Potkraj prošle godine stigla mi je zanimljiva knjiga Svi naši književni susreti III., Spomenica Hrvatskih književnih susreta u Koljnofu 2009-2018. Tomislav Marijan Bilosnić pripremio ju je uz 10. Hrvatske književne susrete u Koljnofu (izdavači su 3000 godina Za dar, Matica hrvatska Sopron i Društvo Hrvati), uz koje sam vezana na poseban način, jer sam, s izuzecima, bila na barem šest-sedam ili čak osam njih i upoznala izuzetno zanimljive ljude i kolege književnike koji pišu na hrvatskom iz Austrije, Mađarske, Slovačke i, dakako, Hrvatske.
Zahvaljujem i pohvaljujem vrsnoga pjesnika i odličnog urednika, novinara, slikara, velikgo putnika i poljoprivrednika Tomislava Marijana Bilosnića koji godišnje objavljuje i po nekoliko vrsnih knjiga, što je našao vremena i za to važno kolektivno prekogranično sjećanje. Dovoljno je reći da su me koljnofski razgovori o umiranju i nestajanju malih jezika uživo nadahnuli za knjigu Pevcov korak, kajkavski osebušek za EU, 2012. zbirku pjesama nagrađenu Katarinom Patačićkao najbolju knjigu objavljenu te godine na kajkavskom. U Koljnofu, gdje sam imala priliku upoznati i posljednjeg govornika zavičajnoga govora iz nekoga od gradišćanskih kajkavskih sela. Uostalom, bila je i ondje predstavljena, a neke smo pjesme u okviru zajedničkih trojezičnih i četverojezičnih radionica prevođenja iz nje i prevodili na mađarski jezik. I meni i drugim kolegama puno je to značilo.
Susreti se neprestano šire osobama, institucijama i mjestima, primjerice sve do Petrova Sela, Šoprona, Železnoga i Beča, a posredno i do Pečuha, Budimpešte te Zadra i dalje. Svakako valja dodati kako su teme, svaki puta drugačije, i za odrasle, a i za najmlađe, koji se još i koliko toliko obrazuju na i hrvatskom. Da se ne zaboravi jezik vlastitih korijena otprije tri, četiri ili pet vjekova. Uz književnost (primjerice o djelu Mate Meršića Miloradića, knjizi Đure Vidmarovićao Jurici Ćenaru, pjesništvu Tomislava Marijana Bilosnića, vrijedna izdanja u Gradišću, kako austrijskom tako i mađarskom) razgovara se o povijesti i umjetnosti (primjerice pučkom kazalištu u Gradišću koje bitno pridonosi da se vlastiti jezik ne zaboravi), osobito ono manje poznato, iz vremena Austro-Ugarske, dijeljenja sela uoči nastanka prve Jugoslavije, željezne zavjese koja se spustila upravo tu, zatim samostalnosti Hrvatske i EU.
Bilosnić se autorski prisjetio zbivanja po godinama od prve zamisli Đure Vidmarovića, sadašnjega predsjednika DHK i upornog istraživača i pisca hrvatske književnosti izvan Hrvatske, i domaćima Franje Pajrića, koji je glavni organizator i sponzor susreta te urednik knjige. Nisam brojila, ali susrelo se u Koljnofu tijekom godina možda i pedesetak različitih književnika (od Jurice Čenara, Herberta Gassnerai Doroteje Zeichmann do Marka Gregura, Siniše Matasovića, Darka Pernjaka, Nenada Piskača, Zorana Bošnjaka…) , jezikoslovaca, izdavača i drugih umjetnika, novinara (Timea Horvat)… I mnoštvo radoznale publike. Knjiga donosi također i vrijedan popis literature i dijela materijala različitih medija o koljnofskim susretima, uz napomenu koji nedostaju. Odličan je nastavak prve knjige Svi naši književni susreti I (radovi inspirirani hrvatskim književnim susretima u Koljnofu) iz 2017.
– druga mi je očito promakla – a svakako bih dodala spomenici i film Miljenka Brezaka 9. Koljnofski književni susreti, o kojima sam pisala na svom blogu, a materijal je objavljen i u knjizi (str. 99.-103.).
Na 150 stranica uz zanimljive tekstove su i brojne prikupljene dokumentarne fotografije, a meni su osobito drage snimljene u Petrovu selu, gdje sam otkrila da to selo i njegove stanovnike i simbolično kamenom s Moslavačke gore povezuje taj prostor s mojim zavičajem.
20200120 – 20200120