Da su se mediji toliko bavili knjigom uopće koliko se posljednjih dana bave padom Algoritma, gdje bi izdavačima i izdavaštvu, da ne idem dalje, bio kraj? Da su ma i upola prikazivali i analizirali knjige i objavljivali kritike, makar tek s prezrenim savjetom čitati – ne čitati, bi li situacija bila imalo bolja? Ne želim pisati o tome kako su se na ne tako davnim zaradama na knjigama širili regijom, baš poput Ivice Todorića, ili licitirali tko će imati više knjižara, više kvadrata, više tiskara, više bestselera, više ovoga ili onoga. Kao da je to ratni ili nacionalnointelektualno zasluženi plijen od pretvorbe i privatizacije, raznoraznih statusa, vlasništva sve do profit moj, dugovi vaši. U kulturi se, pokazuje se, vrti mnogo veća lova od mizerije što se za nju budžetski odvaja, ali je sve nedovoljno pregledno, baš kako odgovara moćni(ji)ma.
U petak, 13. svibnja 2017. pred zatvorenom Algoritmovom knjižarom u Gajevoj / Fotografija Miljenko Brezak
Čitam i u nemoći si mislim svoje o toj groznoj hrvatskoj abecedi i s Agrokorom i Algoritnom te kako će se i kojim još gospodarskim granama – tekstilce sam, recimo, opjevala u Obrubljivanju Veronikina rupca / Muka 2013. – i slovima ona nastaviti, jer abeceda ima još nastavak sve do Ž (iako su neki pristali i na Z).
Navodim se u biografiji kao književnica, kao novinarka, kao urednica, kao nakladnica (pa nisam bez razloga postala sama svoj majstor!). Cijeli život živim od pisanja i (ne samo) mirovinu sam na tome zaradila. Pamtim iskustvo kreacije, odličnih timova, odurnih gadova, krasnih naklada, i zadovoljstva i neplaćanja, a ništa me toliko ne ljuti kao to što se samo neprestano iznova čudimo k’o picek glisti (jedna od omiljenih izreka moje prijateljice Ivanke Biluš). Kao da stvarno nismo znali što se zbiva i s Agrokorom i Algoritnom, pa… Kao da tu temeljitu inventuru konačno nije trebalo napraviti?
To da veliki događaji od nogometnih i inih liga, modnih događaja, sajmova, filmskih i drugih festivala i sličnih čudesa nose u naslovima i imena moćnih brendova i kompanija koje to mogu platiti, baš me briga. Nervira me kad su riječi jedna do druge kao u engleskome samo nabacane u nominativima.
Fotografija Miljenko Brezak
Kad nam prisvajaju čisti zrak i vodu, to me već i razjaruje. Ali mi upravo inteligenciju vrijeđa gerilamarketinška domislica što sam je tek neki dan uočila ispod jarunskoga sata, na mjestu gdje je nekad na javnim gradskim satovima samo mnogo sitnije pisalo: održava Lebarović. Raskošno za jedno vanjsko piće piše: službeni pokrovitelj zalaska sunca.
Izgovorila sam prostotu i prisjetila se nostalgično onih razgledničnih kičerskih morskih zalazaka sunca u nemogućim kombinacijama boja, koje navodno najavljuju lijepe dane. Zar će nam i to – obalu i plaže već jesu – razgrabiti, privatizirati, oteti, prisvojiti, a možda, uzmognu li, i pogled naplaćivati?
Fotografija Miljenko Brezak
Ni dosad nisam pila to piće, a odsad ignoriram i pogled na uvredljivu reklamu, ma koliko bila tek marketinški trik. Zato i ne objavljujem fotku s vurom, nego dijelim sa zalazak sunca bez ikakva pokrovitelja.
Ako imate, podijelite i vi s nama svoj najljepši zalazak sunca.
Kad naiđem na informacije o tome kako moderni roditelji u nas odbijaju cijepiti svoju djecu od zaraznih bolesti, sjetim se iz svoje škole otprije pola stoljeća curice, jedne od sestrica blizankinja, koja je šepala zbog dječje paralize, jer tada još nije bilo ni cjepiva a kamoli obaveznog cijepljenja protiv nje. Pa se sjetim i dr. Andrije Štampara i kako se svijet ugledao u njegovu organizaciju doma zdravlja recimo, koja je danas u našoj zdravstvenoj praksi toliko destruirana kao da nije krenula iz Zagreba u prošlome stoljeću. Ne mogu ne sjetiti se ni uništenoga Imunošloškog zavoda, interferona i sličnih tema, pa i sve nižega, dohvatnog nam zdravstvenoga standarda. A moram se sjetiti i zanimljiva para doktora koje dijeli dva i pol stoljeća – Fureša i Lalanguea.
Doc. dr. sc. Rajko Fureš sa svojom knjigom o Lalangueu / Fotografija Miljenko Brezak
Da se ambiciozni i rijetko svestrani Rajko Fureš, Zagorec rođen u Martinišću 1966., nije zainteresirao za Lalanguea, autora velebnoga izdavačkog opusa, o njemu bismo i dalje mogli doznavati uglavnom iz stranih izvora – na internetu su najviše rangirani francuski linkovi! – i ne znajući koliko nam je važan. Možda bismo natrapali na poneki egzotični citat iz povijesti kajkavskoga jezika i književnosti, kao što sam ja za svoj roman Ledina iz književnopovijesnoga teksta prof. dr. sc. Alojza Jembriha o tome kako ozdraviti kuću poslije velike vode, poplave.
Predstavljači knjige na 15. Znanstvenom skupu Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća u Krapini / Fotografija Miljenko Brezak
Rođenjem Luksemburžanin Joannis Baptiste Lalangue – Ivan Krstitelj Lalangue (Matton, 1743. – Varaždin, 1799.) kao službenik Beča, kojega je podržavala sama carica Marija Terezija, prekomandiran je u austro-ugarsku provinciju, u nekadašnju hrvatsku prijestolnicu Varaždin, radi zdravstvenog prosvjećivanja i liječenja te učinio toliko da je doc. dr. sc. Rajko Fureš, nakon višegodišnih istraživanja i objavljivanja pojedinih zaokruženih dijelova u novinama, časopisima, stručnim jezičnim i medicinskim skupovima, prošle godine objavio i udžbenik za buduće liječnike Ivan Krstitelj Lalangue, otac medicinske stručne literature na hrvatskom jeziku i hrvatskog primateljstva.
Kada bih odabirala najmiliju knjigu koju sam pročitala u 2016., a nije ih malo, bio bi to upravo Furešov Lalangue. Pročitavši je prvi put, najprije sam je odložila misleći kako po dobrom običaju strašću pretjerujem. Ali ne! I dalje je, pročitavši je drugi i treći put, srdačno preporučujem, ne samo kajkavcima – i ne samo studentima medicine, jezika, ženama… – kao i odmah poslije prvoga predstavljanja u Tjednu kajkavske kulture u rujnu 2016. u Krapini na jubilarnome 15. Znanstvenom skupu Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća u organizaciji Hrvatske udruge Muži zagorskog srca i Društva za kajkavsko kulturno stvaralaštvo. Malo, uporno društvo uvijek spremno na različita mišljenja često organizira zaokružene skupove na kojima, kao i na ovome, uvijek se super provedem, jer upoznam zanimljive pametne ljudi i svašta novoga doznam iz povijesti, kajkavske ponajprije. Takav je slučaj gospon doktor Lalangue.
Lalangueuov Kratki navuk od meštrie pupkorezne iz Furešove knjige
Poput toga svog očiglednog uzora, dr. Fureš je ne samo liječnik, specijalist ginekolog (i šef!) u zabočkoj bolnici nego ginekologiji i porodništvu poučava i buduće liječnike na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Josip Juraj Strossmayer. Ali, član je i Društva hrvatskih književnika (i zagorskih također!), piše kolumne, članke, pjesme kako na standardnome hrvatskojm jeziku tako i na materinskom kajkavskom, vodi bitku da se kajkavski prizna jezikom, slika, uređuje knjige, organizira tribine, znanstvene skupove svakojakih tema i sudionika, u svome kraju otac je mnogo čega ponajprije sa svojim Mužima zagorskoga srca.
Knjigom Ivan Krstitelj Lalangue, otac medicinske stručne literature na hrvatskom jeziku i hrvatskog primateljstva doc. dr. sc. Rajko Fureš je prema Jembrihovu uvodu, nepravedno zaboravljenog varaždinskog liječnika iz 18. stoljeća iznova je otkrio, u isti mah i habilitirao, pokazući njegovu vrijednost na području medicine u Hrvatskoj onoga vremena, u primaljstvu i porodništvu, njegovo djelovanje u kontekstu prosvjetiteljskoga okruženja i slobodnozidarskoga djelovanja u Habsburškoj Monarhiji. U drugome dijelu knjige dr. Fureš opisuje Lalangueove medicinske radove. U trećem je dijelu prikazana percepcija Lalanguea u Hrvatskoj.
Zahvaljujući Furešovoj knjizi Lalanguovo ime ostaje zlatnim slovima zapisano u povijesti hrvatske medicine i grada Varaždina. Knjigu obogaćuju prilozi s Lalangueovim djelima koje je dr. Fureš predočio u transkripciji i suvremenom hrvatskom prijevodu te iscrpni literaturni navodi. Ukratko: angažmanom autora oko prikaza lika i djela prvog autora medicinske literature u Hrvatskoj, i to na narodnome jeziku – kajkavskom književnom jeziku, dobili smo knjigu kakve dosad u nas nije bilo.
Velika podrška knjizi: prof. dr. sc. Alojz Jembrih / Fotografija Miljenko Brezak
Profesor Jembrih dodaje kako čitatelj ima priliku prvi put izblizu upoznati sadržaj Lalangueovih tiskanih medicinskih djela namijenjenih, prije svega, običnom čovjeku – seljaku, a onda svim staležima Varaždinske i Zagrebačke županije, također. Pomišljam: da je danas aktivan, ne bi nama majci dr. Lalangue, stranac a na našemu jeziku koji svi razumiju, samo tako tiskao (sad bi vjerojatno imao TV emisije i web stranice i društvene mreže!) svoje savjete, ma koliko izuzetno korisni i praktični bili. Gdjekad primaljama, na primjer, primjenjivi i poslije dvjesta godina, pogotovo jer su na njihovu materinskom jeziku (na koji je tadašnja primjenjiva i napredna medicinska znanja preveo franjevac Eugen Limpacher). Današnji naši zdravstveni radnici nužno moraju znati barem engleski kako bi mogli tražiti posao u inozemstvu, dok se opća edukacija, primjerice roditelja o cijepljenju, prepušta tržištu, dosegu džepa i kojekakvim aktivistima i šarlatanima.
Autor potisuje knjigu Božici Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
O vrijednosti Fureševe knjige o Lalangueu, ne samo o temi kratek navuk od mestrie pupkorezne iz 1777. (!), govori i popis predstavljača, uz autora i kolege liječnike s kojima radi, zaista vrlo različitih, koliko medicinskih toliko i jezičnih stručnjaka: prof. dr. sc Aleksandar Včev, dekan Medicinskog fakulteta osječkogasveučilištaJosip Juraj Strossmayer, glavni urednik knjige prof. dr. sc. Alojz Jembrih, recenzenti prof. dr. sc. Dubravko Habek, prof. dr. sc. Miroslav Kopjar i prof. dr. sc. Đuro Blažeka, te u ime nakladnika Anđa Raić.
Ne mogu se nazahvaljivati Wenzlerima, Miri Halambek-Wenzler i Fedoru Wenzleru, što su majstorski osmišljavajući mu hortikulturu na RSC Jarun jednostavno ostavili i dio drveća koje je i prije tu raslo. Osim najprostijih vrba i topola, recimo, tako tu sad rastu uokolo i one najprostije šljive iz raseljenih i u trendi terene izravnanih nekadašnjih nečijih starosjedilačkih, domorodačkih dvorišta.
Jednom urednica onoga Vrta, uvijek urednica Vrta: Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Šetamo tako neki dan i ja, dakako, zaokrenem puteljkom do dviju još preostalih, ostavljenih šansonijerskih kućica nakraju perspektive do kojih ću sigurno s niskih grmastih neorezanih stabala džepove moći napuniti okruglim šljivama. Inače su, prije nego su ih malo pročistili, za moju berbu najuputnije bile šetnje uz takozvane urbane vrtove. Nije da ih ne pratim još otkad su rano zabijelile sitnim cvjetićima. Ne znam niti sam u petnaestak odnosno ukupno uskoro i tridesetak naših jarunskih godina uspjela doznati jesu li te gingave šljivice žute, ili crvene – negdje pročitah da čak mogu biti jedne godine crvene, a jedne zelene – jer, ako ne prije, i dozriju, popadaju u travu i brzo se vrate prirodi, a ja ih volim baš kakve su u ovo proljetnosvibanjsko doba – sitne poput trešanja, okrugle, zelene. Toliko, da im većinu možeš porustati/poruskati i koščice.
Fotografija Božica Brkan
Znam, znam već, sad će me ukoriti: Buš dobila grižu, klanje!
A ja ću uzvratiti: I ockomine.
I pomislit ću kako sam baš tim šljivicama sa samoniklih stabalaca s velikim trnovima (iskusila: užasno za nabosti se!), rigloima, uvodila u knjižno tumačenje kaj je to oblizek? Nisam te voćke poželjela braniti ni mogućnošću kako se, kad dozru od njih mogu napraviti odlični rani – i petrovke su još daleko, a kamoli bistrice i durancije! – knedli ili šlivoš, čak ispeći ne osobito dobra rakija ili da se na njihovim podlogama, kako sam čula, mogu cijepiti neke kvalitetnije i plemenitije voćne vrste i sorte. Ovoj bi valjda imao biti kompliment što je šturo uvrštavaju u stare hrvatske sorte.
Naišla sam na Njuškalu na uzaludnu potragu za sadnicama i te, tek jedne od 2500 sorata šjiva, kao da ih nema gdje bilo, ponajviše zahvaljujući pticama koje s plodovima raznose i košteice, a plod tih poludivljih samooplodnih samoniklica ne može se kupiti ni zreo, a kamoli zelen, ne znaš je li više kiseo ili gorak, ali baš za u džep. Tja!
I tako imam ockomine, za koje sam u dvojbi da li da ih napišem sa dz ili c, utrnuli mi zubi, a također i kako to protumačiti. Precizno ih prevesti u standard i ne trudim se, jer ih nemaju oni koji ne jedu najdraže mi, modernim trendovima zabranjeno, a meni tako fino zeleno voće.
za moje šljive imaju mnogo (neustaljenih) imena. Možda joj je naprimjerenije ime ringlo šljiva. No Gačani je tako ne zovu, ne usudimo se kazati da za taj naziv nisu ni čuli, odnosno da je malo tko čuo. Netko je naziva ‘ciburka’, premda to nije ciburka, ciburka je također vrsta rane šljive ali posve drugačijeg oblika i teksture ploda. U Prozoru je na primjer nazivaju ‘bronjica’, nismo mogli doseći etimološko podrijetlo naziva. U Kompolju je na primjer nazivaju ‘driska’, etimologija je ovdje posve jasna, dolazi od glagola ‘drisnut’, a što treba doslovno povezati s izuzetno lakom probavom koja nastupi konzumiranjem njenih plodova.
Profesorica Danica Pelko javila mi se kako bi zahvalila na „kavi”. A uza sve drugo dodaje i kako projekt ide dalje:
300 kom Rječnika planulo je u tri mjeseca, najesen krećemo u snimanje tonskog zapisa. Djeca će uz moju pomoć izgovarati riječi tako da će i to biti u cilju njihovog obrazovanja i napredovanja, a na radost onih koji će taj rječnik koristiti. Napravit ćemo drugo izdanje s tonskim zapisom i obećavam Vam da ću Vas onda pozvati da se vidimo u Stubici. Tu će biti i male Božice, Magdalena i Marta i druge pucice i dečeci (i njih imam) koji mojem radu daju smisao. Inače, ja imam bazu od 12 000 riječi za Veliki kajkavski rječnik stubičkog kraja, polako radim na njemu, trebala bih suradnika, jer neću moći sve sama, želim da ovaj ima naglaske i natuknice “kak Bog zapoveda”, al se nadam da ću uz njegovu pomoć i u tome uspjeti.
Sa svog fejsa prenosim i reagiranje svojega nekadašnjeg kolege novinara Denisa Vinceka:
Jedan od mojih uzora u poslu koji radim je Danica Pelko. Uzor, u smislu kako je važno raditi sa zainteresiranom djecom i motivirati ih i odgajati ih – u današnje vrijeme kada je ta komponenta u odgojno-obrazovnom procesu nedovoljno zastupljena, jer su učenici opterećni gradivom koje trebaju nabubati,, a koje im nikad u životu neće trebati.
Kada mi je prošle godine u okviru Mjeseca knjige Pučko otvoreno učilište – Knjižnica Donja Stubica organiziralo autorsku večer u Majsecovu mlinu, uz druge goste svoje nagrađene kajkavske pjesme čitale su i talentirane sedmašice OŠ Donja Stubica Magdalena Blagec i Marta Kučko, male Božice. Za koji me je dan gospođa Nada Tučkar, ponosna Magdalenina baka, razveselila zanimljivom pošiljkom – tada upravo objavljenim i predstavljenim Malim rječnikom kajkavskoga govora stubičkoga kraja.
Naslovnica Maloga rječnika
Kao izdavač je potpisana Osnovna škola Donja Stubica, a glavna urednica je Danica Pelko, školska knjižničarka i vrsna poznavateljica zavičajnoga kajkavskog govora, koja vodi Malu Kajkavijanu, jednu od brojnih školskih izvannastavnih aktivnosti, u kojoj, kako u uvodu navodi ravnateljica škole Sonja Martinek, svoje znanje proširuju te iskazuju kreativnost učenici skloni izražavanju na kajkavskom narječju, istraživanju i proučavanju zavičajnoga govora.
Odjeća u rječniku: k kao kiklja i kao lajbek
Dakako da pišu svoju đačku poeziju i prozu, ali pronađe li netko i donese novu riječ koju je saznao od bake ili djeda, ona se objasni i čuva u školskoj riznici zavičajnoga jezičnog blaga kako bi ju naši učenici usvojili, znali se njome koristiti i tako je sačuvali od zaborava. Tijekom godina prikupljen je zavidan broj kajkavskih riječi te se ukazala želja i potreba za oblikovanjem rječnika…
Kaj sve je v štaglju?
Tako mi kajkavci zahvaljujući lijepoj knjizi sa 3000 pojmova na 150 stranica možemo uspoređivati doznavši da je od alto, alta – automobil, asparabus, sparabus – asparbus do žmati – žmiriti, najprije u kajkavsko-standardnom, pa u standardno-kajkavskom rječniku. Mnogi bi rekli, pa kaj, rječnik kao rječnik, pa i zavičajni, međutim, u ovome je izuzetno važan odgoj, osobito malih kreativaca koji se mogu i dalje razvijati, jer su sami ne samo prikupili riječi, nego ih i oslikali. Tako su, primjerice, na predlistku i zalistku drvenim bojama nacrtali dijelove kola i dijelove štaglja.
Djevojčice Marta Kučko i Magdalena Blagec čitaju svoje nagrađene literarne radove / Fotografija Miljenko Brezak
Ilustracije su dječje, pomalo naivne, nesrazmjerne, oduševile su me više od preciznim fotografija ili rada nekojega akademskog slikara. Kolorirana abeceda između dva rječnika, riječi poput afinger, čuček, drievo, nuča, sukamnik (valjak za tijesto), štrumfa ili tuk (pernica!) u osnovnoškolskoj izvedbi oduševit će i one čiji ih unuci i unuke nisu oslikavali. Stoga, uz lektorice i korektorice Anamariju Grabušić i Koraljku Parlaj, moram spomenuti kako je grafički knjigu oblikovao Studio za umjetnost i dizajn Nikole Sinkovića, ali i ilustratore učenike Silviju Kraljić, Doroteju Kišur, Magdalenu Blagec, Valentinu Peštaj, Martu Kučko, Martu Hren, Paulu Jozić, Jelenu Bubanko, Antoniju Bubanko, Patrika Martineka, Rajnu Landripet, Evu Pelko i Idu Matildu Repar.
S predstavljanja Božice Brkan u Donjoj Stubici / Fotografija Miljenko Brezak
Čestitike i školi i profesorima i mjerodavnome ministarstvu, a osobito Danici Pelko, voditeljici Male Kajkavijane na upornosti. Još 2012. u časopisu Hrvatsko Zagorje – zahvaljujem Vlasti Horvatić-Gmaz iz (velike!) Kajkavijane što mi ga je poslala – opisala je kako je, unatoč tome što postoje za učenike različitea vrednovanja i literarnih radova poput Dana kajkavske riječi u Zlataru ili danas Lidrana, 2000. godine osnovala malenu skupinu koja je postala primjer kako škola postaje više od obrazovne i odgojne ustanove – u nekim trenutcima pretvara se u životnu zajednicu.
Ohrabruje i poštovanje izaziva kad netko misli (i) na nadarene, a i na pripremu najmlađih za život, a k tome pridonosi i čuvanju (ne samo zavičajne!) jezične i uopće kulturne baštine.
Najnovija vijest: treći je dan da su se izlegli vranići. Poslije prvoga i drugoga javljanja, eto i trećega. Naslućujemo u gnijezdu na boru i visini našega prozora na četvrtom kartu s pogledom na krošnje dva ptića. Ne znamo ima li još koji i hoće i se možda izleći. Otac donosi hranu u kljunu, najprije nahrani majku, pa onda oboje hrane male ružne goluždravce. Sad je toplo, pa vidimo da vrane stvarno zijevaju. Čekamo prvi let…
Gdje li si mene naš’o!? Baš sam to otprilike ili nešto blizu tome prvo pomislila jučer otvorivši mejl nepoznatoga mi kolege iz Srbije, a – kako se odmah ljubazno predstavlja – vršnjaka mi, rođenoga u Hrvatskoj, ali književnika. Piše: Spremio sam priču za konkurs, na kome se traži da priča bude ispisana na hrvatskom jeziku. Ako ste voljni, zamolio bih Vas da ispravite tekst gde sam „omanuo“. Zahvaljujem unapred i izvinite na smetnji. Želim svako dobro! Pozdrav…
Najprije pomislim da je neka navlakuša, nehrvatsko, Deklaracija na Deklaraciju, što li!? Ali tko ne zna, napisala sam javno, ne jednom, koliko me nerviraju antologije hrvatske poezije ali samo štokavske, bez kajkavske i čakavske, a da i ne govorim posljednjih godina sve češći natječaji, konkursi što li za prozu, TV scenarije i koješta koji spominju katkad jezike naše regije, a katkad štokavski, što valjda podrazumijeva hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski, ali nikako ne i kajkavski i čakavski (a što još je hrvatski, iako je i kajkavski izborio kod međunarodno priznatoga jezika). Da ne idem dalje i uzaludno se nerviram na jezičnoj bazi.
Fotografija Jasna Sirotin
Našao me je, odgovara čovjek, na internetu. Pa da, gdje bi drugdje!? Pa si mislim: hoću li, neću li… Nije mi ni do neke od najnovijih verzija pravopisa, ni do purizma, a ni do općega razumijevanja gdje se razumijemo i gdje se ne razumijemo, ali, ako već i hoće svoj tekst na hrvatskome, ako i hoće uspoređivati, što da ne pomognem čovjeku? Jer tekst je zapravo stvarno dobar, nešto kao rani Aralica, Andrić ili kao Mak Dizdar kakav bi bio da je u prozi i da mu je pridodan koji stećak?
Srednjevjekovna bosanska država, dinastija Kotromanića, malo samostana i malo manastira, a i krasna storija o ljubavi i o jorgovanima odnosno o tome kako je kralj u 13. stoljeću srpski kralj Stefan Uroš Prvi u znak ljubavi prema Jeleni Anžuvinskoj u dolini rijeke Ibar dao zasaditi mnogo jorgovana koje je voljela, ispričana djelomice na (re)konstruiranome starinskome govoru od vremena dok još nije bio modernih naših ni nacija ni jezika, a kojem bi pristajalo djelomice hrvatski, djelomice srpski, a djelomice i bosanski. Ali kad konkurs traži da priča bude ispisana na hrvatskom jeziku… Bome bih je za tako poman trud i nagradila.
Iako knjige gutam, možda i više od čitanja knjiga recentna sam u obilasku izložaba. Kad još nije dorastao ni do dječjih predstava, pa nismo mogli u kazalište – a kad je krenuo, jednom je poslije tri odgledane predstave, sve jedne za drugom pitao: a što sad idemo gledati? (ne sjeća se toga, toliko je bio malen!) – s našim smo sinom Ivanom Brezakom Brkanom hodali po izložbama. U restoranima i galerijama mogao se i igrati. Kad je Rabuzin, davno, imao veliku retrospektivu u Umjetničkom paviljonu, mali je, na majstorovu radost (pa se onda njemu i potpisao na katalog) kliktao: «Mama, mama, to je stliček iz moje slikovnice!» Poslije se maskirao u slikara, a onda krenuo u pripreme za dizajnera, pa su mu sugerirali slikarstvo… pa odustao i od obilaska izložaba. Ali mi zato idemo, obično odredimo dan za dvije-tri. Kad nam se nakupe.
Božica Brkan i Orebov MAČAK iz 1977. / Fotografija Miljenko Brezak
Jako sam se žurila na animaliste u Modernoj galeriji, koju jako volim, ne samo zato što me sad ondje dočekuju omiljeni mi BukovčevGundulićev san (što sam ga uostalom i opisala zašto u romanu Ledina), nego da provjerim kako su i kakvu su to, uz naglašeno malo odobrena novca, izložbu napravili oslonivši se ponajprije na djela iz vlastita fundusa te nešto posudbi.
Božica Brkan i CVRČAK Dalibora Stošića / Fotografija Miljenko Brezak
Nisam odmah pisala da ne pretjeram u pohvali, sve misleći da sam po običaju pretjerano subjektivna, ali kad je kritičarka Patricija Kiš u Jutarnjem koji dan kasnije pobrojila tek dva-tri aktualna imena koja, stručno gledano, nedostaju na izložbi sa stotinjak djela od druge polovice 19. stoljeća do danas, još sam se više razveselila. I pustila oduševljenje van. Pa živkam, mučem, hržem, lajem, mijaučem…
Božica Brkan i Miljenko Brezak pred Hegedušićevim platnom VA DRAVI iz 1960. / Fotografija Đuro Vidmarović
Jer, ako mene pitate, a ne morate, meni je to jedna od najboljih izložaba što sam ih u Zagrebu vidjela u posljednje vrijeme, pogotovo od onih prezrivo skupih, a s kojih sam izašla razočarana i posve ravnodušna, čak i na lovu ulupanu u transport, a o doživljaju da i ne govorim. Ali animaliste preporučujem, što zbog umjetnika i umjetnina, a što zbog njihova viđenja životinja. Kako li smo se proveli!? I zbog izložaka svih fela i zbog dobroga osjećaja da kvaliteta u umjetnosti nije ponajprije do love, nego do kreativaca i kreacije. Ovdje i zbog truda radi publike.
Đuro Vidmarović uz Mašićevu GUŠČARICU NA SAVI / Fotografija Miljenko Brezak
Čestitke svima koji imaju veze s izložbom – pogledajte, pa da ne nabrajam – a osobito autorici izložbene koncepcije, muzejskoj savjetnici Dajani Vlaisavljević, koja se udubila u fundus, stvar zamislila, okupila djela, umjetnike i suradnike i pružila nam rijedak doživljaj od Babe Penavuše odnosno Sofije Naletilić prema čijoj je skulpturi Sve naše životinje izložba i nazvana, do također u drvu, ali neobojenu, nakostriješena drvenog MačkaIzvora Oreba (priznajem, očekivala sam i njegove glinene peseke i mačkice!). Kolege u Nacionalu naslovile su svoju najavu «Izložbom pokazujemo ljudsko licemjerje prema životinjama», citatom s kojim se ne slažem posve, jer je, osim iskazane ljubavi, uz ovu izložbu kao u svakoj basni iskazano ponajprije licemjerje među ljudima, osobito u trokutu umjetnost – kultura – novac.
Božica Brkan uz SVE MOJE ŽIVOTINJE Sofije Naletilić-Penavuše / Fotografija Miljenko Brezak
Ostala sam si još jedino dužna da provjerim da li nezaboravno platno Na DraviKrste Hegedušića s ljudima i kravicama u čamcu na nabujaloj vodi, sada vlasništvo Moderne galerije, kako piše, potječe iz sobe glavnoga urednika Vjesnika, kako mislim.
Svijet je stvarno malen. Na svoj račun. Naime, krenuh na predstavljanje knjige «Soba Jacka Nicholsona» (Meandarmedia, 2016.) u Dvorište ponajviše, iskreno, kako bih autoru, Miroslavu Mićanoviću odnijela na čitanje neki svoj rukopis.
Miroslav Mićanović / Fotografija Miljenko Brezak
Dragi su mi predstavljači i izdavač i urednik Branko Čegec, i Jadranka Pintarić i Zoran Ferić, ali radije bih Mićanovićeve priče, pjesme u prozi ili što li već je taj otisnuti modernizam prema dvojbama predstavljača, čitala doma. Koliko mi leže kave, što je je, i kad ih ne pijem toliko da se doslovce otrujem, promocije u birtijama, i ovako dobre, samo mi izazovu glavobolju. Publike, hvala Bogu, nije nedostajalo.
Ne znamo se puno, ali imamo sličnosti koje čovjeka zdrmaju. Već u geslu spaja pisanje i smrt – a baš sam sva u rukopisu Život večni! – pa piše o Australiji – i u tom sam rukopisu! – pa on ima Nicholsona, a ja Severinu (Severina čita moju knjigu!)…
Predstavljači: Zoran Ferić, autor Miroslav Mićanović, Jadranka Pintarić i izdavač Branko Čegec / Fotografija Miljenko BrezakPublika i predstavljači / Fotografija Miljenko Brezak
Progutam knjigu odmah po promociji, prije spavanja, a onda, da bih imala odmak, ponovo je jutros čituckam i naiđem u priči Zemlja iz koje se dolazi na Nives G. Pa je li to moguće!? A odnijela sam mu rukopis s (već objavljenom!) pričom Post s onoga svijeta posvećenom pokojnoj prijateljici – Nives G! Gajdobranski. I Miroslav joj je ostao dužan teksta za Zadarski list, a ja standardiziranih kutija za arhivu, najmanje.
