajući i povijest jednog prostora, jedne ledine, ledine uz rijeku Česmu u prekrasnom moslavačkom kraju koji nije zaobišla turbulentna povijest ovih prostora koja se zatim prelamala i u njihovim životima.
Majke, supruge, bake, snahe, kćeri, prijateljice iznose žensko iskustvo (Ostarila sam te noći kao nikad, navečer sam bila žena, ujutro starica.), ispisuju vlastite samoće (Kej imam od života? Svi su se nekak snašli, spoženili, odselili i pak sem skoro sama kak sem navek bila.), svjedoče traumu tijela(Sem mislila da sem ja kriva za to da ne zadovolan z demu. Kej da imam nekakvu falingu kej ju ne vidi niko nego on),sanjare sreću ( Bila sam, čini mi se sretnija, dok sam ga makar i mučno stjecala nego danas jer ne znam kud bi s njim. A čemu sve to?), svijaju gnijezda ( I je se, fala Bogu,moj celi, zduran, al celi, lepi, jaki, muž vrnul domom,i još smo vuz sineka , kej ga je dočekal,mam jeno za drugim tri čere i jenoga sineka narodili i tekar se onda moglo povedati da smo zadruga poprav.), i na koncu zaboravljaju (Kej sem ti povedala, povedala sem ti.Kej mi je to Bog dal da sem se zaboravela?).
Ovaj nostalgični memnto ispunjen je doduše i mirisom paljevine, okusom tvrda težačkoga kruha, jalovicama, copernicama, cigančicama, preljubnicama, patnjama majki koje ostaju bez sinova i žena koje muškarci nikada nisu doživljavali sebi ravnima. Ali u borghesovski rekonstruiranoj kronici jedne ledine, jedne obitelji i jednog vremena nema mjesta predaji. Nitko se ne predaje. Svaki subjekt/ svako ja uobličava sebe, opravdava svoju esenciju, najčešće u odnosu prema on/muškarac, ali i prema mi/ obitelj/zajednica/društvo. Subjekt postoji u jeziku i kroz jezik, oblikuje svoj polifoni identitet u narativnom, u pojedinačnim iskazima, u autofikciji.
„Ledinu“ se može interpretirati kroz literarizirano obiteljsko stablo, preko 21 priče ( prva je Posljednji izdanak, a posljednja Osebušek: kak si prestreš, tak si buš i legla), različitih povijesnih izvora, arhivskih dokumenata,rekonstruiranih osobnih/zavičajnih sjećanja, pseudoautobiografije do kompleksne sage o ženama, vremenima i jednom prostoru.
„Usput, tekst se ovaj čitati može redom, kako se komu svidi, po odabiru, ne nužno od početka do kraja ili kronološki, nego i prema raspoloženju. Neke cjeline možete i preskočiti, a zato druge možete čitati, čitati…“Fragmentarnost, diskontinuitet, pretapanje faktičnog i fikcionalnog, konstruirane kolektivne i osobne povijesti, raznovrsnost žanrova ( fikcionalne autobiografije, autorefleksije, pisma, dokumenti, internetske stranice i sl.) intermedijalnost i autoreferencija svrstavaju ovaj tekst u postmodernistički korpus hrvatske književnosti s jednom bitnom razlikom. Osim semantičkim poljima, ovaj tekst bogat je i lingvističkim slojevima, od okešinskog idioma, kekavskog moslavačkog govora (za koji je autorica stručnjak) do izvornog štokavskog narječja i suvremenoga hrvatskoga književnog jezika.Time on mnogostruko dobija na estetskom, ali i etičkom planu jer se, a to nije osobito popularno u recentnoj književnoj produkciji, odredio kao autentični zavičajni roman.
Link:
Umjesto kave 29. svibnja 2016.: sisačko predstavljanje Ledine
Već sam se u životu nastresirala kada smo imali utrku između tiskanja i promocije knjige (hoće li, hoće li) ili kad smo, tri tjedna po izlasku i dolasku 15.000 tiskanih na kioske, predstavljali “Oblizeke – Moslavina za stolom” i shvatili da je knjiga na kioscima u Zagrebu rasprodana, ali kad se dugo nakanjujete i pripremate, idete lijepo opušteno 27. svibnja 2016. u Sisak u Gradsku knjižnicu Vlado Gotovac govoriti o “Ledini”… A onda vam uslijede neočekivana, baš lijepa iznenađenja od dragih ljudi koje poznajete godinama, ali i od onih koje nikada niste vidjeli. Knjižničarka Ljiljana Šorgić najprije nije imala knjigu jer je posuđena, pa kako da to čovjeka ne veseli? Pa onda, kaže, već dvije godine ljudi pitaju hoću li doći u Sisak.
Drugim povodima jesam, od edukativne kuharičice s receptima za Segesticine obične i aromatizirane octove kakvih ni danas nema puno na tržištu, od gastronautskih kušanja u Cocktailu, od predstavljanja ekojanjetine, izložbe hrane, provjere jesu li suhomesnati Cvancigerovi proizvodi dostojni da dobiju baštinsku markicu Hrvatske obrtničke komore do nedavnog predstavljanja kuharice Brankice Iris “Sretno strpljivo i uspješno / Slastice kroz Sisak i okolicu i kroz godinu” koju sam recenzirala. Kao urednica Večernjakova Vrta davno sam ocjenjivala na sajmu i cvjetne izloške i veselim se zelenom Sisku. Jedna me je moja priča odvela u Stari grad na predstavljane “Broda kulture” s Ludwigom Lujom Bauerom, rođenim siščaninom. Na pjesničke me Kvirinove susrete nisu zvali, na istoimeni radio jesu, ali sam još kao djevojčica objavljivala tekstove u Kuriru, kao gimnazijalka ne vježbala nego plesala slet na onda izuzetno popularni francuski hit “Monia” u vrlo modernome jarkonarančastom minikombinezonu, …
I onda, pred knjižnicom me dočeka najprije Ivanka Hrgarek da bih li joj htjela potpisati deset godina stare “Oblizeke…”. Plakala je, pripovijeda, čitajući ih, jer se i ona, petnaestak godina starija od mene, o Božiću igrala na slami pod stolom. Vjerojatno će plakati i čitajući “Ledinu” s njezinim likovima, koje Katarina Brkić opisuje kao “žene kej se plačeju znutra”. Onda drago poznato lice gospođe Marije Ivšić, punice mojega nekadašnjega dugogodišnjeg suradnika i prijatelja mr. sc. Josipa Kraljičkovića i vješte kuharice obrazovane kako je rijetko obrazovan i koji od sudionika sadašnjih javnih gastroshowova. Jedna je od, kako sam ih pišući o njima nazvala, Vučetičkinih kćeri, polaznicâ domaćinske škole autorice još slavnih kuharica, kao što su bile i Mira Todorić čije ime nosi glavna nagrada naših Kriških oblizeka ili Nada Dobrinić, o kojoj sam izlagala dan kasnije u Kutini o 90. obljetnici rođenja podsjetivši i na kuharicu s moslavačkih tečajeva prehrane iz vremena kad je i jedno jaje bila gozba. Donosi mi nešto u vrećici, pokušavam vidjeti, a poslije ponuditi uz kavu i kolege, ali me odvraća i tek doma vidim zašto: čudesan kuglof! Baš – gozba. Sad meni oči zasuze.
A tek onda slijedi poduže predstavljanje, po našem običaju samosvojno. Profesorica u sisačkoj srednjoj školi Tanja Vadla govori s bezrazložnom tremom, jer je odlično i sadržajno – da govorim za neku od brzih izjavama za tv, rekla bih predobro – njezina recenzija nova perspektiva sagledanja mojega romana. Onda govori Đuro Vidmarović, kojega ne priječe ni ozbiljni problem sa srcem ni to što nam je ovo ako se ne varam točno deseto predstavljanje knjige, da opet oljušti novi sloj romana, našavši novo viđenje o psihologiji žena, o različitosti njihova govora, jezika kao glavne teme navodno obiteljskoga romana, o personalityju tih žena, o tome kako sam sebe uvela kao lik u roman. A hjela sam zapravo napisati pogovor, nekakvo tumačenje. Nakanila sam samo čitati i to dio koji pripovijeda kako su poslije Bitke kod Siska moji odnekud iz Bosne krenuli prema zapadu i sjeveru iliti “iz Serhata u Militãrgrenze”. Pitaju, odgovaram. O zavičaju i zavičajnosti, našoj misiji za Moslavinu i regionalnom kulturnom identitetu, čitamo “Molitvu”… Ivan Sinovčić, skorašnji predavač na istome mjestu o zavičaju, bojim se da nije uopće shvatio ništa od naših nakana, tumači mi definicije zavičaja, poučava i zaključuje da se dopisujem sama sa sobom. Razmišljam (i poslije!): je li tako? (Za to inače imam izraz “igrati stolni tenis sam sa sobom”.)
Moji mi čitatelju daju vjetar u leđa da nije tako, pogotovo kad se tako lijepo osjećam u toplu večer uz Kupu s dragim ljudima iz različitih razdoblja života, od isto umirovljenoga kolege iz Večernjaka Strižića – nedostaje mi Frković,Piškor, Jasna Sirotin – pa kolegom po peru Ratkom Bjelčićem (hvala Ratko!), nedavno primljenim u Društvo hrvatskih knjiženika ,Sinišom Matasovićem i drugima. Ne da mi se, a to je stvarno rijetko, čak ni polemizirati. Ni slušati u autu radio tko je koga gore opartnuo, je li baš nušićevski “pala vlada, pala vlada”…
20160529
linkovi
http://oblizeki.com/cvanciger-ili-tradcionalne-cesnjovke-tlacenica-cvarci-kulen-krvavice-i-bijeli-spek-%E2%80%93-podbradnjak-8084
http://oblizeki.com/kriski-oblizeki-20-godina-slatkih-dobrih-djela-12645
U prvom broju (1/ svibanj 2016) časopisa za čitanje Artikulacije Podravsko-prigorskog ogranka Društva hrvatskih književnika u poglavlju HR produkt objavljeno je i više pjesama Božice Brkan iz njezinih pjsničkih ciklusa Australija, darling, anno domini 2016 i jezik / pjesme o mojemu jeziku u čast dodjele kajkavskome književnom jeziku međunarodnoga koda ISO 639-3), i to:
australska ogrlica
afrički ljiljan u malinskoj
alokani kangorooi kakadui
kakadu
reklama
tič mise je sredi glave posral
reč kej je ne – greška nekoga!!
doveka
pišem u mraku
Link:
Umjesto kave 25. svibnja 2016.: obratite pozor, stigle Artikulacije, časopis za čitanje!
Na jubilarnom zelinskom 35. Recitalu suvremenoga kajkavskog pjesništva Dragutin Domjanić od višednevnih događanja s veseljem izdvajam danas u pet poslije podne u Gradskoj vijećnici Grada Sv. Ivana Zeline predstavljanje knjige Između tradicije i subverzije: Časopis Kaj i kajkavska postmoderna dr. sc Maria Kolara. Predstavljači su recenzenti prof. dr. sc. Zvonko Kovač i prof. dr. sc. Joža Skok te dr. sc. Domagoj Brozović i dr. sc. Ivo Kalinski.
Urednik knjige objavljene u Biblioteci Periodica Croatica Filozofskog Fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Kolarov je mentor na doktoratu prof. dr. Vinko Brešić, koji je, uz doc. dr. sc. Suzanu Cohu te uz tekst prof. dr. sc. Skoka koji je pročitala aktualna urednica Kaja dr. sc. Božica Pažur, knjigu predstavio i na vrlo uspjeloj i zanimljivoj tribini Lade Žigo Španić Susreti u DHK 18. svibnja 2016.
Sumnjate li da sam subjektivna, jer me je, prema kazalu imena, mladi znanstvenik okrznuo na desetak stranica i jer se pekmezim otkako sam ga 2013. upoznala kao mladog – i inače je takav, jer rođen je u Molvama 1981. – talentiranoga i strasnog, ali samozatajnog kajkavca, nagrađenika Književnom nagradom Ivan vitez Trnski za neobjavljen rukopis prve knjige Nuspojave čitanja, po objavi nagrađene i Julijem Benešićem.
Radi se o proširenoj doktorskoj disertaciji koja je prerasla u monografiju kakvu rijetki časopisi u nas imaju, a i to zahvaljujući prof. dr. sc. Vinku Brešiću i njegovu opsežnu kroatističkom projektu. Kaj je nastao šezdesetih godina prošloga stoljeća, kako je rečeno, zlatnim godinama labavljenja krutoga socijalizma, kad i primjerice mnogi popularni regionalni glazbeni festivali – Kajkavske popevke baš slave pola stoljeća! – ogranci Matice hrvatske i sl. Očito se mislilo kako je bolje sitno hrvatovanje negoli otvoreni sukobi jugoslavenskih nacija.
Kajkavsko spravišče i Kaj preživjeli su i Sedamdeset i prvu i upravo se, uz svima drugima, i njima ima zahvaliti što kajkavski nije zavazda ostao, kako Krleža reče za zbivanja stoljeće prije, kao mrtvo truplo bačen, nego još živi u govoru i u tekstovima, više zahvaljujući brizi koju globalni svijet pridaje svemu što je malo i drugačije, ugroženo, negoli brizi vlastitoga standardnoga književnog jezika. I sam je, uostalom, kajkavski lani priznat međunarodnim književnim jezikom, kao nastavak predilirskoga, ali to je, uz reafirmaciju jezika/dijalekta, samo još jedan povod za naše svakidašnje (jezične) prijepore.
Kako i časopisi i pametne knjige na našu žalost danas gube na važnosti, citiram ono što danas zovu blurb, zgusnute riječi urednika prof. dr. sc. Vinka Brešića:
Da bi maknuo stereotipe koji su dugo pratili kajkavsku komponentu hrvatske književnosti i kulture, Mario Kolar se latio studija časopisa Kaj – “središnje tribine kajkavske Hrvatske”. Detaljno istraživši korpus objavljivan u tome časopisu, autor je došao do zaključka da starija, a pogotovo novia kajkavska produkcija pokraj tradicionalističkoga imaju i moderni sloj, koji na različite načine pokušava odgovarati na izazove svoga vremena. A analiza i ostalih aspekata navela ga je da nedvojbeno utvrdi da Kaj predstavlja najznačajniji medij za afirmaciju i očuvanje kajkavskog identiteta, odnosno da i partikularitet ima identitet.
Glavna je zasluga Kaja, ističe autor, što nije samo primao nego i generirao nove sadržaje, tj. bio sukreator primarno književne komunikacije. Kolarova knjiga na posredan način podsjeća na “žrtvu” što ju je kajkavski bio podnio za oblikovanje hrvatske kao moderne europske nacije, da bi 150 godina poslije, u okvirima jedne nove paradigme, napokon osvijestio vlastiti identitet. Riječ je o prvoj monografiji o jednome (još izlazećem!) kajkavskom časopisu; ona je vrijedan doprinos boljem poznavanju ne samo korpusa kajkavske književnosti razdoblja postmoderne, nego i medijske slike hrvatske kulture zadnja četiri desetljeća.
Ne bih ja bila ja da ne krenem s definicijom odnosno tumačenjem kako bih spriječila eventualno nerazumijevanje – Klaiću, sorry, (čak i ja!) varam te s http://onlinerjecnik.com/rjecnik/strane-rijeci! – artikulacija (lat. articulatio) gram. tvorba glasova; jasno i rarazgovijetno izgovaranje riječi i slogova.
Nema, dakle, ni početne dvojbe. S duhovitim i produhovljenim podnaslovom (a zna se koliko volim podnaslove!) časopis za čitanje upravo je objavljen nulti odnosno prvi broj časopisa nazvan baš Artikulacije – namišljeni Neolit već im je bio zauzet! – koji kao izdavač potpisuje Podravsko-prigorski ogranak Društva hrvatskih književnika, a kao urednici Marko Gregur, Mario Kolar i Darko Pernjak. Nije naodmet odmah spomenuti i financijsku potporu Koprivničko-križevačke županije.
Preporučujem Artikulacije srdačno i to ne samo zato što mi objavljuje neke nove pjesme. Objavljuje za naše prilike posve neuobičajenu raznolikost tekstova (poezija, proza, intervjui, prijevodi…) različitih književnih opredjeljenja, stilova i naraštaja. I to, dok se drugi tanje ili prorjeđuju i kasne, na 150 stranica. Što ga više čitam i iščitavam, sve sam zadovoljnija. Navijam da ambiciozni mladci ustraju. Njihova predanost i trud zazivaju svaku podršku.
Prvi broj okrenut je susretu Alpe Adria Festivalu mladih pisaca (tekstovi Constantina Göttferta, Davora Ivankovca, Lucasa Kristana, Franje Nagulova, Kristiana Novaka, Rolanda Orcsika, Tome Podstenšeka, Anne Terék i Tina Vrpčaja), idući – časopis bi trebao izlaziti dvaput godišnje – najavljuju uoči Galovićevih jeseni. In memoriamom Paji Kanižaju tekstovima Ivana Goluba, Ernesta Fišera i Ivana Picera bio bi zadovoljan i sam Pajo, mirno počivao. Cjelina HR Product donosi tekstove Božice Brkan, Milana Frčka, Maje Kušenić Gjerek, Marka Gregura, Matije Ivačića, Kemala Mujičića, Darka Pere Pernjaka, Boška Prosenjaka i Drage Štambuka. Sa svih strana / Od Poljske do Afganistana slijede pjesme Zbigniewa Macheja (čak su mladci mene polonisticu potakli na prepjev), tekstovi Bahira Sakhawarza, Zvonimira Taneskog i Petera Šuleja. Ispod čekića iliti eseji, kritike i slično donose tekstove Hrvoja Petrića, Borisa Becka, Davora Šalata (o Andriani Škunci) i Maria Kolara (o Ernestu Fišeru). Bilancu 2015, svojevrsni pregled književnih događanja, a u Koprivnici i oko nje dinamično je kao rijetko gdje, što dodatno pokazuju i Artikulacije, pripremio je Marko Gregur. Mene osobito oduševljavaju razgovori s mojim liblinzima Milivojem Solarom i Mirom Gavranom.
Želim ekipi Artikulacija da održi takvu uzornu razinu i zanimljivost i aktualnost. Rado bih da imaju uvod s tumačenjem programa, koji ima otklon, odskače od postojećega (i uglavnom propadajućega, nažalost, ne samo zbog manjka love nego često i zbog manjka novih ideja) i mogao bi se protumačiti svojevrsnom malom pobunom. Previdjet ću dvije-tri čisto tehničke greškice, a osobito mi se dopada prozračan lay out i izvedba (počevši s odabirom tipa slova, baš za čitanje!) te fotografija Maria Grobenskog. Mladalački i poticajno da se mogu u to u što gledam ugledati mnoga starija književna časopisna subraća. Pogotovo u tome što, kako mi reče Marko Gregur, časopis kani imati i izdanje za one koji više od papirnatoga vole elektroničko čitanje. A još vole čitati. Možda se takvim pristupom koprivničkih intelektualaca koji razumiju i čari pop-kulta nađe i još koji čitatelj više. Pogotovo mlađi. Go, go!
20160525
linkovi
http://www.dhk-koprivnica.com.hr/index.php/projekti/casopis-artikulacije
