Već se tjednima učitelji, nastavnici i profesori štrajkom bore za financijsko, zapravo za društveno priznanje. Ne samo prigodno, prisjećam se svojih učitelja, iz prvoga razreda Ljubice Mindoljević iz Novoselca; svoje nastavnice hrvatskoga i razrednice Vere Vuković, kojoj nije bilo teško da me kao maloga talentiranog literata vodi čak u Zagreb i u Beograd, i njezinih kolega iz kriške osnovne škole; zatim profesora iz povijesti, latinskoga i polovice drugih predmeta Dinka Ivovića iz kriške gimnazije; pa profesore Solara i ekipe s Filozofije i Političkih; i baš doslovce plačem čitajući dnevnik iz devedesetih svog profesora s polonistike Zdravka Malića. U Noć bez sna piše i o sirotinji koja ti, uz drugo, racionira i potrošnju intelektualnih nužnosti: knjiga, časopisa, novina, putovanja…
A onda gledam u nedjelju na varaždinskotopličkoj 27. Kajkavijadi kako voditeljica Marica Kukor srčano i pedagoški vješto vodi ansambl Društva Naša djeca Vladimir Nazor Križ i isto tako pomladak Amaterskog Kazališta Josip Badalić Križ. Pa sam se sjetila kako smo je, prema ideji Ivane Posavec Krivec, predlagali za općinsko priznanje uz Dan općine. Ne znam tko ga je sve dobio, ali ona nije. Ona će ionako predano raditi. Ne da mi vrag mira, pa istražujem kako u prijedlogu stoji:
U znak javnog priznanja za dugogodišnji predani rad s djecom, razvoj kazališnog amaterizma i očuvanje antifašističkih, demokratskih i humanističkih vrijednosti, te osobni doprinos razvitku mjesne samouprave, Općine Križ i društva u cjelini.
Iako smo obje rođene u našemu selu Okešincu, nismo se u djetinjstvu mnogo družile, jer je dvije godine starija. (Više sam se družila, primjerice, s dvojicom njezinih djedova, dedom Kopunom i dedom Mikcom!) Ja sam daleko, a Marica je već u drugom mandatu predsjednice Vijeća mjesnog odbora. Dotud je stigla radeći i na Okešinečkom fašenjku, u seoskog dobrovoljnom vatrogasnom društvu itd. Vrativši se u mirovinu doma 2009. uključuje se u udruge, ponajprije koje rade s djecom, a gdje itekako dobro dolazi njezino znanje i iskustvo odgajateljice. Godine 1969. upisuje zagrebačku srednju Školu za odgajatelje (današnja Gimnazija Tituša Brezovačkog), 1973. nastavlja školovanje na Višoj pedagoškoj školi u Petrinji i zapošljava se se u Dječjem vrtiću Sisak. U tome gradu zasniva i obitelj, a u ratnim godinama osniva i vodi humanitarnu udrugu koja djeci branitelja, prognanika i izbjeglica omogućuje različite oblike neposredne pomoći i skrbi.
Na poziv kriškoga kulturnog spiritusa movensaVladimira Gajskog 2000. pokreće dječju scenu u kriškom amaterskom kazalištu i uz njegovo mentorstvo priprema prve dječje scenske prikaze, a kasnije samostalno i ozbiljne kazališne komade. I sama je odigrala 20-tak uloga uporno nastavljajući se educirati i od 2012. prošla je nekoliko radionica za voditelje amaterskih dramskih kazališta. U Amaterskom kazalištu Josip Badalić samostalno je postavila i režirala 28 igrokaza i dramskih komada, koji su odigrani više od 100 puta. Sudjelovala je na brojnim smotrama kazališnih amatera Zagrebačke županije i dječjih kazališta Hrvatske. Ansambl je odradio 25 gostovanja. Gotovo 20 godina vodila je i kazališnu etno zbirke.
Zanimljivo je i da prva ideja o iskapanju na sadašnjemu vrijednom Arheološkom nalazištu Sipčinau Okešincu potekla upravo od Okešinčana iz fašničke povorke 2007., kada su mačkare općinskoj vlasti donijele suvenir– kamen i ciglu sa Sipčine. Uz Selfie na kipec, Žabari jel žabe nakolec, Fašejnek, Gretine jarganez Križa, Sipčina je jedan od mojih kekavskih baštinskih igrokaza napisan upravo za Maričine mlade glumce.
Marica Kukor je od 1998. godine vrlo aktivna i u Društvu Naša djeca Vladimir Nazor iz Križa. Uza sve drugo koordinira dječja gostovanja i javne nastupe oplemenjujući praktično ideju Male škole kekavice, nestojeći sačuvati taj kajkavski idiom od nestanka. Uz drugo i nastupima na Kajkavijadi, na koju Topličani pozivaju dječake i djevojčice svih uzrasta i kreativnog izričaja iz svih kajkavskih županija. Teško je postaviti igrokaz kada većina djece tek za svoju glumu možda prvi put upoznaje izvorni zavičajni govor, uglavnom neistražen i nezabilježen.
Dakako da sam ponosna što imam u tome svoje prste, tekstove, knjige, sve do rječnika. Kao izvorna govornica Marica Kukor itekako pridonosi stručnom usvajanju baštine, modernom spoju povijesti, tradicije i znamenitosti kriškog kraja, ali i igre i kreativnosti. Mali su Križani svoj kraj i cijelu Moslavinu predstavljali po cijeloj Hrvatskoj od Varaždinskih Toplica, Čazme i Krapine do Poreča, Vinkovaca, Šibenika… A gostovali su i u emisijama HTV-a, Hrvatskoga Radija i Obiteljskog radija Ivanić grad, NET TV itd.
U malome mjestu poput Križa s okolicom, gdje se djeca nemaju mnogo prilika učiti kreativnom izražavanju u slobodnom vremenu ili pak učiti kako scenski osmišljavati i kreirati, pedagoški i volonterski rad i doprinos tete Marice Kukor je neprocjenjiv. Treba se izboriti s mnogim drugim modernim, čak manje zahtjevnim konzumerističkim izazovima, sve do buljenja u ekran televizora ili računala, tableta… Priliku da razvijaju svoj talent, ili da se samo druže i glume u seoskim domovima, sakupljajući pljesak zadovoljne publike za djecu je iznimno važan, oni grade samopouzdanje, stvaraju jaku osobnost i gube strah od javnih nastupa. Sad već brojne naraštaje teta Marica naučila je samodisciplini i koncentraciji, usadila im radne navike i ustrajnost te im prije svega postala dobra prijateljica. Nema ljepšeg, nego odlazak na gostovanje, kada se autobusom ili kombijem ori pjesma i smijeh. Hvala neumornoj teti Marici!
20191120 – 20191121
Linkovi
Nitko sretniji od mene što je, bar kad je o jeziku riječ, moj rodni Okešinec, prema Joži Skoku zbog mojih tekstova već odavno mitski, napokon dobio konkurenciju iz susjednoga sela. Mlade znanstvenice na devet stranica (od 219. do 228. stranice) podsjetile su me na paremije, poslovice, mudrosti, poučne sentence o vremenu. U summaryju, uz drugo, kažu:
Da je Željka Macan doma nešto zapisivala, doznala sam prije od njezine majke Višnje Canjek Macan, inače šulkolegice mojega supruga Miljenka Brezaka u Gimnaziji Križ, koja je do prošle godine radeći na Obiteljskome radiju Ivanić nekoliko godina uređivala i vodila emisiju s dijalektološkim temama tako dobro da je imala i mjerodavnog medijskog sponzora. Bila sam zadovoljna i ponosna što ju je nazvala Kajkavski osebušek prema mojem osebušku. Redovito smo surađivale: ona bi odabrala neki moj tekst, najčešće pjesmu, ja bih je pročitala, a onda bismo zajedno odabrale kajkavsku riječ o čijem bi značenju ona napravila anketu među slušateljima, a ja bih kopala po rječnicima u potrazi za njezinim što preciznijim značenjima.
