Koljnofska spomenica od 2009. do 2018.

Potkraj prošle godine stigla mi je zanimljiva knjiga Svi naši književni susreti III., Spomenica Hrvatskih književnih susreta u Koljnofu 2009-2018. Tomislav Marijan Bilosnić pripremio ju je uz 10. Hrvatske književne susrete u Koljnofu (izdavači su 3000 godina Za dar, Matica hrvatska Sopron i Društvo Hrvati), uz koje sam vezana na poseban način, jer sam, s izuzecima, bila na barem šest-sedam ili čak osam njih i upoznala izuzetno zanimljive ljude i kolege književnike koji pišu na hrvatskom iz Austrije, Mađarske, Slovačke i, dakako, Hrvatske.

Naslovnica Bilosnićeve knjige

Zahvaljujem i pohvaljujem vrsnoga pjesnika i odličnog urednika, novinara, slikara, velikgo putnika i poljoprivrednika Tomislava Marijana Bilosnića koji godišnje objavljuje i po nekoliko vrsnih knjiga, što je našao vremena i za to važno kolektivno prekogranično sjećanje. Dovoljno je reći da su me koljnofski razgovori o umiranju i nestajanju malih jezika uživo nadahnuli za knjigu Pevcov korak, kajkavski osebušek za EU, 2012. zbirku pjesama nagrađenu Katarinom Patačićkao najbolju knjigu objavljenu te godine na kajkavskom. U Koljnofu, gdje sam imala priliku upoznati i posljednjeg govornika zavičajnoga govora iz nekoga od gradišćanskih kajkavskih sela. Uostalom, bila je i ondje predstavljena, a neke smo pjesme u okviru zajedničkih trojezičnih i četverojezičnih radionica prevođenja iz nje i prevodili na mađarski jezik. I meni i drugim kolegama puno je to značilo.

S jednoga od koljnofskih književnih susreta: Tomislav Marijan Bilosnić / Fotografija Miljenko Brezak

Susreti se neprestano šire osobama, institucijama i mjestima, primjerice sve do Petrova Sela, Šoprona, Železnoga i Beča, a posredno i do Pečuha, Budimpešte te Zadra i dalje. Svakako valja dodati kako su teme, svaki puta drugačije, i za odrasle, a i za najmlađe, koji se još i koliko toliko obrazuju na i hrvatskom. Da se ne zaboravi jezik vlastitih korijena otprije tri, četiri ili pet vjekova. Uz književnost (primjerice o djelu Mate Meršića Miloradića, knjizi Đure VidmarovićaJurici Ćenaru, pjesništvu Tomislava Marijana Bilosnića, vrijedna izdanja u Gradišću, kako austrijskom tako i mađarskom) razgovara se o povijesti i umjetnosti (primjerice pučkom kazalištu u Gradišću koje bitno pridonosi da se vlastiti jezik ne zaboravi), osobito ono manje poznato, iz vremena Austro-Ugarske, dijeljenja sela uoči nastanka prve Jugoslavije, željezne zavjese koja se spustila upravo tu, zatim samostalnosti Hrvatske i EU.

Jedna od duplerica

Bilosnić se autorski prisjetio zbivanja po godinama od prve zamisli Đure Vidmarovića, sadašnjega predsjednika DHK i upornog istraživača i pisca hrvatske književnosti izvan Hrvatske, i domaćima Franje Pajrića, koji je glavni organizator i sponzor susreta te urednik knjige. Nisam brojila, ali susrelo se u Koljnofu tijekom godina možda i pedesetak različitih književnika (od Jurice Čenara, Herberta GassneraDoroteje Zeichmann do Marka Gregura, Siniše Matasovića, Darka Pernjaka, Nenada Piskača, Zorana Bošnjaka…) , jezikoslovaca, izdavača i drugih umjetnika, novinara (Timea Horvat)… I mnoštvo radoznale publike. Knjiga donosi također i vrijedan popis literature i dijela materijala različitih medija o koljnofskim susretima, uz napomenu koji nedostaju. Odličan je nastavak prve knjige Svi naši književni susreti I (radovi inspirirani hrvatskim književnim susretima u Koljnofu) iz 2017. 

Iz knjige

– druga mi je očito promakla – a svakako bih dodala spomenici i film Miljenka Brezaka 9. Koljnofski književni susreti, o kojima sam pisala na svom blogu, a materijal   je objavljen i u knjizi (str. 99.-103.). 

Početak teksta Božice Brkan objavljenoga u koljnofskoj spomenici

Na 150 stranica uz zanimljive tekstove su i brojne prikupljene dokumentarne fotografije, a meni su osobito drage snimljene u Petrovu selu, gdje sam otkrila da to selo i njegove stanovnike i simbolično kamenom s Moslavačke gore povezuje taj prostor s mojim zavičajem. 

20200120 – 20200120 

S hrvatskog na mađarski, na…? – Umjesto kave 5. prosinca 2017.

Božica Brkan, Tereza Kolonovits Daniel i Katica Mohos Arato/ Fotografija Miljenko Brezak

Unatrag nekoliko godina na Koljnofskim književnim susretima  obvezatan, izuzetno koristan sadržaj, a i meni jedan od najmilijih, je književna prevoditeljska radionica. Okupe se oko velikoga stola u kulturnom domu i recentnih književnih tekstova hrvatski pjesnici, nastavnici, profesori iz Hrvatske, Mađarske, Austrije, podijele i sebe i tekstove, pokušavaju što više dobrih tekstova što bolje prevesti, pa i prepjevati ako zatreba, na što više jezika.

Đuro Vidmarović i Agica Sarkozy s priručnicima za prevođenje / Fotografija Miljenko Brezak

Šuška se i šapuće na više jezika, listaju rječnici, priručnici. S hrvatskoga na mađarski, s hrvatskoga na njemački, s hrvatskoga na gradišćanski standardni hrvatski ili na stari, s kajkavskoga na standardni hrvatski pa na njemački ili mađarski…

Početni dogovor svih sudionika na književno-prevoditeljskoj radionici / Fotografija Miljenko Brezak

U svakom se slučaju teži približavanju hrvatske i mađarske odnosno ukupne gradišćanske književnosti, a prvenstveno se želi motivirati mlade sa simetričnom dvojezičnošću, koji su završili studij u Hrvatskoj ili još studiraju kao i hrvatske gradišćanske spisatelje. Teško je očekivati da će uskoro iz nekolikosatne radionice jednom godišnje odmah poniknuti majstori poput Zóltana Csuke koji je (i Krležu!) prevodio s hrvatskoga na mađarski ili Envera Čokalovića koji je s mađarskoga prevodio na hrvatski, ali svakako pridonose možda i (što bolje!) prevedenim knjigama, ali valja tražiti nasljednice i majstori(ca)ma kakva je, primjerice Xenia Detoni.

Andrija Pavleković, Đuro Vidmarović, Nenad Piskač i Zoran Bošković / Fotografija Miljenko Brezak

Ukratko, ambicija nam ne nedostaje, a pomaže doslovno svatko svakome, pogotovo zagreznemo li u neprevedivo. Još i danas pod dojmom sam, valjda još s prve radionice, vlastita šoka što se minijatura, jedna od nekoliko iz moje mladosti koje sam odabrala misleći kako je to za prevođenje takoreći ništa, pokazala neprevedivom na mađarski. Minijaturu Aritmetika smo preveli, a Oblutak – najteža dvojba. Protumačiše mi kako je to zacijelo zato što oni takva kamena nemaju u jeziku, jer nemaju – more. A rijeke? Pa nismo li dijelili Panonsko more? Otišla sam tako daleko da me je jezična dvojba navela da radionice lijepoga pisanja nazovem – Oblutkom.

Franjo Pajrić i Darko Pero Pernjak / Fotografija Miljenko Brezak

A kako i što odabrati za prijevod, a da ne ugnjaviš ljude, pogotovo potencijalne prevoditelje, mlade zagrebačke studente Hrvate iz Mađarske, hrvatske intelektualce u Mađarskoj i Austriji, a i da bude neka korist za književnost? Odabrati poeziju ili prozu? Ako je poezija, s rimom ili sa slobodnim stihom? Da li odabrati nešto za djecu, kako bi djeca što duže ostala u vlastitu (pra)jeziku? Da li, na primjer, odustati od kajkavskoga teksta, čak i ako se pokazao sličan petroselskom njihovu starom jeziku?… Možda se negdje objavi preveden ulomak, pjesma, a možda preraste i u nešto šire.

Josip Petrlić Pjer  i supružnici Pajrić prevode/ Fotografija Miljenko Brezak

Ukratko, uživala sam kako su se dopunjavale profesorice i učiteljice Tereza Kolonovits Daniel i Katica Mohos Arato te kako su se savjetovale s kolegom dr. sc. Šandorom Horvatom, etnologom, znanstvenikom i također pjesnikom. Zahvaljujem i njima i svim sudionicima radionice.

Tereza Kolonovits Daniel i Katica Mohos Arato prevode pjesmu Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

S veseljem i zahvalnošću predstavljam i njihov uradak, pjesmu najprije prevedenu na mađarski, a zatim u hrvatskome originalu: A fiú és a juhar – Dječak i javor te Verseket írni a legszebb – Najljepše je pisati pjesme.

Božica Brkan: A fiú és a juhar – Dječak i javor

Koljnof, 11. 11. 2017.

Van egy fa,

Azt mondják.

Még nem láttam.

Lombos fa,

Fészekkel.

Megrepedezett, meleg madártojásokkal benne.

Azt mondják.

Levelei közt termések érnek

és zöld pillangók repkednek.

És még azt is mondják,

hogy a gyökere a földben zöld,

és mély,

és széles,

és eres,

hogy se ember, se idő

kitépni azt ne tudja.

És mondják azt is, hogy

éjszaka, az odvakban

baglyok röpködnek és hunyorognak,

nappal pedig a levelekig hernyók másznak.

És azt is mondják,

hogy törzsében az ember

száz évgyűrűt is láthat.

És hogy ez a fa titok.

Még nem láttam.

Én csak a juhart látom,

és még azt, hogy egy fiú mászik a fára.

 

Božica Brkan: Dječak i javor

Postoji jedno drvo.
Tako kažu.
Ja ga vidjela nisam.
Krošnjato drvo.
S gnijezdom.
I s jajima ptičjim u gnijezdu
nakljuvanim, toplim.
Tako kažu.
I između listova da mu plodovi
zriju.
A u lišću zeleni leptir.
I kažu još
da mu je korijen u zemlji zelen
i da je dubok
i da je širok
i da je žilav
da ga ni čovjek ni vrijeme
iščupati ne mogu.
I kažu još da u dupljama sigurno
noću žmirkaju sove i lete
a danju do lišća pužu crvi.
I kažu da u stablu stotinu godova
raste.
I da je to stablo tajna.
Ja ga vidjela nisam.
Ja vidim samo javor.
I još: na njega dječak se penje.

(1981.)(Iz ciklusa Drvored unedogled)
I
z zbirke pjesama Bilanca 2.0 / Ljubavne i ostale štokavske pjesme, 2011.

Dio još nedovršenog rukopisa prijevoda pjesme Dječak i javor

Božica Brkan: Verseket írni a legszebb Najljepše je pisati pjesme

Koljnof, 11. 11. 2017.

Verseket írni a legszebb

mert nem kell regényben gondolkodni

nem kell rímeket faragni

elég a gondolat

mint lombos fáról szedett friss alma

zamatos

eléggé savanyú és édes

 

Božica Brkan: najljepše je pisati pjesme

najljepše je pisati
pjesme
ne moraš imati koncentraciju romana
ne moraš se koncentrirati na rimu
dovoljna je samo misao
ubrana kao svježa jabuka sa stabla krošnjata
sočna
dovoljno kisela dovoljno slatka

20160402 – 20170802

 

20171204 

linkovi
http://www.bozicabrkan.com/9-koljnofski-knjizevni-susreti/

http://www.bozicabrkan.com/moslavacki-kamen-u-petrovu-selu-u-gradiscu-umjesto-kave-4-prosinca-201/