U “Hrvatskom slovu” broj 1108 od 15. srpnja 2016. objavljen je tekst Božice Brkan o zavičajnosti u književnosti, koji je autorica pročitala na predstavljanju drugog, proširenog izdanja zajedničke knjige Katarine Brkić i Đure Vidmarovića “Mojom Moslavinom” 29. lipnja 2016. u Kutini:
Više na:
Šalabajzajući s kolegama po Kopačkome ritu, da sam mogla, najradije bih dotaknula svaki lopoč, lokvanj, šaš, bat.. I zagazila u baru. Voda je bila baš lijepo visoka. A nekoliko tjedana prije po Lonjskome polju, da sam mogla, pofotkala bih cijelu čredu, svaku kravu, svakog konja, tele, cujzeka… Ah, Panonka!
Između toga po zagrebačkom smo Bundeku kolega Đuro Vidmarović i ja štrapacirali po Floraartu sve do staroga rukavca ostavljena po strani kakav je nekad bio. Pobojala sam se da će moj Panonac upasti u žabokrečinom pokrivenu vodu u koju su se spuštale krošnje. Rođen u Piljenicama uz čudesnu Pakru i odrastao u Ilovi uz Ilovu, koja dijeli Slavoniju od Moslavine, fotografirao je do iznemoglosti i samo ponavljao: Takav je bio moj Trebež! Takav je bio moj Trebež! Nije imao pojma da mu je u susjedstvu i u uređenu Bundeku ostavljen komadić savskoga krajolika koji je odavno ustuknuo pred gradom. Tko ne zna, bračni par Wenzl ostavio je nešto šumaraka, topola i vrba i na mom Jarunu. Zimi se čine poput živih Kirinovih ilustracija za Priče iz davnine.
Trebež je prije nekoliko desetljeća, kada je socijalizam na Jelaspolju ambiciozno sijao i rižu, trebao postati plovni kanal od Petrokemije do Save. Ali nije. U najnovijoj knjizi Mojom Moslavinom, koju dijeli s kolegicom Katarinom Brkić, drugom proširenom izdanju zapravo, već sam pisala o najdojmljivijem Vdmarovićevu zavičajnom primjeru Trebež me prati kojega uspoređuje s ukroćenom Nevom, sapetom Moskvom, dobroćudnim Dnjeprom, Nilom, Dunavom, Savom, Vltavom, Gvadalkivirom, Rajnom, Seinom, slapovima Nijagare…, zakljujujući: Ali nigdje život i smrt, rađanje i umirnje/ nisu unišli u moju dušu kao na Trežebu/ koji živi u meni ikad ga nema.
Ali iz Rekvijema za Trebež – Trebež je bio utočište i pribježište, dolina snova zelenih. Bijasmo vječne ljudske paprati, nedostižna i trajna rijeka i njezine podatne obale. – ne mogu odabrati gdje je tuga najveća. Morat ću zagaziti u Trebež:
3.
Kad je ugledao prvi pomor – koprenu od mrtvih ljusaka što su prekrile vodu Trebeža – djed je pao u žitko blato obale. Bio je pijan tjednima, sve dok kolona bijelih leševa nije tiho isčezla, a miris njihova umiranja nije savladao dah mlade vrbe u prvom macanju.
Kada je krenuo drugi pomor, djed je prokleo tehniku, tvornicu i državu. Razbio je radio – jedinu vezu sa svijetom. Zaklao je kokoši i legao u svoju staru postelju. Nije se više trijeznio.
Treći pomor nije vidio. Odnijeli su ga tihog na samrti u grad trulim cestama.
Za djedom su šumjeli javori, topole i hrastovi. Posljednji jastreb letio je visoko iznad djedova doma.
U noći strašnog vihora munja je liznula stari krov. I danas na staništu mojih predaka raste visoka kupina, a tamo gdje gazih bosim nogama vide se zmijski tragovi.
20160708
U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu danas su, nažalost, zbog osjetljivosti materijala samo na jedan dan, predstavljeni Krležini autografi, strojopisi s ispravcima te prva izdanja njegovih proznih i dramskih djela iz fonda Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, u kojima lik žene redovito zauzima znakovit sadržajni i simbolički prostor. Bilo je izloženo i nekoliko fotografija Krleže te karikature Mirka Uzorinca iz fonda Grafičke zbirke NSK.
Točno u podne okupili su se poštovatelji velikoga pisca na događaju koji je i dio programa 5. festivala Miroslav Krleža, ove godine posvećenoga Krležinim stvarnim i imaginarnim ženama. Točno u podne govorili su dr. sc. Ivan Kosić, voditelj Zbirke rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, dr. sc. Lada Čale Feldman o Beli Krleži, a dr. sc. Irena Lukšić o Irini Aleksander.
Uz citiranje već objavljenih, najpredanija u nas istraživačica ruske emigracije ispripovijedila je niz još neobjavljenih, izuzetno zanimljivih podataka iz arhivskih i književnih materijala o ljevičarki 20-tih i 30-tih godina u Hrvatskoj prošloga stoljeća, blagajnici HKP, novinarki, špijunki Fajnbergovoj, Kunjinoj, Aleksander od Rusije do SAD. Što je irina bila Krleži, više ona njemu nego on njoj, nesuđena urednica, a i nesuđena gejša, kako je naziva gospon Krleža. Jedva čekam sustavnije objavljen tekst o Irini iz Irenina računala.
Goran Matović, autor i ravnatelj Festivala Miroslav Krleža u programskoj knjižici, uz drugo, piše:
Nova čitanja Krleže, dakako, na temelju postojećih interpretacijskih predložaka, potaknula su Festival Miroslav Krleža da svoje peto izdanje posveti Krležinim ženskim likovima gdje ćemo nastojati propitati zaključak Stanka Lasića o tome da se u središtu Krležine paradigme nalazi protagonist koji će tragati za smislom, apsolutom i pritom će se kretati od nekog autoriteta (od Pretpostavljenog, npr.Oca – obiteljskog, nacionalnog, vjerskog) k nekoj ljubljenoj osobi (Ženi): transgresija homo politicusa u homo eroticusa.
A poslije smo s mojom sjajnom Irenom i Matovićem popili kavu.
20160704
Sinoć, 29. lipnja 2016. predstavili smo u Kutini drugo, prošireno izdanje zajedničke knjige Mojom Moslavinom Katarine Brkić i Đure Vidmarovića, a izdavač je, kao i prije 25 godina prvoga izdanja, Ogranak Matice hrvatske Kutina.
Što je objavljeno u prvom, a što u drugome, proširenom izdanju knjige objavljene u razmaku četvrt stoljeća, te kako autori podijeliše svoje zajedništvo, analizirat će drugi. Usredotočena sam na Moslavinu, pitomu Moslavina, „pitomih ljudi majku”, kako je opisuje Brkićeva, odnosno na odnos dvoje pisaca, suzavičajaca (i mojih) prema zajedničkome zavičaju, kojima je on najzajedničkije, počevši, dakako, s toponimima (Lonja, Sava, Ilova, Trebež, Pakra, Čeprlin, Lonjsko polje, oboje Piljenice, Garić-grad… cijeli Vidmarovićev niz Mojom Moslavinom (minijature 2002. – 2015 . – Repušnica, Gračenica, Vlahinika, Popovača, garešnica, Zbjegovača, Kloštar Ivanić, Ivanić-Grad, Okešinec, Križ, Čazma…) i s ljudima (Katarina otac, Đuro djed, Katarina orguljaš Šandor, Đuro prijatelj Ivan, Katarina Đuro).
Do toga valja stići i preko odnosa dvoje pisaca jednoga prema drugome. Brkićeva govori o Vidmaroviću u više tekstova (o Piljenicama, Rijeka, šuma, nebo…), a uz drugo na str. 92. u pjesmi Pa to je Đuro (11. rujna 2011.) kaže: (…) On mene, nevidljivu, kakva sam bila u prvom,/ nije raspoznavao ni u gomili ni izvan nje./ Kako i bi./ Crna kuta i pletenice./ Zato nas danas stavljam u pjesmu,/ jer se u njoj ostaje. Vidmarović pak na str. 119. u jednoj od minijatura Mojom Moslavinom (minijature 2002.-2015.) govori o Brkićevoj: REPUŠNICA i Staro Brdo/ vinogradi i lonjski horizonti/ sjećanje na Katarinu K/ i zajedničke školske klupe/ i Katarinu B s kojom i danas/ dijelim književne i nacionalne/ ideale.
Knjiga Mojom Moslavinom je i obiteljski album, i arhiv, i vremenska škrinjica, i dnevnik. I herbar je (vrbe, jasen, hrast…) jer, prema Stanislavu Šimiću, najstalnije na “rodnoj grudi” žive biljke, a i rječnik, posebice zbog kajkavskoga idioma – na svojem repušničkom Brkićeva ima jednu pjesmu, a Vidmarović na ilovskom iz djetinjstva zapis POETICA KAJKAVIANA DE PAGUS ILOVA A. D. 1976. Tekstom autori čuvaju sjećanja, slike, zvuk, mirise.
Sličnost autorskih rukopisa u ovom tekstu o zavičaju izvire iz generacijske bliskosti – Brkićeva je rođena 1949., a Vidmarović 1947., zatim su imali sličnu sudbinu 1971., a potom su zajedničku knjigu napravili unatoč, primjerice, tome što nisu bili u istim strankama. Drugo su im isti, panonski krajolik i ljudi. Književnost je puna i poezije i proze koja, kao i Mojom Moslavinom, govori o zavičaju, o onome što je, rječnički rečeno blisko običaju, postojbini, domaji, domovini, navičaju, navici. Isto im je i protjecanje vremena (Brkićeva donosi cjelogodišnji kalendar, Vidmarović povijesnozemljopisnu kartu, i jedno i drugo puno je tjeskobe, tuge, dvojbi, sumnji… Recenzent Zdravko Gavran, uz ostalo, kaže: Ne ide Vidmarović dizdarovski „preko rijeke”, ali onkraj sluti.
Najveće razlike u tekstovima dvoje autora nalazim u poziciji pisca i čovjeka. Brkićeva piše poeziju i prozu, unatoč pozivu napiši koji težak stih ženski, cijeli život živjela je tu i tekstom gleda izbliza, u istome krajoliku i perspektivi, bezuvjetno, gotovo cijeli književni rad posvećujući Moslavini, Sveslavini, kako je naziva u jednome od tekstova. Zdravko Gavran bilježi uz prvo izdanje kako je tekst pun tihe, nježne, diskretne i sjetne poezije; pasatizam koji svjedoči poraz, a uz drugo dodaje neoromantizam i otvaranje prema nebu u smislu pejzaža i u smislu transcedencije.
Vidmarović ovdje, izuzevši ilovskoga kajkavskog zapisa, donosi poeziju, mušku, kritičku, s pogledom nekoga tko je otišao iz zavičaja i gleda ga izdaleka, pomalo sentimentalno, ali neprestano intelektualno vrednujući, procjenjujući, uspoređujući, sumnjajući, prema Gavranu ekspresionističku poeziju. Najdojmljiviji je primjerTrebež me prati kojega uspoređuje s ukroćenom Nevom, sapetom Moskvom, dobroćudnim Dnjeprom, Nilom, Dunavom, Savom, Vltavom, Gvadalkivirom, Rajnom, Seinom, slapovima Nijagare…, zakljujujući: Ali nigdje život i smrt, rađanje i umirnje/ nisu unišli u moju dušu kao na Trežebu/ koji živi u meni ikad ga nema.
Mojom Moslavinom Katarine Brkić i Đure Vidmarovića nedvojben je doprinos književnosti i regionalnom kulturnom identitetu, dio onoga što u novije vrijeme Đuro Vidmarović i ja umjetnički ostvarujemo kao misiju za Moslavinu.
Moslavine kao formalne, administrativne regije nema gotovo stotinu godina. I kad imamo dobre pisce poput Slavka Kolara, Dubravke Ugrešić, nemamo ne samo zajedničku niti snažnu, a pogotovo ne prepoznatljivu zavičajnu književnost.
Podsjetnik koji to, na naše veselje, niječe je Moslavačka kajkavska lirika, antologiji sa šestoro autora dr. Dražena Kovačevića, također u izdanju Ogranka Marice hrvatske Kutina 2009. na predstavljanju koje po cijeloj Moslavini smo se i našli i iz koje je nastao i časopis Moslavačko zrcalo.
Udžbenici za prirdu i društvo Moj zavičaj početak su obrazovanja, upoznavanja svijeta, a danas su istoimene različite udruge i druge organizacije za njegovanje tradicije i baštine, restorani, također i knjige (Zavičaj, zaborav itd.). U naše globalno i digitalno doba i zavičaj se gleda drugim očima, gubi često osnovne značajke i rasprostire se i miješa s onim ostalim, ali, kao u Mojoj Moslavini, ostaje ishodište, nadahnuće, oslonac, temelj(ac). Stoga bih knjigu Brkićeve i Vidmrovića ponajprije determinirala kao zavičajnicu, starim izrazom za svjedodžba o zavičaju, poput domovnice.
Miroslav Krleža u Književnost danas napisa: Ranjeni, gorkih usta, mi priznajemo da je duboka mudrost u tome, da i kljuse za svojim zavičajem plače. Na ne tako rijetko i različitim povodima postavljeno pitanje Kako i zašto voljeti zavičaj? Katarina Brkić i Đuro Vidmarović, ne plačući za njim, daju svoj dojmljiv pjesnički odgovor, jedan od načina. Svaki svoj.
20160625 – 20160626 – 20160627 – 20160630
Link:
“Tekst kao zavičajnica” Božice Brkan objavljen u “Hrvatskom slovu”
Kaj, časopis za književnost, umjetnost i kulturu u broju 1-2, godište XLIX. (br. 338-339/ sv. 234) na str. 131.-134. objavljuje kritiku romana Ledina Božice Brkan – Čega je se bilo na jene Ledine Brkanove i okolo ne iz pera Katarine Brkić.
Link:
Katarina Brkić: Čega je se bilo na jene Ledine Brkanove i okolo ne
Učinila sam to! Jesam! Stala sam na crveni tepih u čast 10 godina Broda knjižare – Broda kulture i njegova organizatora Igora Gerenera te umjetničkog kapetana Ludwiga Luje Bauera, Lidije Dujić i drugih, kolega koji su brinuli da taj Brod plovi i kad nije vrijeme od navigavanja. U čast truda te mecena i sponzora što od književnosti, knjige i kulture nisu odustali i kad je cijelo društvo, čak i resorno, mjerodavno ministarstvo to učinilo odnosno kad se cijela nacionalna kultura budžetski svela na manje od pola posto, a obrazovanje na ne mnogo više.
Unatoč tome što inače mislim (da mislim!) o red carpetu i redkarpetašima, osjećam kako sam imala čast stati na slavljenički tepihić, koji pravi selebritići i popapučeni opanci zovu red carpetom uglavnom misleći da je to po onoj nekoj tv emisiji. Bilo je pred Muzejom za umjetnost i obrt čak i fotića (i poslije nešto objava, čak i u Vijestima iz kulture na HTV-u). Iako nije bilo sponzorskih klajdi, svečanih brendirnih odijela i skupog nakita, besplatnih frizura i šminke, bilo je skupih auta koji su nas dovezli, holivudski lijepih golih leđa, frakova u kombinaciji s tenesicama, šarma muškoga i šarma ženskoga i dobroga društva. (Usput, meni je poslužila moja svečana uniforma iz šnajderaja Stolnik, u ormaru mnogo prije od predsjedničine inauguracije.) Bilo je zanimljivih izvedbi i ugodnih razgovora. Ništa pretenciozno. Ali nisam se osjećala ni kao kulisa ni kao statist.
Iako su i ovaj put javno zamjećeniji mlađi, vitkiji i ljepši, čovjek se zaista dobro osjeća okružen sa pedesetak – šezdesetak najboljih kratkopričaša i njihovih priča. Osjećam se ponosno što su i moje priče objavljene u pola objavljenih knjiga među 20+1 najbolje priča za ljeto… i što sam bila i dijelom velike posade koja je plovila od mjesta od mjesta osvjedočivši se kako neki imaju smisla da turističku ponudu obogate kulturom i nama, a neki nam doslovce, iako možda nemaju ni knjižnicu ni knjižaru, ne daju ni privezati Brod. Pogotovo jer je vezan uz knjige i kulturu.
Ponajmanje zbog toga što je komunističke boje i jer je održan 2. lipnja 2016., slavljenički književnički crveni tepih shvatila sam i kao svojevrsni protest, zapravo cinizam i satiru na vlastiti račun i naznaku o tvrdoglavoj plovidbi dalje. Sretno more!
20160602 – 20160607
Božica Brkan
link
Od. 2. do 5. lipnja 2016. održani su 15. Jadranski književni susreti u Crikvenici, koje je u rodnome gradu osnovala ugledna hrvatska poetesa Ljerka Car Matutinović. Društvo hrvatskih književnika i Gradska knjižnica Crikvenica organizirali su još jedan zanimljiv kulturni događaj, a jubilarni je i prvi put bio međunarodni.
Uz hrvatske književnike Ljerku Car Matutinović, Dubravka Jelačić Bužimskoga, Ivana Babića, Božicu Brkan, Zlaticu Balas i Ingrid Divković, sudjelovali su i Marina Moretti i Augusto Debernardi iz Italije. Uz drugo, pisci su bili gosti i škola, srednje Dr. Antuna Barca i osnovne Zvonka Cara te su obišli Novi Vinodolski i Vinodol. S gostima s Gjalskoga iz Zaboka prisustvovali su i dodjeli Mićeg sunca i Malog sunca, literarnih nagrada za učenike crikveničkih osnovnih i srednjih škola. Književna nagrada Crikveničko sunce ove je godine uručena književniku Dubravku Jelačiću Bužimskom.
20160607
http://dhk.hr/dogadanja/hrvatska/crikvenicko-sunce-dubravku-jelacicu-buzimskom
Pjesma Božice Brkan “Najsretneša postaja” objavljena je u zborniku 35. Recitala suvremenoga kajkavskog pjesništva “Dragutin Domjanić” u Svetom Ivanu Zelini 2016. naslovljenoj “Su senje zbilam potrošene?”, koju je priredio dr. sc. Ivo Kalinski, predsjednik ocjenjivačkoga suda u kojem su bili i prof. dr. Joža Skok i dr. sc. Božica Pažur. Na natječaj se odazvalo 102 autora sa 442 pjesme, a za objavu u zbirci odabrano je 70.
Božica Brkan
najsretneša postaja
(ciklus anno domini 2016)
kam je to svet zašel
da tem ludem kej ni v križ ne verujeju a
svoj teški beteg nosiju
svoj križni put hodiju
gladnem i žedžnem
pred vraksigajebi kulko još postaji
najprvo daju da si mobitele vštekaju v struju
da moreju
nekomu nekam
ni ne znaju komu i kam
poslati sms instagram facebook
selfie svoj žalosni
internet je zajne
(baš kak v reklame za nekej
nesu ju oni ni mogli videti
humanitarne televizore jim nesu dospeli nastaviti)
najsretneše mesto
najležeša postaja
20160129 – 20160313 – 20160314
Prenosimo: http://www.sisak.info
U ugodnoj atmosferi sisačke Knjižnice u petak, 27. svibnja ugostili su hrvatsku književnicu, novinarku i autoricu knjige Ledna Božicu Brkan i Đuru Vidmarovića, književnoga kritičara, povjesničara, pisca i prevoditelja, političara i diplomata te Tanju Vadlu, profesoricu hrvatskoga jezika koja je teorijski pristupila obradi istoimena romana i predstavila ga publici.
Đuro Vidmarović upoznao je prisutne sa specifičnostima i vrijednostima samoga djela, naglasivši da je autorica iz rodnoga sela ponijela kompletni rječnik i strukturu rečenice čime je oživjela „mrtvi“ jezik svoga kraja, očuvavši tako tradiciju svojega podneblja.
Na samome je kraju i sama autorica pročitala ulomke/cjeline iz romana, dočaravši kajkavski, odnosno moslavački kekavski dijalekt kojim piše.
Na kraju je priutne potaknula na razmišljanje što pojedinci mogu učiniti u svrhu obnove vlastitoga identiteta.
U ugodnoj atmosferi sisačke Knjižnice u petak, 27. svibnja ugostili su hrvatsku književnicu, novinarku i autoricu knjige Ledna Božicu Brkan i Đuru Vidmarovića, književnoga kritičara, povjesničara, pisca i prevoditelja, političara i diplomata te Tanju Vadlu, profesoricu hrvatskoga jezika koja je teorijski pristupila obradi istoimena romana i predstavila ga publici.
Đuro Vidmarović upoznao je prisutne sa specifičnostima i vrijednostima samoga djela, naglasivši da je autorica iz rodnoga sela ponijela kompletni rječnik i strukturu rečenice čime je oživjela „mrtvi“ jezik svoga kraja, očuvavši tako tradiciju svojega podneblja.
Na samome je kraju i sama autorica pročitala ulomke/cjeline iz romana, dočaravši kajkavski, odnosno moslavački kekavski dijalekt kojim piše.
Na kraju je priutne potaknula na razmišljanje što pojedinci mogu učiniti u svrhu obnove vlastitoga identiteta.
Tanja Vadla, prof., izrekla na predstavljanju romana Ledina Božice Brkan u Gradskoj knjižnici Vlado Gotovac u Sisku:
Božica Brkan: Ledina
„Sjećanje – kakve li čudne stvari! – ne registrira konkretno trajanje, trajanje u smislu kakvim ga poima Bergson. Ne mogu se nanovo doživjeti okončana trajanja. Mogu se samo zamišljati, zamišljati na pravcu apstraktnog vremena, lišenog svake zgusnutosti, u kojem nailazimo na lijepe fosile trajanja, konkretizirane dugim prebivanjima. Uspomene su nepokretne i toliko čvršće koliko su bolje smještene u neki prostor.“
Ove riječi francuskog filozofa Gastona Bachelarda podsjetile su me na Ledinu, roman Božice Brkan, u kojem autorica poetizira ledinu/zemlju/ imanje/ prostor koji su nekad davno naselili njeni preci i na njemu sagradili hižu. Rađali su se oni tamo, umirali, ženili, selili i vraćali se, ali hiže više nema. Ostala je ipak ona ledina (dugo neobrađivano, travom zaraslo, zatabano zemljište), mitski topos, nukleus iz kojeg će izniknuti koloplet priča odnosno čitava jedna obiteljska saga obitelji Brkan.
Taj prostor sjećanja obuhvatit će nekoliko stoljeća, desetke generacija, mnoštvo pojedinačnih sudbina ispričanih iz ženske perspektive: iz perspektive Mare koja zapalila je staju i pobjegla u Ameriku, Barice koja dijelila je njenu sumornu izbjegličku sudbinu, možda Matije koja se prva doselila na ledinu bježeći iz Bosne pred Turcima, Katarine, Julče, Janče, Jele- žena koje su ispovijedajući sebe preuzele vlastitu priču, ispričale svoju osobnu povijest pričajući i povijest jednog prostora, jedne ledine, ledine uz rijeku Česmu u prekrasnom moslavačkom kraju koji nije zaobišla turbulentna povijest ovih prostora koja se zatim prelamala i u njihovim životima.
Majke, supruge, bake, snahe, kćeri, prijateljice iznose žensko iskustvo (Ostarila sam te noći kao nikad, navečer sam bila žena, ujutro starica.), ispisuju vlastite samoće (Kej imam od života? Svi su se nekak snašli, spoženili, odselili i pak sem skoro sama kak sem navek bila.), svjedoče traumu tijela(Sem mislila da sem ja kriva za to da ne zadovolan z demu. Kej da imam nekakvu falingu kej ju ne vidi niko nego on),sanjare sreću ( Bila sam, čini mi se sretnija, dok sam ga makar i mučno stjecala nego danas jer ne znam kud bi s njim. A čemu sve to?), svijaju gnijezda ( I je se, fala Bogu,moj celi, zduran, al celi, lepi, jaki, muž vrnul domom,i još smo vuz sineka , kej ga je dočekal,mam jeno za drugim tri čere i jenoga sineka narodili i tekar se onda moglo povedati da smo zadruga poprav.), i na koncu zaboravljaju (Kej sem ti povedala, povedala sem ti.Kej mi je to Bog dal da sem se zaboravela?).
Ovaj nostalgični memnto ispunjen je doduše i mirisom paljevine, okusom tvrda težačkoga kruha, jalovicama, copernicama, cigančicama, preljubnicama, patnjama majki koje ostaju bez sinova i žena koje muškarci nikada nisu doživljavali sebi ravnima. Ali u borghesovski rekonstruiranoj kronici jedne ledine, jedne obitelji i jednog vremena nema mjesta predaji. Nitko se ne predaje. Svaki subjekt/ svako ja uobličava sebe, opravdava svoju esenciju, najčešće u odnosu prema on/muškarac, ali i prema mi/ obitelj/zajednica/društvo. Subjekt postoji u jeziku i kroz jezik, oblikuje svoj polifoni identitet u narativnom, u pojedinačnim iskazima, u autofikciji.
„Ledinu“ se može interpretirati kroz literarizirano obiteljsko stablo, preko 21 priče ( prva je Posljednji izdanak, a posljednja Osebušek: kak si prestreš, tak si buš i legla), različitih povijesnih izvora, arhivskih dokumenata,rekonstruiranih osobnih/zavičajnih sjećanja, pseudoautobiografije do kompleksne sage o ženama, vremenima i jednom prostoru.
„Usput, tekst se ovaj čitati može redom, kako se komu svidi, po odabiru, ne nužno od početka do kraja ili kronološki, nego i prema raspoloženju. Neke cjeline možete i preskočiti, a zato druge možete čitati, čitati…“Fragmentarnost, diskontinuitet, pretapanje faktičnog i fikcionalnog, konstruirane kolektivne i osobne povijesti, raznovrsnost žanrova ( fikcionalne autobiografije, autorefleksije, pisma, dokumenti, internetske stranice i sl.) intermedijalnost i autoreferencija svrstavaju ovaj tekst u postmodernistički korpus hrvatske književnosti s jednom bitnom razlikom. Osim semantičkim poljima, ovaj tekst bogat je i lingvističkim slojevima, od okešinskog idioma, kekavskog moslavačkog govora (za koji je autorica stručnjak) do izvornog štokavskog narječja i suvremenoga hrvatskoga književnog jezika.Time on mnogostruko dobija na estetskom, ali i etičkom planu jer se, a to nije osobito popularno u recentnoj književnoj produkciji, odredio kao autentični zavičajni roman.
Link:
Umjesto kave 29. svibnja 2016.: sisačko predstavljanje Ledine